„Turističko-psihološki roman“. Eh, kad bi barem bilo tako jednostavno.
„Nuhanović priču slaže oko ustanovljavanja festivala kulture u malom mjestu, negdje na Jadranu, oko fenomena koji je u potpunosti zavladao našom kulturnom ponudom, posebice za čovjeku sklonijih, toplih mjeseci i posebno u turističkim krajevima. No kultura je složena zvjerčica, svatko vjeruje da je upravo onaj tip kulture u kojem sudjeluje reprezentativan i da treba biti istaknut, pa se najrazličitiji kulturni, politički, ekonomski i estetski interesi lome oko Festivala.“
Radi se o kratkoj knjižici, tek uvjetno nazvanoj romanom (ako i postoje paralelne fabule, one su tek naznačene u ljubavnim odnosima). U središtu je radnje „Martini“, zagrebački knjižničar i, kako sam uspjela shvatiti, književni kritičar. „Sjetka“ je organizatorica festivala u Žigmundovu (festival, koliko sam također razumjela, počiva na spletu književnih i kiparskih događaja, ali autor ni tu ništa definitivno ne odaje), djevojka koja je završila studij „menadžmenta u kulturi“/“kulturnog menadžmenta“. „Riki“ je festivalski satelit, osoba od koje ovisi hoće li festival organizatorima i sudionicima ostati u dobrom pamćenju, a osim njega, tu je i redateljica „Lejdi Vajdić“, Martinijeva bivša ljubav i ljevičarski nastrojena kulturno-politička aktivistica. Slikar „Pseudo Čunović“ je... slikar. Iz Žigmundova, koji slika nebrojene portrete kralja Žigmunda za prodaju lokalnim restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Pojavljuje se tu i ministrica kulture, lokalni poduzetnik, načelnik mjesta te cijela svita drugih hrvatskih prototipova.
Cjelokupni dojam je – izvještačen (kao i cijela hrvatska kultura, uostalom). Čini se kao da se autor nije do kraja potrudio definirati što je htio postići ovom svojom pripoviješću – kritizirati novopečenu kulturnu ponudu? Otkriti odnose između tipičnih sudionika ovakvog kulturnog događaja? Veličati hrvatsku prirodu? Govoriti o nerealiziranoj ljubavi? Sve je to moguće, ali niti jedna od navedenih opcija nije uspjela biti do kraja ostvarena.
Stoga, cijelo je iskustvo čitanja „Agenata kulture“ ostavilo nezadovoljavajući, neuvjerljiv after-taste, pa nećete puno propustiti ukoliko ovo djelo i preskočite.