2. Suvremena politika
2.1. Komunistička Jugoslavija
Našavši se nakon Drugog svjetskog rata na strani pobjednika, srpskoj politici nije bilo teško preuzeti vlast u komunističkoj Jugoslaviji u kojoj prihvaća ideju , komunizma i internacionalizma, ideju avnojske Jugoslavije koja osigurava Srbima apsolutnu prevlast u svim oblicima javnog života. Gospodarsko iskorištavanje nesrpskih krajeva započeto u Kraljevini, usavršeno je u SFRJ.
Pod izlikom likvidacije klasnog neprijatelja, srpska politika vodi politiku osvete nad Hrvatima zbog NDH, likvidira me samo istaknute protivnike, nego čak i istaknute partizanske vode optužujući ih za suradnju sa ustašama. U Josipu Brozu našla je srpska politika idealnu osobu za nastavak prijeratne Karađorđevske politike. On, spreman na sve da bi sačuvao svoju vlast i time osigurao luksuzan život dostojan indijskog maharadže prepušta pitanja unutarnje politike velikosrpski usmjerenom Aleksandru Rankoviću koji uvodi strahovladu tajne policije, a Hrvatska i Kosovo su područja njegovog iživljavanja.
Služeći se pragmatično sad jugoslavenstvom sad velikosrpstvom, srpskoj politici uspijeva na vlast u nesrpskim krajevima dovesti isključivo unitarističke političare koji svoje položaje zahvaljuju centrali u Beogradu i spremno izvršavaju naloge koji su protivni interesima naroda koje navodno zastupaju. Uz unitarističke političare srpska politika u Hrvatskoj izigrava političku kartu Srba u Hrvatskoj, koji zbog progona koje su doživjeli u NDH zahtijevaju poseban politički utjecaj u Hrvatskoj, koji nadaleko prelazi njihovu stvarnu brojčanu zastupljenost.
Obezglavljena hrvatska politika artikulira se u redovima hrvatske opozicije kojoj je čudom uspjelo preživjeti prve poslijeratne godine. No bezobzirnost srpske politike dovodi i do pokreta otpora u redovima hrvatskih komunista, pa sredinom šezdesetih godina hrvatska opozicija i hrvatski nacionalno orijentirani komunisti sklapaju jednu vrstu koalicije u pružanju otpora beogradskoj unitarističkoj politici. Taj hrvatski masovni pokret slomljen je intervencijom Josipa Broza na stranačkoj konferenciji 1.12.1971. god. u srpskom mjestu Karađorđevo, koji pod pritiskom srpske politike a uz podršku vojske i policije, koje su većinom u srpskim rukama, provodi progrom u Hrvatskoj.
Ponovo je Hrvatska ušutkana, opozicija odlazi u zatvore, emigraciju ili je onemogućena brutalnim represalijama tajne policije. Nestankom Josipa Broza, srpskoj politici se pružaju nove mogućnosti širenja svog neposrednog utjecaja, pa ona zbacuje krinku jugoslavenstva i drži da je došao trenutak otvorenog obračuna sa nesrpskim narodima u Jugoslaviji. Iako je Miloševićev uspon ispočetka izgledao kao slučajan kasniji događaji jasno su pokazali da se i u njegovom izboru i u mitingaškom narodu radi o dobro smišljenom planu srpske politike. No svojim beskrajnim precjenjivanjem vlastitih snaga srpska politika je još jednom zorno potvrdila tezu o nemogućnosti opstanka Jugoslavije.
----------------------------------------------
Napomene čitatelju!
1. Ovaj tekst je pisan i objavljen 1989.god. dakle prije raspada Jugoslavije, stvaranja Republike Hrvatske i tragičnih događaja koji su slijedili.
2. Ovaj tekst sadrži neke političke zahtjeve i prijedloge koje je vrijeme pregazilo i koje su događaji koji su uslijedili 1990. i kasnije učinili bespredmetnim.
3. No ovaj tekst predstavlja zanimljivo svjedočanstvo o tome kako je politička emigracija, barem ona obrazovanija, gledala na ondašnje jugoslavenske probleme.
4. Glavni cilj političke emigracije je bio rušenje Jugoslavije i stvaranje neovisne Republike Hrvatske. U kojim granicama? O tom se moglo samo raspravljati ali ne i odlučivati. Zbog toga sam kao autor teksta obuhvatio i one krajeve za koje mi je bilo jasno da u njima već odavno živi srpska većina (iako su nekad pripadali hrvatskom nacionalnom korpusu) i da sigurno neće pripasti Hrvatskoj. No smatrao sam da o tome treba odlučivati, jednog lijepog dana, Sabor Republike Hrvatske, kao što se i dogodilo.
Post je objavljen 14.09.2007. u 08:00 sati.