Ovo sam se ljeto totalno uozbiljila – imam već i ozbiljan broj godina (zanimljivo je da je 1984. godina mog rođenja), pa sam odlučila da nikad neće doći pravo vrijeme za čitanje klasika, nikad neće biti pogodno i nikad neću moći izdvojiti točno onoliko mjeseci i godina koliko je potrebno za sustavnu klasičnu edukaciju. Jednostavno, morat će biti onako kako je i dosad bilo – zbrda-zdola i navrat-nanos.
U tom sam zanosu i oduševljenju pročitala i slavni anti-utopijski roman Georgea Orwella „1984.“ („Životinjsku farmu“ sam imala za lektiru, ali „1984.“ nikad nije došla na red unutar izvannastavnih aktivnosti). Za one koji nisu čuli, moram ponoviti nekoliko ključnih momenata zašto se radi o klasiku (kojega je, inače, vrlo teško bilo prevesti i nisam sigurna koliko je pametno bilo to što sam ga čitala u hrvatskom prijevodu – borila sam se sa izrazima poput „anglosoc“, „dvoduplozofija“, „zlodum“ i slično, mada izdanje kojim sam se služila sadrži i dodatak koji objašnjava načela Newspeaka, odnosno Novozbora, pomalo je zapinjalo dok se nisam privikla). Iz toga klasika, naime, potječe prilično važan moment „Velikog brata“ (koji te gleda) – društvo je, naime, 1984. godine podijeljeno na članove Partije (Uže – elitu, i Šire – srednji sloj), i one koji to nisu – prole (proleteri – društveni marginalci). Cilj je Partije da svaki partijac ima ograničen broj pravovjernih misli, čak i u privatnom, spolnom i obiteljskom području – zbog čega se putem telekrana svaki dom pozorno motri i provjerava, a na pravovjernost misli pazi Misaona policija, odnosno Ministarstvo ljubavi, kao jedno od četiriju postojećih Ministarstava). Svijet je pak podijeljen na tri zasebna teritorija: Oceaniju koja obuhvaća englesko govorno područje – Veliku Britaniju i Ameriku, Euraziju koja je nastala nakon što je Rusija apsorbirala Europu, i Orijentaziju koja obuhvaća zemlje Dalekog istoka. Ova tri teritorija međusobno ratuju, s time da je posve nemoguće da bilo koji od teritorija pobijedi, bitno je samo društvo držati u stalnom strahu i uzbuđenju od vanjskog neprijatelja. Vlada oskudica svega, pa i najosnovnijih resursa. Sve se ovo, dakako, ne odnosi na proletere, koji uživaju velike slobode i koje čak nema potrebe niti motriti.
U središtu je radnje Winston Smith, tridesetdevetogodišnjak koji radi u Arhivskom komesarijatu Ministarstva istine, preinačujući povijesne podatke tako da odgovaraju sadašnjosti (i općenito, Orwell je bio fasciniran spoznajom da povijest pišu pobjednici, pa je velik dio romana posvetio upravo odnosu između apsolutne istine i mogućnošću da se u društvu manipulira podatcima sve dok informacije ne postanu posve nepouzdane) – ako je, primjerice, podbacila proizvodnja cipelama, tada su se planovi koji su objavljeni u povijesti reducirali tako da u sadašnjosti proizlazi da je plan čak i premašen; ili ako se smanjivao tjedni obrok čokolade za građane sa trideset na dvadeset grama, to je objavljeno tako da je vodstvo Partije građanima ustvari povećalo s deset na dvadeset grama obroke čokolade.
Winstona Smitha sve to i ne kopka toliko dok se ne zaljubi u jednu mladu partijsku aktivisticu, pri čemu je sve što oni rade – susreti, spolna ljubav u kojoj oboje aktera uživaju, potajni razgovori – apsolutno zabranjeno. Zabranjena je svaka nepravovjerna misao, svako postupanje koje nije u svrhu poboljšanja društva, a građani se potiču (programima Dvominutne mržnje) na mržnju prema vanjskom neprijatelju. Sve se odvija prema parolama: Sloboda je ropstvo – Rat je mir – Neznanje je moć.
Kako smo izašli iz socijalizma u Hrvatskoj, vjerujem da je društvena kritika sadržana u romanu „1984.“ u našem konkretnom slučaju pomalo otupjela svoju oštricu jer su građani (tj. drugovi) sve to na svojoj koži isprobali. Međutim, u dijelu u kojem govori o Višima, Srednjima i Nižima, o manipulaciji podatcima i potrebi stalnog ratovanja kako bi se trošili viškovi zaliha i tako održavala proizvodnja, ovaj roman nimalo ne gubi svoju svježinu (u samom se pogovoru Coca-cola i McDonald's navode kao primjeri društvene indoktrinacije).
Čitajući, nisam puno zamjećivala i nisam puno razmišljala, samo sam upijala – radi se o elaboriranoj anti-utopiji koja ne samo da zauzima čitav svijet, već ima i svoj govor (govor lišen svake kreativnosti i svih društvenih značenja, pogodan tek za najosnovniju razmjenu informacija), i moram priznati da me obuzelo, i da ga u podsvijesti još uvijek vrtim, još uvijek razmišljam o njemu.
Post je objavljen 10.08.2013. u 16:29 sati.