Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

srijeda, 31.07.2013.

Mario Vargas Llosa: "Raj iza drugog ugla"

Unatoč tome što sam vrlo malo pisala, obavila sam izrazito velik čitateljski posao, jer sam si zadala za čitanje neke naslove o kojima već dugo slušam i želim staviti šape na njih, ali već neko vrijeme nije bilo prilike niti... volje, možemo reći.

Jedan od takvih naslova pripada opusu peruanskog pisca Maria Vargasa Llose, od kojih danas pišem o naslovu „Raj iza drugog ugla“, a kroz koji dan čut ćete što mislim i o romanu „Vragolije zločeste curice“.

Kao prvo, moram reći da se radi o prvoklasnom južnoameričkom pripovjedaču, u Marquezovom rangu (iako bez magijsko-realističkog elementa, odnosno, u dva romana koja sam pročitala, na takav element nisam naišla). Radi se o piscu srednje generacije, rođenom 1936. godine u Peruu, koji osim spomenutih, potpisuje i djela „Don Rigobertove bilježnice“ i „Jarčevo slavlje“, za koje ste također mogli čuti jer postoje i u hrvatskom prijevodu. Autor je u rodnom Peruu društveno i politički aktivan (kandidirao se i za predsjednika te zemlje, kažu urednici u Vuković&Runjić), i dobitnik je niza uvaženih književnih nagrada.

„Raj iza drugog ugla“ je roman sastavljen od dviju paralelnih biografija, i to slikara Paula Gauguina krajem devetnaestog stoljeća, i njegove bake Flore Tristan, zvane Madame-le-Colere, sredinom istog stoljeća.

Kao književni lik, Madame-le-Colere me značajno više fascinirala, jer pratimo njezino putovanje kroz teški bračni život, bijeg iz tog života s troje maloljetne djece (od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu), i profiliranje u hrabru ličnost koja posvećuje svoj život aktivističkom radu, unapređenju prava radnika i žena, kroz promociju svoje knjige „Radnički savez“ diljem Francuske. Citati koje sam zabilježila izrekla je upravo Flora.

Recimo:

„Došla sam vas moliti za potporu jednoj duboko kršćanskoj akciji, gospođe.“
„Ali madame, što mislite da mi ovdje činimo?“, rekla je najstarija od njih, staričica plavih očiju i energičnih pokreta. „Posvetile smo život milosrdnim djelima.“
„Ne, vi ne činite milosrdna djela“, ispravila ju je Flora.“Vi dijelite milostinju, to je velika razlika.“


Kao i sljedeći citat:

„Biti neuk a k tomu još i siromašan znači biti dvostruko siromašan, Florita. To je sebi rekla mnogo puta 1825. godine kad se oslobodila jarma Andrea Chazala, kad se svojim bolesnim starijim sinom, drugim koji je ostao s dojiljom na selu i netom rođenom Aline suočila s okolnostima što ih nije predvidjela, jer ju je jedino opsjedala želja da se oslobodi bračnog jarma. Tu je djecu trebalo nahraniti.“


Za Gauguinov dio životne priče imala sam manje sućuti, iako sam i njegove retke čitala sa zanimanjem: iz udobnog života bankara sa suprugom Dankinjom i djecom, Gauguin se sve više zagrijavao za slikanje, otkrivši naposljetku (nakon sloma burze i otkaza) da je jedini način da se u cijelosti ostvari kao umjetnik, da otputuje u netaknute krajeve gdje ljudi još funkcioniraju na razini nagona, neokaljani društvenim dostignućima i demagogijom (na taj način su i nastala njegova najpoznatija djela s Tahitija). Međutim, na taj se način isto tako zarazio i sifilisom, „neizgovorivom bolešću“, zbog koje je naposljetku oslijepio i umro, bez kontakta sa svojim europskim korijenima, koji su ga pred kraj života neumoljivo proganjali, osobito sjećanje na njegovu majku Aline i njegovu istoimenu kćer, o kojima nije imao nikakvih saznanja.

Oprečnost između ovo dvoje povijesnih likova jest ono što ih čini zanimljivima: dok je Flora, čiji su korijeni potjecali iz Perua (njezin je otac, peruanski vojni časnik, oženio Francuskinju), svoj životni put pronašla u Europi, njezinog je unuka sudbina vukla upravo u Južnu Ameriku. Isto tako, Paul Gauguin je odlučio svoj život posvetiti traženju mjesta koje još nije dotakla civilizacija kako bi u takvom okruženju mogao stvarati nešto novo, a njegova je baka Flora odlučila mijenjati postojeće stanje djelujući unutar društvenog sustava kroz napredne ideje i radničkim samoorganiziranjem.

To smatraju i urednici u Vuković&Runjić:

„Naslovom aludirajući na utopije o autentičnom životu koji je uvijek tu iza drugog ugla, Vargas Llosa suprotstavlja socijalni idealizam Flore Tristan s Gauguinocim maštanjima o primitivnoj, egzotičnoj, nepatvorenoj umjetnosti, koja se može pronaći jedino na dalekim južnim morima, gdje europska civilizacija još nije sve pokorila i podredila zapadnokršćanskom moralu i kodu ponašanja.“


Sama to ne bih bolje rekla. Svakako, preporučujem za ozbiljno čitanje i promišljanje.

Oznake: mario vargas llosa, raj iza drugog ugla

31.07.2013. u 20:39 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 30.07.2013.

Michal Viewegh: "Sjajne zeznute godine"

Ovaj post mogla bih podnasloviti kao „jedina knjiga za koju žalim da sam je ikad posudila“ (znam da se očekuje tradicionalni apologetski vijenac kojeg uobičajeno dostavljam pred vaše noge nakon dugog razdoblja nejavljanja, ali ovoga puta ću ga preskočiti, pogotovo stoga što pišem o knjizi koju sam zasluženo kovala u zvijezde kroz sve to vrijeme dok je bila izgubljena. Stvar je hitna, dakle.)

Svoj prvi primjerak „Sjajnih zeznutih godina“ dobila sam na kraju osmog razreda kao odlikašica. Otad sam je pročitala sigurno desetak puta, a onda sam ga nesmotreno, na kraju srednje škole posudila tadašnjoj BFF-efici, koja je otišla na studij u Zagreb. Kad smo se kasnije, kroz pola godine ili godinu dana, ponovno srele, tvrdila je da joj knjigu nikad nisam posudila, a ako i jesam, da ju je ona meni sigurno vratila, jer da nije takva osoba da ne bi vraćala tuđe stvari (odnosi su malo zahladnjeli nakon toga. Ne zbog knjige, ali ne isključujem mogućnost da je i to doprinijelo).

Nakon toga bilo je jedno izdanje koje su preveli kao „Sjajne zafrknute godine“, koje nisam htjela nabaviti iz principa – glupo je mijenjati naslov jednom kad smo se privikli, zar ne? A onda je došlo novo, po popularnoj cijeni od 39,90 kuna, Profilovo izdanje, koje sam prvo malo čeznutljivo gledala (je li tad bio neki novčani škripac, ne mogu se sjetiti). Uglavnom, nedavno sam je se ponovno dočepala.

Pa sam se, naravno, iako su riječi te knjige duboko utkani u moj adolescentski um, pomalo skanjivala ponovno je uzeti čitati (jer što ako više nije tako dobra, što ako su moja sjećanja pomućena, što ako me pamćenje vara?)

I onda sam je jednog poslijepodneva, dok je vani sunce nemilice pržilo kao pred koji dan, ponovno uzela čitati. I riješila je za pola poslijepodneva.

Još uvijek je sjajna, iako svaku riječ i dalje znam napamet. Još uvijek posjeduje taj neodoljivi češki humor i likovi mi se i dalje čine prekrasnima. Za one koji ne znaju, priča prati nepodobnu obitelj u Čehoslovačkoj, koja se iz Praga mora preseliti u ruralnu Sazavu (majka, bivša glumica, iako nevjerojatno stidljiva, i otac, inžinjer kojega su selidba i priče o poniženju tadašnjih intelektualaca psihički toliko dotukli da se u jednoj dugoj fazi bavio isključivo drvodjeljskim radovima, odnosno izradom vlastitog lijesa), koju pratimo iz usta najstarijeg sina Kvida, budućeg pisca i supruga izvjesne Jaruške, s kojom je uglednim drugovima u djetinjstvu recitirao domoljubnu komunističku poeziju, i koji priču o vlastitom obiteljskom životu ustvari predstavlja svom uredniku.

Tu je i druga generacija obitelji: djed i baka s majčine strane češki su intelektualci (odnosno, to je barem djed, dok je bakina glavna odlika da pažljivom štednjom u kućnom budžetu svake sezone uspijeva uštedjeti da ode s prijateljicama na neko turističko putovanje, na onaj tipični način na koji smo kao turistička zemlja od Čeha i naviknuti), dok su djed i baka s očeve strane radnici, odnosno iz niže društvene klase. Uvijek me zapanjivalo kako taj djed „uvijek žuri, žuri da odradi taj kurvinski život“, i to sam valjda najviše zapamtila.

Također, zanimljivo je koliko malo pamtim oko radnje, koliko sam u tom smislu zaboravila, dok su mi likovi, njihova životnost i njihove navike, ostali tako snažno urezani u pamćenje.

Stoga za kraj samo kratka preporuka – ako niste – pročitajte. Ako jeste – svakako ponovite.

Oznake: michal viewegh, sjajne zeznute godine

30.07.2013. u 16:03 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< srpanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Rujan 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (6)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com