novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

19

uto

06/18

Plavuše se bolje zabavljaju

magdamagda.blog.hr


Jedno jutro Petra je odlučila provjeriti je li stvarno točno da se plavuše bolje zabavljaju. Već neko vrijeme je pratila život i djelo Marilyn Monroe. Ona se činila kao žena koja se dobro zabavljala.

Pa je tako kupila farbu, pogledala 16 videa s youtubea kako dobit pravu nijansu, ofarbala se i stavila prozirnu kapu. Malo je bacala na baku. Osjećala se baš suprotno.

Već je u glavi smišljala kombinacije za subotnji party kod Dinka. Bio je pidžama party pa nije bilo lako zasjat a da pritom zadržiš bar malo dostojanstva. Klasična pidžama nije nešto sexy a spavaćice nije mogla smislit. Dignu se do vrata pa spavaš gol. Jednom se baš tako i prehladila. Od tada samo nosi hlače.

A oduvijek je htjela bit kraljica partija. Zašto i ne bi bila? Često su joj govorili "mačko jedna", pa joj je to s vremenom dosadilo. Jednom je obukla usko odijelo na posao pa su svi zanijemili. Upravo takav efekt je priželjkivala.

Nakon 30 minuta je oprala kosu. Bila je narančasta. Zabava je ionako relativan pojam.

Nema naslova

usisac.blog.hr

------------------------------------------------------------------------------------------------------------
When i lose, i take next match with higher stake. I back earlier lost money and earn. When i win, stop with the investment and a new round.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------

>>>>> tips by Usisač >>>>



Rusija - Egipat (under/over 2.5) (Under/Over)
Vrijeme početka 19.06.18 20:00
Tip 1, Koeficijent 1.53




Svjetsko prvenstvo 2018. - kvalificirat će se iz skupine D - Hrvatska (Dugoročna) Da 1.50
26.06.18 20:00


------------------------------------------------------------------------------------------------------------


+ =

Last bet:


Poljska - Senegal (Tip)
Vrijeme početka 19.06.18 17:00
Tip 1, Koeficijent 2.45



Kolumbija - Japan (Tip) 1 1.71
19.06.18 14:00



Tunis - Engleska (Tip) 2 1.45
18.06.18 20:00



Belgija - Panama (under/over 2.5) (Under/Over) 2 1.73
18.06.18 17:00



Švedska - Južna Koreja (under/over 2.5) (Under/Over) 2 2.70
18.06.18 14:00



Brazil - Švicarska (under/over 2.5) (Under/Over) 2 1.90
17.06.18 20:00



Njemačka - Meksiko (under/over 2.5) (Under/Over) 2 1.58
17.06.18 17:00



Kostarika - Srbija (Dupla prilika) 1X 1.87
17.06.18 14:00



Hrvatska - Nigerija (under/over 2.5) (Under/Over) 2 2.23
16.06.18 21:00



Hrvatska - Nigerija (Tip) 1 1.72
16.06.18 21:00



Peru - Danska (Dupla prilika) 1X 1.57
16.06.18 18:00



Argentina - Island (under/over 2.5) (Under/Over) 2 1.81
16.06.18 15:00



Francuska - Australija (under/over 2.5) (Under/Over) 2 1.65
16.06.18 12:00



Maroko - Iran (under/over 1.5) (Under/Over) 2 1.65
15.06.18 17:00



Egipat - Urugvaj (Tip) 2 1.57
15.06.18 14:00



Rusija - Saudijska Arabija (Tip) 1 1.44
14.06.18 17:00



NK Dinamo Zagreb - Hajduk Split (Tip) 1 1.66
23.05.18 19:00



Fenerbahce - Torku Konyaspor (Tip) 1 1.16
19.05.18 18:00
Goztepespor - Galatasaray (Tip) 2 1.35
19.05.18 18:00

Koeficijent 1.57



NK Istra 1961 - NK Rudes (Tip) 1 1.62
18.05.18 20:00



Sjedinjene Američke Države - Češka (Tip) 1 1.80
17.05.18 16:15



Vegas Golden Knights - Winnipeg Jets (Tip) 1 2.26
17.05.18 03:00



Olympique Marseille - Atletico Madrid (Dupla prilika) 1X 1.92
16.05.18 20:45



Cholet Basket - Le Mans (Tip) 2 1.44
15.05.18 20:45



Boston Red Sox - Oakland Athletics (Tip) 1 1.59
15.05.18 01:10



VfL Wolfsburg - 1. FC Köln (Tip) 1 1.67
12.05.18 15:30



Washington Nationals - Philadelphia Phillies (Tip) 1 1.68
05.05.18 01:05



Cibalia - Istra 1961 (Tip) 1 2.00
05.05.18 19:00



Atletico Madrid - Arsenal FC (Tip) 1 1.84
03.05.18 21:05



Chicago Cubs - Colorado Rockies (Tip) 1 1.54
02.05.18 02:05



NK Rudes - HNK Cibalia Vinkovci (Tip) 1 1.95
29.04.18 17:00



NK Dinamo Zagreb - HNK Rijeka (under/over 2.5) (Under/Over) 2 1.96
28.04.18 17:00



NK Istra 1961 - NK Inter Zapresic (Dupla prilika) X2 1.47
27.04.18 18:00



Arsenal FC - Atletico Madrid (under/over 2.5) (Under/Over) 2 2.04
26.04.18 21:05



Buxoro FK-Qizilqum Z. 24.04.2018. u 17:00
1 1,50



Milwaukee Brewers - Miami Marlins (Tip) 1 1.54
22.04.18 01:10



FC Barcelona - FC Sevilla (under/over 2.5) (Under/Over) 2 1.32
21.04.18 21:30
AC Milan - Benevento Calcio (Tip) 1 1.21
21.04.18 20:45

Koeficijent 1.60



Borussia Dortmund - Bayer 04 Leverkusen (under/over 2.5) (Under/Over) 2 1.55
21.04.18 18:30



RC Celta De Vigo - Valencia CF (under/over 2.5) (Under/Over) 2 1.62
21.04.18 16:15



West Bromwich Albion - Liverpool FC (Tip) 2 1.52
21.04.18 13:30



Winnipeg Jets - Minnesota Wild (Tip) 1 1.74
21.04.18 01:30



Avondale Heights SC - Pascoe Vale (Tip) 1 1.73
20.04.18 12:15



Valencia CF - Getafe CF (Tip) 1 1.52
18.04.18 19:30



Villarreal CF - CD Leganes (Tip) 1 1.56
17.04.18 21:30



Hammarby IF - IF Brommapojkarna (under/over 2.5) (Under/Over) 2 1.63
16.04.18 19:00



US Sassuolo Calcio - Benevento Calcio (Tip) 1 1.63
15.04.18 15:00



HNK Cibalia Vinkovci - NK Dinamo Zagreb (under/over 2.5) (Under/Over) 2 1.74
14.04.18 17:00



Nashville Predators - Colorado Avalanche (Tip) 1 1.58
13.04.18 03:30



RB Salzburg - SS Lazio Rim (under/over 2.5) (Under/Over) 2 1.63
12.04.18 21:05



Philadelphia Phillies - Cincinnati Reds (Tip) 1 1.45
11.04.18 01:05



Liverpool FC - Manchester City (under/over 2.5) (Under/Over) 2 1.68
04.04.18 20:45



FC Banik Ostrava - Viktoria Pilsen (Tip) 2 1.89
04.04.18 18:00



------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Rekordni niz od 14 dobitaka (record of 14 win series) - - - - - 21.05.2011. - 07.06.2011.
Niz od 11 gubitaka (record of 11 lose series) - - - - - 13.12.2014. - 20.12.2014.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------











Coquelicot

papavera.blog.hr



Jednom, za ranoga jutra, dok se ružičasta kugla nesigurno pomaljala iza starog pognutog jasena, sjedila je na klupici vidikovca koji je znao i za bolje dane. Nestrpljivo je iščekivala onaj zlatni djelić sekunde, trenutak u kojem će se prve zlatne zrake prosuti po žitu, zaslijepiti maslačke i posramiti krtice.
Cvrčci su zanijemili na čas, rapsodija boja se raspršila po polju, maslačak se izvio, a žitom je prostrujao lahor, povijajući nježno stapke pod dirigentskom palicom snenog skakavca, čija se obrva ljutito podizala ukazujući na krivi tonalitet.
Potom je sve utihnulo. Žito se klipićima zagledalo u nebo, skakavac je obrisao naočale, zahvalan na predahu. Bokeh se prelijevao klasjem, beskrajnim nijansama svjetlucavih kuglica. Nekoliko stotinki sekunda lahor je nadmoćno svijao žito u argentinskom tangu, a potom su cvrčci okončali idilu i ponovno započeli s upjevavanjem serenada.
Izula je sandale i bosa prošetala herbarijem prešanih uspomena.
Jednom, za večernje gužve, dok je užurbano pokušavao dozvati taxi, oprala ga je svibanjska kiša. Reklame su svijetlile mameći blještavilom, a on je posve mokar promatrao odsutno sve boje stopljene u milijun mutnih šarolikih kuglica. Na večeru je kasnio, u holu popravljao kravatu i smišljao ispriku.
Večera je bila preobilna, a on je volio službene sastanke odraditi na prazan želudac, uvijek vjerujući svom instinktu. Težina u trbuhu natjerala ga je na dodatni oprez. Žamor se u restoranu povećavao. Iz kuhinje je izašao glavni kuhar u pratnji konobara, a na pokretnom stoliću bliještale su svjećice. Odjednom su sve oči kolega i nepoznatih za susjednim stolovima bile uperene u njega.
Smješkao se profesionalno, dvaput si je samo dopustio ošinuti ljutitim pogledom tajnicu. Otpio je gutljaj šampanjca, odslušao zdravicu, a potom se zaputio u galeriju. Brzopleto je obećao prijatelju iz školskih dana doći na otvaranje izložbe.
Sa zida galerije stidljivo se smiješio ogromni coquelicot. Četiri latice živopisno lelujaju na tek usnulom vjetru, čvrsto stegnute u cvjetnu ložu. Gotovo bi se mogao zakleti da im je otkrio koprenu pod kojom se od crvene pretaču u purpur, djevičanski svinut u nutrinu, sve do trenutka kad trajno bivaju obilježne zagasitom mrljom. U prugastom rascjepu tučka rasuta sjaje polenova zrnca, ostavljajući za sobom ljepljiv trag.
Stajao je tako još nekoliko trenutaka, uvjeren da je baš takav jedan ubrao jednom davno u žitu ispod jasena. Potom je opet zaključao stari kašun sjećanja, mahnuo prijatelju i zaputio se u kišnu noć.
Sutra ga čeka naporan dan.

Ponekad

modrinaneba.blog.hr

Ponekad nakon razgovora sa nekim ljudima čovek oseti potrebu, da prijateljski pomiluje kamen, osmehne se drvetu i sa puno poštovanja skine kapu pred magarcem (Pavle Vuisić)
KSENIJA2_blog
Foto: Ksenija Glavak

Ruski oficir i nuklearna podmornica

vlakomnarizu.blog.hr

Gledajući kako lokalci uz smjeh utovaraju te kartone, prolazi mi kroz glavu kako se ovdje ne radi o nekom divljem švercu, nego se neke stvari jednostavno ne daju na drugačiji način dopremiti u zabiti, nego željeznicom. I budući da vlak svaka dva dana prolazi, sigurno je to učinkovitiji način, nego čekati da se kamion probije do ovog mjestašca. Direktor uvijek sjedi i jede. Šta će drugo i raditi, kad je direktor. Preko puta njega je nekakav policajac, koji također jede. Šta će drugo policajac raditi, nego jest na račun direktora. Taman što su kartoni istovareni, završio i policajac sa svojom klopom i eto ti ga do nas, pita nas jel mu se možemo potpisati u neku knjižicu. Mi u nevjerici gledamo njega, jesmo li ga dobro skontali, pogledavamo jedni druge da se na brzinu šutke preispitamo hoćemo li ovim potpisom sebi rezervirati kartu za kakav Gulag. Čovjek samo hoće da mu se potpišemo, jer je čuo da smo iz Hrvatske i idemo na prvenstvo u Japan, pa bi on ako može, autograme od nas?! Policajac negdje u pol sibirske pripizdine, traži od nas klošara autogram? Prvo mi je prošlo kroz glavu da mu odmahnemo i kažemo „E stvarno ste dosadni, jel možemo mi jednom na miru piti, bez da nas policija cima za autograme?!“ Ovo kao da je Monty Phython ili Nadrealisti. Uglavnom potpisali se mi, zlu ne trebalo, ne znaš nikada sa ovim murijašima što jedu na račun direktora. Valjda s našim imenima nismo priznali da smo strani špijuni? Policajac se zahvaljuje, želi nam svu sreću, pozdravlja direktora i nestaje iz restorana. Valjda se samo njega čekalo, jer čim je kročio van, vlak je krenuo. Mi još zbunjeni pogledavamo direktora, a on dignuo čašu pive i samo kimnuo glavom, da se ne brinemo ništa. Šta ćemo nego pomaknuli kave u stranu, naručili nama po pivu i direktoru jednu. Dobro je biti dobar sa direktorom. Nikad ne znaš... A i čemu se skroz trijezniti bezveze. Znamo ionako kako će ovaj dan završiti na kraju.

Nakon još koje pive ipak smo se vratili u kupe i odlučili stati na kraj ovim svakodnevnim opijanjima. Već neko vrijeme se nismo zaustavljali na stanicama, budući da ih nema. Biće da je ovaj golemi prostor poprilično nenaseljen. Unatoč tome, mogli su komotno koju stanicu sagraditi. Jer, kako ćeš naseliti ovu regiju, ako ljudi nemaju gdje sići sa vlaka. Zato napraviš stanicu i čekaš da nikne grad. A i dobro je za zavarati neprijateljske satelite. Vide da postoje željezničke stanice, a ne mogu otkriti stanovnike. Opet krenu priče o skrivenim, zatvorenim gradovima. Potroše se godine na još modernije satelite, sve u nadi da će napokon otkriti skrivena naselja i opet ništa. Na kraju zaključe da im ne valjaju sateliti i cijeli program koji je do tada koštao milijarde, jednostavno proglase neuspješnim. Samo zato što je netko iz zajebancije sagradio željezničku u sred ničega.
Nepregledna su to područja ravnica, šumaraka, brežuljaka, rijeka, jezera i bareština. Tu i tamo onda jedna ili dvije drvene kućice sa bijelim, plavim ili zelenim prozorima. Kao da putuješ od Zagreba do Beograda i tu i tamo vidiš jednu ili dvije kućice. Recimo probudiš se u jutro, izađeš ispred kuće i možeš vrištati do mile volje, skinuti se gol, trčati i valjati se po proplancima, opet vrištati, skakutati, prevrtati se gologuz naprijed, nazad. Niti će te tko čuti, ni vidjeti. To sve napravi ispred ulaza u zgradu u kojoj živiš, valjaj se gologuz po parkiralištu u naselju i vrišti iz sveg glasa, već u slijedećih par minuta ćeš sjediti u kombiju koji vozi u mentalnu ustanovu. Može se naravno i kod nas naći hrpa vukojebina gdje je prva civilizacija udaljena nekoliko kilometara, desetak, dvadeset. Ovdje je to 300, 400, 500 kilometara do slijedećeg naseljenog mjesta. Pa ti vidi kada odeš u nabavku i zaboraviš recimo cigarete. Kod nas se znalo pričati za očeve koji su napustili obitelj, otišao po cigarete i nije se vratio. Valjda je to stara sibirska priča.

Uf, svašta čovjeku prođe kroz glavu, kad ovako ne zna šta bi sa sobom, šesti dan sjedenja u vlaku. Vrijeme stvarno strašno sporo prolazi. Nije da nam je dosadno ili bezveze, nego kako ne pijemo u restoranu, izuzetno smo svjesni koliko ustvari mi vremena na raspolaganju imamo. Evo opet nekoliko kućica, zanimljivo kako kroz cijelu Rusiju ne mijenjaju oblik i stil. Sve su iste, iako smo prošli već više od nekoliko tisuća kilometara. I tek sada primjećujem kako svaka kućica ima sa drvenim gredama ograđeno dvorište, a unutar dvorišta još je nešto dodatno ograđeno ili pregrađeno. Kao mali labirinti. Hrpa tih ograda na sred nepregledne stepe. Nekako suludo. Mali Sergej iz susjednog kupea visi obješen o rukohvat u hodniku i pokušava se njihati, što naravno ne uspijeva jer je naslonjen na zid od vagona. Tako da se stalno odguruje nogama i lupa leđima od zid. Pored njega je klinac možda mrvicu mlađi, koji pokušava sve kopirati što i Sergej radi. Sergej i klinac su u biti braća, kako nam upravo objašnjava njihova majka, koja se ispričava ako nas klinci slučajno gnjave. I Sergej, gle čuda, ne zove se tako. Ime mu je Dimitri, a buraz je moj imenjak, Saša. Uglavnom klinci, od kako smo Sergeja nekidan zezali i ponudili ga keksima i bananama, vide u nama sav svoj interes u putovanju ovim vlakom. Tako da je nekada teško preko dana odmoriti, osim ako zatvorimo vrata. Čak i tada ova dvojica mališana ili kucaju na vrata ili grebu ili otvore vrata pa zbrišu. Valjda su oni i razlog zbog kojeg po cijele dane pijemo u restoranu, samo da nismo tu i da nam ne skaču po mozgu. Dan nam doslovno prolazi tako što čitavo vrijeme buljimo kroz prozor i gledamo u pejzaž kojim putujemo. Tu i tamo poprilično zbunjeni što smo trijezni, kao da smo prošli terapiju elektrošokovima, zapjevamo nešto tipa „Nek živi ljubav, nek se budi dan, neka svako dijete ima miran san.“



Stajemo napokon na nekoj stanici i hvala Bogu da možemo malo izaći na zrak. Mjestašce izgleda kao da smo stvarno putovali kroz vrijeme i izronili u godinama početkom prošlog stoljeća. Kućice su naravno drvene, narod koji nudi namirnice na stanici su u nekakvim nošnjama, žene furaju marame na glavi. U biti nije ni na pijaci u mom Slavonskom Brodu puno drugačije, ali valjda činjenica da smo daleko u Sibiru, plus sve te drvene kućice... Plus pas koji cupka pored nas bez jedne noge. Kupujemo nešto kruha, nekakvu domaću kobasicu, votke da se nađe i obavezno vode. Nazad u kupeu režemo kobasicu i ne možemo se načuditi šta je sve nadrobljeno i umrvljeno u njoj. Gledamo svi u čudu u nešto, što nikako ne liči na sastav koji smo do sada nalazili u kobasicama. Oprezno svatko od nas stavlja komadić kobasice u usta i meljamo to kroz zube, kad taman gledamo kroz prozor, opet onaj pas skakuče bez jedne noge. Gledamo u psa, gledamo u ovu kobasicu što klinički obrađujemo. Gledamo u psa.

„E meni se nešto ne jede ovo.“
„Ne znam, al ni meni baš ne leži.“
...
„Jebote šta ako stvarno jedemo nogu ovom jadnom škevriji i on sada cupka za vlakom, želeći nam valjda dat do znanja da bi bilo lijepo kad bi mu vratili nogu.“
E tu je bio kraj priče s nama i s kobasicom. Svi smo ispljunili ovo što smo žvakali i kobasicu bez ikakvih posebnih komentara, bacili u smeće.

Brane na gornjem krevetu, svom prijestolju, čita knjige i priprema se za prijamni ispit za fakultet novinarstva u Zagrebu. Kaže bilo bi super kad bi jednog dana dogurao do sportskog novinara. Par minuta poslije je zaspao s tom istom knjigom na faci. Toma razmišlja na glas, da li će možda scena gdje ga je Tatjana zgrabila za jaja ostaviti trajne posljedice na njegovu potenciju. Suman i ja nagovaramo Ivanovića da si razreže opet prst na neku konzervu. Problem je samo što nemamo više konzervi, ni bilo kakvih zaliha koje smo ponijeli sa sobom. Uspjeli smo sve potamaniti u prvih par dana. Odlazim po čaj i hodajući hodnikom gledam sada kroz prozore na drugoj strani vagona. Tamo u daljini je kompletan istočni Sibir, nenaseljeno područje veličine Europe. I tu nema nikoga. Samo divlja i netaknuta priroda. Fascinira me Rusija, fascinira me toliki prostor koji je sigurno velikim dijelom i neistražen. I to danas, u ovom stoljeću.



Dan prolazi polako, sporo, u totalnom izležavanju. Nema nam ni Engleza. Sigurno i oni krepavaju u svom kupeu. Ležim na gornjem krevetu nasuprot prijestolja našeg uzvišenog Braneta i potrbuške promatram ove predivne prizore koji odmiču brže nego što sam uspio realizirati šta sam to vidio. Sad mi je tek u potpunosti jasno zašto je Branetov ležaj jedino pravo prijestolje u kupeu. Ne zato što se on neodljepljuje s tog kreveta, nego što se jedino na tom krevetu može ležati potrbuške ili na boku i gledati u pravcu u kojem vlak ide. U slike i prizore koji nam dolaze u susret, pa još postoji teoretski gledano manevarski prostor da stignemo i uslikati te pejzaže ili barem još jednom okrenuti glavu za njima. Dok s ovog mog kreveta, vidim samo ono što smo već prošli i ne postoji nikakav manevarski prostor, osim tuge što nešto lijepo prođosmo, a nismo stigli uslikati. Sa donjih kreveta se ne može puno toga vidjeti ležečki, moraš ipak sjediti da bi gledao kroz prozor. Ako te zapadne pod, vidiš samo komad neba. Ali gušt polumrtvog izležavanja i blejanja kroz prozor u sve te rijeke, jezera, nepregledne stepe, pa opet čudna brdašca koja prolaze kao na filmskoj traci, je neopisivo dobar. Poput imanja 14 godina, završetka školske godine i odlaska s roditeljima na more. I dok jablaničkim vrletima i neretvanskom dolinom jezdiš ka Korčuli, po mislima ti skakuče tvoja prva ljubav koju ćeš naravno upoznati na moru. Nošen tom mišlju, nije te briga za neretvanske kanjone, ni za janjetinu kod Gojka, kao ni za Bitku na Neretvi. No budući da taj krajolik vodi tvojoj prvoj ljetnoj ljubavi, sve te gorostasne stijene, cesta koja vodi tik uz modru valovitu rijeku, skršeni most koji je spomenik zajedništvu i hrabrosti svih naroda i narodnosti, rasječeni komadi mesa koji se sa pečenim krompirom tope u ustima ostaju zacementirani u glavi, poput jedne predivne slike koja će uvijek visiti okaćena o moždane vijuge. Još nije pao mrak, a mjesec je već visoko na nebu pun kao bundeva. Ne znam zašto, ali jako priželjkujem da sada vidim koju afričku antilopu kako skakuče ovom stepom. Ne mora biti nužno afrička, ali ne znam da li postoji sibirska ili azijska. Ali bi skroz sjela sada u ovu sliku. Možda jedan mali lav kako ju vreba iz prikrajka, ali uglavnom antilopa da je tu. Neka skakuče. Primjećujem kako ovdje i brda više nisu brda kao kod nas, nego poprimaju taj istočnoazijski oblik. Izgledaju poput kula, prekrivenih šumom. Vlak već duže vrijeme prati rijeku i valjda zbog takvih brežuljaka, mjesečine i te rijeke uz koju prolazimo, stalno mi je u glavi film „Apokalipsa sada“, kad Martin Sheen i mladi Lawrence Fishburne plove brodom uz rijeku, u Vijetnamu. Uz nekakvo malo jezerce koje prolazimo, dvoje ljudi sjedi uz logorsku vatru. Kakva divota…

Brane se vratio u kupe, nisam ni skontao da ga nema, mislio sam da spava na prijestolju sa knjigom na faci. Uspio se čovjek otuširati kaže. Mi u čudu, teškom. Pa navodno ima tuš kabina u jednom djelu vagona. E sad ili nas zajebava i samo se malo opsežnije podaprao ili mi čitavo ovo vrijeme ne kontamo da postoji mogućnost tuširanja. Uglavnom čovjek izgleda svjež, upravo onako kao kada se netko otušira i promjeni odjeću i sav je ono, svjež, mirišljav i u svakom slučaju drugačiji od nas. Al dobro kako god, odlučili smo svakako njegovu higijensku ambiciju proslaviti na kraju vagona u prostoru za pušače, uz cigaretu i kavu. Stajemo na nekakvoj stanici, ali nitko od nas ne pokazuje želju da izlazimo van. Stojimo pod nekakvim reflektorima. Ima tu još tračnica i drugih vlakova, pretežno cisterne i teretni vagoni. Kroz male rešetke iznad prozora, čitavo vrijeme dopire glas iz zvučnika postavljenih valjda po cijeloj stanici. U biti to su dva glasa, ispada kao da nemaju telefon, pa se dogovaraju preko razglasa.

„Ja ne znam kako se vama čini, meni je ovo gledanje kroz ove rešetke, obasjani reflektorima, ovaj razglas, jebote kao da smo zarobljenici, stigli smo u logor i sada čekamo da nas iskrcaju van.“
„Je, je, baš i ja razmišljam o tome. Čekam ustvari samo da čujem pse kako laju i neke vojnike koji ih pokušavaju smiriti, da se odjednom ona klizna drvena vrata ispred nas otvore i da nas krenu tjerati van.“
„Možda nam taman preko razglasa objašnjavaju, kako im se razglas pokvario i budući da je stalno upaljen, službenica za šalterom će to iskoristiti da nam čita svoju poeziju koju piše u slobodno vrijeme.“
„Koliko god da je zajebancija, al stvarno su ovaj razglas i ovi reflektori jezivi nekako.“
„Sad kad se ovi vagoni prekoputa maknu i kad osvane natpis - Arbeit macht frei. Nekim čudom smo proputovali kroz vrijeme i evo nas u Aušvicu, 1944 godina.“
„Da. I Gestapu pokušavamo objasniti da smo krenuli u Japan, na svjetsko nogometno prvenstvo.“

Odjednom u prostoriju ulazi manji srednjovječni tip, atletski građen, u kratkoj majici i donjem dijelu trenerke. Pali cigaretu i nakon što je malo stajao sa strane, pita nas na jedva skrpanom engleskom da li bi mu malo ispričali o našem putovanju, odakle smo i tako to. Valjda vidi da smo stranci. A valjda je i čuo, budući da ne razgovaramo na ruskom. Predstavlja nam se kao ruski oficir na jednoj nuklearnoj podmornici i da upravo putuje prema Kamčatki gdje mu je baza.

„Adakle vi?“
„Mi iz Horvatja, Croatia“
„Horvatja?! Jugoslavija?!“
„E bravo, vidi ga zna!“
„Naravno, pa mi svi Sljaveni, svi braća!“
Mi se slažemo naravno, jer prvenstveno nam je drago i čudno, da je uopće čuo za Hrvatsku. Jer kako smo ustanovili, u Moskvi su čuli i znaju i za Hrvatsku i za Tita i za Jugoslaviju. Onda igrom slučaja kako smo sve više odmicali od Moskve, tako su ljudi koje smo upoznavali u vlaku, za Tita još i čuli, Juga im je isto dosta poznat pojam ali ne znaju baš gdje bi ta zemlja trebala biti, dok je Hrvatska već postajala prava egzotika.
„Ja biti u nuklearna podmornica, mi bila u Jadranski more.“
„Ma daj, kao turisti ste došli podmornicom, kupali se?“ Pokazujemo mu još kao da plivamo i smijemo se samima sebi i kontekstu nuklearne podmornice i turističkog kupanja.
„Neee, njet turisti, Jugoslavija, Amerikanski... NATO, tri godine“, pokazuje nam unazad za te 3 godine.
Mi se sada pokušavamo sjetiti jel bilo kakvih okršaja između Rusa i Amera, znam da nije bilo rata, jer nas u protivnom ne bi ni bilo više.
„Jel Ameri kada su napadali Srbiju, Beograd?“
„Točno, točno! Amerikanski i NATO, bombe, Beograd. Mi bili u Jadransko more. Ali tajna, to niko ne znati. To sve top-sjikret.“
„Ma daj, da vas Ameri nisu skontali... njet sonari, sateljiti od Amerikanski?“ Pokazujemo mu kao da dvogledom tražimo nešto.
„Njeeet, njeet“, stavlja prst na usta, kao tiho, psssst. „Niko to njeet znao, mi bili tamo, radi Jugoslavija.“
Mi se malo gledamo, ne, mi se poprilično gledamo u šoku, ne možemo prvo vjerovati da su stvarno bili tamo. Drugo, ne možemo vjerovati da nam sada prepričava to sve.
„S nuklearnom podmornicom ste vi bili u Jadranu, dok su ovi bombardirali Beograd? I to sve top-sjikret?“
„Evo pogledajte ovo“ zasukao je rukav na lijevoj podlaktici i pokazuje nam pod svjetlom jedva vidljivu minijaturnu oznaku, žig ili tetovažu. Kao da su sitne brojke i slova, poput neke šifre utetovirane na ruku.
„To je ta šifra bila, pod kojom je ta operacija bila, top-sjikrit.“
„Pa zašto je na ruci, tetovaža?“
„To je naša oznaka za tu misiju.“
Opet nam nije jasno, čemu to tetovirati trajno na ruku.
„Da, da, mi svi Sljaveni, mi Rusi moramo paziti na vas Južne Slavene.“
„Ma mogli smo svi da odletimo u tri pizde materine s tom nuklearkom... Aah, ta nuklearka opasna, mogli smo svi buuum u tri pizde materine.“
„Njeeet, njeet, to ruska podmornica“ diže još i palac gore, jer ako nešto valjda valja, to je ruska podmornica. „Jedino, nestalo nam vazduh, pa smo morali otići prema Grčkoj.“
Mi šutimo. Gledamo ga i načulili uši, kao da očekujemo objašnjenje.
„Vama je nestalo zraka na nuklearnoj podmornici? Pa ste otišli za Grčku?“
„Da, njeet mogli izroniti, tam sve Amerikanski brodovi, NATO brodovi, pa smo otišli prema Grčkoj da izađemo na vazduh.“
E tu smo pukli od smijeha, ovo je bio vrh. Nuklearna podmornica možda i sa nuklearnim bojevim glavama, koja je na dnu Jadranskog mora za svaki slučaj ako to bombardiranje Srbije dodatno eskalira, na tajnom zadatku, nitko ne zna da su tamo i njima nestane zraka?!
Srećom smije se i on isto. Mislili smo možda će se uvrijediti što se mi ovdje rasplakašmo na račun ruske mornarice.
„Njet dobro računali, zaboravili na vazduh.“
„Pa šta bi bilo da ste izronili kraj Amerikanski brodova?“
„Njet harašo, njet good.“
Vlak je u međuvremenu krenuo i napustio ovo čudno mjesto pod reflektorima i sa ovom jezivom komunikacijom putem razglasa na stanici.
„Izvinjite, a šta je bilo s Kurskom prije dvije godine?“
Čim smo spomenuli ime Kursk, samo se naglo uozbiljio i odmahnuo par puta glavom.
„To tragedija. Sto osamnajest ljudi, drugovi, jako puno moji drugovi, prijatelji, kamaradi.“
„Šta ste baš znali neke koji su bili na Kursku kad je potonuo?“
„Pjet mojih kamaradi, drugari, išli smo zajedno na akademiju, na oficirsku školu.“
Nije ni nama sada baš do te teme, mislimo se kud smo je i spomenuli koji kurac. Vidi se na njemu, da se čovjek lomi samo kad mu misli odlutaju u pravcu te teme.
„Ali njeet Kursk. To pričati, samo uz ruska votka. Samo ako pijemo, inače njeet.“
Već je malo pripit, ali inzistira da naše poznanstvo obilježimo votkom, plus još ove teške teme koje se svakako ne mogu ispričati drugačije, nego preko čaše. Nama to baš i nije bilo u planu, jer stojimo ovdje svatko sa svojom kavom, odlučni u sprovođenju našeg bezalkoholnog dana.
Ali jebat ga, kad imaš inače prilike slušati ovakve priče od jednog ruskog oficira, sa jedne ruske nuklearne podmornice. A i pravila koja smo si zadali za danas, su ipak malo preambiciozna, što jest jest.

Član

tragovivremana.blog.hr

Ovako ili onako, čovjek je dio mase. Samo nije isto da li je član stada ili čopora.

Sve ima svoje..

star-rose-bloger.blog.hr

Pošalji dobru misao i ne razmišljaj o njenom putu ...ona će obići svet i vratiće ti se ....:))

Dobre vibre zar ne...djeluju najbolje..nikad ne odustati za neke treba duže za neke krače bitno je trenirati strpljivost!!! Vrijeme je sudac svakog trenutka... budni sa vjerom jer svakoga stigne...bitno je da se dobra misao vrati:))

Ubojstvo ljubavi

zaustavnatraka.blog.hr


Osmogodišnji dječak Cesare odveden je danas protiv svoje volje u Italiju, da tamo bude s ocem kojega slabo poznaje. Na silu je otrgnut od majke, doma, ulice i kvarta u kojem je odrastao, od školskih prijatelja i prijateljica, od svojega materinjeg jezika, od svega što mu je poznato i blisko, od svega što voli i što ga veseli. Nitko ga baš ništa nije pitao, njegovo je mišljenje i njegovi su osjećaji proglašeni bezvrijednima, dakle i on sam dobio je od ovoga društva jasnu i nedvosmislenu poruku, da je bezvrijedan, da je samo stvar, da ne vrijedi ni pišljiva boba. Društvo ga je izdalo, država koja bi trebala biti servis građana i njima na usluzi postavila se kao njegov otmičar i tamničar, kao zlo čudovište iz noćnih mora. Nije se priznala Cesareova volja, on je uhapšen i otet u ime pravde i zakona, u ime istine i dobrobiti, u ime reda i sigurnosti, u ime prosperiteta i blagostanja, u ime civilizacije i razuma. Ah, kakvo jezivo i odvratno izvrtanje istine, kakvo jezivo i odvratno ubojstvo ljubavi!




Doručak je najvažniji obrok

caricauniverzuma.blog.hr

Dobro vam jutro....



doručak s pogledom na more....( tostić sam popapala )

u narednim mjesecima šaljem vam morske postove....
napokon sam stigla :))

Kako je Julka otkrila Melu

freshcayg.blog.hr

Do sada smo imali dva suprotstavljena svjetonatora, onaj kreacionistički, koji zagovara ideju da je Bog stvoritelj svijeta, i onaj evolucijski da je bijo neki big bang i onda su bile amebe, pa komšije, pa onda sva ostala bića.

Ta dva svjetonazora su se doduše počela približavat, pa su kreacionisti uključujući i crkvene strukture počele uvažavat neke evolucijske postavke, a oni imalo inteligentni pobornici evolucijske teorije, prihvatili su da je ta teorija puna rupa i da svakako nedostaje ono nešto ma kako se to nešto nazvalo.

E a onda se pojavila teorija koja se posrala na obe ove prethodne, koja timači da je moguć prelazak iz muškarca u ženu i obrnuto, kao i da postoji treći nedefinirani rod.

Kreacionisti naravno ne prihvaćaju te ideje, dok pobornici evolucije dijelom prihvaćaju takve nebuloze iako su iste u potpunoj suprotnosti sa teorijom evolucije.

Malo je čudno da oni koji se pozivaju na znanost, i silom teoriju evolucije sa svim njenim manjkavostima žele predočiti kao ultimativnu istinu, sada prihvaćaju take pizdarije, mislin puno je vjerojatnije da je Isus na svadbi u Kani Galilejskoj pritvorijo vodu u vino, nego da Mate koji se rodi s pišom postane Matilda s pipicom.

Opet se aktualizira pitanje migranata, i mene stvarno nervira ponašanje naše policije i države, umisto da otvore neku liniju di će se građani silno zabrinuti za migrante javljat, i vodit migrante kod sebe doma.
Užasno je nepravedno da država ne dopusti da osjetljivi građani ne iskažu svoju zabrinutost za jadne migrante, mogli bi i neku zakladu osnovat di bi recimo osjetljivi građanin moga pokazat svoj altruizam da se udruži recimo sa još četri istomišljenikA, i jednoj migrantskoj obitelji kupi stan u zemlji koju migranti odaberu, svakako bi tribalo ostvarit i suradnju s građevinskim tvrtkama, tako da osjetljivi građanin koji nema love na baušteli odradi koju dnevnicu za migrante, umisto da bez veze laprda po internetu.

Inače ja sam zabrinut zato šta svaku nedilju migranti na Hreliću prodaju mesne nareske, riblje konzerve, i svašta nešto, to je pokazatelj da se migrantima daje hrana koju ne vole, ili da im se daje višak hrane, pa oni moraju to prodavat da bi mogli kupit cigarete ili alkohol, šta je dosta čudno obzirom da im vjera ne dopušta alkohol, valjda piju da bi se pokušali integrirat.

Julka je otkrila Melu.

Evo ekskluzivno donosimo kako se to dogodilo.

Mela
Mela probudi se

Mmmmmmmmm

Šta mumaš probudi se

Mmmmmmmm

Mela još samo dva dana
Mela budi se svi te čekaju

Aaaaa ko me čeka

Vojska te čeka

Aaaaaa oni, sad ću

Mela

Mela ti hrčeš

MelaAaaaaaa

Ajme meni šta si me pripala šta se dereš, Ajde tamo peci neku tortu

Sad ćeš ti vidit

Ajmeeeee otkrila si me smrznit ću se, vrati mi lancun


Ovo je post o Julki i Meli dvi prekrasne osobe i dobre dušice, svi vi koji ne volite bilo koju od njih dvi, a znamo da ima i takvi, zapitajte se što nije u redu s vama.

KRHOTINE

shadowofsoul.blog.hr



slika: digital artist


skupljam krhotine svojih stihova,

zatvaram jednu priču

otvarajući novu,

zavirujem u posebne momente

ovog čudnog dana

i ne sjećam se više,

kako si me zvao


napisano: 02.03.2018. u 14:55h, iz neobjavljene 14. zbirke poezije

Image and video hosting by TinyPic

SLUČAJ MARIJANA MATKOVIĆA

prokleta-od-daljina.blog.hr



Nema nikakve sumnje, da je Marijan Matković bio veliko ime hrvatske literature. Ja sam pisao o Matkoviću prije nekih desetak godina i mislim da su ti tekstovi publicirani, a uglavnom se svode na moje iskustvo sa ovim piscem u vrijeme kad je Matković pored Marina Franičevića predstavljao sponu između Akademije i Partije i često su teme obje ove institucije bile bliske pa nije za čuditi da su ljudi Akademije također živo sudjelovali i u partijskim debatama.

Jedna takva debata bila je i debata oko snimanja filma ''Diktator'' američko-jugoslavenske produkcije, koja dramski obrađuje život talijanskog diktatora Benita Mussolinija iz 1985. godine i Marijan Matković je tada bio na stajalištu, da je riječ o antifašističkom filmu koji kritički obrađuje najvažnije sekvencije života Mussolinija i da smo mi bili saveznička armija u alijansi sa američkim snagama pa da nam prema tome nije potrebno uvjeravati druge, da je riječ o projektu kojega bi trebao podržati svatko pametne glave.
Ukratko rečeno!

Međutim, dogodilo se da se Marijan Matković nakon velikih i žučnih diskusija u Hrvatskoj razbolio i onda nedugo nakon njih i umro u Zagrebu sa pozdravnim riječima Akademije, da se Marijanu nikako ne može pripisati nikakav nacionalizam, što je sasvim točno. Doduše malo je neobično, da je nama u to vrijeme bio značajniji Mussolini i diskusije oko njega, nego Vladimir Nazor, kojim se i danas ponosimo kao velikom hrvatskom čovjeku koji je napustio građansku udobnost u svojoj vlastitoj borbi za bolju sutrašnjicu Hrvatskoga naroda. Ostalo je, međutim, kao jedna velika nepoznanica upravo ta misteriozna smrt Marijana Matkovića, jer je do prije samo malo vremena ranije on bio sasvim vedar i čio i u tom smislu se slučaj ovog pisca upisuje zajedno sa ostalim sličnim slučajevima kao što su slučaj sa Gojkom Suškom, kao što je slučaj sa Tuđmanom, Rugovom i slučajevima koji se vezuju za ime Perkovića kojemu se danas sudi u Njemačkoj kao i sa slučajevima osoba koje su prisilno hospitalizirane po zagrebačkim i adelaidskim psihijatrijama.

Tekst, koji je nastao prije nekih desetak godina, a koji je bio dostupan javnosti, ja i sada prilažem kako bi se poštovano čitateljstvo upoznalo sa mojim iskustvima koja su pratila susrete sa ovim velikim hrvatskim piscem:
Marijan Matkovic, njegova Glorija i priča o fašizmu, a bijaše Marijan Matkovic jednim velikim hrvatskim piscem jer, navodno, da nitko ne bijaše Krleži tako blizak za života kao on. Isto tako budne njegova Glorija slavljena na sve strane kao literature, koja je uz bok literaturi “jednog velikog”, a tako zvahu Krležu za njegova života ono malo pristasa jer, uglavnom, svi ga prezirahu mada mu se istom za života samo klanjahu.

Tako se klanjaše i Marijan Matković, koji ga u neku ruku naslijedi u Akademiji i Akademija stavi akcent na Marijana tako da on bijaše unekoliko reprezentant njezinim u svim pitanjima od najmanjih do najvećih, od najnevažnijih do najesencijalnijih kao što takva bijahu nacionalna pitanja vezana za opstojnost hrvatskog bića na balkanskoj vjetrometini i europskoj i svjetskoj političkoj i vojnoj sceni.

Ja sam Matkovića poznavao odranije iz rada Akademije neposredno nakon Krležine smrti jer, doista, rad Akademije posebno nakon Drugog svjetskog rata bijaše obilježen pojavom Krležinom tako da ne bijaše čelnika niti pisca za njegova života koji mogaše ovome biti al pari, ali njegovom smrću mnogi stadoše na noge te počeše bulazniti o veličini vlastite literature, koja se veličina, tobože, nije mogla zamijetiti Krležinom monomanijom i njegovim vječnim nastojanjima da svagda bude prvim među jednakima, a ta se njegova monomanija isticala, kako su ovi posebno svjedočili, u Krležinom, a onda i samim tim Akademijinom politicčkom i duhovnom jednoumlju, boljševizmu kulturne i duhovne produkcije u Hrvata, koji bijaše, tobože, neizdrživ za svaku iole prosvjećeniju glavu. Tako da ja dođoh u doba kada Matković carevaše tom Akademijom i to baš jednom kad je bila obljetnica izdavanja Akademijina časopisa razreda za hrvatski jezik i literaturu “Forum”.

I Marijan Matković tada otpočne ovako nekako:

“Poštovana gospodo Akademici, politički ljudi i ovdje pozvani novinari hrvatskog pressa, dame i gospodo čelnici naši bez čijeg udjela nije moguće razumjeti aktualni duhovni moment suvremene i jedine nam Hrvatske, evo se sakupismo ovdje u našoj Akademiji, da pred licem cijele naše nacije uzmognemo ponešto reći o nasem časopisu “Forum”, koji baš ovijeh dana proslavlja svoj jubilej te kao da nam neposredno kani iskazati tim jubilejom kolike su zasluge njegove u promicanju i promociji hrvatske literarne riječi.
Bijaše tamnih dana u našoj povjesnici kada ta literarna riječ bijase, takoreći, zatomljena i devalvirana svakojakim šarlatanizmom, diletantizmom i nazovi literaturom, koja se kitila samo zdanovističkom frazom umotanom u oblandu rigidnog ruskog dijamata i njegovih socrealističkih derivacija i to ovdje kod nas u Hrvata, koji na ovom škrtom, krvavom i kamenitom tlu izloženom oštrim vjetrovima i sa sjevera i sa juga, i sa istoka i sa zapada u vjetrometinama i burama i neverama evropskog duhovnog, političkog i socijalnog mora, bijahu krivi samo zbog našeg vječitog i plemenitog sna o tome kako je moguće, da bolje živimo u jednoj novoj civilizaciji oslobođenoj svake duhovne i materijalne bijede, svake nevolje i duhovnog barbarizma.
Bijaše potrebno dosta, godine, decenije i stoljeća da ponovno progledamo ovi našim umornim i starim očima na citavu europsku i svjetsku kulturnu baštinu i da napokon, bez imalo stida, ustvrdimo čiste fakte oko našeg mjesta u toj baštini i naš originalni doprinos europskoj i svjetskoj filozofskoj i znanstvenoj obrazovanosti.
U tom smislu djelovaše, evo decenijama, i ovaj naš “Forum”, koji stoji sada ovdje na Akademijinom stolu ispred vas poredan svesku za svesku upravo kao Kineski zid hrvatske culture, koji čuva naše duhovno jezgro kulturnog ajvarizma, napadaja barbara i nikogovića…”

Tako nekako bijaše moj prvi susret sa ovim proslavljenim piscem. Mi smo se kasnije sretali u više navrata zahvaljujući našem obostranom javnom i političkom radu, ali to nikada ne bijaše konflikt, nego štoviše, sve bijaše u znaku obostranog razumijevanja pa i simpatija. Međutim, slučaj snimanja filma pod imenom “Musolini” američko-jugoslavenske koprodukcije pomuti ovo prijateljstvo te mi, gotovo preko noći, postadosmo osobe na dvjema različitim linijama fronta, jer za mene bijaše čudno, da se snimanje tog filma u kojem se Musolini dramski oblikuje shvati “hrvatskom stvari” za tako male pare, iako mnogi bijahu involvirani u taj slučaj kao i JNA koja, pored svega ostalog, izda vojne rekvizite a, sa druge strane, hrvatska Katolička crkva i Kaptol na koje se indirektno sam taj film odnosio, zabrani upotrebu svojih prostora za potrebe snimanja. Tako naposljetku, dopadne nas oboje reći ponekoju o tim događajima, on ispred Akademije, a ja ispred CK i na Komisiji ovako nekako izgledaše:

Matković se javi za riječ i otpoče otprilike:
”Evo drugovi, ja bih sada htio nešto reći jer, znate, ja nemam vremena pa ću biti sto je moguce kraći.
Taj film je američko viđenje događaja iz jednog perioda evropske i nase povijesti i vi ćete se složiti, da je ovdje riječ o jednom fašizmu drugačijeg tipa, nego što je na primjer njemački”.
I on htjede nastaviti, ali ga ja ometem:
”Druže Matkoviću, je li Vi hoćete reći da ima različitih fašizama?”
A on, kako je sjedio odmah sa moje desne strane, uhvati me blago za moju desnu ruku, stisne je i prošapće na uho:
“Ja sam znao, kolega, da ćete Vi biti protiv.”
I on nastavi lamentirati:
“Pa evo, ja bih vam rekao da je to američko jugoslavenska koprodukcija, a da smo mi bili savezničke armije pa sada reći da je ovaj film fašistički čini mi se pretjerivanjem.”
I on, nakon što je izdeklarirao svoje, digne se sa svoje ugodne stolice i pođe prema vratima na opće čuđenje svih, a ja mu se onda obratim :
“Pa mislim, da nije u redu da drug Matković izdeklarira svoje pa onda sve nas napusti kao da ga nije briga o svemu tome.”
A on:
“Pa ja , znate, nemam vremena, ja moram hitno otići, imam drugih obveza.”
A ja na to vidno uzrujan:
“Ako je tako Matkoviću, onda možete ići.”
I ja ga otpustim sa svoje knjizevne farme.
Kasnije je govorio i taj Petar Stčić. o kojem sam ja već rekao ponekoju pa mi se u jeku debate obrati:
“Hajde nemojte vi sada navijati na vašu stranu”
A ja ga zapitam:
“A koja je to moja strana?”
A on na to ništa ne odgovori.
Kasnije je Petar Srčić u jednom intimnom razgovoru u svom Arhivu meni napomenuo:
“Znate ja sam bio protiv udara na neke naše političke ljude.”

I vjerojatno je tada mislio na Vrhovca, a ja sam tada to tako shvatio. Neko malo vremena kasnije Marjian Matković se naglo razboli i uskoro umre u bolnici na Šalati čini mi se, a Akademija tim povodom javno odbrani oblaćeno ime Matkovića lamentacijama kako je ovdje svagda bilo riječi o velikom hrvatskom piscu, kojeg će pamtiti generacije i stoljeca i kojem se nikada nije mogao prigovoriti nikakav nacionalizam ili nesto tome slicno.

Kasnije se ime Matkovića potezalo po našim novinama u slučaju famozne Sveučilišne biblioteke, jer su mnogi primjerci rijetkih i vrijednih knjiga bili uništeni nebrigom i nestručnim rukovanjem osoblja i radnika, jer su njima knjige bile kao cigle, a ime njegovog sina, koji je bio povjesničar, a vjerojatno i danas jeste, spominjalo se u smislu, da je i on krao knjige iz te iste Sveučilišne knjižnice, ali on za to nije snosio nikakve konzekvence.

iz moje knjige "POVIJESNA LUTANJA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1843

dadaizmi

moody.blog.hr



pozdravi mi sve špijune
što navraćaju u Bibione,
pozdravi mi sve neimare
što zalaze u Kolovare
pozdravi sve namještenike
što bicikliraju kroz pasike
zapamti poučak:
ručak

stephan eibel erzberg_posveta

Image and video hosting by TinyPic

BLAGOSLOV

angelija.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital art

Blagoslovljeno sam biće,
u svjetlu mi dan sviće,
puna sam energije, znanja i svijesti,
blagoslov je Božja energija obavijesti.

Bog mi milost šalje po anđelu svome,
da mi bude pomoć u životu mome,
napretku u znanju da me vodi
prema duhu i duhovnoj slobodi.

Da stvara znanje i blagostanje
i nadgleda moje spoznaje,
da me štiti od mene same
od neznanja i od tame.

Da vjerujem svjetlu u sebi
i da ga predam odmah tebi,
sve dobro će i tebi biti,
entuzijazam će te pohoditi.

Za strpljenje i ljepotu duše
anđeli te svjetlom obasuše,
da je daješ svakom kome treba,
dok koračaš putovima neba.

O smijehu

rossovka.blog.hr

Nikada i nipošto nemojte odustati od svojih želja i snova, čak i onda kada se čine nedohvatljivima poput punog mjeseca u mlačnoj proljetnoj noći. Kada želite nešto dovoljno jako, onda se svemir tako posloži da iznenada vaša želja započinje svoje putovanje kroz stvarnost.

Život isprva gledate kroz ružičaste naočale, sve se čini bajkovito i prekrasno ( što život uistinu i jest, kada ga tako posložimo ). S vremenom se ta ružičasta silina pretvori u sivilo, ponekad i u teške udarce koje onda treba znati izdržati najbolje što znate. Ja sam sve udarce preživjela i proživjela uspravno, stojeći čvrsto na nogama, zahvaljujući dvjema stvarima koje su moje najjače oružje - smijehu i riječima. Smijeh sam doista koristila puno duže i puno češće ( oni koji me dobro poznaju navikli su na moj smijeh kao nešto sasvim normalno ), riječi obojene smijehom koristim tek odnedavno.

Kako najlakše podnijeti udarce? Vrlo je jednostavno; stvorite i imajte ladicu koja je dostupna samo vama, i u nju zatvorite sve svoje demone, ne dajući im da izlaze van. Naravno da će oni ponekad pokušati izaći iz ladice u koju ste ih zatvorili, najčešće izazvani nekim mirisom ili zvucima ili mjestima na kojima ćete biti. Duboko udahnite, razvucite najljepši osmijeh koji imate i vratite ih natrag, u tamu ladice iz koje su izvirili u nadi da ćete ih pustiti na svjetlost.

I ja je imam. Nastojim je ne otvarati, osim kad unutra moram pospremiti nekog novog demona. Usput primijetim da su oni, koji su dugo boravili zatvoreni, pomalo izblijedili i da nemaju više onu razarajuću snagu kojom su me uništavali; od nekih je ostao tek pomalo gorak okus u ustima i ružno sjećanje blijedo poput prastare crno - bijele fotografije. A sve zahvaljujući smijehu, koji me održao kroz sve ove godine.

Kad mi je bilo najteže, nisu me grlili drugi ljudi; činio je to moj smijeh, vraćajući me u život. Beskrajno sam mu zahvalna na svakom zagrljaju.

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum