Notorna je činjenica koliko volim sjajne prvijence – čini mi se gotovo čarobnim, nevjerojatnim uspjehom da u globalnom književnom svijetu u kojem raspolažemo stotinama, pa i tisućama živućih pisaca bestselera, netko ima talenta (i muda) objaviti prvijenac koji publiku i kritiku uspije oboriti s nogu. To podrazumijeva (zbog već spomenutih tisuća živućih i aktivnih postojećih pisaca bestselera) da se radi o nečemu toliko očaravajućem, toliko dobrom, da je uspjelo iza sebe ostaviti i već etablirane književnike.
„Doba čuda“ autorice Karen Thompson Walker je primjer jednog takvog prvijenca. Radi se o anti-utopijskom romanu, romanu katastrofe. A katastrofa na pomolu u prvi je mah zapravo prilično nevidljiva – naime, planet je počeo usporavati: dani postaju sve dulji, ali tek po nekoliko minuta svakoga dana. Nakon objave ovog fenomena, u Kaliforniji zatječemo dvanaestogodišnju Juliu i njezine roditelje kako se nastoje pomiriti i boriti s ovom pojavom.
Nekoliko je razina kroz koje se može promatrati ovaj roman: u prvom redu, tu je, dakako, prirodni aspekt fenomena koji se događa pred očima glavne junakinje – ptice počinju padati s neba, povremeno nestaje struje, trava se suši, drveće umire, ima sve manje hrane.
Nadalje, tu je i društveni aspekt – kako se ponašati u situaciji kad dani postaju duljine dvaju ili čak tri sadašnja dana? Neki ostaju pri satnom vremenu, ali drugi (oni koje društvo odmah izopćava) odlučuju živjeti u skladu s prirodom koja se mijenja, pa dok društvo po noći ide u školu i na posao, oni noću spavaju, a danju su budni. Osnivaju se zajednice (komune) ljudi koji žele živjeti u skladu s prirodom, a u zajednicama se događaju napadi na njih.
Treća je razina Julijina obiteljska situacija – odnos između njezinih roditelja rapidno se kvari, posebice zbog različitih stavova koje oni zauzimaju oko postupanja glede usporavanja Zemlje. Odnos s djedom pak zauzima posebno mjesto u Julijinu emocionalnom svijetu, jer je drži čvrsto u djetinjem stanju svijesti.
Konačno, a što zapravo čini i najvažniju okosnicu ovoga romana, činjenica je Julijina odrastanja, pa iako planet usporava u svom gibanju, Julia nesmetano ulazi u pubertet, pa joj se odjednom čini kako samo ona izgleda kao dijete, dok druge djevojčice počinju dobivati djevojačke figure. Odjednom, oko nje više nema prijateljica i vrijeme školskih odmora počinje provoditi u školskoj knjižnici. Sve bi se to lakše podnijelo da ne postoji i jedan dječak koji joj se sviđa, a koji ju, kako se čini, uopće ne primjećuje.
Upravo je potonji aspekt romana je najsimpatičniji i najviše me ganuo (mislim da se s osjećajem odbačenosti i izmještenosti iz društva svaki (bivši) adolescent može bez problema poistovjetiti). Potaknuta upravo Julijinim emocionalnim stanjem, počela sam razmišljati zašto je odrastanje tako bolno i zašto smo upravo u tim godinama najovisniji o prihvaćanju u društvo, zašto se tako žarko želimo uklopiti? (a najmanja društvena pogreška, najmanji gaf može dovesti do manje ili više trajnog odbacivanja) Naodmet je spomenuti da nisam došla do zadovoljavajućeg odgovora na ovo (i inače sam sklona zaboravljanju, pa kako je razdoblje adolescencije kroz godine postajalo sve dalja prošlost, sve sam naklonjenija zaključku da „zapravo i nije bilo tako strašno“. Knjige poput ove običavaju me uvjerljivo podsjetiti kako je točno bilo.)
Koju god razinu birali, ovaj će vam se roman svidjeti. Kao roman katastrofe, iako nije utemeljen na znanstvenim činjenicama, predstavlja valjanu hipotezu. U svojstvu društvenog romana, zamisliv je scenarij u kojemu bi se ljudi podijelili u dvije frakcije, samo sada oko drugog društvenog pitanja (jer ne dijelimo li se na dvije frakcije kad god dođe do nekog spornog pitanja?) Kao obiteljski roman, dovoljno je razrađen u opisivanju odnosa između Julijinih roditelja da bi bio uvjerljiv. Na kraju, moram napomenuti da me upravo u ulozi romana odrastanja naprosto oborio s nogu.
Post je objavljen 14.09.2013. u 20:48 sati.