Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

ponedjeljak, 30.09.2013.

Hunter S. Thompson: "Strah i prezir u Las Vegasu"

Kultni roman („Fear and loathing in Las Vegas“) po kojemu je snimljen i kultni film s Johnnyem Deppom i Benicijem del Torom u glavnim ulogama, podnaslovljen kao „divlje putovanje u srce američkog sna“. Piše – Hunter S. Thompson, a.k.a. Raoul Duke, doktor gonzo-novinarstva (autor je skovao taj izraz, kojim su se kasnije koristili i drugi da bi opisali subjektivni novinarski stil, u kojemu se autor oslanja na vlastite emocije i dojmove umjesto da se ograniči na objektivno izvještavanje. Obilježavaju ga humor, sarkazam i upotreba psovki).

A ono... ljudi iz Šarenog dućana (koji su i objavili „Strah i prezir u Las Vegasu“) doista briju na taj tip beat-boemštine – Kerouac, Burroughs, Bukowski i slični (radi se o tipu boemštine koji kao svoj integralni dio sadržava prekomjernu upotrebu droga, i to najčešće onih psihodeličnih, „mind-expanding“, poput LSD-a i meskalina). Ja Burroughsa ne mogu smisliti jer smatram da nije dovoljno da čovjek jede drogu žlicom da bi se mogao prozvati piscem, potrebno je tu i nešto talenta, za što je najbolji primjer Bukowski, koji doista jest pisac.

Uglavnom, radi se o sljedećem: autor, sa svojim odvjetnikom, dobije ponudu ići u Las Vegas izvještavati s automobilističke utrke Mint 400, za što se opremi crvenim kabrioletom i svim zamislivim drogama, od već spomenutih meskalina i LSD-a do hašiša, heroina i etera. I onda njih dvojica neko vrijeme nadrogirani ko svinje stvaraju pi**arije po Las Vegasu, koji se, uostalom, i pokazuje kao grad za takvo što. Nakon toga, odvjetnik odlazi, a pisac ostaje, pa se odvjetnik vraća na simpozij državnih tužitelja iz cijele Amerike o zlima droge, na kojemu sudjeluju obojica. I onda se još malo drogiraju i stvaraju daljnje užase po hotelskim sobama i barovima. I onda odu doma.

Čitatelj stoga mora pabirčiti po velikoj količini pisanog smeća da bi naišao na tri-četiri doista dobra i kvalitetna uvida (i onda su ti uvidi, moram priznati, doista vrhunski – o novinarstvu, o lažnom sjaju američkog sna, o krivim predodžbama koje generalna populacija ima o junkiejima...). Međutim, kako nikad nisam veliki fan teorije prema kojoj halucinogeni pripravci proširuju um i daju čovjeku više inteligencije nego što je inače ima, sve gluposti u koje su ti kvalitetni i vrhunski uvidi umotani išlo mi je na živce. Tek sam pred kraj romana ustanovila da je mom dojmu pripomoglo i to što je prijevod bio manjkav (jedan od glavnih junaka, naime, držao se za „ploču s instrumentima“ u automobilu).

„Strah i prezir u Las Vegasu“ valja čitati (i gledati) kad ste mladi, nesputani i totalno nepobjedivi, a ne kad već lagano gazite prema srednjim godinama i s ciničnim podsmijehom gledate na sve te balave seronje koji se busaju u prsa glupostima koje su izlazile i iz vaših usta u njihovim godinama, samo ste sad već prestari da biste se toga uopće sjećali. U tom sam smislu ja totalno zakasnila, ali možda za vas još ima vremena.

Oznake: hunter s. thompson, strah i prezir u las vegasu, bitnici

30.09.2013. u 20:29 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 29.09.2013.

Donna Tartt: "Mali prijatelj"

Navodno, nakon prvijenca pod naslovom „Tajna povijest“, sva je čitateljska krema s nemalim nestrpljenjem čekala novi roman autorice Donne Tartt. I onda, roman je objavljen. Zvao se „Mali prijatelj“.

I bio je potpuni davež kroz milijun od ukupno milijun i pol svojih stranica.

OK, nakon efektnog početka posta u kojem sam totalno privukla vašu pozornost, moram se ispraviti: možda ćete odlučiti čitati ovaj roman. Radi se o obiteljskoj drami smještenoj na američki Jug, gdje se jedna tipična južnjačka obitelj, sastavljena od žena nekoliko generacija, teškom mukom oporavlja od tragične smrti unuka, sina i brata po imenu Robin. Čitatelj slijedi putanju njegove sestre Harriet, trinaestogodišnjakinje koja je odlučila otkriti tko je ubio Robina, pri čemu saznajemo i to da je otac nakon sinovljeve smrti napustio obiteljsko domaćinstvo, preselivši se u obližnji grad, navodno zbog posla. Majka, prava južnjačka ljepotica, dane provodi u krevetu, a Harriet i njezina starija sestra Allison prepuštene su brizi Ide Rhew, tamnopute sluškinje. Za djecu, osim sluškinje, brinu i Harrietina baka i njezine tri sestre, sve četiri vremešne osiromašene gospođe s američkog Juga.

Harriet i njezin školski prijatelj Hely zaključuju (na kraju romana više se i ne sjećaju zašto) kako je Robina zacijelo ubio školski kolega, pripadnik dijametralno suprotne društvene skupine (white trash/trailor trash), Danny Ratcliff, zbog čega u velikom dijelu romana pratimo zbivanja u prikolici obitelji Ratcliff: proizvodnju droge, paranoju, oružje i manipulaciju krvožednim životinjama.

No ne dajte se zavarati da se, samo zato što se dogodilo nerazriješeno ubojstvo, ovdje radi o krimiću. Da je tako, ovaj bi post izgledao sasvim drugačije. Nažalost, doista se radi o obiteljskoj drami koja tematizira promjenu, starenje, odrastanje, gubitak, tragediju, gubitak obiteljskog bogatstva i promjenu društvene klime, pri čemu je sve navedeno opisano turobno, neveselo i beznadno.

Isto tako, super je kako su urednici u Algoritmu opisali autoricu kao „veliku poklonicu etike i moralnosti“. Ne mogu vam opisati koliko mi je centar za sarkazam zatiltao od takvog opisa.

Stoga, preporučujem ovaj roman samo ako imate viška vremena i osjećate se pomalo nujno ovih dana.

Oznake: donna tartt, mali prijatelj, američki jug

29.09.2013. u 17:26 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.09.2013.

Knjiga kao poklon

„Muzej nevinosti dobila sam na dar pa mi se činilo da je red i pročitati ga. No, po meni je Pamuk precijenjen. Izdržala sam i pročitala Crvenu kao i Muzej, koji mi je bio neopisivo bljutav i iritantan. Crvena je pristojan roman, apsolutno ništa više od toga, a i brzo pada u zaborav. Svakako se neću tako lako mašiti za neku Pamukovu knjigu na polici.“

Na pisanje ovog posta me ponukao komentar jednog od mojih ranijih tekstova na ovom blogu (Orhan Pamuk: „Muzej nevinosti“), gdje jedna komentatorica uporno na dar dobiva knjige autora koji joj se čak i ne sviđa i ne može ga smisliti (nakon što sam ponovno pročitala komentar, shvatila sam da sam ranije krivo zaključila da je komentatorica dobila i „Zovem se Crvena“ na dar, ali da je i takav scenarij moguć). Prirodno, zapitala sam se tko to tako strašno može promašiti tuđi ukus da mu pokloni knjigu koja mu se zacijelo neće svidjeti (ako je moja ranija pretpostavka točna, ne radi se o jednom, nego o čak dva incidenta u kojima je ukus obdarenika potpuno zanemaren).

U konkretnom slučaju o poklanjanju knjiga ne namjeravam pisati sa superiorne pozicije, već zbog istinske zabrinutosti – naime, i ja gotovo stalno poklanjam knjige, i to manje ili više poznatim osobama. Kako se poklonjenom konju ne gleda u zube (ili ako se gleda, o tome se ne govori javno), tako niti ja nikad nisam dobila negativnu povratnu informaciju o svom poklonu. No, bi li bilo posve sigurno uljuljkati se u osjećaj nepogrešivosti svoga ukusa po pitanju knjiga? Ne bih baš rekla.

Ovo mentalno istraživanje započinjem iz vlastite perspektive: kakve su mi knjige drugi poklanjali? (razmišljajući, zaključila sam da, paradoksalno, u posljednje vrijeme i nisam dobila na poklon previše knjiga, vjerojatno zato što kod mene postoji velika opasnost da knjigu već imam ili da sam je već ranije čitala). Sjetila sam se tek Božića od prije dvije godine kad sam od kolege s posla dobila primjerak kiosk-izdanja kolumni Ante Tomića. Po mom mišljenju, posve korektan izbor – kod većine ljudi s Antom Tomićem se neće pogriješiti, jer sve i da se čovjek ne slaže s njim, ne može mu se poreći duhovitost i pitkost. Isto tako, ova knjiga je kao poklon dovoljno neosobna da odgovara intenzitetu međuljudskih odnosa kakav se javlja na radnom mjestu.

Nažalost, to je otprilike jedini primjer kojega se mogu sjetiti da sam dobila na poklon knjigu. No, evo knjiga koje sam poklonila u posljednje vrijeme.

Zadnje sam birala knjigu za curu koju ne poznajem baš najbolje, ali ono što znam jest da ta osoba samu sebe naziva „knjiškom kurvom“, jer čita sve – krimiće, ljubiće, povijesne romane... uglavnom, žanrovsku literaturu (slična je meni po gutanju knjiga, iako ja izbjegavam ljubiće, koliko se ljubići uopće mogu izbjeći). Isto tako, znam da je ta djevojka izradila popis knjiga koje želi za rođendan (kojeg se popisa nisam mogla domoći), i da se radilo o knjigama iz edicije Knjige dostupne svima. Zato sam izabrala jednu od novo-objavljenih, ali po mom izboru, nešto za što je navodno Stephen King rekao (ili bar tako piše na koricama) da je sjajno. Dakle, ne ljubić, triler (vlastiti potpis kod poklanjanja je važan, mislim si ja. Poklon, što god on bio, mora govoriti nešto i o darovatelju.)

Prije toga, poklonili smo krasan primjerak starog Websterovog rječnika iz 1986. godine, ukoričenog u smeđu kožu, sa zlatnim slovima (nabasali smo na njega na nekom buvljaku knjiga, platili smo ga nekih stotinjak kuna) – poklon je odmah bio namijenjen osobi koja je profesor engleskog jezika, predaje u školi, završila je edukaciju za simultano i konsekutivno prevođenje i prevoditeljica je stručnih priručnika. Bilo nam je jasno da taj rječnik ima tek vizualnu, a ne i uporabnu vrijednost pošto su izlazila, i još uvijek izlaze, upotpunjenija suvremena izdanja, ali smatrali smo da je ovo dobar poklon takvoj osobi.

Mladoj osobi koja studira jezike poklonili smo Oxfordov rječnik izraza s CD-om.

U poslovnom okruženju, šefu smo za rođendan poklonili „Snjegovića“ Joa Nesboa i najnoviju knjigu Dana Browna. I dok izbor „Snjegovića“ potpuno pozdravljam – radi se o piscu krimića, a o šefu sigurno znamo da je ljubitelj krimića i trilera, tako da je u tom smislu „Snjegović“ nepogrešiv. Međutim, da sam ja sama birala knjige za poklon, nikad ne bih izabrala Dana Browna (niti, zaključila sam, gotovo nijednu drugu knjigu u izdanju VBZ-a), iako su moji kolege bili zadovoljni svojim izborom. Poklanjanje najnovijeg djela pisca koji piše već desetu knjigu na isti kalup, jašući na staroj slavi „Da Vincijevog koda“, učinilo mi se pokazivanjem manjka dobrog ukusa. Unatoč tome, pokazalo se da sam pogriješila jer je šef veliki fan i bio je oduševljen poklonom. Iz ove sam životne situacije naučila da sam zapravo snob.

Imam jednog radnog kolegu koji bez srama, s čak ponešto ponosa u glasu tvrdi da od osnovne škole nije pročitao niti jednu knjigu i da jedino čita novine i sadržaje internetskih portala (u ovo ne vjerujem sasvim jer se radi o izrazito pismenom pojedincu). Poznavajući neke njegove druge navike i životne odabire, ipak sam se usudila pokloniti mu knjige, i to u prvom redu, znajući za njegovu ljubav prema sportu (Nick Hornby: „Nogometna groznica“) i ljubav prema pivu (Mladen Klemenčić: „Idemo na pivo“) Ne radi se strogo o književnim djelima, ali ako govorimo o knjigama na poklon, publicistika nudi niz sjajnih, popularno-znanstvenih naslova koji će privući i one koji se ne hvataju rado knjige.

Najgore poklone, ako se smijem malo posipati pepelom, poklonila sam osobama koje (tvrdim da) poznajem najbolje: svojoj najboljoj prijateljici i svom suprugu. Moja najbolja prijateljica, primjerice, voli Zagorku i povijesne romane. Ja sam joj kroz godine i godine prijateljstva uspjela pokloniti hrpe krimića (koje, srećom, također voli), ljubića (koje uopće ne voli), pa čak i chick-lita (koje istinski prezire, a ja to znam). Moj suprug čita fantasy i SF – jednom sam mu kupila fantasy knjigu koju već ima (sad ima dva primjerka iste knjige), jednom sam mu kupila Asimova u užasnom prijevodu, i jednom sam mu pokušala naturiti nešto za što sam čula da je kultni SF, a koji on nije mogao čitati koliko mu je bio loš.

Sve ovo, u svoju obranu tvrdim, radila sam podsvjesno. Cilj u igri s poklanjanjem knjiga u konkretnom slučaju nije bio pogoditi nečiji ukus, jer se radi o osobama čiji ukus vrlo dobro poznajem, (podsvjesni) cilj je bio utjecati na taj ukus. Na taj način, u poklanjanje sam unosila malo više sebe, malo više svog ukusa i drugih svojih, ne osobito laskavih osobina (naprimjer, nemarnosti, što se vidi iz primjera s kupnjom knjige koju obdarenik već ima). Iz svega priloženog mogu samo zaključiti da sam ja jedna samoživa i bezosjećajna osoba kojoj stavovi i ukusi drugih ljudi uopće nisu važni.

Nemojte biti takvi kad poklanjate knjige. I nemojte da vas ova litanija obeshrabri u davanju knjiga na dar - poklanjanjem knjiga poklanjate svjetove, poklanjate iskustva, poklanjate zabavu i poklanjate učenje; u svakom slučaju, poklanjate puno više od stotinjak listova papira uvezanih u korice.

Oznake: knjiga na dar

26.09.2013. u 09:00 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 24.09.2013.

Neki drugi linkovi (za zaboravne)

Web-sadržaji na koje sam nabasala surfajući mnogobrojni su, s većim ili manjim stupnjem iskoristivosti, zgodni i poučni, ali se na kraju, kad se sve zbroji i oduzme, ipak zadržavam na pukih desetak portala (provjerim mail, provjerim blog, odem na Blog.hr, na Net.hr, na Jutarnji.hr, na Vecernji.hr – radi ravnoteže lijevih i desnih elemenata u organizmu, provjerim lokalne Osijek031.com i Koprivnica.net, i tu i tamo, ako dobijem notifikaciju, odem na Facebook. Ovo predstavlja moj dnevni internet ritual.)

Guglam i jutubam stvari. Ponekad wikipediram. Odem na Pinterest gledati na koje sve točno načine nikad neću biti savršena žena, majka, domaćica, kreativka, štedljivica, lakiralica noktiju i vježbačica trbušnjaka. Skrolam po 9gagu dok mi treba odmor za mozak.

I to je to.

Nekad sam više koristila servis StumbleUpon, koji me znao odvesti na začudne i zgodne sajtove, aplikacije i sadržaje, ali sad je toga (vremena? volje?) daleko manje. Razmišljam o razdoblju prije nekih desetak, pa i petnaestak godina, kad je internet bio tehnološko čudo i kad je otkrivanje sadržaja predstavljalo društvenu i mentalnu poslasticu. Danas, znajući da se na internetu može naći SVE, čarolija je ishlapjela.

No ipak, naišla sam na par zgodnih linkova koje bih htjela podijeliti s vama, kako bismo zajedno naučili nešto novo, a i ja ostavila zabilježenim da sam nekad koristila ove sadržaje.

U prvom redu, tu je Neverendingplaylist.com. Doslovno prevedeno, radi se o neprekidnoj playlisti – samo upišete ime vašeg omiljenog izvođača/izvođačice, i playlista se sama složi, svirajući sve njegove/njezine muzičke numere. Pokazalo se iskoristivim u situacijama obavljanja kućanskih poslova, kad kućanica/kućanik nema vremena pola sata slagati playlistu. Preporučljivo za one koji imaju flat internet – ne činite kaznena djela piratizirajući muziku: slušajte online.

Neverendingplaylist

Life hacking se odnosi na trikove, vještine, metode i nove tehnologije kojima se olakšava svaki aspekt svakodnevnog života. Zato vam ovim putem predstavljam web sajt Hack the life koji govori upravo o tome (međutim, ako uguglate „hack the life“, dobit ćete još puno sadržaja kojima možete skratiti i olakšati svakodnevne zadatke). Radi se o nizu zgodnih životnih stvarčica kojima si možete olakšati ugošćavanje, posluživanje hrane, vezanje šala i slično.

Top 20 life hacks that actually work

Konačno, evo i jednog bloga koji mi se svidio – zove se Learning Mind. Tu sam, između ostaloga, naišla na prenesene misli mađarskog sveučilišnog profesora i istraživača sreće Mihalya Csikszentmihalya o deset kontradiktornih osobina kreativnih osoba (snažni, ali bez kondicije, istovremeno ekstrovertirani i suzdržani, sanjari, ali i realisti i slično...) No i bez obzira na to, na ovoj stranici možete naći niz popularno-znanstvenih otkrića (koja muzika vam najviše može pomoći u učenju, koja su bila najbizarnija znanstvena otkrića u protekloj godini,

10 contradictory traits of creative people

Oznake: playlist, hack the life, learning mind

24.09.2013. u 08:58 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.09.2013.

I drugi su blogeri ovih dana pisali o knjigama...

Kako sama nisam pisala, o knjigama, a niti uopće, zaključila sam da sam zacijelo štafetu podsvjesno predala drugima koji su nastavili širiti Riječ (o knjizi) među narodima i narodnostima blogosfere.

Tu je u prvom redu cool bloger Eduard Pranger (E.P.), koji se osvrnuo na konačno donesenu odluku o tome da književna nagrada Kiklop pulskog Sajma knjiga pripada Nives Drpić za „Golu istinu“. Prijepor oko toga odnosi li se ta književna nagrada na kvantitetu ili kvalitetu prevagnuo je u korist kvantitete, i sad treba Nives Celzijus dostojno uručiti nagradu. Na jednak se način neki dan održala promocija knjige Aleksandra Stankovića (pretpostavljam da se radi o knjizi kolumni koje sam i sama čitala), na kojoj se okupila sva estradna krema i društvena elita, pa u tom smislu E.P. komentira društvenu pojavu – profanizaciju i estradizaciju umjetnosti.

Kao što sam rekla i kod E.P.-a, imam svoje mišljenje o tome, ali se bojim pridavati ovoj pojavi više značenja nego što je dosad imala, jer to kulturi može samo štetiti, ne i koristiti (radi se zapravo o raspravi ispod svake razine, gdje su argumenti posve jednostavni, pa ih se može samo ponavljati sve glasnije).

U svakom slučaju, upućujem vas na blogera E.P.-a koji pita: u čemu je točno razlika između knjige Nives Celzijus i knjige Aleksandra Stankovića?

Esej: katran, perje - licemjerje

Nadalje, svidjelo mi se što kaže Ina's Playground koja u postu "Pauza za čitanje?" kaže kako je njezina prijateljica zaključila da ako pušači na radnom mjestu mogu nekoliko puta dnevno uzeti pauzu za cigaretu, zašto strastveni čitatelj ne bi nekoliko puta dnevno mogao uzeti pauzu za čitanje nekoliko stranica knjige?

U ovom kratkom postu pročitajte i preporuke za „Večeru s Anom Karenjinom“ i „Ples sa zmajevima“.

Pauza za čitanje?

Za kraj, obavještavam vas da sam naišla na jedan osvježavajući, mladenački blog koji se, između ostaloga, bavi i mojom omiljenom temom, pa tako u tekstu „'Ko o kome, ja o knjigama“ blogerica Croatian idiot govori o vlastitim književnim izborima (činjenici da je pala pod utjecaj manije za vampire-litom, i strahu da možda nije najbolje razumjela neko djelo „visoke književnosti“ iako studira kroatistiku), iz čega iščitavam blogeričino vlastito otkrivenje, odnosno strah da nije toliko načitana koliko je mislila.

Ovome moram odgovoriti: vjerojatno nisi, nitko nije. Potraži listu „1000 knjiga koje morate pročitati prije nego što umrete“ i pokušaj vidjeti koliko si od navedenih 1000 knjiga zapravo pročitala. Ja sam zapanjeno zaključila da se radi o tek jednom manjem dijelu (možda 150, uvrh glave 200 naslova), ali ne odustajem. I da – tvoji su komentatori u pravu: kad bude vrijeme za teške knjige, čitat ćeš ih. Možda je upravo sad došlo vrijeme.

'Ko o kome, ja o knjigama

Oznake: blog, knjige, čitanje

22.09.2013. u 13:19 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.09.2013.

Blog-leksikon

Moram napomenuti da uopće nisam naišla na ovu igru (da, toliko pratim zbivanja u blogosferi Blog.hr-a :posipasepepelom:), i vjerojatno niti ne bih naišla na nju da me Zlica nije izričito pozvala.

Leksikone sam posljednji put ispunjavala... u šestom – sedmom razredu. Vjerojatno sam jednom ili dvaput i izradila leksikon, ali u bespućima selidbi i manijakalnog bacanja školskih bilježnica na kraju svake školske godine niti jedan nije preživio. Možda i bolje, jer osnovnoškolska politika kaže da bi leksikone trebali izrađivati ljudi koji imaju dobar, oku ugodan rukopis, a to ja (ni onda, a ni danas) definitivno nisam.

1. Otkud želja da pišete blog?

To se već zna (moja bi struka rekla – notorna je činjenica), ali evo još jednom, za novopridošle: imala sam dojam da na neki način moram pribilježiti sve knjige koje sam tada (davne 2008. godine) čitala, jer sam onda (kao i sada, uostalom) imala veliku čitateljsku produkciju i teško mi je bilo pratiti što sam čitala, a što nisam. Kako sam također sklona zaboravljanju (poslovično pamćenje zlatne ribice), znalo mi se dogoditi da u knjižnici uzmem knjigu koja mi se čini simpatičnom, i da tek pred kraj čitanja zaključim da sam to već jednom čitala – nije mi bila poznata ni naslovnica, ni prva stranica, ni korice općenito, ni naslov, ni ime autora – ništa.

Kasnije, sve se to razvilo u blog za preporuke knjiga i promociju čitanja. Priznajem, od sredine prošle do sredine ove godine malo sam usporila tempo, došlo je do određenog zasićenja, ali mi je blogiranje još uvijek zabavno.

2. Omiljena knjiga.

Ozbiljno? Na ovo je teško dati odgovor. Ovih dana još uvijek najviše razmišljam o Orwellovoj „1984.“ Ima knjiga koje godinama odzvanjaju u tebi. Ova je posljednja od takvih.

3. Omiljeni film

„Seeking a friend for the end of the world“ mi pada na pamet.

4. Najljepši trenutak u životu. Kad ste bili toliko sretni da Vam je sve bilo lijepo?

Postoji jedna večer, koju sam proživjela sa svojim sadašnjim suprugom, kad sam se zaljubila u njega. Unatoč slabom pamćenju, te se večeri jako dobro sjećam.

5. Najteži trenutak u životu. Kad ste bili toliko nesretni da vam je sve izgledalo beznadežno?

Kad sam imala šesnaest ili sedamnaest godina, gotovo sam se cijelo vrijeme osjećala tako.

6. Što ste spremni uraditi bez ikakvog interesa? Što je to što vas čini sretnim?

Više-manje bilo što (zakonito i moralno) za svoje najmilije. Obiteljsko okruženje me čini sretnom.

7. Opišite sebe u tri riječi. Koje su osobine vašeg karaktera dominantne?

Pouzdana, brižna, odgovorna.

8. Da li postoji osoba na čijem biste mjestu voljeli da budete makar neko vrijeme?

Da, Marilyn Monroe. Željela bih na jedan dan vidjeti kako izgleda takav intenzitet pozornosti.

9. Imate li uzor, nekog na kog se ugledate? Ako imate – zašto ste baš tu osobu izabrali?

Nemam, nisam osoba od uzora, od ugledanja u nekog, zapravo. Ali ima osoba u čijem društvu uživam.

10. Da li ste zadovoljni poslom koji radite? Ako jeste – zašto; ako niste – koji biste drugi izabrali?

Poslom sam relativno zadovoljna, osobinama poslovnih suradnika nešto manje. Jedna mi je osoba rekla da zašto se čudim što me posao ne zadovoljava u potpunosti, ionako smo oduvijek znali da će se moje ambicije ostvariti u nečemu posve drugome (jesmo li to znali?). Još uvijek pokušavam saznati u čemu to točno.

11. Gde biste voljeli da živite? Zašto?

Ponekad bih željela da nisam u ovoj usranoj državi, no to je samo ponekad. Ponekad bih se željela vratiti doma u Slavoniju. No mislim da povratak kući (kao osjećaj, ne kao geografija) ne postoji. U Podravini sam zadovoljna.

Iznenađena, konstatiram da je ovo bilo teško. Nisam znala da ću toliko morati razmišljati o najdražem filmu ili najljepšem trenutku u životu.

U svrhu boljeg upoznavanja mene, ostavljam vam odgovore na ova pitanja. Neću posebno pozivati četvero daljnjih blogera, jer vjerujem da su neki već i sami odgovorili na njih, ali vas sve koji eventualno niste, pozivam da se okušate. Doista nije lako.

Oznake: blog, leksikon

16.09.2013. u 21:46 • 6 KomentaraPrint#

subota, 14.09.2013.

Karen Thompson Walker: "Doba čuda"

Notorna je činjenica koliko volim sjajne prvijence – čini mi se gotovo čarobnim, nevjerojatnim uspjehom da u globalnom književnom svijetu u kojem raspolažemo stotinama, pa i tisućama živućih pisaca bestselera, netko ima talenta (i muda) objaviti prvijenac koji publiku i kritiku uspije oboriti s nogu. To podrazumijeva (zbog već spomenutih tisuća živućih i aktivnih postojećih pisaca bestselera) da se radi o nečemu toliko očaravajućem, toliko dobrom, da je uspjelo iza sebe ostaviti i već etablirane književnike.

„Doba čuda“ autorice Karen Thompson Walker je primjer jednog takvog prvijenca. Radi se o anti-utopijskom romanu, romanu katastrofe. A katastrofa na pomolu u prvi je mah zapravo prilično nevidljiva – naime, planet je počeo usporavati: dani postaju sve dulji, ali tek po nekoliko minuta svakoga dana. Nakon objave ovog fenomena, u Kaliforniji zatječemo dvanaestogodišnju Juliu i njezine roditelje kako se nastoje pomiriti i boriti s ovom pojavom.

Nekoliko je razina kroz koje se može promatrati ovaj roman: u prvom redu, tu je, dakako, prirodni aspekt fenomena koji se događa pred očima glavne junakinje – ptice počinju padati s neba, povremeno nestaje struje, trava se suši, drveće umire, ima sve manje hrane.

Nadalje, tu je i društveni aspekt – kako se ponašati u situaciji kad dani postaju duljine dvaju ili čak tri sadašnja dana? Neki ostaju pri satnom vremenu, ali drugi (oni koje društvo odmah izopćava) odlučuju živjeti u skladu s prirodom koja se mijenja, pa dok društvo po noći ide u školu i na posao, oni noću spavaju, a danju su budni. Osnivaju se zajednice (komune) ljudi koji žele živjeti u skladu s prirodom, a u zajednicama se događaju napadi na njih.

Treća je razina Julijina obiteljska situacija – odnos između njezinih roditelja rapidno se kvari, posebice zbog različitih stavova koje oni zauzimaju oko postupanja glede usporavanja Zemlje. Odnos s djedom pak zauzima posebno mjesto u Julijinu emocionalnom svijetu, jer je drži čvrsto u djetinjem stanju svijesti.

Konačno, a što zapravo čini i najvažniju okosnicu ovoga romana, činjenica je Julijina odrastanja, pa iako planet usporava u svom gibanju, Julia nesmetano ulazi u pubertet, pa joj se odjednom čini kako samo ona izgleda kao dijete, dok druge djevojčice počinju dobivati djevojačke figure. Odjednom, oko nje više nema prijateljica i vrijeme školskih odmora počinje provoditi u školskoj knjižnici. Sve bi se to lakše podnijelo da ne postoji i jedan dječak koji joj se sviđa, a koji ju, kako se čini, uopće ne primjećuje.

Upravo je potonji aspekt romana je najsimpatičniji i najviše me ganuo (mislim da se s osjećajem odbačenosti i izmještenosti iz društva svaki (bivši) adolescent može bez problema poistovjetiti). Potaknuta upravo Julijinim emocionalnim stanjem, počela sam razmišljati zašto je odrastanje tako bolno i zašto smo upravo u tim godinama najovisniji o prihvaćanju u društvo, zašto se tako žarko želimo uklopiti? (a najmanja društvena pogreška, najmanji gaf može dovesti do manje ili više trajnog odbacivanja) Naodmet je spomenuti da nisam došla do zadovoljavajućeg odgovora na ovo (i inače sam sklona zaboravljanju, pa kako je razdoblje adolescencije kroz godine postajalo sve dalja prošlost, sve sam naklonjenija zaključku da „zapravo i nije bilo tako strašno“. Knjige poput ove običavaju me uvjerljivo podsjetiti kako je točno bilo.)

Koju god razinu birali, ovaj će vam se roman svidjeti. Kao roman katastrofe, iako nije utemeljen na znanstvenim činjenicama, predstavlja valjanu hipotezu. U svojstvu društvenog romana, zamisliv je scenarij u kojemu bi se ljudi podijelili u dvije frakcije, samo sada oko drugog društvenog pitanja (jer ne dijelimo li se na dvije frakcije kad god dođe do nekog spornog pitanja?) Kao obiteljski roman, dovoljno je razrađen u opisivanju odnosa između Julijinih roditelja da bi bio uvjerljiv. Na kraju, moram napomenuti da me upravo u ulozi romana odrastanja naprosto oborio s nogu.

Oznake: karen thompson walker, doba čuda, planet zemlja

14.09.2013. u 20:48 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.09.2013.

Amy Tan: "Stotinu skrivenih osjetila"

O ovoj knjizi slušam već godinama, pa mi se učinilo da je to samo još jedna u poplavi knjiga o Dalekom Istoku (Anchee Min, Haruki Murakami i drugi popularni autori učinili su svoje po pitanju zasićenja književne ponude svojim djelima). To je bilo, dakako, dok nisam naletjela na nju u knjižnici i odlučila joj se posvetiti.

Iznenađenje nije bilo loše, čak dapače – radnja obuhvaća dvije polusestre: jedna je Amerikanka kineskih korijena, tipično zapadnjački skeptična prema mistici Dalekog Istoka, a druga je tek naturalizirana Amerikanka, koja je do punoljetnosti živjela u malom selu Changmian u Kini, i po smrti svoje skrbnice doselila se k obitelji svoga oca koji je prebjegao u Ameriku nakon njezina rođenja. Ova druga sestra (Kwan) zadržala je sve kulturne i emocionalne značajke svoga naroda, a osobito stoga što ima rijetku osobinu – yin oči, odnosno oči koje mogu vidjeti mrtve (i razgovarati s njima). Sestre, velike dobne razlike, odrastaju zajedno, i njihovi su životi neraskidivo isprepleteni, iako Oliviju, Kwaninu sestru, ova obiteljska i emocionalna povezanost opterećuje i guši.

Kwan se ne može suzdržati niti od petljanja u mrtav brak između Olivije i njezinog supruga Simona, pa, kad se ukaže prilika za putovanje u Kinu, odlučuje ih natjerati da pođu na put, i polazi i ona s njima. Konačno, u mjestu njihovih predaka zapetljani se problemi raspliću i glavni junaci ove priče dolaze do važnih životnih spoznaja.

Paralelno, pratimo jedan od Kwaninih prijašnjih života, gdje je bila jednooka sluškinja Amerikanke, gospođice Banner, iz kojega života Kwan izvlači zaključke uspoređujući proživljeni život s ovim postojećim.

Cjelokupno čitateljsko iskustvo pokazalo se izrazito zabavnim – autorica (inače poznata i po knjigama „Klub sretnih žena“ i „Žena boga kuhinje“) piše lagano, o obitelji i obiteljskim odnosima govori upućeno i sa simpatijama, pa se čitatelj vrlo lako može povezati sa svakodnevnim nedaćama koje su zahvatile njezine glavne junakinje.

Toplo preporučujem: ženama i onima koji se tako osjećaju.

Oznake: amy tan, stotinu skrivenih osjetila, kina, reinkarnacija

12.09.2013. u 20:35 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 10.09.2013.

Gordan Nuhanović: "Agenti kulture"

„Turističko-psihološki roman“. Eh, kad bi barem bilo tako jednostavno.

„Nuhanović priču slaže oko ustanovljavanja festivala kulture u malom mjestu, negdje na Jadranu, oko fenomena koji je u potpunosti zavladao našom kulturnom ponudom, posebice za čovjeku sklonijih, toplih mjeseci i posebno u turističkim krajevima. No kultura je složena zvjerčica, svatko vjeruje da je upravo onaj tip kulture u kojem sudjeluje reprezentativan i da treba biti istaknut, pa se najrazličitiji kulturni, politički, ekonomski i estetski interesi lome oko Festivala.“

Radi se o kratkoj knjižici, tek uvjetno nazvanoj romanom (ako i postoje paralelne fabule, one su tek naznačene u ljubavnim odnosima). U središtu je radnje „Martini“, zagrebački knjižničar i, kako sam uspjela shvatiti, književni kritičar. „Sjetka“ je organizatorica festivala u Žigmundovu (festival, koliko sam također razumjela, počiva na spletu književnih i kiparskih događaja, ali autor ni tu ništa definitivno ne odaje), djevojka koja je završila studij „menadžmenta u kulturi“/“kulturnog menadžmenta“. „Riki“ je festivalski satelit, osoba od koje ovisi hoće li festival organizatorima i sudionicima ostati u dobrom pamćenju, a osim njega, tu je i redateljica „Lejdi Vajdić“, Martinijeva bivša ljubav i ljevičarski nastrojena kulturno-politička aktivistica. Slikar „Pseudo Čunović“ je... slikar. Iz Žigmundova, koji slika nebrojene portrete kralja Žigmunda za prodaju lokalnim restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Pojavljuje se tu i ministrica kulture, lokalni poduzetnik, načelnik mjesta te cijela svita drugih hrvatskih prototipova.

Cjelokupni dojam je – izvještačen (kao i cijela hrvatska kultura, uostalom). Čini se kao da se autor nije do kraja potrudio definirati što je htio postići ovom svojom pripoviješću – kritizirati novopečenu kulturnu ponudu? Otkriti odnose između tipičnih sudionika ovakvog kulturnog događaja? Veličati hrvatsku prirodu? Govoriti o nerealiziranoj ljubavi? Sve je to moguće, ali niti jedna od navedenih opcija nije uspjela biti do kraja ostvarena.

Stoga, cijelo je iskustvo čitanja „Agenata kulture“ ostavilo nezadovoljavajući, neuvjerljiv after-taste, pa nećete puno propustiti ukoliko ovo djelo i preskočite.

Oznake: gordan nuhanović, agenti kulture

10.09.2013. u 20:33 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 03.09.2013.

Anthony Bourdain: "Sirove slasti"

Anthony Bourdain, kako ja shvaćam, iako ne zavirujem u njegove televizijske kreacije, je „enfant terrible“ svjetske, a osobito američke gastronomske i gastro-kritičarske scene. Bio se sklon razračunavati s poslovnim kolegama, kuharima, televizijskim mrežama (konkretno, Food Networkom), a to se nastavilo i u posljednjem kod nas objavljenom nastavku njegove publicističke litanije, koja je kod nas (u izdanju Frakture, biblioteka Fraktura Publika) prevedena i prilagođena kao „Sirove slasti“, a podnaslovljena kao „Krvavi obračun u svijetu jela i kuhara“ (naslov izvornika je: „Medium Raw: A Bloody Valentine to the world of Food and the People Who Cook“).

Njegova prva knjiga ovog tipa – „Dosje kuhinja“ (objavljen je i u Hrvatskoj, nakon čega su uslijedili „Opaki zalogaji“ i „Kuharovo putovanje“) lansirao ga je i na svjetsku književnu scenu, okrunivši ga titulom „najboljeg kulinarskog autora 21. stoljeća“. Koliko sam shvatila, iako nisam čitala ranije naslove, u „Dosjeu kuhinja“ je Bourdain po principu „ključa“ opisivao poznate američke šefove kuhinja, njihove nezdrave navike i brz tempo života kojim žive kuhinje najpoznatijih i najskupljih američkih restorana (mnogi su se i prepoznali). Ovdje, Bourdain se ne razračunava toliko sa šefovima kuhinja, već mnogima od njih iskazuje nevjerojatno poštovanje, ustvrdivši za sebe da je, dok je u 28-godišnjem radnom vijeku radio u industriji hrane, bio tek osrednji šef kuhinje, pa je ovim šefovima kuhinje, opisujući njihove kulinarske kreacije, itekako skinuo kapu. Umjesto toga, obračun kod OK Corala odvija se sa svim satelitima u gastronomskoj industriji, poglavito s kolegama gastronomskim kritičarima i piscima o hrani, s televizijskom mrežom koja je srozala dobro mišljenje o ritualu hrane koje je do tada njegovano u javnosti (radi se, dakako, o već spomenutom Food Networku), pa spominje i tzv. majku Spore prehrane (Slow Food Movement), autoricu Alice Waters, čija je knjiga „Umijeće uživanja u hrani“ (ili nešto slično) nedavno prevedena i objavljena kod nas u izdanju Mozaik knjige. Watersovoj autor zamjera što je, zanemarivši autoritet brojnih kuhara prije nje, predložila u otvorenom pismu tada novoizabranom predsjedniku Obami da pozove nju i njezino osoblje radi oformljavanja tzv. „kuhinjskog kabineta“.

Osobito je duhovito kad se Bourdain upušta u obračun s vegetarijancima, ustvrdivši da je jedna stvar kad čovjek jede što želi u vlastita četiri zida, ali da predstavlja nedopustivu neotesanost kad frče nosom na hranu koja mu se u tuđoj kući ponudi kao znak gostoprimstva i dobrodošlice. Ili kad objašnjava kako svojoj dvogodišnjoj kćeri u pomno smišljenoj kampanji pojašnjava kako djeca koja jedu u McDonald'su mogu postati retardirana. Svakako je zgodno kad približava čitatelju kako je, u probavno-metaboličkom smislu, težak život pisaca o hrani nakon preživljenih orgija od jela, koje se nazivaju „degustacijski meniji“ i sastoje se od desetak do dvadesetak slijedova.

Međutim, iz svih eseja skupljenih u ovoj knjizi proizlazi upravo nevjerojatna ljubav prema hrani, njezinoj pripremi i uživanju u njoj. Radi se o strasti koja se može izjednačiti s onom seksualnom, zbog kakve je čovjek spreman proputovati sve kontinente i stavljati u usta stvari koje se tek uvjetno mogu nazvati jestivima.

Zbog svega toga, kao i zbog činjenice da se radi o pitkom i duhovitom štivu, vrijedi pročitati ovu zbirku tekstova „najboljeg kulinarskog autora 21. stoljeća.“

Oznake: anthony bourdain, sirove slasti, dosje kuhinja, alice waters

03.09.2013. u 18:33 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.09.2013.

Dan Ariely: "Predvidljvo iracionalni"

O Danu Arielyu sam čula surfajući po bespućima TED-a, gdje je održao nekoliko govora o svojim istraživanjima u području biheviorističke ekonomije. Radi se o istraživaču zaposlenom na američkom Sveučilištu Duke, koji gostuje kao profesor i predavač na MIT-u. Svoju je znanstveno-istraživačku karijeru posvetio istraživanjima o ponašanju potrošača na tržištu, došavši tako do zaključaka suprotnih uvriježenim shvaćanjima.

Naime, do tada je tradicionalna ekonomija podrazumijevala da se ljudi, suočeni sa zahtjevima tržišta, ponašaju racionalno – odluku donose ocjenjujući prethodno dobit koju mogu ostvariti u odnosu na troškove, odnosno posljedice koje mogu uslijediti. Ukoliko je omjer pozitivan, odlučuju se na određeno ponašanje, no ukoliko je negativan, uzdržavaju se od njega.

No u svojim je istraživanjima Dan Ariely u pojedinim slučajevima došao do sasvim suprotnih zaključaka, smatrajući da se ljudi ne ponašaju racionalno, već iracionalno, ali da se njihovu iracionalnost ipak može predvidjeti i izmjeriti. Primjerice, ako smo suočeni s ponudom za skupi proizvod, vjerojatno ga nećemo kupiti, zaključivši da nam ne treba. Međutim, ako smo suočeni s dvije ponude, od kojih je jedna jeftinija, a druga skuplja, vjerojatnije je da ćemo se odlučiti za kupnju jeftinije ponude, smatrajući da smo dobro prošli. Autor je također ispitao i primamljivost, odnosno učinak vlasništva, utvrdivši da nije točno da se proizvodi prodaju po cijeni koju diktira tržište, već su vlasnici proizvoda skloni precijeniti njihovu vrijednost, dok su oni koji kupuju, skloni podcijeniti iznos koji će morati platiti za određeni proizvod.

Evo još nekih pitanja na koja je ovo publicističko djelo ponudilo odgovor:

„Zašto tako često sami sebi obećajemo da ćemo pripaziti što jedemo, no zaboravimo na obećanje čim ugledamo izlog slastičarnice?

Zašto ponekad zateknemo sami sebe kako s oduševljenjem kupujemo stvari koje nam zapravo ne trebaju?

Zašto glavobolja ne prolazi nakon što uzmemo jeftini lijek, ali nestane čim popijemo onaj skuplji?

Zašto oni koje podsjetimo na Deset Božjih zapovijedi nastoje biti pošteniji (barem u tom trenutku) od onih koje na njih nismo podsjetili?

Zašto ljudi dižu hipotekarne kredite koje si ne mogu priuštiti?

Na koji način razmišljamo o novcu?“


Još dodajem i ovo: zašto su nam besplatne ponude neodoljive i zašto smo skloni odugovlačiti obavljanje poslova?

Neka od tih istraživanja, kako već rekoh, bila su mi poznata s TED-ovih video-snimaka, pa tako primjerice kako su svi ljudi skloni varati ako smatraju da ih nitko neće uhvatiti, kako je naše ponašanje to rizičnije u potrošačkom smislu što nam je gotovina više izvan vidika (zbog toga više trošimo ako koristimo kreditne kartice nego ako trošimo gotovinu).

Činjenica da sam već ranije bila upoznata s Arielyjevim istraživanjima, oduzela mi je pomalo od čari koju sam očekivala da ću imati prilikom čitanja ove knjige, tako da sam ostala ponešto razočarana i bilo mi je pomalo dosadno, iako uživo ovaj autor nikako nije dosadan, pa moram osobito istaknuti kako vas moje razočaranje nikako ne bi trebalo odvratiti od čitanja, jer se radi o duhovitom, pitkom štivu koje svaki laik može razumjeti, a bilo kome, u bilo kojemu poslu, može pomoći u shvaćanju i prihvaćanju ljudske prirode, nesavršene kakva ona jest.

Oznake: dan ariely, predvidljivo iracionalni, tržište, potrošači

01.09.2013. u 18:31 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< rujan, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2017 (8)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (7)
Siječanj 2013 (7)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se