1.5. Kraljevina Jugoslavija
Dok su brojni hrvatski političari u Ujedinjenju 1.12.1918. vidjeli ispunjenje svojih političkih težnji i nadali se narodnoj slobodi u bratskoj zajednici sa Srbima, srpska je politika hrvatske zemlje smatrala plijenom dobivenim kao odštetu za sudjelovanje u ratu.
Dolaskom srpske vojske u hrvatske zemlje započeo je balkanski teror, ubijanje i batinanje. Politika sile koju u Hrvatskoj u ime Beograda provodi hrvatski Srbin Svetozar Pribićević jedini je način upravljanja koji srpska politika poznaje. Beogradska vlast uvodi najkrući centralizam, uništavajući gospodarski i politički svaku hrvatsku samosvojnost. Na udaru je i hrvatska kultura, posebno hrvatski jezik, pa se u Hrvatskoj nasilno uvodi ćirilica. Teza o jednom narodu I jednom jeziku usmjerena je prema pretapanju Hrvata u katoličke Srbe. Velike sile pobjednice u svjetskom ratu priznaju srpsku hegemoniju nad Hrvatskom.
No u tim teškim trenutcima pred hrvatskim narodom javlja se novi vođa, Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke koji započinje borbu protiv beogradskih nasilja, centralizma i hegemonizma a za slobodnu hrvatsku seljačku republiku. Njemu uspijeva ujediniti narod uz politički program seljačke stranke, a uspijeva mu duhovno ujediniti i hrvatske zemlje koje je srpska politika nasilno podijelila u nekoliko banovina kako bi oslabila hrvatske političke zahtjeve.
Srpskoj politici ubrzo postaje jasno da Radić sa svojom strankom i politikom predstavlja ogromnu opasnost za postizanje srpskih političkih ciljeva, ne samo kao vođa hrvatskog naroda nego i kao magnet za druge potlačene narode u kraljevini. Stoga u beogradskom parlamentu 20. lipnja 1928. srpski poslanik Puniša Račić rješava taj problem rječnikom srpske politike. No tim ubojstvom srpska politika ništa nije postigla, već je naprotiv još više ujedinila hrvatski narod. Dok HSS na čelu s Vlatkom Mačekom nastoji riješiti hrvatsko-srpski sukob pregovorima i političkim sredstvima, na drugoj strani, po prvi puta u hrvatskoj povijesti javlja se tajna revolucionarna ustaška organizacija pod vodstvom Ante Pavelića, koja atentatom u Marseilleu naviješta politiku "ljute trave na ljutu ranu".
Raspadom Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. god. i osnivanjem NDH te preuzimanjem vlasti ustaškog pokreta i dr. A. Pavelića, srpska politika sav svoj bijes, svu svoju energiju usmjeruje protiv hrvatske države i vješto koristi sve pogreške koje nastaju pri svakom osnivanju država. Odmah po proglašenju hrvatske države javljaju se u Hrvatskoj četnički odjeli kojima je glavni cilj istrebljenje hrvatskog življa i borba protiv hrvatske države.
Uz četnički pokret javljaju se nakon napada Njemačke na Sovjetski savez i komunistički partizani koji također teže restauriranju Jugoslavije. I jednima i drugima glavni je neprijatelj mlada hrvatska država što omogućava četničku i komunističku suradnju, a od trenutka savezničkog napuštanja pomoći četnicima i upućivanja pomoći partizanima, četnici popunjavaju partizanske redove jer je srpska politika svjesna velikosrpskog karaktera partizanskog pokreta. Na pojavu četničkih i kasnije partizanskih jedinica ustaške vlasti reagiraju nervozno i nerazborito odmazdama i zločinima nad civilnim stanovništvom.
No, već 1942. vlada NDH uviđa negativne posljedice pogrešne politike prema Srbima u Hrvatskoj te vrši zaokret osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve. Iako se tim nastojalo izmijeniti postupak prema Srbima, rezultati nisu bili zadovoljavajući to više što se pogoršanjem položaja sila Osovine na svjetskim bojištima talijanske i njemačke vojne vlasti sve više miješaju u -unutarnju upravu i time sputavaju samostalno vođenje politike vlade NDH.
Vodstvo NDH vezalo je sudbinu države i svoju vlastitu uz sudbinu Njemačkog carstva pa je propast jednih, donijela propast drugima. Bleiburški pokolj u kojem je našao smrt cvijet hrvatske mladosti, odmazda je nad Hrvatima zbog pokušaja postizavanja državne neovisnosti, a ne kako neki misle, zbog postupka ustaških vlasti prema pravoslavcima u Hrvatskoj.
Post je objavljen 13.09.2007. u 08:00 sati.