Ovaj post mogla bih podnasloviti kao „jedina knjiga za koju žalim da sam je ikad posudila“ (znam da se očekuje tradicionalni apologetski vijenac kojeg uobičajeno dostavljam pred vaše noge nakon dugog razdoblja nejavljanja, ali ovoga puta ću ga preskočiti, pogotovo stoga što pišem o knjizi koju sam zasluženo kovala u zvijezde kroz sve to vrijeme dok je bila izgubljena. Stvar je hitna, dakle.)
Svoj prvi primjerak „Sjajnih zeznutih godina“ dobila sam na kraju osmog razreda kao odlikašica. Otad sam je pročitala sigurno desetak puta, a onda sam ga nesmotreno, na kraju srednje škole posudila tadašnjoj BFF-efici, koja je otišla na studij u Zagreb. Kad smo se kasnije, kroz pola godine ili godinu dana, ponovno srele, tvrdila je da joj knjigu nikad nisam posudila, a ako i jesam, da ju je ona meni sigurno vratila, jer da nije takva osoba da ne bi vraćala tuđe stvari (odnosi su malo zahladnjeli nakon toga. Ne zbog knjige, ali ne isključujem mogućnost da je i to doprinijelo).
Nakon toga bilo je jedno izdanje koje su preveli kao „Sjajne zafrknute godine“, koje nisam htjela nabaviti iz principa – glupo je mijenjati naslov jednom kad smo se privikli, zar ne? A onda je došlo novo, po popularnoj cijeni od 39,90 kuna, Profilovo izdanje, koje sam prvo malo čeznutljivo gledala (je li tad bio neki novčani škripac, ne mogu se sjetiti). Uglavnom, nedavno sam je se ponovno dočepala.
Pa sam se, naravno, iako su riječi te knjige duboko utkani u moj adolescentski um, pomalo skanjivala ponovno je uzeti čitati (jer što ako više nije tako dobra, što ako su moja sjećanja pomućena, što ako me pamćenje vara?)
I onda sam je jednog poslijepodneva, dok je vani sunce nemilice pržilo kao pred koji dan, ponovno uzela čitati. I riješila je za pola poslijepodneva.
Još uvijek je sjajna, iako svaku riječ i dalje znam napamet. Još uvijek posjeduje taj neodoljivi češki humor i likovi mi se i dalje čine prekrasnima. Za one koji ne znaju, priča prati nepodobnu obitelj u Čehoslovačkoj, koja se iz Praga mora preseliti u ruralnu Sazavu (majka, bivša glumica, iako nevjerojatno stidljiva, i otac, inžinjer kojega su selidba i priče o poniženju tadašnjih intelektualaca psihički toliko dotukli da se u jednoj dugoj fazi bavio isključivo drvodjeljskim radovima, odnosno izradom vlastitog lijesa), koju pratimo iz usta najstarijeg sina Kvida, budućeg pisca i supruga izvjesne Jaruške, s kojom je uglednim drugovima u djetinjstvu recitirao domoljubnu komunističku poeziju, i koji priču o vlastitom obiteljskom životu ustvari predstavlja svom uredniku.
Tu je i druga generacija obitelji: djed i baka s majčine strane češki su intelektualci (odnosno, to je barem djed, dok je bakina glavna odlika da pažljivom štednjom u kućnom budžetu svake sezone uspijeva uštedjeti da ode s prijateljicama na neko turističko putovanje, na onaj tipični način na koji smo kao turistička zemlja od Čeha i naviknuti), dok su djed i baka s očeve strane radnici, odnosno iz niže društvene klase. Uvijek me zapanjivalo kako taj djed „uvijek žuri, žuri da odradi taj kurvinski život“, i to sam valjda najviše zapamtila.
Također, zanimljivo je koliko malo pamtim oko radnje, koliko sam u tom smislu zaboravila, dok su mi likovi, njihova životnost i njihove navike, ostali tako snažno urezani u pamćenje.
Stoga za kraj samo kratka preporuka – ako niste – pročitajte. Ako jeste – svakako ponovite.
Post je objavljen 30.07.2013. u 16:03 sati.