Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 12.09.2013.
Amy Tan: "Stotinu skrivenih osjetila"
O ovoj knjizi slušam već godinama, pa mi se učinilo da je to samo još jedna u poplavi knjiga o Dalekom Istoku (Anchee Min, Haruki Murakami i drugi popularni autori učinili su svoje po pitanju zasićenja književne ponude svojim djelima). To je bilo, dakako, dok nisam naletjela na nju u knjižnici i odlučila joj se posvetiti.
Iznenađenje nije bilo loše, čak dapače – radnja obuhvaća dvije polusestre: jedna je Amerikanka kineskih korijena, tipično zapadnjački skeptična prema mistici Dalekog Istoka, a druga je tek naturalizirana Amerikanka, koja je do punoljetnosti živjela u malom selu Changmian u Kini, i po smrti svoje skrbnice doselila se k obitelji svoga oca koji je prebjegao u Ameriku nakon njezina rođenja. Ova druga sestra (Kwan) zadržala je sve kulturne i emocionalne značajke svoga naroda, a osobito stoga što ima rijetku osobinu – yin oči, odnosno oči koje mogu vidjeti mrtve (i razgovarati s njima). Sestre, velike dobne razlike, odrastaju zajedno, i njihovi su životi neraskidivo isprepleteni, iako Oliviju, Kwaninu sestru, ova obiteljska i emocionalna povezanost opterećuje i guši.
Kwan se ne može suzdržati niti od petljanja u mrtav brak između Olivije i njezinog supruga Simona, pa, kad se ukaže prilika za putovanje u Kinu, odlučuje ih natjerati da pođu na put, i polazi i ona s njima. Konačno, u mjestu njihovih predaka zapetljani se problemi raspliću i glavni junaci ove priče dolaze do važnih životnih spoznaja.
Paralelno, pratimo jedan od Kwaninih prijašnjih života, gdje je bila jednooka sluškinja Amerikanke, gospođice Banner, iz kojega života Kwan izvlači zaključke uspoređujući proživljeni život s ovim postojećim.
Cjelokupno čitateljsko iskustvo pokazalo se izrazito zabavnim – autorica (inače poznata i po knjigama „Klub sretnih žena“ i „Žena boga kuhinje“) piše lagano, o obitelji i obiteljskim odnosima govori upućeno i sa simpatijama, pa se čitatelj vrlo lako može povezati sa svakodnevnim nedaćama koje su zahvatile njezine glavne junakinje.
Toplo preporučujem: ženama i onima koji se tako osjećaju.
Oznake: amy tan, stotinu skrivenih osjetila, kina, reinkarnacija
subota, 29.09.2012.
Anchee Min: "Crvena Azaleja"
Ovaj roman, koji govori o kineskoj djevojci zahvaćenoj povijesnim vrtlogom kineske komunističke revolucije, učinio mi se začudnim, dirljivim, beznadnim, a istovremeno suvremenim koliko bilo koji roman, koji govori o političkim okolnostima koje nas oblikuju, može biti.
Radi se ustvari o memoarima autorice (koja danas živi i objavljuje u Americi – osim ove, kod nas je još prevedena i „Posljednja carica“), koja je kao djevojka u peteročlanoj obitelji „odanih maoista“ (kažu urednici u Mozaik knjizi) bila određena biti „seljak“ u obitelji (svaka je obitelj, naime, morala dati seljaka, tvorničkog radnika i slično). Poslana je na veliku državnu farmu Crveni plamen, gdje se našla u teškim životnim uvjetima i gdje je svako izražavanje vlastitog mišljenja značilo političku izloženost koja je pojedinca i čitavu njegovu obitelj mogla stajati glave. Danas vjerojatno ne možemo niti zamisliti takvu odanost političkim idealima (iako bi stariji čitatelji ovog bloga zasigurno mogli reći je li takvo ozračje vladalo i u komunističkoj Jugoslaviji), ili bar ja to ne mogu zamisliti.
Glavnoj junakinji se osmjehnula sreća pa je izabrana za rad u filmskoj industriji (komunistička je revolucija u Kini toga vremena bila sveobuhvatna, pa i Kulturna revolucija – opere gospođe Mao bile su pravi hit, a radi promicanja komunističkog stanja svijesti ova se kulturna radnica bacila i u filmsku industriju).
Međutim, ovo je priča i o zabranjenoj ljubavi – a u Kini toga doba svaka je ljubav bila zabranjena, jer je svaka ljubav prema nekom drugome značila i izdaju ljubavi prema predsjedniku Mau i istovremeno iznevjeravanje političkih principa. Neki su se u ovoj knjizi sa sobom borili lakše nego neki drugi, pri čemu osobito mislim na glavnu junakinju.
Bez obzira na vrstu režima, mislim da i Hrvati danas imaju puno sličnog s Anchee Min toga vremena: svi smo ogorčeni jer su nam očekivanja iznevjerena. Neovisno o uloženom trudu i radu, nikako ne uspijevamo isplivati na površinu (naše „kolektivno poljoprivredno dobro“ nikako ne počinje poslovati bez gubitaka: umjesto da hrani kinesku populaciju, kineska je populacija morala hraniti njega).
Svi smo mi izvrsni radnici, ali strašno loši gospodari.
Oznake: anchee min, crvena azaleja, komunizam, kina, revolucija
