Ovaj post mogla bih podnasloviti kao „jedina knjiga za koju žalim da sam je ikad posudila“ (znam da se očekuje tradicionalni apologetski vijenac kojeg uobičajeno dostavljam pred vaše noge nakon dugog razdoblja nejavljanja, ali ovoga puta ću ga preskočiti, pogotovo stoga što pišem o knjizi koju sam zasluženo kovala u zvijezde kroz sve to vrijeme dok je bila izgubljena. Stvar je hitna, dakle.)
Svoj prvi primjerak „Sjajnih zeznutih godina“ dobila sam na kraju osmog razreda kao odlikašica. Otad sam je pročitala sigurno desetak puta, a onda sam ga nesmotreno, na kraju srednje škole posudila tadašnjoj BFF-efici, koja je otišla na studij u Zagreb. Kad smo se kasnije, kroz pola godine ili godinu dana, ponovno srele, tvrdila je da joj knjigu nikad nisam posudila, a ako i jesam, da ju je ona meni sigurno vratila, jer da nije takva osoba da ne bi vraćala tuđe stvari (odnosi su malo zahladnjeli nakon toga. Ne zbog knjige, ali ne isključujem mogućnost da je i to doprinijelo).
Nakon toga bilo je jedno izdanje koje su preveli kao „Sjajne zafrknute godine“, koje nisam htjela nabaviti iz principa – glupo je mijenjati naslov jednom kad smo se privikli, zar ne? A onda je došlo novo, po popularnoj cijeni od 39,90 kuna, Profilovo izdanje, koje sam prvo malo čeznutljivo gledala (je li tad bio neki novčani škripac, ne mogu se sjetiti). Uglavnom, nedavno sam je se ponovno dočepala.
Pa sam se, naravno, iako su riječi te knjige duboko utkani u moj adolescentski um, pomalo skanjivala ponovno je uzeti čitati (jer što ako više nije tako dobra, što ako su moja sjećanja pomućena, što ako me pamćenje vara?)
I onda sam je jednog poslijepodneva, dok je vani sunce nemilice pržilo kao pred koji dan, ponovno uzela čitati. I riješila je za pola poslijepodneva.
Još uvijek je sjajna, iako svaku riječ i dalje znam napamet. Još uvijek posjeduje taj neodoljivi češki humor i likovi mi se i dalje čine prekrasnima. Za one koji ne znaju, priča prati nepodobnu obitelj u Čehoslovačkoj, koja se iz Praga mora preseliti u ruralnu Sazavu (majka, bivša glumica, iako nevjerojatno stidljiva, i otac, inžinjer kojega su selidba i priče o poniženju tadašnjih intelektualaca psihički toliko dotukli da se u jednoj dugoj fazi bavio isključivo drvodjeljskim radovima, odnosno izradom vlastitog lijesa), koju pratimo iz usta najstarijeg sina Kvida, budućeg pisca i supruga izvjesne Jaruške, s kojom je uglednim drugovima u djetinjstvu recitirao domoljubnu komunističku poeziju, i koji priču o vlastitom obiteljskom životu ustvari predstavlja svom uredniku.
Tu je i druga generacija obitelji: djed i baka s majčine strane češki su intelektualci (odnosno, to je barem djed, dok je bakina glavna odlika da pažljivom štednjom u kućnom budžetu svake sezone uspijeva uštedjeti da ode s prijateljicama na neko turističko putovanje, na onaj tipični način na koji smo kao turistička zemlja od Čeha i naviknuti), dok su djed i baka s očeve strane radnici, odnosno iz niže društvene klase. Uvijek me zapanjivalo kako taj djed „uvijek žuri, žuri da odradi taj kurvinski život“, i to sam valjda najviše zapamtila.
Također, zanimljivo je koliko malo pamtim oko radnje, koliko sam u tom smislu zaboravila, dok su mi likovi, njihova životnost i njihove navike, ostali tako snažno urezani u pamćenje.
Stoga za kraj samo kratka preporuka – ako niste – pročitajte. Ako jeste – svakako ponovite.
Oznake: michal viewegh, sjajne zeznute godine
Ovo doista jest roman za muškarce, ali je istovremeno i roman za Hrvate. Česi su, naime, jednako kao i Hrvati, bolovali (a vjerojatno još uvijek boluju) od jednakih post-socijalističkih i tranzicijskih boljetica, poput korupcije u vrhovima svih vlasti – zakonodavne, izvršne i sudbene, od prebacivanja krivnje s ljevice na desnicu i obrnuto, dok su se nepošteni bogatili, a pošteni umirali od gladi.
U središtu su radnje tri lika – Bruno je siromašni pisac, koji živi u hladnom braku s Renatom i 19-godišnjom kćeri Inkom, gdje njegova supruga vodi pansion u jednom češkom gradiću u kojem se Bruno i rodio, a on je sam pogurnut u stranu; drugi je njegov brat Cyril, korumpirani 50-godišnji sudac, koji sam sa sobom može živjeti vjerojatno stoga što u sebe ulijeva nevjerojatne količine alkohola (sve su prigode dobre za čašicu skupog single malt viskija, i sretne i tužne); i Aneta, njihova sestra, 36-godišnja istraživačka novinarka koja ovakve kao što je Cyril razotkriva na tjednoj bazi u televizijskoj emisiji koje je urednica. Kad braća saznaju da je Bruno neizlječivo bolestan, odlučuju mu pokloniti skupu striptizetu i skijanje u Dolomitima, koje se pokaže točno onakvim fijaskom kakav bi čitatelj i mogao očekivati. Striptizetu Tali ovom trojcu je prodao njezin dečko i svodnik Rene, koji se druži s jednim ne osobito pametnim, ali oportunim nogometašem češke reprezentacije, poznatim po nadimku Šimi.
Druga linija priče je po mom mišljenju još zanimljivija – opisuje putovanje jednog poznatog i dobrostojećeg pisca po bespućima Češke u obavljanju intervjua i književnih večeri. Ovo je muškarac iz naslova – koliko god star bio (a što ne saznajemo), još se uvijek može preko svake mjere popaliti na srednjoškolku, pa je roman usmjeren zapravo i na to kako su muškarci u svakoj dobi svinje. Što nam je bilo poznato.
Evo kojim je muškarcima namijenjen ovaj roman:
Oznake: michal viewegh, roman za muškarce
< | rujan, 2022 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.
Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com