Kultni roman („Fear and loathing in Las Vegas“) po kojemu je snimljen i kultni film s Johnnyem Deppom i Benicijem del Torom u glavnim ulogama, podnaslovljen kao „divlje putovanje u srce američkog sna“. Piše – Hunter S. Thompson, a.k.a. Raoul Duke, doktor gonzo-novinarstva (autor je skovao taj izraz, kojim su se kasnije koristili i drugi da bi opisali subjektivni novinarski stil, u kojemu se autor oslanja na vlastite emocije i dojmove umjesto da se ograniči na objektivno izvještavanje. Obilježavaju ga humor, sarkazam i upotreba psovki).
A ono... ljudi iz Šarenog dućana (koji su i objavili „Strah i prezir u Las Vegasu“) doista briju na taj tip beat-boemštine – Kerouac, Burroughs, Bukowski i slični (radi se o tipu boemštine koji kao svoj integralni dio sadržava prekomjernu upotrebu droga, i to najčešće onih psihodeličnih, „mind-expanding“, poput LSD-a i meskalina). Ja Burroughsa ne mogu smisliti jer smatram da nije dovoljno da čovjek jede drogu žlicom da bi se mogao prozvati piscem, potrebno je tu i nešto talenta, za što je najbolji primjer Bukowski, koji doista jest pisac.
Uglavnom, radi se o sljedećem: autor, sa svojim odvjetnikom, dobije ponudu ići u Las Vegas izvještavati s automobilističke utrke Mint 400, za što se opremi crvenim kabrioletom i svim zamislivim drogama, od već spomenutih meskalina i LSD-a do hašiša, heroina i etera. I onda njih dvojica neko vrijeme nadrogirani ko svinje stvaraju pi**arije po Las Vegasu, koji se, uostalom, i pokazuje kao grad za takvo što. Nakon toga, odvjetnik odlazi, a pisac ostaje, pa se odvjetnik vraća na simpozij državnih tužitelja iz cijele Amerike o zlima droge, na kojemu sudjeluju obojica. I onda se još malo drogiraju i stvaraju daljnje užase po hotelskim sobama i barovima. I onda odu doma.
Čitatelj stoga mora pabirčiti po velikoj količini pisanog smeća da bi naišao na tri-četiri doista dobra i kvalitetna uvida (i onda su ti uvidi, moram priznati, doista vrhunski – o novinarstvu, o lažnom sjaju američkog sna, o krivim predodžbama koje generalna populacija ima o junkiejima...). Međutim, kako nikad nisam veliki fan teorije prema kojoj halucinogeni pripravci proširuju um i daju čovjeku više inteligencije nego što je inače ima, sve gluposti u koje su ti kvalitetni i vrhunski uvidi umotani išlo mi je na živce. Tek sam pred kraj romana ustanovila da je mom dojmu pripomoglo i to što je prijevod bio manjkav (jedan od glavnih junaka, naime, držao se za „ploču s instrumentima“ u automobilu).
„Strah i prezir u Las Vegasu“ valja čitati (i gledati) kad ste mladi, nesputani i totalno nepobjedivi, a ne kad već lagano gazite prema srednjim godinama i s ciničnim podsmijehom gledate na sve te balave seronje koji se busaju u prsa glupostima koje su izlazile i iz vaših usta u njihovim godinama, samo ste sad već prestari da biste se toga uopće sjećali. U tom sam smislu ja totalno zakasnila, ali možda za vas još ima vremena.
Post je objavljen 30.09.2013. u 20:29 sati.