Anthony Bourdain, kako ja shvaćam, iako ne zavirujem u njegove televizijske kreacije, je „enfant terrible“ svjetske, a osobito američke gastronomske i gastro-kritičarske scene. Bio se sklon razračunavati s poslovnim kolegama, kuharima, televizijskim mrežama (konkretno, Food Networkom), a to se nastavilo i u posljednjem kod nas objavljenom nastavku njegove publicističke litanije, koja je kod nas (u izdanju Frakture, biblioteka Fraktura Publika) prevedena i prilagođena kao „Sirove slasti“, a podnaslovljena kao „Krvavi obračun u svijetu jela i kuhara“ (naslov izvornika je: „Medium Raw: A Bloody Valentine to the world of Food and the People Who Cook“).
Njegova prva knjiga ovog tipa – „Dosje kuhinja“ (objavljen je i u Hrvatskoj, nakon čega su uslijedili „Opaki zalogaji“ i „Kuharovo putovanje“) lansirao ga je i na svjetsku književnu scenu, okrunivši ga titulom „najboljeg kulinarskog autora 21. stoljeća“. Koliko sam shvatila, iako nisam čitala ranije naslove, u „Dosjeu kuhinja“ je Bourdain po principu „ključa“ opisivao poznate američke šefove kuhinja, njihove nezdrave navike i brz tempo života kojim žive kuhinje najpoznatijih i najskupljih američkih restorana (mnogi su se i prepoznali). Ovdje, Bourdain se ne razračunava toliko sa šefovima kuhinja, već mnogima od njih iskazuje nevjerojatno poštovanje, ustvrdivši za sebe da je, dok je u 28-godišnjem radnom vijeku radio u industriji hrane, bio tek osrednji šef kuhinje, pa je ovim šefovima kuhinje, opisujući njihove kulinarske kreacije, itekako skinuo kapu. Umjesto toga, obračun kod OK Corala odvija se sa svim satelitima u gastronomskoj industriji, poglavito s kolegama gastronomskim kritičarima i piscima o hrani, s televizijskom mrežom koja je srozala dobro mišljenje o ritualu hrane koje je do tada njegovano u javnosti (radi se, dakako, o već spomenutom Food Networku), pa spominje i tzv. majku Spore prehrane (Slow Food Movement), autoricu Alice Waters, čija je knjiga „Umijeće uživanja u hrani“ (ili nešto slično) nedavno prevedena i objavljena kod nas u izdanju Mozaik knjige. Watersovoj autor zamjera što je, zanemarivši autoritet brojnih kuhara prije nje, predložila u otvorenom pismu tada novoizabranom predsjedniku Obami da pozove nju i njezino osoblje radi oformljavanja tzv. „kuhinjskog kabineta“.
Osobito je duhovito kad se Bourdain upušta u obračun s vegetarijancima, ustvrdivši da je jedna stvar kad čovjek jede što želi u vlastita četiri zida, ali da predstavlja nedopustivu neotesanost kad frče nosom na hranu koja mu se u tuđoj kući ponudi kao znak gostoprimstva i dobrodošlice. Ili kad objašnjava kako svojoj dvogodišnjoj kćeri u pomno smišljenoj kampanji pojašnjava kako djeca koja jedu u McDonald'su mogu postati retardirana. Svakako je zgodno kad približava čitatelju kako je, u probavno-metaboličkom smislu, težak život pisaca o hrani nakon preživljenih orgija od jela, koje se nazivaju „degustacijski meniji“ i sastoje se od desetak do dvadesetak slijedova.
Međutim, iz svih eseja skupljenih u ovoj knjizi proizlazi upravo nevjerojatna ljubav prema hrani, njezinoj pripremi i uživanju u njoj. Radi se o strasti koja se može izjednačiti s onom seksualnom, zbog kakve je čovjek spreman proputovati sve kontinente i stavljati u usta stvari koje se tek uvjetno mogu nazvati jestivima.
Zbog svega toga, kao i zbog činjenice da se radi o pitkom i duhovitom štivu, vrijedi pročitati ovu zbirku tekstova „najboljeg kulinarskog autora 21. stoljeća.“
Post je objavljen 03.09.2013. u 18:33 sati.