odmak

četvrtak, 20.08.2015.

Razmišljanja i radosti

Duže vremena nemam što reći. Ne zato što ne razmišljam ili ne čitam ili ne slušam druge, nego zato što više iza ni jednog zaključka, stava, pravca ili politike, pa i same vjere ne mogu stati sigurno i uvjereno. Uvijek sam vagala, to da. Znali bi mi reći: daj konačno reci što misliš. Prije toga, davno prije toga znala sam biti isključiva i tvrda. Danas pak... Činim se sama sebi ameba. Prozirna, sluzava, prigodljiva. Čini mi se da su svi, na neki način u pravu, ili pak da nitko nije u pravu.

Obećala sam i trebala bih napisati pismo KBF-u.
Reći kako sam proživjela tih pet godina slušajući njihove profesore. Živeći u toj atmosferi visoke vjerske škole, profesora i studenata.

To nije samo nauka, ego i svjetonazor. Tražila sam, što ne znači da sam prestala s traženjima. Spominjem svakodnevna preispitivanja. Novi način razmišljanja. Mijenjala sam se.

Davno.., još u vrijeme kad su određene grupe ljudi bile lude za Castanedom, piscem koji je, po mom mišljenju, pisao pod utjecajem droge, jedan prijatelj svećenik rekao mi je: Svako psihoanaliziranje osobe preko pedeset, šezdeset godina može samo uništiti tu osobu. Zamisli sebe da ti netko u toj dobi kaže da si posve pogrešno živjela. Da je tvoj život promašaj.

Bilo je to vrijeme psihoanaliziranja. Sebe i drugih. Naročito drugih. Moda onog vremna kad je bilo važno biti intelektualac. Aha, govorili bismo mudro: rekao si to i to, a to znači... Društvo je moralo biti pametno. Pušilo se i pilo.., razgovaralo u nedogled. Slušalo se Arsena i mnoge druge pametne i osjetljive šansonjere – govorili i pjevali iz srca naših mladih i svega željnih tijela.

"Ta dob!?" Tri puta ha-ha-ha! Nisam baš tri puta prošla "tu dob", ali trascedentno gledajući možda i da.
Naravno, uvijek se vrti oko istog. Zašto smo TU i SAD i je li moje razmišljanje do danas bilo pogrešno.Je li moj žvot promašaj?

Otvara se previše pitanja na koje cijelo čovječanstva nije još dalo odgovora, a ja sam samo mala kap.
A opet, dok se pitaš i misliš odgovoran si. Prema sebi, ali i prema čovječanstvu.
Velike riječi, a čovječica je mala i ne vele pametna.
Ne kaže se uzalud koliko ljudi toliko čudi.
Iz nekog razloga ljudi su stvoreni, svaki ponaosob, sasvim različiti. Čak i jednojačani blizanci/zanke, predmet tolikih pručavanja, nisu identični.

Nismo svi vojska, stranke,  Ku Klux Klan itd, neke skupine s istim ciljem, odjećom i razmišljanjem. Ovako kako sam ih posložila te skupine, osjeća se antagonizam prema njima. Mrzim, ako išta mrzim, apriorno slaganje s tuđim gotovim mišljenjima. (ajde tu i tamo, da ne budem isključiva) Pitana sam: poštuješ li bar autoritet znanja.
Znanja!? Predugo za objašnjavanje, ali trebala sam odgovoriti znanja da, ako to znanje nije dogma
.
Ja sam uvijek protiv.
Nije to jednostavno biti. Gledajući izvan i ja sam građanin pokorni. Ali, unutra... unutra sam poslije buna i bunica danas sam samo čovječica bez ikakvog stava. Musilov "Čovjek bez osobina"
koji je imao oca s određenim osobinama. Mjesto osobina upotrijebila bih izraz stav, ali nisam sigurna koliko to spada u hrvatski novogovor.

Nisam, također, sigurna jesu li mi trebale tolike borbe, preziri, antagonizmi.

Možda je trebalo samo naučiti ljubiti.

Možda je izlaz "samo" ljubav.
Ljubiti bez ikakvog interesa. U ljubavi imati samilosti za one koji mrze.
Ljubiti neprijatelja!!


A, sad evo nešto posve drugo.
Ogroman, veliki razlog radi kojeg se isplati živjeti:




















Oznake: razno

20.08.2015. u 11:15 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.08.2015.

Tek toliko, a puno


3 tjedna 2 dana 16 sati i 4 min.
Toliko ima da sam slomila nogu. Brzopletost, nerazumnost, prevelika želja, a Freud bi još rekao: Nevoljkost da odeš na određeni put pa.., podsvjest i te stvari i što preostaje nego se polomiti.

Dodajmo da je prošao još tjedan, jedan dan, šest sati, tri min i 2 sek.

Odbrojavanje započinje. Gips se skida u srijedu 29. 07.

Nije mi jasno kako sam izdržala.

Ponedjeljak. 3. 8. 2015.
Forsiram se. Boli me više nego pod gipsom,ali pokretna sam. Na komičan način. Poslije podne slijedi pokušaj rada.
Nevjerojatno koliko te ovako nešto izbaci iz svakog interesa.

Baš mi je svejedno.

A, zato jer je meni svejedno evo Zoninog članka na tportala. hr s kojim se apsolutno slažem:




Ja sam Hrvatica koja je pobjegla iz Vojvodine. Evo što za mene znači Oluja


Autor: Julijana Adamović



Zašto je nekim Hrvatima 70. obljetnica oslobođenja Zagreba ili Osijeka razlog za slavlje, a 20. obljetnica oslobođenja Knina ili Petrinje nije i zašto su im izbjegli Srbi nakon Oluje vredniji od Nijemaca protjeranih iz Titove Jugoslavije, pita se hrvatska književnica Julijana Adamović. Ona je i sama zbog rata napustila rodnu Vojvodinu kad su po njoj počeli divljati Šešeljevi ljudi, pa se čudi kako je moguće da mnogi zaboravljaju sve izbjeglice i prognanike koje je Oluja vratila svojim kućama te tisuće koje su spašene u pripremljenoj reprizi Srebrenice koja se umalo dogodila u Bihaću. Generalima poslije bitke poručuje - da smo svi bili takvi pacifisti 1995., živjeli bismo danas u miru. Ali u dvije države!


U svakom ratu postoji minimalno jedan konflikt, minimalno dvije sukobljene strane koje ne pronalaze kompromis oko nastalog konflikta, postoje žrtve i izbjeglice te bitke koje u tom ratu možemo nazvati odlučujućima. Naravno, postoje i generali poslije te bitke. 

E, ti su mi najdraži. 

Osobito oni koji kritiziraju a da nikad nisu iznijeli nijednu konstruktivnu ideju kako bi riješili problem, pa makar i teorijski, s obzirom na to da smo sada već debelo u budućnosti. Kad nisu rekli onda, neka kažu, recimo, sada, vrlo konkretno, kako bi uvjerili mase da ne vjeruju u to u što su vjerovale, kako bi ih teleportirale u dvije decenije zrelije stanje svijesti (i je li i sad dovoljno zrelo?), kako bi spriječile krvave ex jugoslavenske ratove (ili raspad zemlje na takav način). I, ako im to već nije uspjelo, kako bi izgledalo njihovo rješenje krajiške priče. 

Kako bi završili rat bez bitke koja im je donijela pobjedu, ma koliko se ona na posljetku gorka činila.

Danas, uoči dvadesete obljetnice jedne takve bitke, generala je više nego ikad. Javljaju se uglavnom iz svojih baza lociranih iza linije koju je činila imaginarne granice Virovitica - Karlovac - Karlobag - Senj, neokaljani grijehom i prljavštinom rata, osim samonametnute tišine u vrijeme njegovog trajanja, bez iskustva prognaničke vrećice u rukama, hrabri i glasni kako nisu bili 1991. Jer da jesu, nadglasali bi sve haubice Balkana.

I tako, retroaktivno, udobno zavaljeni svoje (možda još predratne?) fotelje, daju si oduška koristiti tešku municiju, a sve u čast jednoj od najvećih ljudskih vrednota – pacifizmu.

Napokon, pitanje 'Đe ste bili 1991?' zaista dobiva svoj smisao. Nije sada riječ o onoj čuvenoj poštapalici 'da je Hrvatska zaista imala toliko branitelja (i pušaka), gdje bi nam bio kraj...'

Ne.

Upravo suprotno. 

Da je Hrvatska devedesetih imala toliko onih koji su s gađenjem odbijali pušku, toliko pacifista i osviještenih ljudskih jedinki koji se groze svakog oružanog konflikta i otvoreno staju protiv huškača, rata ne bi ni bilo. Mogli smo živjeti u miru. Doduše, u različitim državama. Na primjer, Vedrana Rudan u Hrvatskoj, a Jure u Krajini. Naravno, ako bi mu Mile Martić dopustio. Ali frigaj ga. Mir je mir.

Makar i mir u kojem moralnu obvezu pacifizma ima jedna strana, a drugoj je ravno do Pacifika. 


Malo ih je, da parafraziram Radomira Konstantinovića, koji su sebi pretpostavili smrt, pa čak i egzistenciju (ono, dakle, što je još gore) starog, prokletog psa, životu ratnohuškačkog intelektualnog ološa.

LAŽNA EVOLUCIJA ALEKSANDRA VUČIĆA

Dobro sad, budimo pošteni pa uzmimo u obzir da ljudi ipak evoluiraju. Čak i drastično. Kao Aleksandar Vučić, na primjer. Jedno priča u Glini 1995., a drugo dvadesetak godina poslije. A kako onda ne bi evoluirali oni koji su '91. ili '95. samo šutjeli?

Ne znam koliko vas je bilo ispred Pantovčaka (jesu li osjetili potrebu potruditi se za mir), ali nas je u Beogradu, na prosvjedima ispred Generalštaba bilo jedva tridesetak. Većina od njih pohapšeni, šikanirani i zastrašivani. Ostali su bacali cvijeće na tenkove. Ili, ako nisu, odlučili su šutjeti.

Šutjeti, na primjer, o tome što se događa njihovim sugrađanima u Vojvodini. 

U vrijeme raspada života moje obitelji takve glasove baš i nisam čula. Nisam ih čula onda kad je mudrijaš Milošević među prvima nasilno mobilizirao Hrvate i Mađare (pa i one koji su odavno uslijed lošeg zdravstvenog stanja i starosti prestali biti vojni obveznici) i slao ih na bojišnicu. Nisam ih čula ni onda kad mi je otac puzeći po bačkoj travi ilegalno prelazio mađarsku granicu da u taj rat ne ode, da ne puca na nedužne ljude i svoju rodbinu u Vukovaru. Nisam ih čula ni kad nam je Šešelj haračio po mojoj Plavni, hrvatskom selu u Vojvodini i slao nam vjesnike u kućne obilaske. Ni kad su nas mlatili, ponižavali.

A ono što se uglavnom moglo čuti, nije bio poziv na mir. Samo zadojeno huškanje, uglavnom ljudi od riječi i pera, za koje je, da je pravde, trebalo osnovati zasebni Haag.

Nije bilo nikoga da ih ušutka, ali zato su danas svi mudri i glasni.

Da tadašnjim smutljivcima, a današnjim gromoglasnim retroaktivnim pacifistima Oliver Frljić kojim slučajem režira životne priče, redom bi im facijalni obrisi završili na zadnjici glumaca, na gaćama šivenih licemjerjem palanačkih intelektualnih elita koje su u vrijeme dok najgrlatiji gomilu pale nacionalnim mitovima i suludim ratničkim idejama, samo gledali svoja posla. 

A danas su veliki glasovi priziva savjesti. 

ZAŠTO ITKO MISLI DA OLUJU NE TREBA OBILJEŽITI?

Što je to potaklo tolike ljude da nakon 20 godina zaključe da Hrvatskoj nije trebala Oluja, da je moglo bez nje? Da je trebalo čekati da se naši sugradivni srpske nacionalnosti u svojoj samoprozvanoj državici prosvijetle, saberu i napokon pristanu na neki novi Z4 ili Z444?

Zašto misle da to nije akcija koja se treba obilježavati u znak ratne pobjede i zahvalnosti onima koji su njoj sudjelovali ili izgubili živote? Kako netko može pomisliti baš ono suprotno, da je Oluja akcija koja je, unatoč odluci Haškog suda, zločinačka, da je sramotna, i da nije služila ničemu osim u svrhu etničkog čišćenja Hrvatske? 

Da se razumijemo, nisam neka osoba od velikog slavlja, niti mislim da je obljetnica ratne pobjede događaj za vatromet. Ne znam što je odbojnije: vašar u Čavoglavama, kninske predizborne vratolomije, pumpanje mitova i bacanje gomili pijeska u oči ili, još gore od bacanja pijeska, bacanje novca koji nemamo na vojne mimohode. 

No za mene je Oluja puno više od onoga što se loše dogodilo nakon nje i što, po svom dubokom uvjerenju, smatram jednom od većih sramotnih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti. 

Za mene je Oluja nagovještenje kraja četverogodišnjoj agoniji 150.000 prognanih ljudi s područja tzv. Zapadne Krajine i nada za još 85.000 onih iz Podunavlja. Za mene je ona spas za 30.000 Bišćana koji su bili u potpunoj blokadi, bez osnovnih uvjeta za život punih 1.200 dana i koje je, po procjeni svjetske javnosti, čekala sudbina nepunih mjesec dana ranije pobijenih i prognanih Srebreničana. 

Za mene je Oluja prometno povezivanje Hrvatske s naglaskom na jug i Dubrovnik, tiket za mirnu reintegraciju Podunavlja, uvertira za Dayton, ma koliko on nesavršen bio. 

Za mene je Oluja početak kraja rata. 

Oprostite ako je to malo. I beznačajno.

KAKO MOGU POSTOJATI VAŽNA I MANJE VAŽNA PROGONSTVA

Pritom ne negiram moguće zločine, a osobito one koji su se dogodili debelo u vremenu kada je tamo trebala biti uspostavljena civilna vlast. Sva ona osvetnička i bespotrebna devastacija, paljevine i pljačka. Svi oni civili i poluuniformirane spodobe koje slobodno prolaze kontrolne točke s praznim kombijima, kamionima i auto-prikolicama, a vraćaju se s kotačima koji se jedva kotrljaju stenjući pritisnuti teretom tuđih veš-mašina, televizora i svega onoga što nije stalo na traktore i konjske zaprege izbjeglih Srba. Pritisnuti teretom tuđih života. Starinski drveni ormari kao aveti koje vise na ogradama balkona, raspadnuti i zaleđeni u akciji 'spašavanja'. 

I na koncu, kao najvažnije, svi oni članovi tadašnje Vlade, saborski zastupnici i predstavnici sudbene vlasti koji prešutno dopuštali ovakav nastavak jedne legalne i legitimne vojne akcije. I ne samo to, nego i aktivno opstruirali povratak izbjeglih Srba donoseći nebulozne zakone o privremenom upravljanju tuđom privatnom imovinom, nepametnom politikom stambenog zbrinjavanja i stavljanjem brojnih administrativnih barijera, sve dok se i oni nedovoljno uporni ne umore, demotiviraju i na koncu u potpunosti odustanu od povratka. To je, čini se, bio lakši način za 'rješenje srpskog pitanja', nego istinski rad na reintegraciji tih ljudi i tog prostora. Svi oni kojima je cilj opravdavao sredstva, a mir bio moguć samo uz 'remetilački faktor' ispod pet posto. 

Mogla bih navesti još toliko toga što je bacilo sjenu na Oluju, ali ono što je došlo poslije nje nije dovoljan razlog da se oduzme sva vrijednost nečemu što je za svoj cilj imalo maknuti tvorevinu u kojoj je sve rečeno bilo prisutno u još gorem obliku: nesrbi izbjegli ili protjerani, oni koji nisu stigli ili htjeli pobjeći poubijani ili obespravljeni, a neki pretvoreni u prave robove. Kuće popljačkane, prisvojene ili popaljene. Vlast i Zakoni sve samo ne ono što bi trebali biti. 'Krajina' je bila baš takva kvazi država koju su vodili polupismeni fašisti i šovinisti, mafijaši i šverceri.

Zato i ne razumijem mnoge moje kolege pisce (neka mi oproste što sam se svrstala među njih, jer tašti smo), kulturnjake i osobe od javne riječi. Kako i s kojom lakoćom slave Dan antifašističke pobjede, s kojim poletom na svoje facebook-zidove stavljaju fotografije i simbole u znak sjećanja na 8. i 9. svibnja, pritom odmahujući rukom i govore da svi bleiburzi ovoga svijeta mogu narušiti značaj tih datuma i dana. Da svi internirani, od gladi umrli ili protjerani njemački civili i sva njihova oteta imovina u kojoj i danas žive mnogi Hrvati i Srbi, mogu baciti mrlju na veličanstvenu pobjedu. Da svi goli otoci i komunistički totalitarizmi ovoga svijeta mijenjaju značenje pobjedi nad fašizmom.

Zašto je 70. obljetnica oslobođenja Zagreba ili Osijeka razlog za slavlje, a 20. obljetnica oslobođenja Knina ili Petrinje nije?

Je li progonstvo Nijemaca manji grijeh od egzodusa krajinskih Srba? I kad smo već kod toga, zbog čega se u kontekstu Oluje uporno koristi termin prognani Srbi? Ako postoji slučaj u kojem je Hrvatska vojska prisilila stanovnike nekog sela ili grada da napuste Hrvatsku na način da im je formalno ili neformalno izdala takve naredbe, onda sam u ogromnoj zabludi. Kao što rekoh, ne postoji rat bez izbjeglica. Od pamtivijeka ljudi bježe pred naoružanim neprijateljima. 

SAMODESTRUKCIJA HRVATA

U slučaju Krajine, postoji i nekoliko dodatnih motiva zbog čega je bilo sasvim logično da ljudi krenu u zbjeg: strah od granata i, još važnije, strašna medijska indoktrinacija o pomahnitalim ustašama koje poput svojih 'prethodnika'u NDH kolju sve pred sobom, s naglaskom na djecu. U vježbi evakuacije civila koju je u srpnju 1995. godine organizirala vojska tzv. RSK, pukovnik Marko Relić u kamere novinaru kaže: 'Bitno nam je da uvježbamo narod. Civilno stanovništvo da se izvuče, da bude što manje žrtava.' Potom gledamo kolonu staraca i djece na traktorima i nešto pješaka koji gone sitnu stoku. Po dovršetku vježbe pukovnik im se obraća: 'Oni će da kolju, da pale... da ovu djecu kolju! Zato to morate da shvatite svi! I svaki građanin mora biti pripremljen i spreman za svoju evakuaciju. To neće biti uvijek najavljeno, neće biti dovoljno vremena za pripreme... Što uhvatiš uzmi i bježi da spasiš živu glavu!'

Biste li vi bježali na njihovim mjestu? Ja bih. Učinila sam to i 1991. zbog granata koje je JNA ispaljivala preko moje glave kako bi sijale smrt u Vukovaru, a nisam mislila da će neka od njih meni pasti na glavu.

To da je civilno stanovništvo imalo izričitu naredbu da krene u evakuaciju i prije nego su njihova sela zahvatile vojne operacije, potvrđivali su i sami izbjegli Srbi, a i oni koji su ih na to poticali. Možda je razumljivo to što se ta činjenica sada prešućuje u Srbiji (jer je komotnije biti žrtva, a ne agresor), ali nije mi jasno zašto se to radi u Hrvatskoj?

Iako je onome koji je svoj dom morao napustiti iz straha svejedno je li on subjektivne prirode ili je postajala realna opasnost po njegov život u konačnici svejedno, neshvatljiva mi je tolika samodestrukcija kod određenog broja Hrvata. 

Tu svako ne spadaju oni koji su samo i isključivo žrtva, vječiti paćenici, kojima je još uvijek srpski balvan na cesti, a vlastiti samo što im se ne omakne iz oka, skupa sa suzama koje prolijevaju zbog nerazumijevanja ostatka svijeta za rat koji u njihovim glavama još uvijek traje.



Egzodus Srba u Oluji možda je i bio proračunati i tajni cilj tadašnjeg hrvatskog rukovodstva i kao takav se može nazvati etničkim čišćenjem ispod žita. Ali, ako je to čak i istina, to ne bi bilo moguće bez svesrdne pomoći srpske strane. Osim da je Hrvatska vojska postupila kao srpske snage u Vukovaru ili Srebrenici. A nije. 

Doduše, dok je ta većina časno vršila svoje zadaće, dok je uvjeravala ljude po izbjegličkim kampovima UN-a da su sigurni i neka se slobodno vrate u svoje domove ('Rat je gotov'), dok su pomagali starcima skupljati i napojiti preplašenu stoku, dok su montirali mobilne bolnice, dijelili hranu, vodu i pružali pomoć unesrećenima, bilo je i onih koji su prespavali čuvenu propovijed pokojnog Kardinala Kuharića: 'Ako je moj protivnik zapalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu. Dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegovog. Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom...'

Tako je razoreno Saborsko urušilo druga sela, pobijene u Škabrnji zalila je krv iz Varivoda.

I tako je beskrajna kolona civila na prijevoznim sredstvima, zasjenila bezbroj drugih pojedinačnih i manjih, ali u konačnici s četiri puta većim brojem prognanika i izbjeglica. Nitko više ne priča o zbjegovima Aljmašana, Baranjaca, Iločana, Vukovaraca, Prijedorčana, Banjalučana, Hrvata iz Vojvodine i Albanaca s Kosova. Ostali su u drugom planu, kao da nikada nisu postojali. Posebno jedna skupina. Zašto?

POSTOJE I ŽIDOVSKE IZBJEGLICE, A NE SAMO PALESTINSKE

Zato što se život nastavlja. I što nitko s tragedijom svoga naroda ne trguje tako bezočno, kao političari poput Vučića. Kako je krenulo, a posebno nakon kamenovanja u Srebrenici, za dvadeset godina ćemo svijetom hodati uvjereni da u ovim ratovima zaista nije bilo agresora. Pobili smo se slučajno. Ili se dekadentni Zapad uplašio da ga ne zarazimo samoupravljanjem. Toliko nam je dobro išlo.

Kada je Izrael 1948., nakon rezolucije UN-a, proglasio neovisnost, na njega se sručila sva vojna sila susjednih arapskih država. U ratu iz kojeg je Izrael, na opće čuđenje svijeta, izašao kao pobjednik, izbjeglo je i prognano oko 800.000 Palestinaca. Danas, to je prva asocijacija na spomen Izraela: palestinske izbjeglice. 

S druge strane, istovremeno je iz arapskih zemalja te Turske i Irana, na najbrutalnije načine je protjerano oko 600.000 Židova. Bili su to posve nevini ljudi, autohtona manjina, koja ni na koji način nije sudjelovala u stvaranju države Izrael, niti u ratu koji su Arapi iz njihovih domicilnih zemalja započeli i izgubili. Dok su palestinske izbjeglice i danas gorući politički problem, onemogućene u povratku, ali i u elementarnim pravima na pristojan život u zemljama gdje su našle svoj privremeni dom (pravo na državljanstvo, dokumente, besplatne usluge javnih servisa, školovanje i posjedovanje imovine) te služe kao moneta za politički pritisak i potkusuravanje, o židovskim izbjeglicama više nitko i ne priča.

Oni ne postoje. 

Iako zajedno s potomcima ti arapski Židovi čine oko 40 posto stanovništva današnjeg Izraela, kao izbjeglička priča zatvorena su knjiga. Za mnoge pripadnike mlađih generacija u navedenim arapskim zemljama, ne postoje niti kao informacija da su uopće ikada nastanjivali zemlje poput Jemena (50.000), Libije (31.000), Iraka (150.000).

U nekoliko stvari je situacija s izbjeglicama iz Hrvatske, odnosno iz Srbije slična. U političkoj manipulaciji kojom se Srbija koristi po pitanju Srba izbjeglih iz Hrvatske i, s druge strane, o muku koji na obje strane vlada kada su u pitanju Hrvati izbjegli iz Vojvodine.

Prosječan građanin Hrvatske zna da ih je u Hrvatsku došlo oko 40.000, dok prosječni građanin Srbije tvrdi da je to obična laž (nitko nije njegove komšije dirao), a ako su i otišli, otišli su iz hira, materijalne koristi, u bolje ('mijenjali su svoje nabijače za vile na moru').

Koliko vas zna za ubijenu djevojku Mariju Purić? Braću Abjanović? O silovanoj djevojci iz Slankamena koja se i danas boji tražiti odštetu od države da joj netko ne naudi rodbini koja je ostala živjeti u Vojvodini? Koliko vas zna za brutalno pobijenu obitelj Oskomić-Tomić, gdje je starčica od 87 godina 1993. brutalno zaklana, a da do danas za taj zločin nitko nije odgovarao?

Jeste li čuli da se Hrvatima u Vojvodini jos 1988. događalo da na polnoćki po njima mokre 'komšije' koji su se popeli na kor u crkvu, jeste li čuli za premlaćivanja, demoliranja ugostiteljskih objekata, prijetnje, otkaze, pa čak i apsurde pout izvanrednog stanja i policijskog sata u jednoj mjesnoj zajednici?

Nakon Oluje, u Vojvodini se upadalo u kuće Gibračana i Kukujevčana. Čisto hrvatska sela očišćena su do zadnjeg stanovnika.

Ovo su bile u to vrijeme u Vojvodini bile uobičajene stvari: 'Nama su upali jednu noć u kuću. Nanu (baku) su istukli, a moja sestra je uspjela nekako da pobjegne. Vikala je i lupala komšijama na kapiju da bi se spasila, ali nitko nije smio da joj otvori.'

NAJTUŽNIJI DAN U SRPSKOJ POVIJESTI, ALI NE ZBOG HRVATA

Od 1961. pa do popisa 2002., broj Hrvata u Vojvodini pao je sa 145.341 na 56.546 ili za 61,1 posto, a da na tom području nije bilo ni barikada, ni HAO Krajina, niti bilo kakvog stremljenja tog naroda kao nekim ekskluzivnim političkim pravima.

No ni to nije dovoljno malo Hrvata u Vojvodini. Statistička i asimilacijska bitka se vodi na nekoliko fronti, a jedna od njih je stvaranje novih instant nacija, popis Bunjevaca i Šokaca. Na popisu stanovništva u Srbiji 1991., popisivači su imali posebne upute. Ako je odgovor na pitanje o nacionalnosti bilo Hrvat, potpitanje je glasilo: 'Bunjevac ili Šokac?'

U svojoj namjeri su i uspjeli: šokačkih Hrvata u Vojvodini gotovo da i nema (na razini su statističke pogreške), a broj Bunjevaca u odnosu na broj bunjevačkih Hrvata raste svakim danom.

Oni koji su Hrvati koji su Srbiju napustili pod pritiskom ili zbog manje ili vise subjektivnog straha da bi im se nešto moglo dogoditi ili oni koji su bukvalno protjerani (izbačeni kao na cestu iz vlastitih kuća), odavno su se integrirali u hrvatsko društvo. Poput arapskih Židova. Njihova je tragična sudbina postala nevažna.

Njih ne spominje nitko, a osobito ne Vučić.

Vučić ima druge prioritete. Uzimati sebi za pravo određivati što će Hrvati obilježavati kao svoj spomendan. 'Dok neki slave, mi ćemo i dalje godišnjicu Oluje obilježavati u tuzi i boli', kaže Vučić. 'Teško je naći tužniji dan u srpskoj povijesti', dodaje.

Ja znam tužniji dan u srpskoj povijesti. I mogu ga podsjetiti, ako želi.

Nije to dan kad je kolona izbjeglica krenula na svoj mučni put do Srbije. To je dan kad je ta kolona u Srbiju ušla, a tamo je dočekana kao palestinske izbjeglice u Egiptu i Siriji.

Nije li tragično da im je tim ljudima hrvatska policija dijelila vodu, a da su im, onako blokiranim pred Šidom, njihovi sunarodnjaci vodu prodavali po 10 njemačkih maraka? Nije li najtužniji dan kad im je zabranjen ulazak u Beograd, već su preusmjereni na Vojvodinu ili Kosovo?

Nije li to dan kad su pojedinci iz te kolone s policijom batinali i izbacivali iz kuća Hrvate iz Gibarca, Kukujevaca i Golubinaca?

Nije li najtužniji dan u povijesti Srbije nastupio kad su te ljude demonizirali u medijima nazivajući ih kriminalcima i izdajnicima, kad ih se kao zvijeri lovilo i odvodilo u Erdut, Arkanu na obuku? Kad ih se prisilno slalo u nova ratovanja, s kojih se neki nisu nikada vratili?

Nije li dan od posebne tuge za srpsku povijest prisilna mobilizacija dvojice osamnaestogodišnjih maturanata koji su izbjeglički smještaj našli u Vršcu?

Ciljano uvučeni u rat, nahuškani mitovima i poviješću, istovremeno i vječite žrtve i najveći pobjednici, krajiški Srbi koji su nekoliko godina živjeli u vlastitoj paralelnoj stvarnosti, i čijem je vodstvu paralelno s padom istinske političke i vojne moći rasla iracionalnost i sklonost glupim odlukama, najveće su žrtve prošlog rata. Ne zato što su doživjele iskustvo zbjega već zato što i danas dopuštaju da se njihovom mukom drugi koriste u svojim prljavim političkim borbama.

Ljutili se na mene ili ne, to mi neće umanjiti značenje Oluje.

Biti samokritičan, imati uvida u pogreške i jasno ih izreći, nije isto što i iracionalno popljuvati sve što je u bilo kakvoj dodirnoj točki s tom pogreškom. Umjesto iracionalnog i beskorisnog samokažnjavanja, ono što trebamo činiti jest raditi u korist budućnosti. Izbjegli Srbi nisu izbjegli Palestinci. Oni imaju mogućnost povratka i, napokon, mogućnost izbora u kojoj državi žele živjeti. Na njima je da odluče hoće li to činiti konstruktivno ili će se prepustiti naricanju nad sudbinom koju su iskusili toliki prije njih.

03.08.2015. u 08:38 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2015 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra