„Muzej nevinosti dobila sam na dar pa mi se činilo da je red i pročitati ga. No, po meni je Pamuk precijenjen. Izdržala sam i pročitala Crvenu kao i Muzej, koji mi je bio neopisivo bljutav i iritantan. Crvena je pristojan roman, apsolutno ništa više od toga, a i brzo pada u zaborav. Svakako se neću tako lako mašiti za neku Pamukovu knjigu na polici.“
Na pisanje ovog posta me ponukao komentar jednog od mojih ranijih tekstova na ovom blogu (Orhan Pamuk: „Muzej nevinosti“), gdje jedna komentatorica uporno na dar dobiva knjige autora koji joj se čak i ne sviđa i ne može ga smisliti (nakon što sam ponovno pročitala komentar, shvatila sam da sam ranije krivo zaključila da je komentatorica dobila i „Zovem se Crvena“ na dar, ali da je i takav scenarij moguć). Prirodno, zapitala sam se tko to tako strašno može promašiti tuđi ukus da mu pokloni knjigu koja mu se zacijelo neće svidjeti (ako je moja ranija pretpostavka točna, ne radi se o jednom, nego o čak dva incidenta u kojima je ukus obdarenika potpuno zanemaren).
U konkretnom slučaju o poklanjanju knjiga ne namjeravam pisati sa superiorne pozicije, već zbog istinske zabrinutosti – naime, i ja gotovo stalno poklanjam knjige, i to manje ili više poznatim osobama. Kako se poklonjenom konju ne gleda u zube (ili ako se gleda, o tome se ne govori javno), tako niti ja nikad nisam dobila negativnu povratnu informaciju o svom poklonu. No, bi li bilo posve sigurno uljuljkati se u osjećaj nepogrešivosti svoga ukusa po pitanju knjiga? Ne bih baš rekla.
Ovo mentalno istraživanje započinjem iz vlastite perspektive: kakve su mi knjige drugi poklanjali? (razmišljajući, zaključila sam da, paradoksalno, u posljednje vrijeme i nisam dobila na poklon previše knjiga, vjerojatno zato što kod mene postoji velika opasnost da knjigu već imam ili da sam je već ranije čitala). Sjetila sam se tek Božića od prije dvije godine kad sam od kolege s posla dobila primjerak kiosk-izdanja kolumni Ante Tomića. Po mom mišljenju, posve korektan izbor – kod većine ljudi s Antom Tomićem se neće pogriješiti, jer sve i da se čovjek ne slaže s njim, ne može mu se poreći duhovitost i pitkost. Isto tako, ova knjiga je kao poklon dovoljno neosobna da odgovara intenzitetu međuljudskih odnosa kakav se javlja na radnom mjestu.
Nažalost, to je otprilike jedini primjer kojega se mogu sjetiti da sam dobila na poklon knjigu. No, evo knjiga koje sam poklonila u posljednje vrijeme.
Zadnje sam birala knjigu za curu koju ne poznajem baš najbolje, ali ono što znam jest da ta osoba samu sebe naziva „knjiškom kurvom“, jer čita sve – krimiće, ljubiće, povijesne romane... uglavnom, žanrovsku literaturu (slična je meni po gutanju knjiga, iako ja izbjegavam ljubiće, koliko se ljubići uopće mogu izbjeći). Isto tako, znam da je ta djevojka izradila popis knjiga koje želi za rođendan (kojeg se popisa nisam mogla domoći), i da se radilo o knjigama iz edicije Knjige dostupne svima. Zato sam izabrala jednu od novo-objavljenih, ali po mom izboru, nešto za što je navodno Stephen King rekao (ili bar tako piše na koricama) da je sjajno. Dakle, ne ljubić, triler (vlastiti potpis kod poklanjanja je važan, mislim si ja. Poklon, što god on bio, mora govoriti nešto i o darovatelju.)
Prije toga, poklonili smo krasan primjerak starog Websterovog rječnika iz 1986. godine, ukoričenog u smeđu kožu, sa zlatnim slovima (nabasali smo na njega na nekom buvljaku knjiga, platili smo ga nekih stotinjak kuna) – poklon je odmah bio namijenjen osobi koja je profesor engleskog jezika, predaje u školi, završila je edukaciju za simultano i konsekutivno prevođenje i prevoditeljica je stručnih priručnika. Bilo nam je jasno da taj rječnik ima tek vizualnu, a ne i uporabnu vrijednost pošto su izlazila, i još uvijek izlaze, upotpunjenija suvremena izdanja, ali smatrali smo da je ovo dobar poklon takvoj osobi.
Mladoj osobi koja studira jezike poklonili smo Oxfordov rječnik izraza s CD-om.
U poslovnom okruženju, šefu smo za rođendan poklonili „Snjegovića“ Joa Nesboa i najnoviju knjigu Dana Browna. I dok izbor „Snjegovića“ potpuno pozdravljam – radi se o piscu krimića, a o šefu sigurno znamo da je ljubitelj krimića i trilera, tako da je u tom smislu „Snjegović“ nepogrešiv. Međutim, da sam ja sama birala knjige za poklon, nikad ne bih izabrala Dana Browna (niti, zaključila sam, gotovo nijednu drugu knjigu u izdanju VBZ-a), iako su moji kolege bili zadovoljni svojim izborom. Poklanjanje najnovijeg djela pisca koji piše već desetu knjigu na isti kalup, jašući na staroj slavi „Da Vincijevog koda“, učinilo mi se pokazivanjem manjka dobrog ukusa. Unatoč tome, pokazalo se da sam pogriješila jer je šef veliki fan i bio je oduševljen poklonom. Iz ove sam životne situacije naučila da sam zapravo snob.
Imam jednog radnog kolegu koji bez srama, s čak ponešto ponosa u glasu tvrdi da od osnovne škole nije pročitao niti jednu knjigu i da jedino čita novine i sadržaje internetskih portala (u ovo ne vjerujem sasvim jer se radi o izrazito pismenom pojedincu). Poznavajući neke njegove druge navike i životne odabire, ipak sam se usudila pokloniti mu knjige, i to u prvom redu, znajući za njegovu ljubav prema sportu (Nick Hornby: „Nogometna groznica“) i ljubav prema pivu (Mladen Klemenčić: „Idemo na pivo“) Ne radi se strogo o književnim djelima, ali ako govorimo o knjigama na poklon, publicistika nudi niz sjajnih, popularno-znanstvenih naslova koji će privući i one koji se ne hvataju rado knjige.
Najgore poklone, ako se smijem malo posipati pepelom, poklonila sam osobama koje (tvrdim da) poznajem najbolje: svojoj najboljoj prijateljici i svom suprugu. Moja najbolja prijateljica, primjerice, voli Zagorku i povijesne romane. Ja sam joj kroz godine i godine prijateljstva uspjela pokloniti hrpe krimića (koje, srećom, također voli), ljubića (koje uopće ne voli), pa čak i chick-lita (koje istinski prezire, a ja to znam). Moj suprug čita fantasy i SF – jednom sam mu kupila fantasy knjigu koju već ima (sad ima dva primjerka iste knjige), jednom sam mu kupila Asimova u užasnom prijevodu, i jednom sam mu pokušala naturiti nešto za što sam čula da je kultni SF, a koji on nije mogao čitati koliko mu je bio loš.
Sve ovo, u svoju obranu tvrdim, radila sam podsvjesno. Cilj u igri s poklanjanjem knjiga u konkretnom slučaju nije bio pogoditi nečiji ukus, jer se radi o osobama čiji ukus vrlo dobro poznajem, (podsvjesni) cilj je bio utjecati na taj ukus. Na taj način, u poklanjanje sam unosila malo više sebe, malo više svog ukusa i drugih svojih, ne osobito laskavih osobina (naprimjer, nemarnosti, što se vidi iz primjera s kupnjom knjige koju obdarenik već ima). Iz svega priloženog mogu samo zaključiti da sam ja jedna samoživa i bezosjećajna osoba kojoj stavovi i ukusi drugih ljudi uopće nisu važni.
Nemojte biti takvi kad poklanjate knjige. I nemojte da vas ova litanija obeshrabri u davanju knjiga na dar - poklanjanjem knjiga poklanjate svjetove, poklanjate iskustva, poklanjate zabavu i poklanjate učenje; u svakom slučaju, poklanjate puno više od stotinjak listova papira uvezanih u korice.
Post je objavljen 26.09.2013. u 09:00 sati.