Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 04.08.2013.
Mario Vargas Llosa: "Vragolije zločeste curice"
Kao što već obećah neki dan, danas ćete čuti što mislim o romanu „Vragolije zločeste curice“ peruanskog pisca Maria Vargasa Llose.
Radi se o svevremenskoj ljubavnoj priči između dječaka iz Mirafloresa i djevojčice Lily za koju svi pretpostavljaju da se s roditeljima doselila iz Čilea (kad pukne bruka, odnosno kad se sazna da ona zapravo nije iz Čilea, već da neuglađeno govori zato što potječe iz siromašnog dijela grada, djevojčica nestane). U drugoj inkarnaciji, kad je taj dečko već porastao i preselio se u Pariz kako bi radio kao tumač (zapravo, tome je dječaku jedina želja bila da čitav život živi u Parizu), on ponovno sreće djevojčicu u koju se zaljubio, sada djevojku, odnosno drugaricu pod imenom Arlette. Ona dolazi u Pariz radi obuke za začetak peruanske gerilske revolucije pod vodstvom organizacije MIR, a nakon kratke ljubavne seanse s našim glavnim junakom, ubrzo odlazi na daljnju obuku na Kubu. Nakon toga Ricardo (glavni junak) nekoliko godina ne zna ništa o drugarici Arlette, dok se ona ne ukaže ponovno u Parizu kao supruga francuskog diplomata, sada posve uglađena i šik odjevena. Ostavivši svog supruga bez novca i ispraznivši njegove račune, ponovno nestaje u nepoznatom smjeru. Daljnja lokacija – London.
S jedne strane beskrupulozna žena, izrazito lijepa i šarmantna, ali hladna, u tijeku romana je glavnom junaku, koji ju je bio spreman čekati čitav život, slomila srce bar desetak puta, a s druge strane i dalje siromašna djevojčica koja se zarekla da će poduzeti sve što je u njezinoj moći kako bi pobjegla od siromaštva i sramote koje ono donosi. No nije mogla svaki puta pobjeći, a da ne ostavi pritom i dio sebe, i da pritom i sama emocionalno, psihički, poneki put i fizički ne nastrada.
Evo što urednici u Vuković&Runjić kažu o „zločestim curicama“:
Isto tako podvlačim da mi se zanimljivim učinio i autorov komentar na društvena i politička zbivanja u Europi i u Peruu, nestanak egzistencijalizma i pojavu hippie-pokreta, industriju zabave za odrasle u nama tako stranom Japanu, kao i opis drugih ljudi i drugih ljubavi glavnog junaka, koji svi zajedno čine kulisu za život pojedinca u dvadesetom stoljeću.
Ljubav, kako ćemo saznati u ovom romanu, dolazi u svim bojama i oblicima, i ponekad je destruktivna. Onaj koji se destrukciji ljubavi kakva je opisana ovdje može djelotvorno oduprijeti, pravi je heroj stoljeća u kojemu se bitke preselile s bojnih polja u spavaće sobe.
Preporučujem romantičnim dušama, radije pročitajte „Vragolije zločeste curice“ nego što se davite u „50 nijansi sive“.
Oznake: mario vargas llosa, vragolije zločeste curice
srijeda, 31.07.2013.
Mario Vargas Llosa: "Raj iza drugog ugla"
Unatoč tome što sam vrlo malo pisala, obavila sam izrazito velik čitateljski posao, jer sam si zadala za čitanje neke naslove o kojima već dugo slušam i želim staviti šape na njih, ali već neko vrijeme nije bilo prilike niti... volje, možemo reći.
Jedan od takvih naslova pripada opusu peruanskog pisca Maria Vargasa Llose, od kojih danas pišem o naslovu „Raj iza drugog ugla“, a kroz koji dan čut ćete što mislim i o romanu „Vragolije zločeste curice“.
Kao prvo, moram reći da se radi o prvoklasnom južnoameričkom pripovjedaču, u Marquezovom rangu (iako bez magijsko-realističkog elementa, odnosno, u dva romana koja sam pročitala, na takav element nisam naišla). Radi se o piscu srednje generacije, rođenom 1936. godine u Peruu, koji osim spomenutih, potpisuje i djela „Don Rigobertove bilježnice“ i „Jarčevo slavlje“, za koje ste također mogli čuti jer postoje i u hrvatskom prijevodu. Autor je u rodnom Peruu društveno i politički aktivan (kandidirao se i za predsjednika te zemlje, kažu urednici u Vuković&Runjić), i dobitnik je niza uvaženih književnih nagrada.
„Raj iza drugog ugla“ je roman sastavljen od dviju paralelnih biografija, i to slikara Paula Gauguina krajem devetnaestog stoljeća, i njegove bake Flore Tristan, zvane Madame-le-Colere, sredinom istog stoljeća.
Kao književni lik, Madame-le-Colere me značajno više fascinirala, jer pratimo njezino putovanje kroz teški bračni život, bijeg iz tog života s troje maloljetne djece (od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu), i profiliranje u hrabru ličnost koja posvećuje svoj život aktivističkom radu, unapređenju prava radnika i žena, kroz promociju svoje knjige „Radnički savez“ diljem Francuske. Citati koje sam zabilježila izrekla je upravo Flora.
Recimo:
„Ali madame, što mislite da mi ovdje činimo?“, rekla je najstarija od njih, staričica plavih očiju i energičnih pokreta. „Posvetile smo život milosrdnim djelima.“
„Ne, vi ne činite milosrdna djela“, ispravila ju je Flora.“Vi dijelite milostinju, to je velika razlika.“
Kao i sljedeći citat:
Za Gauguinov dio životne priče imala sam manje sućuti, iako sam i njegove retke čitala sa zanimanjem: iz udobnog života bankara sa suprugom Dankinjom i djecom, Gauguin se sve više zagrijavao za slikanje, otkrivši naposljetku (nakon sloma burze i otkaza) da je jedini način da se u cijelosti ostvari kao umjetnik, da otputuje u netaknute krajeve gdje ljudi još funkcioniraju na razini nagona, neokaljani društvenim dostignućima i demagogijom (na taj način su i nastala njegova najpoznatija djela s Tahitija). Međutim, na taj se način isto tako zarazio i sifilisom, „neizgovorivom bolešću“, zbog koje je naposljetku oslijepio i umro, bez kontakta sa svojim europskim korijenima, koji su ga pred kraj života neumoljivo proganjali, osobito sjećanje na njegovu majku Aline i njegovu istoimenu kćer, o kojima nije imao nikakvih saznanja.
Oprečnost između ovo dvoje povijesnih likova jest ono što ih čini zanimljivima: dok je Flora, čiji su korijeni potjecali iz Perua (njezin je otac, peruanski vojni časnik, oženio Francuskinju), svoj životni put pronašla u Europi, njezinog je unuka sudbina vukla upravo u Južnu Ameriku. Isto tako, Paul Gauguin je odlučio svoj život posvetiti traženju mjesta koje još nije dotakla civilizacija kako bi u takvom okruženju mogao stvarati nešto novo, a njegova je baka Flora odlučila mijenjati postojeće stanje djelujući unutar društvenog sustava kroz napredne ideje i radničkim samoorganiziranjem.
To smatraju i urednici u Vuković&Runjić:
Sama to ne bih bolje rekla. Svakako, preporučujem za ozbiljno čitanje i promišljanje.
Oznake: mario vargas llosa, raj iza drugog ugla
