novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

20

pon

11/17

BBN interviju

freshcayg.blog.hr


danas donosimo inetvju s kolegom Eurom, koji osim što je šaljivdžija, ima namjeru povalit sve šta je ljepše od njega







BBN Gospodine Euro je li istina da ste nekim blogericama obečavali brak


Euro obecanje ,ludo radovanje hehe

BBN zašto tako mislite

Euro hehe ovdi na blogu mladje ispod 40 mozes na prste nabrojat..

vidi danas mir bozji hehe

BBN zbog čega ste svaki dan na blogu

Euro sve je ovo nama placeno Olja hehe..
Eto ja uvijek Imam prvu smjenu od 7 do pola 5...

BBN imate li nekakav dokaz za to

Euro e danas se mozes pogledati tamo kod mene hehe

BBN mogu li i ja dobit neku lovu

Euro hehe Imam neke veze pa cu te probat ubaciti...

BBN kakav uspjeh imate kod žena

Euro sto smo gadniji imamo vise sansi kod lijepih hehe

BBN ako kod neke ne uspijete što učinite

Euro ajmo Jovo nanovo hehe

BBN što mislite da je presudno za uspijeh kod blogerica

Euro ima je buzdo buzdovana cim je kurvestina ostala snjim hehe

BBN mislite da je to jedini razlog za uspijeh

Euro mislim da sa pimpekom se bolje i uci...
Ipak smo mi svi od krvi i mesa i seks nam je potreban..
Smiruje...

BBN za koga navijate



Euro a sto ti lavinija mislis da ja nisam Hajdukovac hehe

BBN što mislite o sukobima na blogu

Euro kruha i igara hehe

BBN Annaboni je i vama nešto zamjerila imate li joj što za poručiti

Euro ma ne nisam mislio provocirati nego mi je smijesan tvoj upis kod Dijane,kada je pitas sto bi ona bila da joj muz nije Zdenko,pa ona ima Zdenku,pa radi Zdenke je na top listi,jebiga sto zakljuciti...

BBN što kažete ženama kad ih želite opustiti

Euro sta si zapela za to koljeno...hehe

BBN što mislite o virtualnom seksu

Euro mora ici,pa nemas ti kompjuter iz prvog svjetskog rata,ako imas Flash instaliran..klikni par puta na sredinu videa,
probaj prvo sa lijevim klikom...probaj i sa desnim klikom...
vidjeces mora ici

BBN imate li kakvu poruku za blogerice

Euro bravo za guze..hehe

BBN što mislite o intervjuima

Euro hehe ovo je predobro

Crazy cat lady :D

lanolina.blog.hr

Imam svoju macu koju hranim, vodim veterinaru, dajem joj ampule i tabletice, mazim i pazim, ali tu su još i neke druge mace koje službeno ne žive sa mnom i nisu moje, ali se osjećam kao da jesu. Ima jedan mačak iz susjedstva koji često voli navratiti kod mene, kako ja iz šale kažem, na kavu, ali on dođe zbog moje mace s kojom se voli igrati. On, naime, nije mica beskućnica kako zovem mace bez doma i vlasnika, pa on ne dobije jesti keksiće, ali zato dobije porciju gnjavaže zbog čega me u zadnje vrijeme izbjegava (ne mogu ga kriviti). Moja maca glumi nedostižnu i provocira ga, a on se zbog toga želi potrgati. Zajedno istražuju, njuškaju i lutaju, ali mu svejedno opali šamar tek toliko da zna gdje mu je mjesto :).
Neke druge mace samo prolete kroz dvorište, ne žele smetati, ne treba im jelo i maženje, njih zanima samo prolaz, a ako ih ova moja ugleda, možda se i potuku ("jer ne možeš ti meni samo tako prolaziti kroz dvorište, a da se mene ne pita" :)).
Druge dvije mace koje žive u prednjem dvorištu su ničije mace. Napuštene i gladne, od kojih je jedna vrlo vjerojatno u jednom periodu u kojem od svojih devet života, prošla kroz torturu. Vide se neke stare rane, a bježi od i od čovjeka i bilo kakvog kontakta. Njih dvoje svaki dan dobiju kekse, a ponekad i mesa kao danas. Ujutro me uvijek dočekaju pred vratima, a navečer me do njih otprate. Naravno, volim misliti da je to iz nekakve zahvalnosti i jer mene vide kao njihovom "gazdaricom", ali sam svjesna da je to zato što su naučile da od mene dobiju jesti pa trče za mnom ne bi li iz mene poispadali keksi :D.
Maca za koju pretpostavljam da je bila maltretirana, napokon se počela "opuštati" i počinje mi vjerovati nakon dobrih pola godine svakodnevnog hranjenja. Sada se da pomaziti i "popriča koju sa mnom" (znam, luda sam :D).
Neki mi zbog toga pametuju i gledaju me kao da nisam normalna. Ne mogu shvatiti zašto primjerice dam novce za azile (kroz kupnju njihovog kalendara, majice ili tako nešto), ne mogu shvatiti zašto hranim te mačke i općenito ne mogu shvatiti moje ponašanje kad vidim životinje (ja moram pomaziti svaku macu i psa, ne mogu si pomoći :D). Tako se neki smatraju adekvatnima prokomentirati moje suludo i nerazumno ponašanje pa mi pokušavaju nabiti krivnju ili grižnju savjesti zašto u tolikoj mjeri ne pomažem čovjeku. I nikada mi to neće biti jasno. Trebam li se ja opravdavati za svaku nahranjenu životinju nekakvim statusom na fejsu, trebam li pisati molitve po fejsu ili lajkati kojekakve fotografije i dijeliti ih ne bih li ja ispala jednako humana i prema čovjeku (i da to, naravno, svi vide tako javno inače se nije dogodilo)? Što uopće takvi lažni moralisti znaju pomažem li ja nekome ili ne? Normalno da nekoj bakici ili prosjaku dam nekoliko kuna, nisam ni ja cijepljena protiv suosjećanja prema drugim ljudima, ali ako ne govorim to svima i ako se ne hvalim time da sam danas nekome dala pet kuna, znači li to onda da sam ja loša osoba?
Ne opravdavam se takvima, pustim ih da izblebetaju svoje i neka budu ponosni na svoje lažno moraliziranje. Samo ću reći da isti ti koji mi pametuju nisu nikada dali nekome barem dvije kune "jer nikada ne znaš tko je prevarant", ali smeta im moje hranjenje životinja. Niti im ja pametujem zbog toga. Tko hoće može, tko neće ne mora i priča tu za mene završava.
Voljela bih svakome pomoći, svakoga nahraniti, bio čovjek ili životinja, ali nisam svemoguća i nemam ta sredstva. Ne mogu spasiti cijeli svijet niti mi je to iskreno plan. Pomažem onome kome mogu, a u tom su slučaju te dvije mace koje smatram svojima i ne bih si mogla dopustiti da krepaju od gladi pred mojom kućom.

Budite mi dobro.

Na svom putu

theartofbeingyourself.blog.hr


Ako tražiš samo vani, zalutat ćeš.
Ako tražiš samo unutra, nećeš okusiti Život.
Ako samo slijediš druge, nikad nećeš upoznati sebe.
Pa što ti onda preostaje?
Biti beskompromisno svoj i ići svojim putem.
Ali, to nije za svakoga. Treba i volje, i hrabrosti,
i tvrdoglavosti. O da, i ludosti.
To je najduže i najtrnovitije putovanje koje se
može zamisliti - putovanje u središte vlastite svijesti.
Ali vrijedi truda. Na kraju putovanja trnje se pretvara
u ružu. I tada, pravo putovanje tek počinje.

JOŠ UVIJEK ČEKAM

andrea-bosak.blog.hr

Mislim, razmišljam, a misli mi stvaraju sad jednu sad drugu sliku od kojih naravno želim stvoriti jednu sliku, ali ništa se os slika povezati ne može, jednostavno su sve slike razbacane a nemam volje ponovno prevrtati slike u svojim mislima. Razmišljam o danas, o sutra, o prekosutra jer ne želim razmišljati o danima, mjesecima i godinama što su prošle. Sada kada tipkam slova po tipkovnici na bijeloj podlozi uviđam da mi ta bjelina odgovara ali slike i misli su tu pored mene i tišine koja vlada u mom stanu jer ne ja danas ne mogu slušati glasove koji inače dopiru s radija koji upalim po dizanju iz tople postelje ja samo mogu slušati tišinu oko sebe i pokušati se osjećati bolje no večer prije ali...
Misli i razmišljanje me tjeraju da riješim dio nečega što se još uvijek riješiti ne može.
Zastala sam malo s pisanjem i uzimam u ruku dvije plave kuverte kako bih pročitala sadržaj koji se nalazi, te sada samu sebe tjeram da otvorim fascikl u kojem se nalaze svi dokumenti i dopisi vezani za sadržaj tih dviju plavih kuverti. Znam da ću tijekom današnjeg dana (nemam volje izaći) uzeti nekoliko papira i olovku te ponovno pisati očitovanje na sadržaj koji se nalazi u tim kuvertama jer moram pripremiti samu sebe za pobijanje neistinitih činjenica koje je odvjetnik moje maćehe iznio u dopisima upućenim na dva suda. Da,dobro ste pročitali dva suda jer moja maćeha se ne može pomiriti s činjenicom da je moj otac godinama iako me nije imao u blizini razmišljao o meni i meni ostavio sve pa čak i dugotrajnu sudsku borbu s osobom koja ima osamdeset godina, vlastitu kuću, naravno nema djece ali ima pohlepu kojoj sve mi se čini nema kraja.
Ta trakavica traje od 2014 i tko zna koliko će trajati jer pravosuđe je takvo kakvo je iako je predmet jednostavan i svi dokumenti su u spisu te ih samo treba pročitati i donijeti odluku o konačnosti jednostavnog postupka.

Čarolija jutra

modrinaneba.blog.hr

Ponekad rijeći nisu ni potrebne...
arolija_jutra_darja_grdina
Foto: Darja Grdina

Tijelo ne čini čovjeka

ljudskobice.blog.hr


Iako odijelo ( tijelo) ne čini čovjeka, kad nekom prvi put stisnete ruku da biste se upoznali on će vas procijeniti baš po vašem izgledu i neverbalnoj komunikaciji.
Dojmove o drugima podjednako formiramo na svjesnom i nesvjesnom nivou, a puno toga gradimo na prvom dojmu. Kako o osobi s kojom se prvi puta srećemo ništa ne znamo, prvi dojam uglavnom se gradi na osnovu fizičkog izgleda. Zato onima koji su drukčiji prvi dojam na druge može biti puno teže ostvariti u pozitivnom svijetlu. Što god bio razlog zbog kojeg nas ostali doživljavaju drugačije, prvi je korak osvijestiti tu činjenicu i prihvatiti je. Tek kad saznamo kako nas javnost doživljava, možemo birati i odlučiti sviđa li nam se imidž koji imamo, želimo li ga promijeniti ili zadržati. Ako smo odlučili nositi se s drukčijim izgledom jer smo svjesni sebe kao osobe i njegujemo svoje kvalitete koje čine čovjeka. Tada smo definitivno pobjednici u borbi s predrasudama. Do tog puta ja sam prošla pravu kalvariju ali nakon puno godina volim sebe jer sam drukčija. I pobijedila sam samu sebe ali i sve one koji me gledaju i vide drukčije.



Moj put i borba s teretom drukčija koju sam od najranije dobi nosila je debljina. Ruganje i osuđivanje pratilo me kao moja sijena. Iako sam imala već kao dijete divnih kvaliteta i talenata. Nikako nisu dolazili do izražaja i uvijek je fizički izgled presudio u korist protivnika. Protivnik (sugovornik) nije imao priliku saznati ništa o meni i o mojim kvalitetama i talentima jer si nije dao priliku za to zbog predrasuda. A mogao je saznati to da sam bila umjetnički nadarena, da se bavim borilačkim sportovima, da sam duhovita i da se volim smijati. I još puno više od toga.

Od rođenja sam mala bucka. Mala, pjegava, plava s viškom kilograma. Kao hodajuća loptica. Ništa pretjerano, ali uvijek okruglih pjegavih obraščića i istaknute bušice. Do početka osnovne škole nisam osjetila da sam drukčija niti znala da sam debela. Jer mi nitko nije rekao da sam debela. Bila sam sretno i bezbrižno dijete s puno prijatelja. I svi su me voljeli zbog moje duge plave kose. Po tome sam bila posebna. Sve do početka osnovne škole. Kada mi se svijet okrenuo naglavačke. Jer cijelu osnovnu školu nosila sam se s verbalnim maltretiranjem vršnjaka. Otprilike scene kao u Američkim filmovima gdje lijepe i popularne ali zle djevojčice maltretiraju jednu drukčiju ali s druge strane pametnu i zabavnu. Nitko me nije zvao imenom nego su mi dodijelili imena kao što su Debela, Slonica Nelica itd...Od prvog do četvrtog razreda i nije bilo toliko teško. Ali od petog do osmog je bio pravi pakao. Iako sam bila vrlo dobra učenica s vrlo dobrim rezultatima s matematičkih, likovnih i sportskih natjecanja. To nisam bila ja u tuđim očima! Jer ja sam za druge bila samo ona debela!

Bližila se srednja škola i sada imam priliku biti potpuno nova ja. Odlučila sam tu priliku i iskoristiti. Imala sam tri mjeseca do početka srednje škole i 85 kg . Odlučila sam smršaviti. Uz podršku obitelji. Mama mi je spremala posebne lagane obroke i svaki dan sam trenirala. Kada sam počela skidati kilograme i vidjela da to ide dosta sporo krenula sam s izgladnjivanjem i znala cijeli jedan dan biti samo na jednoj jabuci i vodi. Tako bi prošlo i po deset dana da bi pojela samo kad bi roditelji bili kod kuće i to vrlo malo, da ne primijete da sam odlučila gladovati jer je malo vremena do početka srednje škole, a puno kilograma za skinuti. Bilo je loših dana kada se nisam mogla ustati iz kreveta jer nisam imala snage. Bolovi u trbuhu zbog gladi i slabost nije prestajala ali niti ja nisam odustajala. Nije baš bilo lijepo iskustvo ali kada sam napokon doša do svog cilja po prvi puta sam bila mršava. Mršava i po normama. Imala sam puno prijatelja, nitko mi se nije rugao, prstom pokazivao na mene i smijao mi se iza leđa. Napokon su moja osobnost, hobiji i talenti došli do izražaja. Po prvi puta moje ime nije bilo izmišljeno. Niti me se opisivalo znaš ona debela. Od tada ja sam ona Valentina koja ti je nacrtala divnu sliku, ili ona Valentina koja je na natjecanju iz matematike osvojila treće mjesto ili ona Valentina koja je dobar prijatelj.

Strah da to izgubim doveo me do toga da sam bila opsjednuta prehranom i svakodnevnim treniranjem. Imala sam oko 50 kg, a ja još uvijek mislim da sam debela i da moram nastaviti s gladovanjem i naporno trenirati da se ne bi vratila na staro. Počeli su zdravstveni problemi i često ležanje u bolnici na infuziji zbog bolova i slabosti. Iako sam bila sretna što sam bila prihvaćena. Moji zdravstveni problemi i simptomi bili su sve veći. Čekala me cijela lista pretraga koje sam trebala napraviti kako bi se otkrili uzroci bolova zbog kojih nisam više mogla normalno funkcionirati. U međuvremenu moja trenerica koja je jedina primijetila da sve to ne ide u dobrom smjeru, poklonila mi je knjigu Jasne Šurine "Polupani lončići" i moli me da pročitam knjigu pa da bi nakon toga voljela da malo popričamo o knjizi. Tada kada sam čitala knjigu ništa mi nije baš imalo smisla. Knjiga je o djevojci koja se bori s anoreksijom i bulimijom. A ja se borim s debljinom. Pa kako je to povezano? Sto upitnika iznad glave. A onda mi je moja draga trenerica Goga u zadnji čas otvorila oči i pomogla da shvatim u kojem smjeru sam krenula. Na vrijeme sam upozorena i sada znam sve o poremećaju u prehrani. I o tome da još uvijek nisam u fazi kada mi je potrebna liječnička pomoć ali samo ako odmah promijenim sliku koju imam o sebi. Jer ja nisam stvarno fizički bila debela nego samo u svojoj glavi. Tada je krenula nova borba. Mislim da je bila još teža od one prve. Jer svjestan si da imaš problem i znaš sve kako sada treba dalje, ali nikako se pomaknuti s mrtve točke. Bilo je dobrih perioda kada sam normalno jela i možda čak dobila koju kilu, ali kaos u glavi i ne samopouzdanje je bilo ogromno. Ne znam dali mi je bilo teže kada sam bila stvarno debela ili sada kada mislim da sam debela. Zbog društva koje me nije prihvaćalo kao drukčiju dovela sam se do toga da sam se razboljela. Tuđe mišljenje me do toga dovelo. A ja sam samo kriva što sam si to dopustila.

all about eve

freshcayg.blog.hr



u nastojanju da moj blog bude što interesantniji, i da skupim što je moguće više komentara, i jednog dana postanem top bloger, služim se svakakvim tehnikama

jedna od tih tehnika je i da smišljam teme kojih se nitko prije mene nije sjetio, i o kojima se ne raspravlja na blogu svaki put iznova kad se neko novi pojavi

teme koje ja smišljam su tako svježe i djevičanski nedirnute, pa svi blogeri ili barem onih osam koji me čitaju, dođu i komentiraju pa se mi eto siti napričamo, nekad kad mi nestane tema ja ponovim neku od onih najintrigantnijih, a onda se svih ovih osam pravi da već nismo o tome raspravljali pa se opet napričamo

već imam nekoliko tema na lageru pa ću ih jednu po jednu pokretat

to su sve zanimljive teme kao recimo o prihvatljivosti veza između starijih žena i mlađih muškaraca, kad je prihvatljiva granica za stupit u seksualne odnose, imaju li istospolni parovi pravo na brak, hpćemo li nakon čipiranja životinja počet čipirat i ljude, i mnoge druge teme

za početak danas ćemo malo raspravljati o opasnostima na društvenim mrežama, i značaju odgovornog ponašanja, i samozaštiti na internetu






dragi blogeri i još draže blogerice, ponašajte se odgovorno, koristite zaštitu prigodom ulaska na društvene mreže, ne želite da vam se dogodi neželjena trudnoća, ili neka spolno prenosiva bolest

ne prikopčavajte se a da prije toga na vaš mobitel, laptop, računalo, smart tv, prije toga niste navukli prezervativ




vaš durex



I dok izvana Eve ostavlja dojam osobe koja samo želi pomoći Margo i biti joj na usluzi, ona joj konstantno radi iza leđa i pokušava postati njezina zamjena na pozornici (uzrokuje svađe između Margo i Lloyda te između Margo i Billa) te kuje zavjeru s nevinom Karen kako bi Margo propustila važnu performansu. Znajući unaprijed da će upravo ona biti ta koja će nastupiti u predstavi umjesto Margo, Eve pozove gradske kazališne kritičare te ostvaruje trijumf.

19

ned

11/17

Na najljepši dan biti ću sama

andrea-bosak.blog.hr

Počele su reklame za najljepši blagdan u godini i uvijek sam kada sam bila dijete voljela taj blagdan jer stan je mirisao po finim kolačima koje je baka pripremala u velikim količinama jer moja biološka obitelj bila je u velikom broju a svi su voljeli slatko. Razni kiflići, rolade, kuglice, kremasti kolači, puslice, breskvice a najviše kolača u kojem su bili orasi. Sve to počela je pripremati petnaestak dana prije divnog blagdana jer voljela je provoditi dane u kuhinji i uvijek je pazila da ima dovoljno namjernica jer svi su morali biti zadovoljni s odličnim slasticama na blagdanskom stolu. Stan je bio pun ukrasa šarenih lampica u svakom kutku, grančica bora okićenih svilenim bombonima i orasima i naravno vijenac s četiri svijeće i svi smo morali biti prisutni kada ih je palila.
Uvijek je spremila jednu limenu kutiju punu tih slastica i vrećicu crvenih jabuka za čestitare koji su došli da joj čestitaju najljepši blagdan u godini s obzirom na to da bila osoba koja je voljela ljude ali nigdje nije izlazila.
Slušajući reklame naviru mi sjećanja jer znam da ja ništa neću pripremati, da ću prespavati najljepši dan u godini jer više mi taj blagdan ne znači ništa već dugi niz godina s obzirom na to da mi tih dana naviru i tužna sjećanja uz moju samoću.

Zračni mimohod

samosvoja.blog.hr




Ne mogu a da prvo ne spomenem moju tinejđericu vranicu Božu.
Divna je, dolazi svaki dan po 3-4 puta na uvijeki radi nje odškrinut prozor,
pa kad želi odgurne ga i uskoči.
Ako se slučajno ne vidimo jedan dan pa me nema ni drugi dan sigurna sam
da ću je kad se vratim kući naći na vratima dnevnog boravka da me čeka
i vibrirajuči repom pokazuje svoje veselje.

Moram to nekako snimiti da vam pokažem.

Kako ukroti svoju divlju narav ne znam, ali se u mojim rukama odjednom
pretvori u umiljatog pilića koji se voli češkati i milovati. Ko bi to rekao.

Spava vani i ujutro doleti s mirisom dima i sušenog mesa a kod mene se
dođe ugrijati i ubiti oko na kratko.Znači bitangica se snašla i spava negdje
u potkrovlju a ja se brinula kamo će ona kad opadne lišće.

I onda čujem, tamo čini mi se u Sigetu žele nabaviti sokole za zračni mimohod,
da rastjeraju vrane?

Bolestan svijet.

Da su pametni hranili bi ptice, barem oni koji imaju, da ne kopaju po smeću
sve su ptice jadne gladne, golubovi, vrapci, vrane, kosovi, sjenice.

Grozno.

Nemaju ljudi milosti ni prema drugim ljudima, a kamo li prema pticama.

Kažu da su agresivne i prljave. Gađaju ih kamenjem, šutaju nogama, gaze autima,
ne daj bože da ukoče, otpala bi im noga.

Da im barem otpadne.

Vireći iz krošnje jele svako jutro čeka me malo jato vrapčića.
Ima ih najmanje 10, ne stignem ih sve ni prebrojati. Kilogram
sjemenki košta 14 kuna a to im je skoro mjesec dana.

Zimi objesim i knedle za ptice da imaju i sjenice šta za čvaknuti.

Nisam dresirala Božu, i tako sve razumije,ali nagovaram je pokazujući prstom
s prozora na zločestu debelguzu susjedu koja zabada nos u sve,
da je čvakne barem jedan put.

Donijela bi ona meni i pancete iz potkrovlja,da joj može stati u kljun.))

Čekam proljeće da vidim da li će napraviti gnijezdo na mom kredencu?

Ps.
Pomozite pticama koliko možete.


antistres duga terapija

lavinija.blog.hr





Sad, kad su mi problemi skoro iza ledja našalit ću se na svoj račun.....

Dakle, četiri godine unazad počeli su moji problemi s kontaktnim dermatitisom.....to je ono vražje osipanje
ili urtikarija koja je počela ljeti, uz ljetne natikače ...Mijenjala natikače, kupovala sandale ništa.......sve gore.
Kaže dermatolog : riješite se stresa ( pazi bogati....a kako, svrbe me noge čovječe )...maži sa svim i svačim od medicine do alternative....ništa.

A onda je počelo s grudnjakom!!!
Noćna mora: smeta grudnjak push up, sa žicom, bez žice......kaže dermatolog : hodajte bez grudnjaka.
E, ne ide doktore, kažem ja, ne mogu , ja sam močna žena u tom dijelu i stvarno nije zgodno pokazivati se milima i nemilima tako kako vi mislite.......

Onda je počelo s gornjim rubom gaćica......Mili Bože, ljeto je kako sad bez gaćica ????
Kaže dermatolog : pa bar po stanu hodajte bez donjeg rublja, valjda to možete !!
Mislim se, mogu, kako ne...naravno.....ali, možete li vi meni ikako pomoći, da ja pristojno odjevena izadjem vani.......ima li ijedan lijek u farmaceutskoj industriji Hrvatske države kojega bih mogla uzeti ?
Nema---kaže dermatolog, riješite se stresa !
Jebiga : ublažavali meni moje dane moji najbliži i dok njih nema........ja i ljeto u propisnoj golotinji po kući.

Nota bene, sve pretrage napravljene bile su normalne!!! Ja jedino nisam jer je bilo nemoguće izdržati komed robe na sebi.
I sad, pred dva tjedna dodjem do privatne dermatologinje u Solinu i ona svoju terapiju : poseban sapun i mineralna voda u spreju......Hm...počelo malo bolje, dani su hladniji, gola ne hodam više po kući....ali, kaže ona, napravite i onaj test s flasterima na ledjima!
Prvi put u 4 godine da se netko sjeti mene testirati.Bogu hvala, očekujem rezultate i dočekam ih i radosno i razočarano:
alergična sam na 90% svega, što normalnima prija : od hrane ( voće 0 bodova, krumpir 1 dnevno, kruh ni od kakvog brašna, povrće skoro ništa..............i.............i promijenite odjeću !!!
I sad ja, koja preferiram crno dolje, crno i modro izvana u jedan, jedini dan promijenila svu garderobu koja se dotikavlje tijela....Hodam u bijelom donjem rublju, nosim svijetle boje majica koje nikad nisam nosila, kupujem bijele tenisice za brzo hodanje, bijele pamućne tanke čarapice i dvije nove spavaćice bijele s ružičastim točkicama .......savršeno da ne može bolje.......Potrošila sam dovoljno novca da budem zadovoljna kupovinom, koja nije hir : ja sam naime, alergična na boje za tamno farbanje odjeće!!!

Jesam li dobro, možda se dobronamjerno pitate...?
Jesam: sjedim u bijelom, ne svrbi me više nigdje, evo i tipkam normalno pa samo još da zapivam ...nosi mi se bila boja... bila bi ona stara, dobre volje , doduše s obiljem krema, losiona i specijalnih sapuna kojima sam napunila do " bjeline " kupatilo....


Napomena : da je Freš zna kako me nervira i diže adrenalin pa stvara stres, bio bi milostiv kroz svo ovo moje bolesničko vrijeme

On

laloba.blog.hr



Pojavio mi se u snu. Odjednom. Banuo. Nije se najavio. Došao je da me podsjeti na prošla vremena. U snu je čak bio i dobar. Otvorio mi je vrata svoga doma, upoznao me sa svojom obitelji. Pomogao mi je. Nije pravio problem oko ničega. Bio je osoba koju sam u javi priželjkivala. Bio je čovjek, topao, suosjećajan. Konačno, u snu, osjetila sam da pripadam, da imam mjesto, da sam sigurna. Imala sam osjećaj da je san paralelni svijet koji mi je pokazao kako je moglo biti. Ali nije. Nije bilo tako. On je bio sve, samo ne topao i suosjećajan.
Napatili smo se. Napatili jedno drugo. U dugim godinama ovisnosti jedno o drugome, mučili smo svoje duše i svoja tijela. Ranjavali se. Te rane lizala sam godinama kako bi zacijelile. Ne izgledaju više svježe, ali ožiljci su tu. Ožiljci koji me podsjećaju na duge izgubljene godine. Godine traženja ljubavi, nadanja da će se stvari promijeniti. No, nisu. Iako su izgubljene, upisale su u moju knjigu života veliko i bitno poglavlje. Kad god posegnem za tom knjigom (svjesno ili me drugi na to "natjeraju"), podsjetim samu sebe što više ne smijem činiti. Danas odmah mogu dešifrirati poruku koja mi se jasno nametnula na našem samom početku. Tada nisam imala snage, ni volje čuti što mi poruka želi reći. Crvene zastave koje su se tako očito vijorile ispred mojih očiju, ja bih pretvarala u bijele. Predavala sam se njemu, jer sam vjerovala u bajke. Jedna godina, pretvorila se u dvije, tri, četiri, pet. Dozvolila sam si biti emocionalno zlostavljana. Bila sam mazohist koji se naviknuo na patnju, udarce, bol. To mi je bilo poznato. To mi je bilo poznato od malih nogu. Poznato mi bude i dan danas, ali brže zacijelim. Naučila sam izdržati. Ne uvijek, ali daleko bolje od prije.
Bila sam mišljenja da ga i volim. To sam mu čak i rekla. Nije uzvratio. Nije ni otišao. I dalje smo se primali u svoje tada izvrnute svjetove. Želudac mi se okreće kada danas na to pomislim. To je jedan od onih dubokih ožiljaka, koji ne voli da ga se dira. No, kada ga se dirne, pojave se slike iz nekog prošlog života, iz nekih davnih dana u kojima se ne prepoznajem. Očito je svatko imao svoj motiv zbog kojeg se tako jadno prodavao. Zbog kojeg je tako dugo ostajao u nečemu što nije vodilo nigdje. Skriveni od drugih, okruženi zidovima smrdljivog prostora. Prostor u kojem smo oboje nanosili sebi novu ranu kao da želimo imati odvratnu kolekciju patnje i boli. Da, bila sam mišljenja da ga volim. Danas znam da to nije bila ljubav, čak ni mrvica ljubavi. Bilo je to parazitstvo, osjećaj da nisam sama. Hm, da, osjećaj da nisam sama, a bila sam usamljenija nego ikada. Osim što sam emocionalno propadala (a možda je to bio početak moga rasta za dalje), propadala sam i intelektualno. Naše misli i shvaćanja o životu nisu se podudarala. Njegove spoznaje, njegove ideje, njegove misli nisu bile hranjive. Bila sam gladna za shvaćanjem, razmjenom bilo kakvih mudrosti. To je izostalo. Nakon određenog vremena, zašutjela sam. Pristala sam i na to. Taj nedostatak kompenzirala bih sa svima drugima, samo ne s njim. Odbacila sam svoju vrijednost. Apsurd za apsurdom u potrazi za ljubavi. U potrazi za onim što mi je cijelog života nedostajalo. Željela sam da me muško konačno voli. Bila sam odrasla osoba odjevena u pretijesnu dječju odjeću. Sve je na meni bilo pretijesno, a ja sam mislila kako će doći vrijeme kada će odjeća biti udobna i ugodna. Trebala sam skinuti sa sebe te male krpice, riješiti se stare kože, odjenuti novo i po mjeri, ali nisam. Ostajala sam i ostajala. Lažući sebi i drugima, ali najviše sebi. Analizirajući događaje, na tako pogrešan način. Bile su to moje fantazije. Za mrvu ljubavi. Sranje! Čisto sranje!



Zašto je on bio takav, mislim da on to nikada neće znati, jer ne zna si priznati. Njegov duhovni svijet nikada nisam doživjela. Mislim da ga je stavio negdje na čekanje. Ono malo informacija koje posjedujem o njegovim životnim početcima daju mu tek djelić onoga što bi moglo biti njegova priča.
Nekoć mi je njegov svijet bio toliko bitan. Htjela sam ga znati. Maštala o tome stotinama puta. Danas, ne želim ga ni sresti. Da ga i sretnem, ne bi se pozdravili. Jadno, ali istinito. Danas više nisam ljuta, ni na njega, ni na sebe. Ali, eto, san mi ga je dovukao u misli, pa mi se sve nekako vratilo. Čovjek sam.
Stoga, danas kada mi netko govori o ljubavi, kada se preserava u postavljanju i davanju svojih definicija, ne pušim to. Ne govori mi da me voliš, ne govori mi da je ljubav najbitnija, ako to ne znaš i pokazati. Od riječi se ne živi. One se tako lako prevale preko usta, puste u zrak. Drugi pak očajnički hvata te riječi, guta ih, misleći da se nahranio čudesnim eliksirom. Nije. Ostat će gladan. Onaj tko o ljubavi samo govori, a ne pokazuje ju, čisti je prevarant. Više me ne zanima "ljubavna elokventnost". Zanima me volja, odluka, čin. Sve ostalo je samo šuplja priča. Takve rane i ožiljci mi se više ne skupljaju.
Dišem. Rastem. Živim. Volim. Tu sam.






Kapucinska grobnica u Brnu

diademae.blog.hr

Kapucinska grobnica u Brnu (Kapucínská hrobka) nalazi se u središtu grada u podrumskim prostorijama crkve "Nalezení svatého Kříže" (Pronalaženje Svetog Križa).Vjerujem da taj koji je posjetio Brno, sigurno je obišao te tajnovite podrume u kojima se nalazi i sam Barun Franjo Trenk kojemu su zamijenili lubanju iz jednog jednostavnog razloga jer mu je bila odsječena u tamnici na Spilbergu (u Brnu).

Često, kao mala klinka, obilazila sam tu grobnicu s prijateljicama. Za nas je to bio pravi tajanstvni doživljaj. Sa strahopoštovanjem smo silazile niz stare stepenice da bi, prvenstveno, ugledali princezu u staklenom kovčegu uz koju se ujedno nalazila mala staklenka njene okamenjene krvi.
Ah, kako smo samo uživali gledati je! Ona je za nas bila nešto posebno, mogli smo je satima gledati i zamišljati kako je izgledala dok je bila živa. Mašta nam je radila sto na sat.



Isto tako veliki izazov bio je za nas, tko će se usuditi uči u grobnicu dok u njoj nema žive duše. Koliko se sjećam, nijednoj to nije uspjelo, hehehe. Često smo promatrali Baruna Trenka ali tada nisam znala da je on zapravo bio Hrvat.



Skroz na dnu grobnice na samom kraju ležali su, i do sada leže, kapucini odvojeni od turista rešetkama na kojima i dan danas piše (što sam jako dobro zapamtila!): Što ste bili vi, bili smo i mi. i Što smo mi, bit ćete i vi.



Kad god putujem u Brno uvijek posjetim tu grobnicu, uvijek će mi biti zanimljiva.

prevečernje izvješće

anabony.blog.hr


Svejedno mi je, kažem ja,
I tješim sebe sama.
Što da se radi nedjeljom
Kad na me padne tama ?..................Arsen

Evo, dok nije pala tama, danas u nedjljeju nisam bila sama (........haha još se i rimuje)
Naravno, vikend ručak ovaj put ne na terasi je " nema sunca"..kaže moj zakoniti....


zarolane, punjene pureće šnicle pečene u rerni s krumpirom.....po želji ekipe

kiflići s džemom od kupina ( ja radila )

usamljeni plavi patuljak usred otpalog lišća...

jedan žuti, još držeći list....

I sad, kad je pala tama.....ja sam tu, da ne budem
sama......( opet u rimi )

Napomena blognjuzu:

budući sam gajnc nova blogerica jer mi staru @Anaboni niste uspjeli uvrstiti u " prijavi se "molim lijepo, da redovito pratite moj pismeni napredak pa me :
1. istaknete kao blog dana
2. uvrstite za mjesec dana na cool listu
Sreća i bog da anaboni ima nekoliko varijacija u slovima pa je uvijek moguće biti @anaboni s y ili i na kraju

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se