Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 25.08.2013.
J. K. Rowling: "Prijevremeni izbori"
Konačno je dolijala i prva knjiga iz buduće za-Harrya-Pottera-nevezane spisateljske karijere autorice J. K. Rowling – „Prijevremeni izbori“. Cijelu sam subotu provela čitajući, i dovršila sam je u roku jednog dana. To valjda nešto govori.
U središtu je radnje britanski gradić Pagford, u kojemu jedan od vijećnika općinskog vijeća nenadano premine pa drugi vijećnici moraju nabrzinu provesti izbore i dovesti na njegovo mjesto novog vijećnika. Tu se ističu dvije struje: jednu predvode lokalni biznismen Howard Mollison, groteskno debeli trgovac delikatesama, i njegov sin odvjetnik Miles, dok drugu struju predvodi doktorica Parawanda, liječnica koja je imala posebnu vezu s preminulim Barryem Fairbrotherom, i zamjenik ravnatelja Colin Wall. Međutim, iako je ovaj roman predstavljen kao roman za odrasle, on paralelno prati i živote nekoliko tinejdžera – u prvom redu Andrewa Pricea, čiji se otac, nasilnik Simon, također kandidira na prijevremenim izborima, zatim Stuarta Walla, njegovog najboljeg prijatelja i istovremenu sina Colina Walla, zatim samozatajne i izmučene djevojčice Sukhvinder, kćeri doktorice Parawanda, Gaie Bowden, doseljenice iz Londona, čija je majka za nesretnom ljubavi došla u ruralni Pagford, te još nekolicine djece i odraslih koji čine satelite glavnoj fabuli.
Velika količina likova ipak ne djeluje zbunjujuće, pa je priča pitka i lako se čita (čula sam zamjerke nekih kojima se knjiga učinila zamornom, možda i zbog velikog broja likova, ali moram priznati da mene nije zatekao takav zamor). Sve daljnje zamjerke koje sam čula prije čitanja ovog romana pripisujem prevelikim očekivanjima onih koji su ga možda uspoređivali sa šarmom Harrya Pottera – s obzirom da se ovaj roman iscrpljuje (barem zasad) u jednom nastavku, pa je završen kao cjelina (iako je najavljeno da će biti snimljena i serija koja bi se trebala emitirati u 2014. godini), nije bilo prostora niti vremena da se čitatelj potpuno „navuče“.
Žanrovski, radi se o tragikomediji – likovi su opisani kao parodije nekih tipičnih malograđanskih ličnosti, pa je tako Milesova supruga Samantha, poduzetnica koja se bavi prodajom seksi donjeg rublja, prekvarcana ostarjela koketa, dok njezinu suprotnost čini Tessa Wall, Colinova supruga, pomalo neuredna školska psihologinja. Gavin Hughes, zbog kojega se majka Gaie Bowden preselila u Pagford, tipični je primjerak muškarca koji se boji emocionalne obveze, tako da točno vidim casting za navedene uloge – Gavina bi svakako morao glumiti Hugh Grant, Tessu Wall bi utjelovila Emma Thompson iz „Zapravo ljubav“ (gdje je bila supruga Alana Rickmana), dok bi Samanthu mogla glumiti Joanna Lumley iz „Absolutely Fabulous“.
Čuli ste priče kako je jednoj izdavačkoj kući pala sjekira u med kad su ustanovili da je roman koji su otkupili, pod naslovom „Cuckoo Calling“, koji je napisao nepoznati Robert Galbraith, zapravo intelektualno vlasništvo autorice J.K.Rowling? Iz svega toga zaključujem da se „Prijevremenim izborima“ autorica samo zagrijavala za svoju spisateljsku-karijeru-nakon-Harrya-Pottera i da od nje možemo još štošta za očekivati u budućnosti. Tome se unaprijed veselim, jer se ispostavilo da su „Prijevremeni izbori“ zgodno, pitko i osvježavajuće djelo, koje ne zahtijeva osobiti intelektualni i emocionalni angažman, ali ni u jednom trenutku ne postaje dosadno.
Oznake: j.k.rowling, prijevremeni izbori
četvrtak, 22.08.2013.
Orhan Pamuk: "Muzej nevinosti"
Ponekad izvrstan, ponekad mi nevjerojatno ide na živce – to je otprilike opis odnosa koji imam s poznatim turskim nobelovcem Orhanom Pamukom (o romanu „Zovem se Crvena“, za koji je dobio niz književnih nagrada, nemam ništa osobito za reći, ali mi se „Bijeli zamak“ svidio). Sad, odnosno 2009. godine, Vuković&Runjić su preveli i objavili roman „Muzej nevinosti“, tematski sasvim različit od prethodnih, u povijest smještenih djela, u kojemu je Pamuk uspio ujediniti obje prevladavajuće karakteristike..
Opišimo to malo: „Istanbul, godina je 1975. Tridesetogodišnji Kemal, iz imućne obitelji, uoči zaruka s djevojkom iz istog miljea, susreće daleku rođakinju Fusun. Prelijepa osamnaestogodišnja prodavačica budi u njemu vrtlog strasti zapreten u društvu u kojemu je seks izvan braka strogi tabu. Naglo zapaljena iskra zatreperit će i zgasnuti kad Fusun sazna za Kemalove zaruke. Kemal je ne može zaboraviti te ostavlja zaručnicu, ali Fusun je već pošla za drugoga.“
Roman obiluje motivima iz Istanbula tih godina – novootvoreni restorani za „zlatnu mladež“, voćni sokovi sa stranim manekenkama koji ih reklamiraju na jumbo-plakatima i krupni kapitalizam vezan uz izvoz tekstila s jedne strane, dok s druge strane prevladava tradicija, dogovoreni brakovi, ogovaranje onih koji se po mišljenju većine ne ponašaju ćudoredno (obično se društveno izopćenje događa ženama, dok muškarci uspijevaju i posjećivati prostitutke i imati stalne ljubavnice sa strane, a da ih nitko zbog toga ne osuđuje).
Najzamorniji dio romana, po mom mišljenju je onaj središnji, u kojemu Kemal, nakon što je raskinuo zaruke i upoznao Fusunina muža, svaki drugi ili treći dan dolazi u njezinu i kuću njezinih roditelja u posjet. Druži se i s njenim suprugom budućim filmašem, s kojim odlazi u ljetna kina gledati tradicionalne turske filmove, dok njezine roditelje izvodi u restorane i na terase na kojima ih zabavljaju tradicionalni turski pjevači i pjevačice (ovaj je aspekt romana, mislim, najpogodniji za geografski bliske čitatelje, kojima imena, mjesta i predmeti doista nešto znače u smislu da su se i sami u svojoj mladosti možda susreli s njima. Čitatelji koji čitaju u prijevodu, kao ja, uskraćeni su za takve uspomene). U svakom je slučaju ovaj dio romana najdulji, prilično je detaljno opisan, gotovo je svaki susret zabilježen, kao i predmeti koje je Kemal (Basmadži) nakon svakog posjeta otuđivao iz kuće.
Ključni lajtmotiv romana jesu stvari – predmeti koje je Fusun posjedovala, koje je držala u rukama, koje je imala prilike vidjeti u Istanbulu tih godina – svi ti predmeti predstavljaju upravo muzej: sklonište i izložbeni prostor za sve te stvari koje čine našu svakodnevicu, a u uvjetima nesretne ljubavi predstavljaju svetinju.
Moram napomenuti i da je osobito zgodno da je sam autor sebi namijenio jednu od značajnijih cameo-uloga u tom romanu, koji kreativni čin je ispao vrlo zgodan i uvjerljiv.
Preporuka: dugotrajno i nisam sigurna je li se isplatilo (isto je tako činjenica da sam upravo tijekom čitanja ovog romana ponovno počela dobivati ideje – jedan sam dulji period života, posljednjih pet-šest godina, bila posve operirana od ideja, pa ne mogu procijeniti je li čitanje ovog romana možda utjecalo na to). Ljubav posve tipična, u atipičnim okolnostima, s tragičnim završetkom – nije nešto što u literaturi nismo već sreli. Ipak, stilska dotjeranost i povijesna smještenost možda opravdavaju da posvetite svoje vrijeme čitanju. Odluka je na vama.
Oznake: orhan pamuk, "Muzej nevinosti"
utorak, 20.08.2013.
Terry Pratchett: „The Amazing Maurice and his Educated Rodents“
Druga knjiga koju sam dovršila tijekom godišnjeg odmora je upravo dječja fantasy knjiga iz naslova. Poznati fantasy pisac Terry Pratchett, poznat kao kreator Discworld svijeta, za ovu je knjigu dobio Carnegie Medal, književnu nagradu za najbolju dječju knjigu u Velikoj Britaniji, što je bila njegova prva velika književna nagrada.
Ovaj roman za djecu parodira poznatu njemačku narodnu priču o frulašu iz Hamelina, koji je došao u grad kako bi svojom magičnom frulom izmamio štakore iz grada da bi se utopili u rijeci. Naime, što ako frulaševa frula uopće nije magična, već je dječak (stupid-looking kid, kaže Pratchett često) u dosluhu sa skupinom osobito inteligentnih štakora i njihovim idejnim vođom, uličnim mačkom po imenu Maurice? U tom slučaju, štakori, mačak i dječak mogli bi zarađivati izrazito ozbiljan novac od zahvalnih građana gradova koje su „oslobodili“ od štakorske pošasti, zar ne? Plan ide kao podmazan sve dok ne dođu u grad Bad Blintz, gdje štakori otkrivaju nešto čudnovato – u gradu uopće nema štakora, iako su građani, postajući sve siromašniji jer sav svoj novac daju hvatačima štakora, uvjereni da grad vrvi ovim štetočinama.
Unatoč izrazito zabavnoj fabuli (začinjenoj osebujno humorističnim Pratchettovim stilom), najzanimljivijim dijelovima učinili su mi se upravo oni u kojima štakori, kao iznenada svjesna bića (navodno se radilo o štakorima koji su se hranili na otpadu iza čarobnjačke nastambe), otkrivaju sebe, razvijaju svijest i svoje društvo, religiju, hijerarhiju i buduće planove svoje štakorske nacije (plan se, naime, sastoji u tome da štakori žele otputovati na napušteni otok, gdje bi zasnovali izoliranu štakorsku civilizaciju, bez uplitanja osoba koje ih smatraju štetočinama – upravo zbog toga treba im novac kojega zarađuju malim prijevarama). Upravo zbog toga što tematizira i postojanje boga, društva, povijesti i narodnih predaja, učinilo mi se da ova knjiga, iako namijenjena prvenstveno djeci, možda i nije sasvim prikladna za njih, odnosno, niti starijem čitatelju neće smetati ukoliko ga čitateljski put nanese na taj roman.
Ovo zgodno djelo za djecu mi se svidjelo, pa ga preporučujem za čitanje i daljnje proučavanje, a osobito, ako ste u mogućnosti, čitajte ga u engleskom izvorniku kako ne biste propustili ništa od Pratchettovog sarkastičnog smisla za humor.
Oznake: terry pratchett, the amazing maurice and his educated rodents, hamelin, rats
nedjelja, 18.08.2013.
Stephen King: "Mrkli mrak, bez zvijezda"
Tijekom godišnjeg odmora, suprotno očekivanjima, uspjela sam pročitati tek dvije knjige u cijelosti, a jednu još uvijek žvačem, tako da ćete na moje dojmove o „Muzeju nevinosti“ autora Orhana Pamuka pričekati.
Prva od njih bila je zbirka priča autora Stephena Kinga, čiji sam lik i djelo upoznala čitajući niz njegovih romana i poneku zbirku, kao što su „Ono“, „Snovolovka“, „Rose Madder“, „Plant“, i mnoge druge, tako da i ovo novoprevedeno djelo nije odstupilo od već ustaljenih očekivanja koja bi čitatelj imao od Kinga.
Zajednički nazivnik svim četirima pričama jesu obiteljski odnosi. Konkretno, u prvoj priči, naslovljenoj „1922.“, autor portretira narušene obiteljske odnose u obitelji James, koji su nastali zbog nesporazuma supruge i supruga oko prodaje naslijeđene obiteljske imovine, a koji je nesporazum rezultirao krvavim obračunom u koji je upleten i njihov maloljetni sin. Tragični ishod, kako se pokazalo, obitelj nije mogla ostaviti iza sebe i nastaviti živjeti, već ih je on pratio sve do kraja njihovih života.
Druga je priča (pod naslovom „Veliki vozač“) o obitelji na koju, putujući bespućima Amerike prilikom predstavljanja svojih djela, na svoju nesreću nalijeće spisateljica kriminalističkih romana Tess. U trećoj priči, koja se zove „Povoljan produžetak“, glavni junak Streeter prihvaća neobičnu ponudu od uličnog prodavača, uzrokujući time neobičan razvoj događaja za Streetera i njegovu obitelj, ali i za obitelj njegovog cjeloživotnog najboljeg prijatelja. Konačno, četvrta priča, naslovljena kao „Dobar brak“, tematizira neobično otkriće jedne supruge da joj je muž, kojega smatra da dobro poznaje, zapravo dugogodišnji serijski ubojica.
Sve priče imaju i zajedničku crtu jezivosti, koja je osjećajem da bi se, kako svi gajimo ovakve ili onakve obiteljske odnose, mogla dogoditi i čitatelju, još i pojačana, pa nije čudno da sam ovu zbirku progutala u hipu, cijelo se vrijeme pitajući o ovome ili onome bizarnom pitanju koje sam autor postavlja tijekom pisanja (odnosno čitanja) svake od priča.
Također, vrijedan je za proučavatelja lika i djela Stephena Kinga i autorov pogovor, u kojemu opisuje kako je došao na ideju napisati svaku od navedenih priča – iz pogovora proizlazi da je svaka, ma i najobičnija situacija, izvor inspiracije i književnih ideja.
Za kraj, ostavljam vas mislima Stephena Kinga o razlozima zašto piše i kako razmišlja o pisanju.
Oznake: ljeto, godišnji odmor, stephen king, mrkli mrak, bez zvijezda
petak, 16.08.2013.
Jane Austen: "Emma"
Kako već rekoh neki dan – pravo vrijeme za potpunu i sustavnu edukaciju po pitanju književnih klasika vjerojatno nikad neće doći, stoga se doista ne isplati čekati: da se slože konstelacije prikladnih zviježda, da dođe odgovarajuće godišnje doba, da plaća bude veća, da dobijem otkaz pa da imam vremena čitati, da odem na bolovanje ili porodiljni pa da imam vremena čitati... moram čitati sada i odmah: zbrda-zdola i navrat-nanos.
Imam dojam da će Zlicu od Opaka ovo razveseliti: pročitala sam „Emmu“, kao prvi roman Jane Austen koji sam čitala (znam, znam, može li se dogoditi da čovjek, osobito ženica kao ja, proboravi na ovoj planeti gotovo trideset godina, a da nikad nije uzeo – tj. uzela – roman Jane Austen u ruke?)
I, pitate, kakvi su dojmovi? Ma ja vam to sve lajkam silno – najodličnije mi je što je Emma vrlo mlada gospođica iz dobre obitelji, koja se ne može družiti baš sa svima i svakime, a kako je u svom okruženju zasigurno najpametnija i kako je sklona donositi vlastite odluke od djetinjstva (s obzirom da joj je majka umrla, Emma je vodila kućanstvo svog oca, boležljivog čovječuljka kojega najviše opterećuje pitanje odakle vuče propuh i je li rosa na travi preopasna za šetnju), te – ne zaboravimo – kako je u razbuktaloj mladosti, nije čudo da je malo poletjela smatrajući da zna kako spariti koga s kime i da je to pitanje njezine najveće ekspertize.
Tako je upravo Emma unesrećila mladu djevojku rođenu izvan braka, Harriett, kad nije dopustila da Harriett pođe za imućnog seljaka, smatrajući da je djevojci to ispod časti jer je možda izvanbračna kćer kakvog grofa. Osim toga, bila je pomalo neljubazna prema jednoj osiromašenoj starijoj djevojci, ali sve u svemu, Emmin je najveći grijeh što je bila pomalo nadobudna, što dvadesetogodišnjakinji itekako dobro pristaje. Sve ostalo zbivalo se mimo Emminih očiju i znanja, i o događajima u svom okruženju vrlo je često donosila pogrešne procjene i zaključke. Osobito je milo što je, bivajući po svom mišljenju posve iznad ljudi u svom okruženju, Emma smatrala da joj se prizemne stvari poput ljubavi i braka nikad neće dogoditi.
Isto tako – kod Jane Austen (sudeći barem po „Emmi“) ne događaju se ubojstva i ružne stvari, sve je lijepo, pastoralno i milo, pa sam uživala u jednom drugom, zaštićenom svijetu, svijetu posve skrojenom po mjeri malih, umišljenih gospođica.
Oznake: jane austen, emma
srijeda, 14.08.2013.
Ruth Rendell: "Strah od naslikanog vraga"
Ime Ruth Rendell mi je nekad značilo više, ali u posljednje vrijeme zamjećujem da ima boljih (pisaca) trilera i krimića nego što je, konkretno ovaj roman jedne od najslavnijih britanskih spisateljica.
Konkretno, tijekom čitavog sam čitanja romana imala dojam da autorica nastoji oponašati stil i postizanje atmosfere na način na koji je to činila Agatha Christie, pa i samo mjesto radnje kao da je proizašlo iz mašte dokone srednje klase iz romana Agathe Christie. Naime, radi se o rezidencijalnom naselju koje je za stanovnike više srednje klase sagradio jedan novopečeni bogataš nakon što je srušio lokalni dvorac (morate shvatiti da ovdje puno objašnjenja učitavam ja sama jer se autorica nije potrudila razjasniti stanje stvari svojim čitateljima izvan Velike Britanije). Ljetno je doba i ima puno osa. Jedna mlada bogatašica odlučuje sa susjedima proslaviti svoj rođendan, iako nije osobita domaćica (što njezin suprug ne propušta zločesto primijetiti) i iako je njezin brak na klimavim nogama.
Na rođendanu dođe do izražaja koliko i drugi susjedi mrze Patricka Selbya – neki ga mrze jednostavno zato jer je bahat, neljubazan i nepristojno iskren, drugi ga mrze jer prijeti da će im preuzeti posao, treći zato što je takav i prema svojoj supruzi – sve u svemu, svi imaju motiv vidjeti ga mrtva. Tim više je začudno kad neposredno nakon rođendanske zabave Patrick premine od napada osa koji se dogodio tijekom zabave. Lokalnom liječniku će gotovo odmah nakon toga njegov prijatelj i pacijent Crispin Marvell, koji je zbog rušenja dvorca i preuzimanja zemljišta ostao bez posjeda, ubaciti bubu (osu?) u uho, da Patrick Selby nije umro prirodnom smrću. Je li kriva supruga, njegova ljubavnica, ljubavnik njegove supruge, poslovni čovjek s kojim je bio u sukobu?
Atmosfera: nekakva tjeskobna atmosfera krzmanja i međusobno neizgovorenih osuda. Melankolična pastorala. Ljeto koje se provodi u hermetički zatvorenim prostorijama. Osjećaj ljepljivosti od voća i osa. Svi likovi romana, uz iznimku liječnika, misle da su u životu zaslužili bolje.
Sve u svemu, nisam preoduševljena, ali mi nije oduzelo previše vremena, pa ne mogu reći da pretjerano žalim. Fanovi Ruth Rendell, uostalom, ne bi trebali preskočiti čitanje ovog romana.
Oznake: ruth rendell, strah od naslikang vraga
ponedjeljak, 12.08.2013.
Anchee Min: "Posljednja carica"
Nisam čitala puno djela s povijesno-orijentalnom tematikom, moram priznati, pa mi je ta kultura gotovo posve strana, tek mi je palo na pamet da sam čitala od iste autorice roman „Crvena Azaleja“, koji mi se prilično svidio, ali to djelo potječe iz jednog sasvim drugačijeg društvenog i kulturnog okruženja, nakon što društveno uređenje u Kini postane komunizam, stoga možda i nije sasvim mjerodavan za ocjenu romana „Posljednja carica“.
Roman „Posljednja carica“ pak govori o kontroverznoj kineskoj carici udovici, majci dvojice od posljednjih kineskih careva, carici Tzu-Hsi, drugoj supruzi kineskog cara Hsien Fenga (o tome kako je došla do svog položaja, iako je bila tek sporedna konkubina mladog cara, govori raniji roman iste autorice, pod naslovom „Carica Orhideja“, ali možete si zamisliti da ja niti jednu knjigu ne mogu početi čitati po redu i kronološki, pa tako ni ovu).
Radnja je smještena u prijestolnicu Peking, odnosno u Zabranjeni grad u razdoblju nakon 1868. godine, pa sve do 1908. godine, za vrijeme dok je Yehonala, odnosno Orhideja, uz svoje sinove vladala kao regentica nad carskom Kinom. U to vrijeme, carski su dvor nastanjivali oportunisti koji su se nadmetali za vlast i moć, carevi su bili dječaci – jedan, Orhidejin vlastiti sin, bio je neobuzdan i stradao je zbog vlastite obijesti, dok je drugi, imenovan nakon njega, nastradao zbog vlastite slabosti i želje da udovolji. U političkom smislu, Kina je predstavljala novo i poželjno tržište za sve europske kolonijaliste, koji su svojevoljno uzimali sve veće komade njezina teritorija, čemu se njezina vojska nije mogla oduprijeti, a politička se situacija pogoršala kad se u igru diplomacije i ratovanja upleo i Japan na prijelazu u 20. stoljeće.
Autorica piše u Orhidejino ime, u ich-formi, pri čemu nalazimo da je mjesto na prijestolju usamljeno, da je Orhideja kao žena morala biti istovremeno i beskrupuloznija i taktičnija od svojih muških takmaca, ali i da se radilo o ženi koja se nevoljko, iz pukog domoljublja i ljubavi prema svojoj djeci prihvaćala vladanja, kako bi zaštitila ili svoju domovinu, ili svoje sinove. Takva se slika carice udovice suprotstavlja, i relativno popravlja povijesni dojam o Orhideji, koji govori da se radi o krvožednoj manipulatorici, željnoj da se dočepa prijestolja pod svaku cijenu.
Ovaj mi se roman prilično svidio, ne samo zbog svoje izuzetne pitkosti i čitljivosti, već i zbog sposobnosti da uvjerljivo evocira osjećaje jedne usamljene žene koja je svoj život posvetila carskom dvoru i svojoj djeci koju je žrtvovala prijestolju, posve zanemarujući vlastite želje i porive. Preporučujem – u prvom redu ženama, zatim proučavateljima povijesti, a konačno i svim ostalim ljubiteljima dobrog povijesnog romana.
Oznake: anchee min, posljednja carica, tzu-hsi, crvena azaleja, orhideja
subota, 10.08.2013.
George Orwell: "1984."
Ovo sam se ljeto totalno uozbiljila – imam već i ozbiljan broj godina (zanimljivo je da je 1984. godina mog rođenja), pa sam odlučila da nikad neće doći pravo vrijeme za čitanje klasika, nikad neće biti pogodno i nikad neću moći izdvojiti točno onoliko mjeseci i godina koliko je potrebno za sustavnu klasičnu edukaciju. Jednostavno, morat će biti onako kako je i dosad bilo – zbrda-zdola i navrat-nanos.
U tom sam zanosu i oduševljenju pročitala i slavni anti-utopijski roman Georgea Orwella „1984.“ („Životinjsku farmu“ sam imala za lektiru, ali „1984.“ nikad nije došla na red unutar izvannastavnih aktivnosti). Za one koji nisu čuli, moram ponoviti nekoliko ključnih momenata zašto se radi o klasiku (kojega je, inače, vrlo teško bilo prevesti i nisam sigurna koliko je pametno bilo to što sam ga čitala u hrvatskom prijevodu – borila sam se sa izrazima poput „anglosoc“, „dvoduplozofija“, „zlodum“ i slično, mada izdanje kojim sam se služila sadrži i dodatak koji objašnjava načela Newspeaka, odnosno Novozbora, pomalo je zapinjalo dok se nisam privikla). Iz toga klasika, naime, potječe prilično važan moment „Velikog brata“ (koji te gleda) – društvo je, naime, 1984. godine podijeljeno na članove Partije (Uže – elitu, i Šire – srednji sloj), i one koji to nisu – prole (proleteri – društveni marginalci). Cilj je Partije da svaki partijac ima ograničen broj pravovjernih misli, čak i u privatnom, spolnom i obiteljskom području – zbog čega se putem telekrana svaki dom pozorno motri i provjerava, a na pravovjernost misli pazi Misaona policija, odnosno Ministarstvo ljubavi, kao jedno od četiriju postojećih Ministarstava). Svijet je pak podijeljen na tri zasebna teritorija: Oceaniju koja obuhvaća englesko govorno područje – Veliku Britaniju i Ameriku, Euraziju koja je nastala nakon što je Rusija apsorbirala Europu, i Orijentaziju koja obuhvaća zemlje Dalekog istoka. Ova tri teritorija međusobno ratuju, s time da je posve nemoguće da bilo koji od teritorija pobijedi, bitno je samo društvo držati u stalnom strahu i uzbuđenju od vanjskog neprijatelja. Vlada oskudica svega, pa i najosnovnijih resursa. Sve se ovo, dakako, ne odnosi na proletere, koji uživaju velike slobode i koje čak nema potrebe niti motriti.
U središtu je radnje Winston Smith, tridesetdevetogodišnjak koji radi u Arhivskom komesarijatu Ministarstva istine, preinačujući povijesne podatke tako da odgovaraju sadašnjosti (i općenito, Orwell je bio fasciniran spoznajom da povijest pišu pobjednici, pa je velik dio romana posvetio upravo odnosu između apsolutne istine i mogućnošću da se u društvu manipulira podatcima sve dok informacije ne postanu posve nepouzdane) – ako je, primjerice, podbacila proizvodnja cipelama, tada su se planovi koji su objavljeni u povijesti reducirali tako da u sadašnjosti proizlazi da je plan čak i premašen; ili ako se smanjivao tjedni obrok čokolade za građane sa trideset na dvadeset grama, to je objavljeno tako da je vodstvo Partije građanima ustvari povećalo s deset na dvadeset grama obroke čokolade.
Winstona Smitha sve to i ne kopka toliko dok se ne zaljubi u jednu mladu partijsku aktivisticu, pri čemu je sve što oni rade – susreti, spolna ljubav u kojoj oboje aktera uživaju, potajni razgovori – apsolutno zabranjeno. Zabranjena je svaka nepravovjerna misao, svako postupanje koje nije u svrhu poboljšanja društva, a građani se potiču (programima Dvominutne mržnje) na mržnju prema vanjskom neprijatelju. Sve se odvija prema parolama: Sloboda je ropstvo – Rat je mir – Neznanje je moć.
Kako smo izašli iz socijalizma u Hrvatskoj, vjerujem da je društvena kritika sadržana u romanu „1984.“ u našem konkretnom slučaju pomalo otupjela svoju oštricu jer su građani (tj. drugovi) sve to na svojoj koži isprobali. Međutim, u dijelu u kojem govori o Višima, Srednjima i Nižima, o manipulaciji podatcima i potrebi stalnog ratovanja kako bi se trošili viškovi zaliha i tako održavala proizvodnja, ovaj roman nimalo ne gubi svoju svježinu (u samom se pogovoru Coca-cola i McDonald's navode kao primjeri društvene indoktrinacije).
Čitajući, nisam puno zamjećivala i nisam puno razmišljala, samo sam upijala – radi se o elaboriranoj anti-utopiji koja ne samo da zauzima čitav svijet, već ima i svoj govor (govor lišen svake kreativnosti i svih društvenih značenja, pogodan tek za najosnovniju razmjenu informacija), i moram priznati da me obuzelo, i da ga u podsvijesti još uvijek vrtim, još uvijek razmišljam o njemu.
Oznake: george orwell, 1984, newspeak, big brother
četvrtak, 08.08.2013.
Josip Mlakić: "Živi i mrtvi"
Mnogi se, osobito hrvatska književna kritika, kunu u novopečenog pisca hrvatskog govornog područja Josipa Mlakića, kao i u njegove romane „Kad magle stanu“, „Živi i mrtvi“ i „Čuvari mostova“, pa sam odlučila pokušati s jednim od njih unatoč svim svojim postojećim predrasudama.
Moje je razočaranje bilo višestruko, no ne toliko u pisca koliko u čvrstoću uredničke palice (ako me razumijete – Mr. Bean meme) u konkretnom slučaju. „Živi i mrtvi“ su kratki roman koji je pobijedio na VBZ-ovom natječaju za roman godine, koji je urednik Nenad Rizvanović pogrešno ocijenio ratnom prozom. Po mom mišljenju, radi se ustvari o horor-priči koja se događa u ratnom okruženju (nema stvari koje privatno mrzim više od ratne proze i zombija, a ovdje je oboje upakirano zajedno). Naime, paralelno pratimo dvije priče: jednu koja se događa u Domovinskom ratu na području rijeke Vrbas, a druga se događa u Drugom svjetskom ratu na istom području, koje stanovnici toga kraja nazivaju Crne vode, odnosno Grobno polje. Bataljuni branitelja, odnosno ranije domobrana, ostaju odsječeni od svojih zapovjedništava, a njihovi strahovi i njihovi prenapregnuti živci još se pogoršavaju jezivom atmosferom tog okruženja. Počinju se događati stvari koje sami ratnici sebi ne mogu objasniti, pa roman obavija posebna atmosfera histerije i beznađa.
Drugi element mog razočaranja jest u tome da se apsolutno ne slažem da autor „ispisuje prozu visokog stupnja pismenosti, prošaranu mnoštvom literarnih i filmskih asocijacija“. Konkretno, na str. 28., autor u ukupno 33 retka teksta pet puta upotrebljava izraz „silueta“. Isto tako, opisujući likove, često upotrebljava prilog „neki“ – „Bio je to neki bolestan kašalj, podsjećao je na šuplji starački.“ Nastojala sam zanemariti takav manjak kreativnosti pri upotrebi jezika, ali povremeno me žmirenje na jedno oko znalo iznevjeriti, pa sam se zgražala nad manjkom pozornosti pri čitanju.
Čini se kao da je autor po zadatku napisao roman za VBZ-ov natječaj, i kao da je vrlo malo truda i vremena preostalo da bi se forma izglancala i tekst dotjerao, pa je moj cjelokupni dojam da je krajnji rezultat pomalo nemaran, ishitren i neuvjerljiv.
Ako ste sposobni zanemariti ranije kritike, a osobito ako ste fan ratne proze, moći ćete uživati u romanu Josipa Mlakića čiji naslov parafrazira puno slavniji ratni roman Normana Mailera „Goli i mrtvi“. Ako niste, gubitak koji ćete osjetiti je zanemariv.
Oznake: josip mlakić, živi i mrtvi
utorak, 06.08.2013.
Laura Kipnis: "Protiv ljubavi"
Polemičko publicističko djelo autorice Laure Kipnis pod naslovom „Protiv ljubavi“ postavlja zanimljivu tezu: da se radi o temi, odnosno o društvenoj pojavi koja je previše jednoglasno prihvaćena kao pozitivna u cijelome društvu, i da je ta činjenica oko ljubavi zapravo čudna.
Autorica, inače teoretičarka kulture i profesorica na Fakultetu komunikologije Sveučilišta Northwestern u Chicagu, bavi se video-umjetnošću, a napisala je još tri publicistička djela, pri čemu su njezina područja interesa teme pornografije, skandala, avangarde, marksizma, Freuda i američke politike.
Knjiga se sastoji od četiri eseja, odnosno poglavlja, od koje prvo, naslovljeno „Muke po ljubavi“, govori o bračnoj nevjeri, pa evo prvo nekih tumačenja statističkih podataka o nevjeri:
U istom eseju autorica je ustanovila kako smo rad i radnu etiku uveli u sva područja života, pa i ona koja se ne tiču radnog, već slobodnog vremena, pa i bračnog, obiteljskog i spolnog života (jeste li i vi primijetili izraz „raditi na svom tijelu“?)
Ova „radna disciplina“ u vezi ili braku, tvrdi autorica, postala je tako rasprostranjena stvar da je dio razloga zašto se produljuje radno vrijeme jest što radnici ne žele ići kući jer je bračni život postao tako naporan da opuštenija atmosfera vlada u uredu.
U drugom eseju, naslovljenom „Bračni gulag“, autorica problematizira pitanje ubojstava među bračnim partnerima, te činjenicu da se brak kao institucija od svojih početaka vrlo malo mijenjao kroz povijest
Nadalje, u ovom eseju autorica ističe činjenicu da bračni život, odnosno život u paru nužno ograničava slobodu pa čak i navodi nekoliko stranica „zabrana“ koje bračni partneri nameću jedan drugomu.
Treći esej, „Umijeće ljubavi“ govori o preljubu, kako izgleda, kako se tehnički provodi, kao i o njegovim mogućim ishodima (ostaviti ženu i otići s ljubavnicom, koja se tada ponovno pretvara u ženu, sa svim ograničenjima koje to nosi; ili se vratiti u obiteljsko okruženje podvijena repa), a dok četvrti esej „...i potraga za srećom“ govori o snažnom društvenom utjecaju koji su skandali o preljubima američkih političara imali na političke i društvene događaje u devedesetim godinama prošlog stoljeća.
Moram priznati da je djelo pomalo naporno, autorica piše energično, sarkastično i njezini odlomci obiluju hrpama strašno zanimljivih informacija, koje, dakako, nisam u stanju niti zapamtiti, a kamoli reproducirati. Gust tekst, unatoč relativnoj kratkoći knjige, zahtijeva određenu koncentraciju i posvećivanje nešto veće pažnje i veće količine vremena, zbog čega ovo publicističko djelo preporučujem u prvom redu onima koji imaju poseban akademski ili osobni interes za stručnu stranu teme ljubavi, bračnog života i preljuba.
Oznake: laura kipnis, protiv ljubavi
nedjelja, 04.08.2013.
Mario Vargas Llosa: "Vragolije zločeste curice"
Kao što već obećah neki dan, danas ćete čuti što mislim o romanu „Vragolije zločeste curice“ peruanskog pisca Maria Vargasa Llose.
Radi se o svevremenskoj ljubavnoj priči između dječaka iz Mirafloresa i djevojčice Lily za koju svi pretpostavljaju da se s roditeljima doselila iz Čilea (kad pukne bruka, odnosno kad se sazna da ona zapravo nije iz Čilea, već da neuglađeno govori zato što potječe iz siromašnog dijela grada, djevojčica nestane). U drugoj inkarnaciji, kad je taj dečko već porastao i preselio se u Pariz kako bi radio kao tumač (zapravo, tome je dječaku jedina želja bila da čitav život živi u Parizu), on ponovno sreće djevojčicu u koju se zaljubio, sada djevojku, odnosno drugaricu pod imenom Arlette. Ona dolazi u Pariz radi obuke za začetak peruanske gerilske revolucije pod vodstvom organizacije MIR, a nakon kratke ljubavne seanse s našim glavnim junakom, ubrzo odlazi na daljnju obuku na Kubu. Nakon toga Ricardo (glavni junak) nekoliko godina ne zna ništa o drugarici Arlette, dok se ona ne ukaže ponovno u Parizu kao supruga francuskog diplomata, sada posve uglađena i šik odjevena. Ostavivši svog supruga bez novca i ispraznivši njegove račune, ponovno nestaje u nepoznatom smjeru. Daljnja lokacija – London.
S jedne strane beskrupulozna žena, izrazito lijepa i šarmantna, ali hladna, u tijeku romana je glavnom junaku, koji ju je bio spreman čekati čitav život, slomila srce bar desetak puta, a s druge strane i dalje siromašna djevojčica koja se zarekla da će poduzeti sve što je u njezinoj moći kako bi pobjegla od siromaštva i sramote koje ono donosi. No nije mogla svaki puta pobjeći, a da ne ostavi pritom i dio sebe, i da pritom i sama emocionalno, psihički, poneki put i fizički ne nastrada.
Evo što urednici u Vuković&Runjić kažu o „zločestim curicama“:
Isto tako podvlačim da mi se zanimljivim učinio i autorov komentar na društvena i politička zbivanja u Europi i u Peruu, nestanak egzistencijalizma i pojavu hippie-pokreta, industriju zabave za odrasle u nama tako stranom Japanu, kao i opis drugih ljudi i drugih ljubavi glavnog junaka, koji svi zajedno čine kulisu za život pojedinca u dvadesetom stoljeću.
Ljubav, kako ćemo saznati u ovom romanu, dolazi u svim bojama i oblicima, i ponekad je destruktivna. Onaj koji se destrukciji ljubavi kakva je opisana ovdje može djelotvorno oduprijeti, pravi je heroj stoljeća u kojemu se bitke preselile s bojnih polja u spavaće sobe.
Preporučujem romantičnim dušama, radije pročitajte „Vragolije zločeste curice“ nego što se davite u „50 nijansi sive“.
Oznake: mario vargas llosa, vragolije zločeste curice
petak, 02.08.2013.
Terry Pratchett i Neil Gaiman: "Good Omens"
Popularnost jedne od najslavnijih kolaboracija u svijetu spekulativne fikcije, najbolje su opisali autori Terry Pratchett i Neil Gaiman u predgovoru, u kojem su i sami ustanovili kako su se našli začuđenima iznenadnom popularnošću projekta kojim su se bavili jedno ljeto kao relativno nepoznati pisci, svaki na svom kraju svijeta (Pratchett u Velikoj Britaniji, a Gaiman u SAD-u). Kako su saznali od čitatelja tijekom predstavljanja i potpisivanja knjige, radi se o zacijelo najposuđivanijem i najčešće gubljenom naslovu u povijesti književnosti. Primjerci koje bi potpisivali, su zacijelo milijunima ljudi ispali u kadi, neki su se sastojali od hrpe međusobno nepovezanih listova u plastičnoj vrećici, a svi su redom bili često listani i otvarani.
Za neznalice o spekulativnoj fikciji, evo kratkog pregleda: i Bog stvori svijet. Stvori dan, noć, vrtove Edena i tako dalje. Stvori i prve ljude. I stvori drvo spoznaje, zabranivši tim novim stvorenjima da jedu jabuke s njega. Oni to svejedno učine. I tako nastade Zemlja. Zemlja dvadesetog stoljeća, koju, među ljudima, budno prate, za tim Raj anđeo Aziraphale, a za tim Pakao demon Crowley. Kroz dvadeset stoljeća života na Zemlji, ova su se dvojica likova vrlo dobro upoznala, često ne znajući čije je koje djelo. Obojica su, dakako, i dalje zapanjeni sposobnošću ljudskih bića da drugim ljudima nanesu više dobro razrađenog, kreativnog zla nego što bi ijedan demon iz Pakla mogao zamisliti, a da s druge strane prema drugim ljudima povremeno iskažu više dobrote nego što bi to mogao izvesti jedan anđeo (dobar primjer prvoga je španjolska inkvizicija, s kojom Crowley, prema vlastitom priznanju, nije imao nikakve veze).
Zaplet započinje kad iz dubina Pakla stigne naredba za pokret – u jednoj će se ljudskoj obitelji uskoro roditi sin Vraga, ili, da točno citiram (čitala sam na engleskom, pa ću vam tako i prenijeti): „the Adversary, Destroyer of Kings, Angel of the Bottomless Pit, Great Beast that is called Dragon, Prince of This World, Father of Lies, Spawn of Satan and Lord of Darkness.“ Međutim, dođe do nekakve zabune sa zamjenom novorođenčadi (kako to obično biva), pa mali Sotona završi tko zna gdje, sve dok Apokalipsa ne započne.
Sve je to predvidjela jedina istinska proročica (veliki boom kojekakvih Nostradamusa dogodio se u srednjem vijeku), Agnes Nutter, koja jedina nije imala sreće s prodajom svojih literarnih izdanja. Njezina daleka rođakinja, Anathema Device, prati trag svoje prapraprapraprabake u britansko selo Tadfield, gdje će se, prema proročanstvima, dogoditi Apokalipsa.
Četiri jahača Apokalipse izgledaju pomalo kao Hell's Angels, Hellhound, pas iz pakla, pretvara se u pitomog španijela, pa ova suvremena alegorija kraja svijeta poprima izrazito komične razmjere.
U svakom slučaju, zabavno i čitljivo, autori postavljaju vječna pitanja o postojanju Boga i religiji na duhovit i svima pristupačan način, pa ne dvojim da će i čitatelji koji ne poznaju opuse ove dvojice autora (pri čemu mislim na njihova pojedinačna djela) zacijelo uživati u „Good Omens“.
Oznake: terry pratchett, neil gaiman, good omens
