Ovaj roman, koji govori o kineskoj djevojci zahvaćenoj povijesnim vrtlogom kineske komunističke revolucije, učinio mi se začudnim, dirljivim, beznadnim, a istovremeno suvremenim koliko bilo koji roman, koji govori o političkim okolnostima koje nas oblikuju, može biti.
Radi se ustvari o memoarima autorice (koja danas živi i objavljuje u Americi – osim ove, kod nas je još prevedena i „Posljednja carica“), koja je kao djevojka u peteročlanoj obitelji „odanih maoista“ (kažu urednici u Mozaik knjizi) bila određena biti „seljak“ u obitelji (svaka je obitelj, naime, morala dati seljaka, tvorničkog radnika i slično). Poslana je na veliku državnu farmu Crveni plamen, gdje se našla u teškim životnim uvjetima i gdje je svako izražavanje vlastitog mišljenja značilo političku izloženost koja je pojedinca i čitavu njegovu obitelj mogla stajati glave. Danas vjerojatno ne možemo niti zamisliti takvu odanost političkim idealima (iako bi stariji čitatelji ovog bloga zasigurno mogli reći je li takvo ozračje vladalo i u komunističkoj Jugoslaviji), ili bar ja to ne mogu zamisliti.
Glavnoj junakinji se osmjehnula sreća pa je izabrana za rad u filmskoj industriji (komunistička je revolucija u Kini toga vremena bila sveobuhvatna, pa i Kulturna revolucija – opere gospođe Mao bile su pravi hit, a radi promicanja komunističkog stanja svijesti ova se kulturna radnica bacila i u filmsku industriju).
Međutim, ovo je priča i o zabranjenoj ljubavi – a u Kini toga doba svaka je ljubav bila zabranjena, jer je svaka ljubav prema nekom drugome značila i izdaju ljubavi prema predsjedniku Mau i istovremeno iznevjeravanje političkih principa. Neki su se u ovoj knjizi sa sobom borili lakše nego neki drugi, pri čemu osobito mislim na glavnu junakinju.
Bez obzira na vrstu režima, mislim da i Hrvati danas imaju puno sličnog s Anchee Min toga vremena: svi smo ogorčeni jer su nam očekivanja iznevjerena. Neovisno o uloženom trudu i radu, nikako ne uspijevamo isplivati na površinu (naše „kolektivno poljoprivredno dobro“ nikako ne počinje poslovati bez gubitaka: umjesto da hrani kinesku populaciju, kineska je populacija morala hraniti njega).
Svi smo mi izvrsni radnici, ali strašno loši gospodari.
Post je objavljen 29.09.2012. u 14:12 sati.