Kako sam zamalo postao esdepeovac

30.09.2007., nedjelja

Bilo je to davno. Mene više nitko ni pod razno nije pozivao na bilo kakve priredbe, događanja, domjenke ili sl. Samo bi se koji put Boris Maruna smilovao i pozvao da ga pratim nekud kud je i on bio pozvan. Tako sam se, početkom 1999., iznenada našao u Društvu novinara na nekoj konferenciji o ljudskim pravima. Sjećam se da je bilo puno uglednih političara a u pauzi je pokraj mene Zvonko Maković diskutirao s Vesnom Pusić dobro pazeći da ni jednim pokretom ne oda da me poznaje. Maruna je nešto raspravljao s Žunecom (mislim da se tako zvao), sinom poznatog opernog umjetnika i onda je došao do mene. U tom trenutku pristupio nam je Pavle Kalinić. Površno sam ga poznavao jer se jednom uključio u neku kontakt radio-emisiju Omladinskog radija u kojoj sam i ja sudjelovao, pa je čak rekao da mu je drago što sam se aktivirao i da bih ponovo trebao aktivirati barem u kulturi.(Za one koji neznaju, ja sam s meni svojstvenim diplomatskim umijećem uspio već od 1992.god. biti u Hrvatskoj persona non grata i od 1993.bez posla).

Kalinić je Maruni i meni iznio stvarno neočekivanu ponudu. Pozvao nas je da se uključimo u SDP-ov Savjet koji se tek trebao organizirati. I Maruna i ja smo bili iznenađeni. Na koncu konca, obojica smo došli iz političke emigracije, a takvima baš SDP nije bilo prirodno političko odredište.

Na moje iznenađenje Maruna je odmah pristao dok sam je ipak htio od Kalinića doznati potanje o tom projektu Savjeta. No, stanka je prošla, razgovor se prekinuo. Nekoliko dana kasnije ponovo sam susreo Pavla Kalinića. Ovaj put je s njim u društvu bio i Branko Spajić kojeg sam poznavao još iz vremena kad je na ćošku Draškovićeve prodavao novine. Poveli smo razgovor o Savjetu. Znao sam da i Kalinić i Spajić pripadaju užem okruženju Milana Bandića pa sam ih upozorio da je moj politički dobar glas tako temeljito uništen da u stvari nema te stranke koja bi si mogla dopustiti uzeti me u svoje redove. Dakako ova dvojica su iznijela gomilu protuargumenata i na tom je ostalo. Nekoliko tjedana kasnije na moje veliko zaprepaštenje Globus je donio članak o Savjetu SDP-a a u naslovu je bilo naznačeno da su čak i emigranti Maruna i Cerovac pristupili Savjetu.

Odmah sam nazvao i Kalinića i Spajića i protestirao zbog takvog načina iznašanja mog imena u javnost. Da me umire, dogovorili smo sastanak i otišli u gradsku centralu SDP-a gdje nas je primio Milan Bandić.

Tražio sam od njega da od mene ne prave budalu. Ako me nisu htjeli, nisu me trebali ni pitati. A sad, kad je, sasvim očito, iz njihovih redova takva vijest prodrla u javnost, sad hoću biti na toj prokletoj listi i član Savjeta. Bandić mi je garantirao da je sve u redu, da mogu biti miran i da bi mu bilo drago da uđem ne samo u Savjet nego i u SDP.

Nisam bio u Hrvatskoj kad je konačno objavljena lista Savjeta, ali mene nije bilo na njoj, a našlo se dobrih duša koje su mi to javile čak i u Njemačku.

Kad sam se vratio, slučajno sam u Gajevoj naletio baš na Kalinića i Spajića. Odmah sam im rekao što mislim o takvom postupku prema meni a oni su mi se kleli da nisu znali da me je prof. Josipović u zadnji tren skinuo s liste. Na tom je ostalo.

Nakon preuzimanja vlasti SDP-a i nakon ustoličenja novog Predsjednika Republike moj bivši zapovjednik s Banije general Božo Budimir mi je obećao da će se odmah zauzeti da dobijem odgovarajući posao a to isto mi je obećavao i Maruna koji je zahvaljujući članstvu u Savjetu odmah vraćen na mjesto ravnatelja Matice iseljenika.

Maruna nije učinio ništa. General Budimir je barem razgovarao i s Predsjednikom Republike i s nekim visoko pozicioniranim esdepeovcima. Bez uspjeha što se tiče mene. Na kraju mi je rezignirano rekao.“Da ste bar bili član Savjeta“. Na što nisam mogao nego odgovoriti:“A što se onda promijenilo nakon odlaska HDZ-a s vlasti ako opet pripadnost stranci ima prednost pred kvalifikacijama?"

Opet nekoliko godina kasnije, Kalinić je imenovan pročelnikom za kulturu grada Zagreba. Na stranu to što Kalinić nema i nije imao pojma o gradskoj kulturi, on se našao na položaju. Jedva jedvice preko Branka Spajića došao sam do broja mobilnog telefona novog pročelnika. Mislio sam: ako ikad, sad imam šansu. O glazbi, organiziranju koncerata i kazališta još uvijek znadem i kvalificiraniji sam bolje od mnogih drugih. No, nikakve koristi od broja mobitela novog pročelnika. Čim sam se javio zatvorio mi je telefon. A kad smo se samo tjedan dana kasnije direktno susreli u Mercatoru pravio se da me ne vidi.Ljude zbilja upoznaš tek kad dobiju položaj i moć.

Eto, tako sam promašio političku karijeru u SDP-u na veliku sreću Milanovića i Jurčića.
Glasaj/Prijavi ovaj tekst na:

- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Cerovac komentira

Opis bloga

Linkovi

O autoru

30.09.2007., nedjelja

Kako sam zamalo postao esdepeovac