Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

četvrtak, 12.09.2013.

Amy Tan: "Stotinu skrivenih osjetila"

O ovoj knjizi slušam već godinama, pa mi se učinilo da je to samo još jedna u poplavi knjiga o Dalekom Istoku (Anchee Min, Haruki Murakami i drugi popularni autori učinili su svoje po pitanju zasićenja književne ponude svojim djelima). To je bilo, dakako, dok nisam naletjela na nju u knjižnici i odlučila joj se posvetiti.

Iznenađenje nije bilo loše, čak dapače – radnja obuhvaća dvije polusestre: jedna je Amerikanka kineskih korijena, tipično zapadnjački skeptična prema mistici Dalekog Istoka, a druga je tek naturalizirana Amerikanka, koja je do punoljetnosti živjela u malom selu Changmian u Kini, i po smrti svoje skrbnice doselila se k obitelji svoga oca koji je prebjegao u Ameriku nakon njezina rođenja. Ova druga sestra (Kwan) zadržala je sve kulturne i emocionalne značajke svoga naroda, a osobito stoga što ima rijetku osobinu – yin oči, odnosno oči koje mogu vidjeti mrtve (i razgovarati s njima). Sestre, velike dobne razlike, odrastaju zajedno, i njihovi su životi neraskidivo isprepleteni, iako Oliviju, Kwaninu sestru, ova obiteljska i emocionalna povezanost opterećuje i guši.

Kwan se ne može suzdržati niti od petljanja u mrtav brak između Olivije i njezinog supruga Simona, pa, kad se ukaže prilika za putovanje u Kinu, odlučuje ih natjerati da pođu na put, i polazi i ona s njima. Konačno, u mjestu njihovih predaka zapetljani se problemi raspliću i glavni junaci ove priče dolaze do važnih životnih spoznaja.

Paralelno, pratimo jedan od Kwaninih prijašnjih života, gdje je bila jednooka sluškinja Amerikanke, gospođice Banner, iz kojega života Kwan izvlači zaključke uspoređujući proživljeni život s ovim postojećim.

Cjelokupno čitateljsko iskustvo pokazalo se izrazito zabavnim – autorica (inače poznata i po knjigama „Klub sretnih žena“ i „Žena boga kuhinje“) piše lagano, o obitelji i obiteljskim odnosima govori upućeno i sa simpatijama, pa se čitatelj vrlo lako može povezati sa svakodnevnim nedaćama koje su zahvatile njezine glavne junakinje.

Toplo preporučujem: ženama i onima koji se tako osjećaju.

Oznake: amy tan, stotinu skrivenih osjetila, kina, reinkarnacija

12.09.2013. u 20:35 • 1 KomentaraPrint#

subota, 29.09.2012.

Anchee Min: "Crvena Azaleja"

Ovaj roman, koji govori o kineskoj djevojci zahvaćenoj povijesnim vrtlogom kineske komunističke revolucije, učinio mi se začudnim, dirljivim, beznadnim, a istovremeno suvremenim koliko bilo koji roman, koji govori o političkim okolnostima koje nas oblikuju, može biti.

Radi se ustvari o memoarima autorice (koja danas živi i objavljuje u Americi – osim ove, kod nas je još prevedena i „Posljednja carica“), koja je kao djevojka u peteročlanoj obitelji „odanih maoista“ (kažu urednici u Mozaik knjizi) bila određena biti „seljak“ u obitelji (svaka je obitelj, naime, morala dati seljaka, tvorničkog radnika i slično). Poslana je na veliku državnu farmu Crveni plamen, gdje se našla u teškim životnim uvjetima i gdje je svako izražavanje vlastitog mišljenja značilo političku izloženost koja je pojedinca i čitavu njegovu obitelj mogla stajati glave. Danas vjerojatno ne možemo niti zamisliti takvu odanost političkim idealima (iako bi stariji čitatelji ovog bloga zasigurno mogli reći je li takvo ozračje vladalo i u komunističkoj Jugoslaviji), ili bar ja to ne mogu zamisliti.

Glavnoj junakinji se osmjehnula sreća pa je izabrana za rad u filmskoj industriji (komunistička je revolucija u Kini toga vremena bila sveobuhvatna, pa i Kulturna revolucija – opere gospođe Mao bile su pravi hit, a radi promicanja komunističkog stanja svijesti ova se kulturna radnica bacila i u filmsku industriju).

Međutim, ovo je priča i o zabranjenoj ljubavi – a u Kini toga doba svaka je ljubav bila zabranjena, jer je svaka ljubav prema nekom drugome značila i izdaju ljubavi prema predsjedniku Mau i istovremeno iznevjeravanje političkih principa. Neki su se u ovoj knjizi sa sobom borili lakše nego neki drugi, pri čemu osobito mislim na glavnu junakinju.

Bez obzira na vrstu režima, mislim da i Hrvati danas imaju puno sličnog s Anchee Min toga vremena: svi smo ogorčeni jer su nam očekivanja iznevjerena. Neovisno o uloženom trudu i radu, nikako ne uspijevamo isplivati na površinu (naše „kolektivno poljoprivredno dobro“ nikako ne počinje poslovati bez gubitaka: umjesto da hrani kinesku populaciju, kineska je populacija morala hraniti njega).

Svi smo mi izvrsni radnici, ali strašno loši gospodari.

Oznake: anchee min, crvena azaleja, komunizam, kina, revolucija

29.09.2012. u 14:12 • 4 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< siječanj, 2020  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com