Don Mihovil Pavlinović rođen je u Podgori kraj Makarske 20. siječnja 1831. god. a umro je 18. svibnja 1887. Srednju školu polazio je u Splitu a bogos1oviju je završio u Zadru, te je 1855. bio imenovan župnikom u Podgori. U političkom životu Dalmacije zauzimao je Pavlinović jedno od najistaknutijih mjesta u borbi protiv autonomaške stranke koja je htjela Dalmaciju potalijančiti a kasnije i protiv srpskih stranaka koje su Dalmaciju svojata1e kao srpsku. Uz politički rad Pavlinović je i mnogo pisao a pored njegovih govora najvažnija su mu dje1a: Različiti spisi, Hrvatski razgovori, Hrvatski razmišljaji, Puti, O vjeri i politici, Misao hrvatska i misao srpska u Dalmaciji od 1848-1882. i druga.
Knjigu "Razgovori o hrvatstvu, srpstvu i jugoslavenstvu" napisao je Pavlinović 1876. god. kao odgovor na srpska presizanja za Bosnom i Dalmacijom i kao odgovor na pokušaje da se hrvatskom jeziku i hrvatskoj kulturi nametne srpsko ime. Naime, sredinom proš1og stoljeća, nakon jenjavanja Hrvatskog narodnog preporoda, Hrvati su se našli u teškom položaju u doba Bachovog apsolutizma. U isto vrijeme Srbija je od male, Osmanlijama podložne kneževine rasla u samostalnu državu koja je planirala širenje svog državnog prostora i preko svojih povijesnih granica. Služeći se grčko-istočnom crkvom ona je polako uspijevala da iz grčko-istočnog (pravoslavnog) pučanstva u hrvatskim zemljama stvori Srbe bez obzira na njihovo porijeklo. Tako se dogodilo da su Grci, Vlasi, Cincari, Hrvati i razni drugi stanovnici hrvatskih zemalja grčko-istočne vjere postali odjednom Srbi, a time i pristaše želja srpske kneževine za širenjem svog teritorija.
Taj pokret medu grčko-istočnim stanovništvom u Dalmaciji naveo je Pavlinovića da se odupre tom protuhrvatskom razvoju. Iako je od tada prošlo već više od stotinu godina, Pavlinovićeve misli su i danas svježe i aktualne što je upravo dokaz njihove veličine, a onome tko pažljivo pročita "Razgovore o hrvatstvu, srpstvu i jugoslavenstvu" smjesta će pasti u oči istovjetnost protuhrvatske srpske propagande unatrag više od stotinu godina i danas. Cijeli niz protuhrvatskih parola kojima smo od rata na ovamo obasuti, nisu posljedica Jasenovca, NDH, srpskih stradanja i straha pred hrvatskim nacionalizmom, nego su to sredstva da se u začetku zatru hrvatska stremljenja za slobodom i državnom neovisnosti. I ne može se reći da ta velikosrpska parolaška propaganda u proteklih četrdesetipet godina nije imala uspjeha: na samo spominjanje Jasenovca stane politička pamet i nestaju politički argumenti velikoj većini hrvatskih političara u domovini, a nisu u stanju vidjeti i shvatiti da je sam opstanak Jugoslavije za Hrvate veća propast nego što je Jasenovac za Srbe to mogao biti.
Do koje to političke besmislice može dovesti vidi se kad hrvatski Srbi kao sasvim normalno stanje shvaćaju svoje političko tutorstvo nad Hrvatima, samouvjereno određuju Hrvatima kako će zvati svoj jezik, tko će u Hrvatskoj predstavljati Hrvate, što Hrvati smiju zahtijevati a što ne, tko su "dobri" a tko "loši" Hrvati itd.
Dakako da je ta posvemašnja supremacija Srba nad Hrvatima dovela do stanja koje je eufemistički nazvano ""Hrvatska šuti"'. Nije Hrvatska tek tako "šutjela" ona je bila ušutkana. Dugo se tako u .Jugoslaviji moglo tvrditi da je hrvatsko-srpski problem riješen jer je jedna strana bila zadovoljna a druga ušutkana. Budući da je jedna od važnih pretpostavki unutarnje sigurnost Jugoslavije bila utemeljena upravo na pretpostavki da je taj spor riješen, to se politička vrhuška brinula, koristeći pri tome sva sredstva od političkih pritisaka do progona, nasilja i ubojstava, kako bi na hrvatskoj strani na vrijeme spriječila i uništila bilo kakvu pojavu artikuliranja .stvarnih političkih zahtjeva a time i oživljavanje hrvatske političke misli.
Za života Josipa Broza vođena je takova politika vrlo dosljedno te je zahvaljujući njegovom ugledu u inozemstvu i apsolutističkoj vladavini u nutarnjoj politici, bilo relativno lako svaki hrvatski otpor unitarističkoj politici proglasiti opasnim nacionalizmom, fašizmom ili ustaštvom. Pa i nakon nestanka Broza s jugoslavenske političke pozornice, nastavljena je politika izbjegavanja priznanja postojanja stvarnih problema koji su se nagomilali između dva najveća naroda. Umjesto toga inicirani su sukobi koji su trebali sakriti stvarno stanje stvari.
Iako je bilo više nego očito da je Slovenija na čelu sa svojim partijskim čelnikom Milanom Kučanom u svoj politički program preuzela cijeli niz modificiranih zahtjeva hrvatskog masovnog pokreta iz 1971. god. u službenom jugoslavenskom političkom rječniku, razdob1je hrvatskog masovnog pokreta i dalje je ostalo "doba nacionalističkog divljanja" dok je borba protiv slovenskih političkih zahtjeva vođena protiv "civilnog i pluralističkog" društva zapadnog tipa. Borba je dakako vođena iz Srbije i onih saveznih institucija u kojima su Srbi već odavno učvrstili svoju supremaciju (npr. vojska i policija).
Pa iako se pucalo na Sloveniju željelo se pogoditi i umiriti Hrvatsku. Vrlo slična situacija dogodila se i na Kosovu. Da bi spriječila i samu pomisao na bilo kakve političke promjene koje bi ugrozile bit avnojske Jugoslavije - a to je posvemašnja srpska prevlast u svim sferama javnog života - srpska politika je legitimne kosovske zahtjeve morala proglasiti kontrarevolucionarnima. Dapače, Kosovo je namjerno izabrano kao mjesto primjerne odmazde jer se time dala mobilizirati tradicionalna srpska odbojnost prema muslimanima Albancima i jer (je) Kosovo može poslužiti kao opomena svim sličnim pokušajima u Jugoslaviji: na zahtjeve o autonomiji ili neovisnosti o velikosrpskoj beogradskoj politici - slijedi optužba i kazna za kontrarevoluciju. I dok su tako vođeni propagandni i stvarni ratovi protiv Slovenije i Kosova, činilo se kao da srpskoj politici pod Slobodanom Miloševićem nije do direktnog sukoba s Hrvatima. To je i donijelo Miloševiću izvjesne simpatije kod nekih Hrvata jer se pogrešno mislilo da on ruši Jugoslaviju te da će tako Hrvati ipak konačno doći do svoje države.
No sve te iluzije nestale su onog trena kad se prvi hrvatski političar suprotstavio Miloševićevoj ekspanzionističkoj i hegemonističkoj politici. Možda je to ironija sudbine, a možda ozbiljan putokaz i opomena, da se velikosrpskoj politici suprotstavio upravo hrvatski unitaristički političar Stipe Šuvar koji među Hrvatima ne uživa niti ugled niti podršku. Osim toga nije Šuvar branio hrvatske interese, suprotstavljajući se Miloševiću, nego se sukob vodio oko različitih shvaćanja biti avnojske Jugoslavije. No i ta oporba iz Hrvatske raspalila je u Srbiji najniže političke strasti: silna mržnja srušila se na Hrvatsku i Hrvate, svi su strpani u jedan te isti lonac, onaj ustaški.
Srpski političari, novinari, književnici, umjetnici i mitingaški narod u tren oka su se našli na istoj liniji (a dirljivom vjernošću pridružila se časnome zboru i srpska politička emigracija) pa su i Šuvar i Vrhovec i uopće svi komunistički unitaristički političari, a o nacionalnim komunistima ili demokratskoj opoziciji da i ne govorimo, proglašeni krvnim neprijateljima srpskog naroda, optuženi za “hrvatskim genima određen genocid nad Srbima".
Kampanja protiv Hrvata vođena iz Srbije, Vojvodine, Crne Gore smjesta je pokazala svu težinu i oštrinu problema. Pokazalo se da srpska politika svakog Hrvata eo ipso smatra svojim neprijateljem. I to ne samo svakog onog tko se Hrvatom javno deklarira, nego i projugoslavenske i anacionalne Hrvate jednako tako. Isto tako i potencijalne Hrvate, pisali oni svoju vjersku pripadnost malim ili velikim "M". Važnost su dakle izgubili i Albanci na Kosovu i Slovenci i Kučan i sva njihova prozapadnjačka politika - srpska politika se okrenula svome najvažnijem neprijatelju Hrvatima, koji, uglavnom žive u dvije jugos1avenske republike SR Hrvatskoj i SR Bosni i Hercegovini.
Kampanja koja se u Jugoslaviji ali i u inozemstvu vodi protiv Hrvata poprimila je tako zabrinjavajuće razmjere da se čak i inače vrlo umjereni komentator katoličkog "Glasa Koncila" zabrinuo, jer je postalo više nego očito da ta kampanja služi pred tuzemnom i inozemnom javnošću kao opravdanje za eventualnu preventivnu odmazdu nad Hrvatima. Ta velikosrpska kampanja probudila je takove strasti da se čini da je razumno rješenje nemoguće. Komunistička Jugoslavija pod vodstvom KPJ u gotovo 45 godina svog postojanja ne samo da nije uspjela riješiti nacionalno pitanje svojih naroda, nego ga je učinila još oštrijim i zlokobnijim nego 1941. god.
Post je objavljen 09.09.2007. u 08:00 sati.