Sve je rečeno u prethodnom postu i komentarima koji su uslijedili, pa se nećemo ponavljati.

Zbog dosadašnjih postupaka uredništva do sada sam svjedočio već nekolicini odlazaka većih blogerskih imena. Bilo je to zbog gubitaka komentara, ali i zbog uredničkog ne reagiranja na mobbing nekih, pa su mnogi poznati i nepoznati blogeri ovdje potpuno prestali ili znatno usporili tempo objavljivanja. Mnogi od njih su mi u privatnim kontaktima rekli da ih ovakvo stanje u ovoj blogosferi troši i zamara. Jer ovdje stvari funkcioniraju isključivo po babi i stričevima. Odluke se donose po nekim čudnim zakonima poznanstava i nadasve apsolutistički, dok stvari funkcioniranju u stilu privatnog *ebodroma.

E pa neće ovog nitko *ebat za moje novce, dok na mojim klikovima i statistici zarađuje. U jednu ruku mi je teško što napuštam ovdašnje vjerno čitateljstvo, ali... ovakva tiranija zahtijeva odgovor. S vremenom će im se takvo ponašanje odbiti o glavu. Na žalost čovjek reagira tek kad se njemu nešto takvo dogodi, ali ima vremena... doživjet će te i vi nešto slično. Ako ne sutra, onda prekosutra.

Stoga kada se odlučite otići, imati će te potpunu tehničku potporu ove svemirske tvrtke. Snimite sve svoje dosadašnje postove i tvrtka JET MANGA Ltd. for space transport and services će vam ih izdati kao knjigu pod ISBN brojem. Potpuno besplatno. Time će vaš ovdašnji višemjesečni ili višegodišnji trud biti spašen od budućeg propadanja i brisanja, te za vijeke vijekova u devet primjeraka pohranjen u arhivi Nacionalne sveučilišne knjižnice. Kao svako drugo knjižno izdanje...


Svako dobro vam žele

zapovjednik korporacijske galaktičke flote - Manga
zapovjednica svemirske postaje 012 STATION - Andreja
sa kadetima i posadom postaje

...od sada na novoj virtualnoj;

http://012station.bloger.hr

...i staroj Real Life adresi:

Svevišnji gospodar blogosfere ukazao nam se samo na trenutak u nedavnom postu o Markizovom zločinu i kazni, te nam pritom udijelio komentar pun netočnih navoda kako slijedi:


Dobar dan.

Gle, ja sam ovdje sasvim slučajno naišao. Nit čitam tvoj blog, nit njihove. Moje mišljenje je tu nepristrano i izgrađeno je isključivo od ovoga što sam tu pročitao. Dakle...

Postoji samo jedan problem u cijeloj ovoj priči, dragi moj Manga, a to je da si ti, koliko vidim, PRVI došao na njihove blogove UPOZNAT sa stilom retorike koji ondje vlada. Nitko tebe nije došao na tvoj blog iz čista mira uznemiravati i vrijeđati. Zar ne uviđaš da SI TI TAJ KOJI JE U KRIVU U OVOJ PRIČI jer pokušavaš uzurpirati njihov prostor svojim moralnim načelima i jer uskraćuješ drugima osnovno ljudsko pravo na izražavanje i privatnost?

Vidim da se dosta pozivaš na Domovinski rat i to... E pa... Dragi Manga, u ovoj priči, ti si Srbija '91. Poštuj njihovo pravo na samoopredjeljenje i pusti ih da u svojoj zemlji rade što hoće! Nisam nikada vidio niti jednog od ovih blogera koje spominješ da je iz čista mira banuo na tuđi blog i vrijeđao. Samo se sjeti koji je glavni argument Hrvatske bio u ratu protiv Srbije: rat se vodio na teritoriju Hrvatske i niti jedna bomba nije pala na Beograd. Ta sintagma je dokazivala krivicu Srba i pralo svaku sumnju s Hrvata. Povuci paralelu s ovim. Tu se, koliko bar ja mogu vidjeti, ratovalo po njihovim blogovima. Šta ne?

Dakle, moje pitanje glasi: ako si već znao kako se gospoda blogeri Nemanja i Markiz odnose prema posjetiocima svojih blogova, što si točno tamo pošao tražiti? Ha?!!

Nadalje, ako ne vidiš razliku između verbalnog prepucavanja (i zajebancije) i FIZIČKE prijetnje (djeci, jebote!!!), onda ti savjetujem da potražiš pomoć.

Još pitanje: zašto bi to točno djeca morala ispaštati grijehe svojih roditelja? Zašto?!?!?! Po kojem principu? Što su djeca kriva?

A ovakvo objavljivanje osobnih podataka (pogotovo uplitanje djece!!!) je prava sramota za bilo koga, a kamoli za jednoga (kako se već sam naziva) "časnog" i "pravednog" čovjeka. To može napraviti samo monstrum. Srami se!

E da, i čitam još tu i komentare... Pa glede tvog odgovora Ganak Snajki Seki: "zaobilazi me u širokom luku" nije prijetnja?!? Meni, ovako sa strane, se čini da je.

Pozdrav! (Antimanga 18.04.2007. 04:06)




Naravno link na Antimanga blog nije vodio nigdje, iz jednostavnog razloga što takav blog nikada nije bio registriran. Bila je to klasična demonstracija moderatorskih ovlasti. Naravno to mu se i priopćava u komentaru koji slijedi:


@AntiM znam tko si i zašto si ovdje. Stoga neću puno dužiti. Samo ću se osvrnuti na tvoje tumačenje krivnje. Kriv je onaj tko je prvi došao na nečiji blog? Halo? Ili je kriv onaj tko prvi krene na nekoga. Ako želiš provjeri, ali to ti ni pravno ne drži vodu. Naime prošlo bi jedino u slučaju kada bi na ulazu pisalo, ulazite na vlastitu odgovornost jer će te biti izloženi bezrazložnom vrijeđanju. U tom slučaju nema ljutnje. Dobio si ono što si tražio. Ovako je to bio klasičan bullying... a ja takve probleme riješavam onako kako ih riješavam.
Uostalom nisam vidio da si se nešto pretrgao sa reakcijama na razne satanističke, pedofilske i ine zakonom zabranjene blogove. Znači i ovdje vlada isti zakon kao i na ulici. Zakon te štiti onoliko koliko se sam zaštitiš... uostalom isto kao i 91 kad je već spominješ...
Na drugi dio o uplitanju djece moram reći da krivo zaključuješ. Prvo nisam ja upleo djecu u to, niti sam prijetio. Samo sam rekao da se krije iza jednog nedužnog bića i da ga ubuduće ne koristi kao zaštitu. Upozorio sam ga da djeca snose grijehe roditelja i da stoga čuva od takvih ispada. Vjerujem da je to i on shvatio.
Treće, objavu osobnih podataka u blogosferi je upravo pokrenulo društvo na čelu sa samozvanim Markizom i doživjelo je isto. Znači ni ova ti ne drži vodu. Posebno jer sam objavio samo ono što je on sam rekao. Drugo bi bilo da sam recimo objavio njegovu adresu stanovanja, jmbg ili registraciju vozila. To sam mu samo onako usput priopćio da znam i da se stoga ne bahati dalje.
Četvrto, citirani zaključak upućen Snajki nije prijetnja. Savjetuj se pravno (ponovljeni prijedlog). Citiram: Zaključno, sve to skupa i previše govori o meni. Prvo, moj "stil" komunikacije ovisi o tome s kim komuniciram, drugo imam nizak prag tolerancije i treće držim data obećanja. Ukratko... zaobilazi me u širokom luku :* Znači svaki pravnik će ti reći kako se zaobilazak u širokom luku odnosi isključivo na one koji komuniciraju na neprikladnom nivou.
Zaključno, ne diraj se moje časti i pravednosti. Ja sam svoju za razliku od tebe koji ovdje anonimno nastupaš, dovoljno puta u životu pokazao i dokazao. A ako treba dokazat ću je i opet...


Nije dugo trebalo čekati na njegov odgovor. Dana 23.4. oko 13h ovaj blog je uklonjen sa Almost Cool liste. Što je na kraju krajeva njegova legitimna urednička odluka, ali s kojom se jasno svrstao na stranu siledžija i poznatih nasilnika ove blogosfere. Štiteći njihovo pravo na objavu tuđih osobnih podataka, te braneći da im se uzvrati istom mjerom. To je činjenica koja govori o njemu više od ičega do sada. Više od jednostranačkog koketiranja kojem svjedočimo svakodnevno. I puno više od uključenja ovog bloga na navedenu listu tek nakon upućene kritike o raspolaganju s tuđom intelektualnom imovinom. Kao što već rekoh, mene se ne može kupiti ni mrkvom, ni batinom. Jer Manga ima svoje ja i vlastito mišljenje o svijetu oko sebe. Koje ćeš dobiti sviđalo ti se ono ili ne...

Samuraj se javio posadi postaje 012. Pružio nam je dokaz života. Sa jednom jedinom slikom...
U prvi trenutak nismo shvaćali, ali što smo duže promatrali taj trenutak zarobljen u vremenu, to je njena poruka bila jasnija. Lutajući samuraj-pjesnik se uhvatio u koštac sa životnom borbom. Nadoknađuje ubrzano sve do sad propušteno tijekom plaćenićkih ratova na vanjskom rubu galaktike. Krenuo je prvo sa pokretanjem vlastite roninske djelatnosti. Onda je napokon našao duševni smiraj. A sada se bori sa životom i nema vremena za poeziju...

Vidi se da visi razapet na konopcima, ali drži upravljač čvrsto u svojim rukama. No položaj njegovih ruku i nogu pokazuje nam kako situacija u kojoj se našao nije uobičajena. Bilo zbog svoje ili krivnje dodijeljenih mu karata. Ipak ono što fascinira je njegova smirenost. Na njegovom licu nema traga panici ili uznemirenosti. On je apsolutni gospodar tog trenutka, bez obzira na ishod. Jer će dati sve od sebe... i jer će stići do kraja puta ovako i onako... uostalom kao i svi mi...

Kao što smo vam obećali stiže izvješće sa sinoćnje finalne večeri aukcije za Anju. Bilo nam je posebno zadovoljstvo pomoći plemenitoj Chocoinoj i Žvakicinoj akciji, ujedno kao jedina svemirska postaja u blogosferi. Kao pravi svemirski istraživači donijeli smo vrlo raritetnu knjigu o ljudskom putovanju na Mars 2033, koju je na prethodnoj aukciji osvojila Anngelica. Iako je knjiga otišla ispod maloprodajne cijene, imajući u vidu njen dosadašnji doprinos aukciji, odustali smo od njenog otkupa nazad i odlučili Anngelicu počastiti sa još raritetnijim izdanjem. Tako je postala ponosna vlasnica jedne od 15 posebno izrađenih knjiga sa tvrdim uvezom i ako želi... dobit će na poznatoj adresi posebnu zahvalu tj. posvetu od izdavača aka tvrtke za svemirski prijevoz i usluge.



Osim tog flotnog, postajin doprinos navedenoj akciji je već opisan kod Choco. Možda bi za kraj trebalo spomenuti samo hvale vrijednu akciju naših svemirskih kadeta. Naime nakon što smo im objasnili gdje idemo, samoinicijativno su odlučili Anji donijeti jedno malo svemirsko biće iz svoje kolekcije. Osobno sam mišljenja, kako je ta njihova samostalna i ničim poticana odluka u biti bila najvrijedniji poklon te večeri...

Što nam opet i jako zorno potvrđuje misli izrečene u prethodnom postu... o zakonu spojenih posuda te odrazu naših postupaka kroz njih...


+ update:
Članak iz Jutarnjeg

Znači kao što je to u ranijem postu navedeno, tvorci sadašnje američke imperijalne politike predviđaju kako će prvi i drugi moderni "jahač apokalipse" protutnjati kroz SAD s manjim razornim posljedicama, od onih koje očekuju nerazvijene zemlje. Međutim demografski trendovi ili treći moderni "jahač apokalipse" imat će svoj utjecaj na SAD na nekoliko načina. Stanovništvo će stalno rasti još nekoliko desetljeća, ali ne eksplozivno. Ali pored rasta stanovništva dogodit će se neke promjene unutar tog stanovništva. Broj starijih ljudi će se povećati što je trend koji će doći do izražaja u svim razvijenim zemljama. Prema američkim statističkim podacima 1960. godine bilo je samo 16,6 milijuna Amerikanaca starijih od 65 godina. Već 1990. godine ovaj broj se praktično udvostručio jer je 2002. godine iznosio 31 milijun, uz predviđanje porasta na 52 milijuna 2020. godine ili na 65,5 milijuna 2030. godine. Broj ljudi preko 75 i čak 85 godina predstavlja starosnu skupinu za koju su troškovi zdravstvene zaštite neproprocionalno visoki, a posebno u SAD-u koji ima jednu od najlošijih zdravstvenih zaštita među razvijenim zemljama svijeta. Bit će vrlo teško povećati izdvajanje troškova za zdravstvo kako bi se poboljšalo zaostajanje na tom području i zadovoljile te nove potrebe za naraslu starosnu skupinu. Zemlje poput Švedske, Japana, Njemačke i Francuske, koje od SAD-a imaju puno bolje riješenu zdravstvenu skrb stanovništva, već sada misle o tom problemu.

Istodobno i etnički sastav SAD-a će pretrpjeti velike promjene. Američki demografi su uvjereni kako će bijeli, često nazivani "kavkaski" segment, nastaviti svoje smanjivanje. Izraz "kavkaski" predstavlja sve ljude bijele rase za koje se smatra da svojedobno krenuli u velike seobe iz područja sjevernog Kavkaza. Smanjenje kavkaskog segmenta američkog stanovništva očekuje se zbog nastavka masovne legalne i ilegalne imigracije, uglavnom iz Latinske Amerike i Azije. SAD je još uvijek najrasprostranjenije pribježište za mnoge siromašne i slabo obrazovane migrante. Tome treba pridodati i različiti stupanj rađanja između današnje kavkaske većine i nebjelačkih skupina, koje uglavnom nemaju pristup visokom obrazovanju, a posebice njihove žene i koje tradicionalno zadržavaju svoj visoki stupanj prirasta. Američki demografi na temelju toga predviđaju "posmeđivanje" Amerike, te bi negdje između 2040. i 2050. godine kavkasci (bijeli) trebali postati manjina. Ipak, po nekim predviđanjima nekavkaski imigranti će polako poprimati običaje bijelaca i smanjivati svoju stopu rađanja upravo proporcionalno s porastom njihovog standarda.
Istodobno se i razvijene zemlje Europe i Japan bore s problemom demografskog opadanjna, ali ipak pokušavaju spriječiti pretjerani priljev došljaka. U SAD-u postoji još i nepovoljna činjenica da većina sadašnjih imigranata ima relativno nisko obrazovanje i stručnost, te se koncentriraju u svojim getima, a time se dodatno potpomaže opadanju stanovništva u gradićima velikih ravnica. Ti imigranti donose Americi nove troškove socijalne skrbi i osnovnog obrazovanja, a visokorazvijena industrija ima malo koristi od njih. Američki demografi predviđaju kako se može očekivati pristizanje 15 milijuna imigranata u SAD svakog desetljeća, što će dodatno pogoršati napetosti između Hispanoamerikanaca i Afroamerikanaca oko poslova za koje nije potrebna viša kvalifikacija. Istodobno može doći do napetosti između azijskih Amerikanaca i Afroamerikanaca oko pristupa obrazovanju. Sve su to trenutna predviđanja američkih demografa, koji se u nekim stvarima ne slažu u potpunosti, ali se skoro svi slažu o "posmeđenoj" Americi. U pitanju mogu biti samo eventualni rokovi.



Zbog prijelaza SAD-a iz statusa vojne supersile u imperijalnu silu vodit će se sve veći broj ratova poput posljednih ratova u Afganistanu i Iraku. U vrijeme predsjednika Clintona vodili su se lokalni ratovi s nultim ili približno nultim ljudskih gubitaka. Kosovska kampanja vođena je tako i ciljevi rata su postizani po mogućnosti samo s udarima iz zraka. Nakon 11. rujna 2001. godine, SAD borbu protiv terorizma postepeno pretvara u ratove s imperijalnim ciljem. Rat u Afganistanu bio je rat protiv terorizma i cijeli svijet je bio na strani SAD-a. Međutim drugi rat protiv Iraka je pak bio isforsiran zbog imperijalnih ciljeva SAD-a. Fiktivni izgovor je bio loše opravdanje za namjeru osvajanja iračkih rezervi nafte. Takav rat ne može biti vođen samo udarima iz zraka i potrebne su velike kopnene snage i spremnost na ljudske gubitke. Zato upravo posmeđena Amerika ide na ruku onima koji se zalažu za SAD kao imperijalnu silu. Ti novi imigranti bit će idealna snaga za "trošenje" u imperijalnim ratovima, ako SAD trajno zakorače na taj put. Takvi ratovi zahtijevaju velike kontigente kopnene vojske, ne samo tijekom samog rata nego i za okupaciju i očuvanje mira u tim područjima nakon rata. U Južnoj Koreji se nalaze američke trupe od Korejskog rata, dakle uskoro će biti pola stoljeća. Znači za zadovoljenje tih potreba korisni su upravo nisko kvalificirani ljudi poput Hispanoamerikanaca, Afroamerikanaca i azijskih Amerikanaca. A upravo to je odlika klasične imperije, spremnost na gubitke stranih plaćenika u svojim redovima, s ciljem opstanka moćne i bogate manjine na vlasti. U Rimskom imperiju legionari iz okupiranih provincija ginuli su za ciljeve bogatih Rimskih senatora i konzula. Britanska imperijalna vojska sahranila je mnoštvo vojnika indo-azijskog i afričkog podrijetla, koji su ginuli za ciljeve bogatih Sireva i Lordova u Parlamentu. Analogijom, US Army danas broji stotinjak tisuća vojnika koji nemaju ni zelenu kartu, ali ginu diljem svijeta kako bi očuvali dosadašnji profit vlasnicima američkih naftnih, vojno-industrijskih, automobilskih i inih kompanija... a koji u biti oblikuju njihovu političku scenu.

Za razliku od nekih u najmanju ruku ne ozbiljnih predviđanja kojima smo svjedočili ovdje u blogosferi, mi nastavljamo sa ozbiljnim raščlambama i predviđanjem budućih trendova na planetu. Kako bi ljudi shvatili zašto danas u SAD-u dolazi do jačanja imperijalizma (poput ranijeg Rimskog i Britanskog), potrebno je pojasniti i utjecaj ranije opisanih negativnih globalnih trendova na iste. Za već spominjane ekološke promjene i budući porast temperature u svijetu uslijed učinka staklenika, postoje pesimističke i optimističke prognoze. Tako po nekim umjerenim prognozama, SAD uslijed globalnog porasta temperature neće biti podvrgnut drastičnim promjenama. Farmeri na jugu Velikih ravnica bit će suočeni s iscrpljivanjem zaliha vode iz podzemnih rezervoara Ogallala i s bržim topljenjem snijega na Stjenjaku. Bit će manje vode i srednja razina rijeka će se smanjiti. To će otežati navodnjavanje suhog tla, koje će biti još potrebnije nego danas, što će prouzrokavati pomicanje područja za uzgoj određenih biljaka prema sjeveru. Porast temperature neće uzrokovati samo preseljenje usjeva prema sjeveru nego i nekih vrsta drveća poput bukvi, breza, šećernih javora koji bi se uz druge vrste mogli pomaknuti za oko petstotinjak kilometara na sjever. Tek tamo bi našle pogodniju klimu za svoja staništa. Zbog toga se može očekivati nestanak bukovih šuma tijekom slijedećih 50 do 100 godina iz jugoistočnog dijela SAD-a. To ipak neće biti velika tragedija za zemlju veličine i položaja poput SAD-a, jer će pritom druge vrste drveća zauzeti njihovo mjesto.

Mnogo je veća zabrinutost među biolozima zbog utjecaja temperaturnih promjena na divlje životinje. To se posebno odnosi na rijetke divlje životinje, kao i na ptice koje su nastanjene u ograničenim i rijetkim staništima. Dok ljudi mogu planirati promjenu svoga prebivališta, biljakama i životinjama je to mnogo teže. Poznate su migracije drveća za vrijeme otopljenja, nakon ledenog doba, ali se to događalo tijekom više tisuća godina, a sada bi se to trebalo dogoditi za nekih stotinjak ili prema pesimističkoj prognozi za pedeset godina. Jasno je kako će pojedine vrste biljaka i životinja pri tako brzom prilagođavanju neupitno stradati. Zbog toga se može pretpostaviti kako će neke ruralne oblasti izgubiti prospiret ovom migracijom, dok će ga neke druge na sjeveru postići upravo zbog globalnog zagrijavanja. Problemi će svejedno nastati jer će globalno zagrijavanje biti praćeno violentnim olujama, orkanskim vjetrovima, sušama i poplavama. Međutim, povećana razina ugljičnog dioksida doprinosit će nešto bržem rastu biljaka. Vrlo je vjerojatno kako će poljoprivrednici uspjeti primjenom moderne znanosti i razvojem genetski modificiranih organizama spašavati svoje prinose korištenjem usjeva otpornijih na sušu. To se provodi već i sada, unatoč činjenici da dugoročni utjecaj GMO hrane na zdravlje ljudi nije uopće istražen i dokazan. Znači, američka poljoprivreda se može relativno uspješno prilagoditi stacionarnom dijelu globalnog zagrijavanja, ali će to biti mnogo teže s violetnim pojavama poput orkanskih vjetrova, poplava i drastičnih suša, koje će biti posebno izražene u nekim predjelima. Ipak, Američka poljoprivreda moći će se kao cjelina prilagoditi globalnom zagrijavanju, ali će pritom za neke regije prilagođavanje jednostavno biti nemoguće i tamo će poljoprivreda biti napuštena ili drastično smanjena.



Globalno zagrijavanje neće imati posljedice samo u smanjenju zaliha vode i poljoprivredne proizvodnje žitarica u trenutno poznatim poljoprivrednim područjima. Hidrolozi, biolozi i inženjeri imaju dosta precizne procjene o posljedicama podizanja razine mora. Crta obale se već sada vidljivo pomiče prema kopnu. Masachussetts će izgubiti između tri i deset tisuća jutara priobalnog područja do 2025. godine, budući studije predviđaju porast razine mora za oko 0,5 m kroz nekoliko desetljeća. Takavim trendom do 2100. godine porast razine mora iznosit će između 1,68 do 2,4 m, što bi mogla biti katastrofa ako se ne naprave vrlo skupi i dugački nasipi. U južnijim dijelovima SAD-a napredovanje mora prema kopnu bit će još veće. Osim toga, zbog jakih vjetrova koji se očekuju, slana voda će prodirati u priobalne podzemne rezervoare slatke vode, u trenutku kada će povećanje srednje temperature zraka prouzrokovati i veću potražnju za tom vodom. Neki stručnjaci smatraju kako će gradnja nasipa za zaštitu od tih pojava biti preskupa i neisplativa.

Nepovoljne ekološke promjene izvan granica SAD-a, također će imati utjecaj na američko društvo. Kada se dogode prirodne katastrofe u krajevima poput Meksika ili Haitija, dolazi do pojačane migracije u SAD upravo one vrsta stanovništva koja je zemlji najmanje potrebna. Ipak, ako se sve to analizira, SAD ne mora biti i globalni gubitaš zbog globalnog zagrijavanja kao što će to biti mnoga druga nerazvijena društva. Upravo to je razlog što SAD s obzirom na svoje velike znanstvene potencijale i financijske mogućnosti ne posvećuje dovoljno pažnje spriječavanju globalnog zagrijavanja s smanjenjem emisije ugljik-dioksida, premda su najveći zagađivač ugljičnim-dioksidom u svijetu. SAD sa svojih približno 5% svjetskog stanovništva uzrokuje čak 20% svjetskog zagađivanja ugljičnim dioksidom. Drugim riječima, oni smatraju kako će prvi i drugi moderni "jahač apokalipse" protutnjati kroz SAD s manjim razornim posljedicama, od onih koje očekuju nerazvijene zemlje. Iz svega navedenog potpuno je razvidno da SAD ni u buduće nema namjeru izdvajati znatna sredstva za transformaciju nekih industrijskih procesa u svrhu redukcije ispuštanja ugljičnog dioksida u atmosferu. Stoga je SAD jedina razvijena zemlja u svijetu koja nije potpisnica sporazuma u Kyotou, odnosno jedina država koja se time nije obvezala primjeniti mjere za smanjuje te vrste globalnog zagađivanja.

Dragi kolega po krilima i blogu... znakovitog umjetničkog imena - Alkion... posvetio mi je posljedni post na svom blogu. Religiozni povod postu (znakovito u ovo Uskršnje doba) možda nije toliko bitan, koliko činjenica da sam već tjedan dana pripremao za objavu post s namjerom posvete njemu. Eto još jednog dokaza telepatske konekcije ili u najmanju ruku telepatske indukcije među ljudima koje dijeli poveća udaljenost. Za razliku od poznate brzine radio-valova ili svjetlosti, brzina misli je trenutna. Stoga predstavlja idealno komunikacijsko sredstvo u nemjerljivim svemirskim prostranstvima. Naša postaja je to odavno prepoznala i stoga će i dalje nastaviti sa razvojem takve tehnike komunikacije. Sljedeća faza je telepatski internet i naravno blog...

U međuvremenu pogledajte još jednu sliku koja govori tisuću riječi. To je u principu nešto što je ovaj naš kolega bloger radio dugi niz godina, prije no što ga je život otisnuo na drugačiju pučinu i prije dolaska u ovu blogosferu. Slika nam govori puno toga, ali ono što prvo upada u oko je neobična smirenost nastavnika letenja u situaciji koja je sve, samo ne obična. Pod motom, vidio sam sve pa i ovo. Naravno svi smo individue i ima nas raznih. Ne reagiramo svi isto u istim sitacijama, ali ova karikatura nam pokazuje jednu zajedničku osobinu NL-a. Dobre živce...



I naravno u ime cijele posade zkgf Manga želi sretan Uskrs svim posjetiteljima postaje i bloga, kao i svima koji će to tek postati...

Hmm... promrmljah sebi u bradu vidjeviši pozivnicu u korporacijskom inboxu. Na prvu nismo čak ni reagirali, budući su zabrijali na nekakvo kod nas ne postojeće jetseterstvo i onda još povrh svega, tražili nekakve glupe mail potvrde dolaska. No na greškama se uči. Najbolja je takozvana teorija uzaludnih pokušaja. Bodeš, bodeš... dok ne ubodeš. Tako očito radi i urednica Xportala Maja Klanjčić. Napokon je krenula u pravom smjeru. Umjesto ranije antierektivne brije:

Zvijezde blogbustera pod pratnjom reflektora policijskog helikoptera u skupocjenim limuzinama kroče crvenim tepihom u klub u kojem se održava premjera filma Blogbuster – a to zapravo predstavlja službeni start projekta. Blogbuster blogeri su: Ćiro Blažević, Edo Maajka, Barbara Vicković, Viktor Drago, Robert Valdec, Veronika Majnarić, Ante Cash, Filip Jurčić, Žanamari Lalić, Davor Gobac, Zoran Primorac, Niko Pulić, Rene Bakalović, Frano Lasić, Drago Plečko, Danijel Delale, General Woo…

Znači zamisliše oni, kako će zbog ovakvog nabrajanja nekolicine kvazi-popularnih faca netko dotrčati tamo, po mogućnosti iza ograde vrištati dok isti kroče red carpetom i biti ponosan na činjenicu što je tu večer udisao isti zrak kao recimo i Veronika Majnarić. Ma who the fuck is Veronika Majnarić, Ante Cash ili Filip Jurčić... neverheard... Bojim se da to ne pali ni kod bubuljičavih pubertetlija i adoscolenata, a kamo li kod jednog prekaljenog i inoxom repariranog aerospace drajvera ala zkgf Manga

Stoga ovaj put ide novi pristup;



... znači bit će neke "zvijezdice", ali koje će gostiti Vas i miješati koktele na šanku... a crveni tepih će biti rasprostrt za blogbuster posjetitelje. E tako se to radi... jer prava zvijezda i gazda je onaj tko vam donosi lovu. Stoga će posada 012 postaje večeras nazočiti navednom okupljanju. Undercover u civilu... podrobno promatrajući organizaciju navedenog događaja. Kako bi cijenjenu blogersku populaciju nepristrano izvijestili o istom. Znači izviješće slijedi...

---------------------------------


Blogbuster II izviješće, nadnevak 4./5. travanj 2007.

21:41 posada se u korporacijskom interceptoru otiskuje s postaje prema Jarunu.
21:58 posada ulazi u "Gallery" i skenira prostor. Prostor je blago rečeno prazan. Nekoliko stolova u središnjem dijelu popunjen sa možebitnom blogerskom populacijom. Sjede u muško-muškim parovima ili žensko-ženskim parovima. Dva-tri stola popunjavaju grupe do četiri. Ukupna populacija 23 ljudi bez osoblja. Naručujemo na šanku 2-decilitarsku bočicu Graševine (25 kn) i Coctu (20 kn).
22:04 s lijeve strane čujemo pozdrav kolege novac.blog.hr - Bog Manga, nisam bio siguran oću te prepoznati, a onda ugledah poznatu jaknu...
22:12 pravimo krug i sjedamo za stol tik uz ulaz. Novac naručuje Colu Zero. Nemaju. Daj Coctu...
22:17 pred naš stol dolazi lik u odijelu i zamoljava nas da ostavimo jakne u garderobi. Pravilo kuće. Novac i Manga se blijedo gledaju. Andreja odbija predati jaknu jer joj je zima. Nas dva vršimo pretovar potrepština iz jakni i predajemo ih u garderobu. Manga dobiva listić sa brojem 12 ;)
22:25 pravimo drugi krug po prostoru i prebrojavamo nazočne. Situacija jadna. Trideset mogućih blogera i manje od deset sponzoruša i ćelavaca kod šanka.
22:39 stiže Svizac omotan šalom u majci kratkih rukava u pratnji nekolicine prijatelja. Prijateljski i razdragano nasrće na onih nekoliko sponzoruša (hostesa ili štagod) koje paradiraju uz šank. Sonzoruše se smješkaju, ali ga u biti lagano odguruju od sebe. Lik ne odustaje...
22:53 iz Gallerya izlazi Drago Plečko u jakni koju očito nije skinuo pri nedavnom ulasku.
23:06 Novac i Manga rade treći krug i prebrojavaju nazočne. Ukupno nazočno 40 ljudi (nas uključujući) plus ono društvo od deset sponzoruša i ćelavaca kod šanka. Prostor lijevo od DJ-a potpuno prazan sa stolovima označenim sa rezervacijama.
23:17 u sred razgovora preko stola nam prelazi pauk. Budući je to vrhunac programa te večeri oduševljavamo se. Manga ga zadržava na stolu dok Novac pali kameru na mobitelu. Slika koja govori više od svih napisanih riječi.



23:39 stigla bivša pjevačica bivšeg umjetničkog imena Super Silva. Svizac odmah nasrće na zbunjenu djevojku i grli je s dogorjelom cigaretom među prstima. Andreja se užasava dok Silvi kosa cvrči u dodiru s žarom iste.
23:42 oko Silve se okupljaju nekakvi ćelavi krkani koji se ponašaju kao da je lokal njihov. Sirotica dobija i piće dok je oni sa svojim škembama doslovno zaklanjaju od pogleda.
23:59 četvrti krug po prostoru otkriva nam drastično opadanje možebitne blogerske populacije. Stolovi u središnjem prostoru zjape prazni sa jedva desetak ljudi. Stolovi lijevo sa natpisima rezervirano popunjeni su sa dvadesetak balavaca koji su tipični nagelirani predstavnici zlatne mladeži i kvazi-tajkunskih kćerkica. Naravno tome treba pribrojati deset ćelavaca i sponzoruša uz šank. Jedva 40 kreatura.



00:04 naručujemo zadnju turu i pričamo o poslovanju naših tvrtki.
00:24 nagledavši se dovoljno ustajemo i krećemo prema garderobi. Onaj isti lik u odijelu nas obaviještava kako je garderobirka na WC-u i kako će odmah stići.
00:32 napokon stiže i dobivamo naše jakne.
00:33 izlazimo i krećemo prema parkiranim vozilima. Pozdravljamo se i odmahujemo glavama u nevjerici.
00:48 korporacijski interceptor pristaje uz stambeni modul.
01:32 zkgf Manga završio pisanje izviješća, koje u 01:42 postira preko prijenosnika br.2 i podprostornog mobilnog komunikatora iz stambenog modula na blog postaje.
03:12 završila repriza propuštenog nastavka Battlestar Galactica, zbog prethodno opisanog otužnog "okupljanja".

Ponovio nam se scenarij iz prijašnjeg posta. Samo ovaj put distress call je stigao iz drugog kvadranta blogosfere. Dvije hrabre djevojke velikog srca Choco i Žvakica, tijekom svoje spasilačke misije ostale su bez pogona. Naravno nismo razmišljali ni trenutka. Poziv za pomoć se u svemiru, kao i na moru ne odbija. Naša brza potpora nije izostala. Nešto više o tome možete danas pročitati i na blogu;

Dana 19.03.2007 u 12.12h po postajinom vremenu oglasi se fiksni komunikator na zapovjednom mostu. Zapovjednik korporacijske galaktičke flote Manga podiže slušalicu i predstavlja se s pozivnim znakom postaje - 012 station izvolite ... kad s druge strane začu tanašni (čitaj mlađahni) ženski glasić sa karakterističnim južnim naglaskom - Wanda ovdje... mogu li dobit Andreju ili Mangu....

Zapovjednica postaje Andreja bila je upravo zauzeta sa provedbom operativnih zadaća na postaji, pa se joj se zkgf Manga stavio na raspolaganje. Trebamo Vašu pomoć, o moćni svemirski istraživači... - zavapi Wanda - rok za izvršenje navedenog je najkasnije do 28.03.2007., ali ako niste sigurni da možete stići, javite nam odmah kako bi nastavili odašiljati SOS poziv...



Ne brinite, bit će odrađeno - zagrmi zkgf Manga kratko. I bi tako. Traženo je odaslano još istog dana u 22.00 h po postajinom vremenu. Nakon 18 minuta na postaju stiže podprostorna elektronička poruka sljedećeg sadržaja:

From: "Wanda" wandaxxxxxx@net.hr
To: "JET MANGA LTD" jet_manga@yahoo.com
Subject: re: 012-a postaja
Date: Mon, 19 Mar 2007 22:18:51 +0100

ovo je bilo super brzo, *ebate.:-))) hvala vam, ekipa!
ako budete u điru, javite mi se na mail, pa se obavezno vidimo.
ovaj prilog ide u subotu, 31.03., za dva tjedna. samo bih vas molila da u toku te subote uletite par puta i ako bude koje pitanje u komentarima, da odgovorite na njega. thx.

lijep pozdrav,
Wanda

Dakle shvatili ste nadam se... kraj mjeseca provodimo u ulozi gostujućeg uredništva na

Nakon što je u zadnje vrijeme često spominjani geodet, genaral, kolekcionar i magistar Zagi zaključio majstorske ugovore za kupovinu Pilatusa i digao svoju proviziju, "zaboravio" je riješiti daljnje održavanje te tehnike sa pričuvnim djelovima i potrošnim materijalom tipa gume. Zbog toga nam je od dvadeset novih novcatih aviona mjesecima letjelo jedva dva-tri. Najljepše je to što je za tu majstoriju bio nagrađen sa počasnim pilotskim znakom, a poslije si je "nabavio" i jedan svečani pilotski bodež. Beskurpulozno ga ukravši nekome tko se pet godina školovao kako bi ga zaslužio. Naravno to je kap u moru, ali prekrasan pokazatelj lika i djela tog najnovijeg hrvatskog političkog mučenika... pa imajte i to na umu dok Vas taj mali štakorčić sa naznakom suze u oku gleda sa ekrana vašeg TV-a.

Pod padom kvalitete života ne misli se samo na pomanjkanje materijalnih dobara, nego i na srozavanja mnogih do sada prihvaćenih etičkih normi u odnosima među ljudima, ali i u odnosima između država. Poslije Francuske revolucije uspostavljena su mnoga pravila ponašanja među civiliziranih država, a koncem XIX. stoljeća i pravila o poštivanju zakona i običaja ratovanja. Stoga je danas za početak XX. stoljeća u tom pogledu potpuno opravdano reći kako se radilo o "bon vieux temps". Nakon toga je započeo u Europi I. svjetski rat, a polovicom tog stoljeća II. svjetski rat. Nakon II. svjetskog rata počinje nuklearna era i bipolarni sustav odnosa. Svijet tada strepi od sveopćeg nuklearnog rata, a skoro desetljeće pred kraj XX. stoljeća dolazi do raspada bipolarnog sustava odnosa. Od tada postoji samo jedna vojno ekonomska supersila - SAD. Svijet je to prvo primio s olakšanjem jer je tako izbjegnuta opasnost od sveopćeg nuklearnog rata. Nestankom "Hladnog rata", govorilo se o "novom poretku", ali u pozitivnom smislu za razliku od Hitlerovog novog poretka u Europi. Ipak se pokazalo kako je "Hladni rat" zamijenjen s ogromnim brojem regionalnih, ograničenih, etničkih, vjerskih, građanskih i inih ratova, koje je vrlo teško i definirati na temelju dosadašnjih saznanja o teoriji rata. Umjesto "Hladnog rata" svijet se ne susreće s očekivanim novim poretkom, već s uznemirenim i potpuno podijeljenim svijetom velikih proturječnosti. Odmah se pokazalo i kako su predviđanja novih sukoba skoro nemoguća.

Kao dokazi mogu poslužiti procjene posljedice raspada bipolarnog sustava odnosa te raspada SSSR-a i SFRJ. Nitko nije mogao predvidjeti kako će upravo prilikom raspada bivše SFRJ doći do tolikog stupnja nasilja, zločina i krvoprolića. Na temelju svih parametara koji se koriste u predviđanju, to se moglo očekivati u udaljenim krajevima SSSR-a, gdje ljudi praktično nisu imali nikakvog kontakta s vanjskim svijetom i gdje je tada najjača kopnena vojska na svijetu mogla prekrajati granice među republikama u korist Rusije. Pa ipak, tamo se ništa od predviđenog krvoprolića nije dogodilo. S druge strane, bivša SFRJ bila je otvorena zemlja iz koje se je moglo putovati u svijet i u koju je svijet dolazio. Sve to se zbilo pred očima novinara i televizijskih snimatelja te snimanja iz američkih izvidničkih letjelica poput bespilotnog Predatora koji ostaje i do 20 sati u zraku, te može vršiti infracrveno i radarsko uz obično snimanje. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević odlučio se na prekrajanje granica Avnojevske Jugoslavije pred očima međunarodnih promatrača i cijelog svijeta, što je singularitet u vremenu u kojem nitko nije pokušao mijenjati granice od Baltika do Vladivostoka, te od Sjevernog pola do granica bivše SFRJ. U svakom slučaju, normalne političke odluke suvremenog svijeta moraju biti donesene u skladu s fizičkim zakonima i tadašnjim načinom razmišljanja. Badentherova komisija je vrlo jasno zaključila kako se tadašnja Jugoslavija na temelju vlastitog ustava može razdvajati samo po postojećim Avnojevskim granicama. Iako je čitava Europa to prihvatila, Milošević je mislio kako on jedini na Euro-Azijskoj ploči može ignorirati to stajalište. Naravno, od tada jedna takva iracionalnost vuče za sobom druge i dolazi do domino-efekta u nacionalističkom bespuću, koji se potom međusobno inducira na više strana. Zločini, viđeni samo tijekom Hitlerovog postojanja, ponovno ulaze u stvarni život Europe. Vojnog patuljka Europe potpuno nesposobnog da zaustavi taj zločin.



Ovo se navodi samo poradi uočavanja sljedeće činjenice. Nitko tko se bavio predviđanjima nije mogao predvidjeti takav razvoj događaja, čak ni uz raspolaganje s najvećim računalima, bazama podataka i modelima društvenih sukoba. Stoga možemo konstatirati kako ni ubuduće neće biti moguće predvidjeti veći broj raznih sukoba i ratova, jer to još ne znamo predviđati. U stvari, dinamika razvoja tih događaja slijedila je dinamiku kaosa o kojoj je već bilo riječi. Pritom opet ne treba ići u krajnost i smatrati kako se baš ništa od svjetskih trendova ne može predvidjeti, samo zato što pojedini lokalni sukobi podliježu dinamici kaosa. Tako je primjerice u Africi, Indiji, Indoneziji i drugim regijama u kojima je došlo do eksplozije prirasta stanovništva, kvaliteta života drastično pala. U subekvatorijalnoj Africi se odvija neprestano komešanje i međusobni sukobi raznih pobunjeničkih skupina. Krvoproliće poput onog u Ruandi 1994. godine, između plemena Tutsi i Hutu, ne može se nazvati ratom, ali pobijeno je 500.000 do milijun ljudi i to uglavnom civila, žena i djece. Istodobno, bolesti poput AIDS-a haraju cijelom subekvatorijalnom i južnom Afrikom. Dječaci od 12 godina naoružani sa sveprisutnim Kalašnjikovima, tumaraju okolo u raznim skupinama te dijele pravdu, a pritom nitko ne zna čije su to oružane formacije. Djevojčice od 12 do 14 godina, koje su roditelji izbacili iz domova jer ih ne mogu hraniti, postaju putujuće prostituke u takvim oružanim skupinama i šire AIDS do nemogućih razmjera. Stalno izbijaju građanski ratovi u Afričkim država i prije nego se ta pobuna smiri, već izbija novi sukob na drugom mjestu. Vrlo je jasno kako je kvaliteta života na svim tim mjestima pala i to ne samo zbog neprestanih borbi, nego i zbog akutne nestašice hrane.

Tako je svojedobno u Zimbabweu predsjednik Robert Mugabe, uz nasilje i ubijanje, oduzeo zemlju bijelim farmerima te je predao pristašama svoje stranke izazvavši nestašicu hrane u nekada prosperitetnoj državi. Subekvatorijalna Afrika se više ne može nositi sa svojim prirastom stanovništva. Tu nije riječ samo o pomanjkanju hrane, nego i o općem komešanju i kaosu. Neomalthusijanci bi to uzeli kao očiti primjer ispravnosti svojih teorija. Netko tko je boravio u tim zemljama sedamdesetih godina XX. stoljeća, dok su te zemlje pripadale nesvrstanom pokretu i bile relativno prosperitetne, danas jasno može vidjeti ogromni pad kvalitete njihovog života u svim segmentima. Kao primjer se može uzeti upravo Robert Mugabe. On je stekao izvrsno obrazovanje u Europi, zalagao se za uvođenje pravih demokratskih institucija u prosperitetni Zimbabwe, da bi sve to pogazio i izvršio pravo etničko čišćenje bijele manjine te tako doveo privredu svoje zemlje u totalni kaos. Danas zemljom hara AIDS i nestašica hrane. Naravno, tamo gdje je kvaliteta života srušena do kraja, ne može se više govoriti ni o pravima čovjeka. Neomalthusijanci su ipak u jednom bili u pravu. Nerazvijeni svijet je krenuo u opće komešanje, od teških oružanih sukoba u Indoneziji do nestašice hrane i prirodnih katastrofa u Indiji i neprestanih štrajkova u Južnoj Americi. Sve se to događa u zemljama s velikim prirastom stanovništva.



Međutim teške šokove pretrpjele su gotovo sve istočnoeuropske zemlje u tranziciji, kao i republike bivše Jugoslavije s izuzetkom Slovenije, ne samo zbog rata, već i zbog privrednog kriminala, korupcije i djelovanja mafije. Nitko nije mogao predvidjeti enormnu pljačku narodne imovine na tim prostorima. Domoljubni pojedinci su ističući neograničenu ljubav prema svojoj naciji, istodobno pljačkali narod s raznim privatizacijama i iznosili novac u inozemstvo, stvorivši oko 20% nezaposlenih. To je zbog takvih poremećenih poimanja domoljublja, za veći dio tih naroda, također predstavljalo veliki pad kvalitete života. Međutim, istočnoeuropske zemlje će ući u Europsku zajednicu i poboljšati svoj standard i kvalitetu života. Ipak, nitko nije mogao predvidjeti tako dug i mukotrpan tranzicijski period, koji se odigrao uz veliku pljačku narodnih dobara i pad etičkih normi, na koje se su se pozivali upravo oni koji su tu pljačku izvršili.

S druge strane Zapadna Europa i SAD su doživjele ogromni preokret pojavom globalnog terorizma. Globalni terorizam i borba protiv njega postaje veliki teret za te zemlje, koji će sigurno povećati životne troškove i udariti na životni standard ljudi, ali i uz određeno ograničavanje dosadašnjih ljudskih prava. Istodobno, ostvarivanjem ekstraprofita multinacionalnih korporacija i rastom jaza između razvijenih i nerazvijenih može se očekivati samo daljnje jačanje terorizma kao jedinog dostupnog oružja u arsenalu potlačenih. U tom smislu najvažnije je prethodno spoznati sadašnje izazove i dvojbe SAD-a, budući isti predstavlja jedinu svjetsku državu koja svoj dosadašnji status vojno-ekonomske supersile može zamijeniti statusom imperijalne sile. Na čemu Busheva administracija intenzivno radi cijelo vrijeme.

O tri već zapažena i identificirana moderna jahača apokalipse, koji u laganom kasu ulaze u 21. stoljeće, već je bilo govora ovdje:

1) Nezadrživo povećanje stanovništva Zemlje.

2) Stalni porast zagađivanja uz globalno zatopljenje.

3) Kriza energije uz stalno trošenje prirodnih resursa.

Prva dva jahača pokazuju eksponencijalni rast svoje veličine, što znači stalno ubrzanje svog rušilačkog pohoda. Pritom prva dva jahača djeluju kao par i superponiraju svoju rušilačku djelatnost koja postaje sve očitija i običnim ljudima na početku 21. stoljeća. Istodobno, treći moderni jahač apokalipse ne može još razviti takvu brzinu i učinak jer suvremena znanost stalno pokušava pronaći nove izvore energije i tako spriječiti njegov prelazak u galop. No neke stvari se načelno mogu predviđati, ali je pritom vrlo teško predvidjeti maksimume tih pojava, budući mnogo toga ovisi o nepredvidivom ljudskom odlučivanju i djelovanju. Zato svako predviđanje na rokove duže od 30 godina, nema smisla ako ne sadrži parametre ljudskog ponašanja. Glavni razlog tome je vrlo malo determinističko ljudsko ponašanje u odnosu na prirodne pojave. Znači sadašnja predviđanja o maksimumu porasta stanovništva na Zemlji u 2100. godini mogu biti samo naznaka određenog trenda prirasta. Međutim, kao predviđanje isto nema puno smisla, budući da se tu ne radi o astronomiji već o djelatnosti u kojima sudjeluju ljudska bića s potpuno nepredvidivim ponašanjem.



Zajednička osobina svih predviđanja koja se oslanjaju samo na napredak znanosti i tehnike je upravo ta što su prekomjerno optimistička. Nakon iskrcavanja astronauta na Mjesec 1970-ih godina, nastaje prava euforija glede budućih svemirskih istraživanja. Tada se predviđalo kako će do 2000-te godine biti još desetak iskrcavanja na Mjesec, kako će do tog vremena predsjednik SAD-a biti u orbiti, kako će se djeca rađati na svemirskim stanicama te kako će odmah nakon 2000-te godine Mars biti na "dohvat ruke" u smislu iskrcavanja astronauta. Pritom treba naglasiti kako su takva predviđanja iznosili kompetentni ljudi u astronautici, a ne nekakvi šarlatani.
Istodobno, nisu ostvarena ni neka vrlo logična tehničko-tehnološka predviđanja poput primjerice, električnog osobnog automobila, koji bi služio za osobni prijevoz u velikim gradovima uz znatno smanjenje zagađivanja. Njegovi akumulatori punili bi se preko noći i bio bi vrlo pogodan za ljude s kućama u prigradskim naseljima. Sedamdesetih godina napravljena je jednostavna prijenosna pećnica koja koristi sunčevu energiju. Smatralo se kako će tu pećnicu vlade država koje žive južno od Sahare podijeliti tamošnjim plemenima, koja stalno uništavaju raslinje na rubu Sahare radi pripremanja hrane. Granica Sahare godišnje se pomiče za nekoliko kilometra na jug zbog uništavanja raslinja i klimatskih poremećaja. Iako bi mnoge arapske zemlje mogle na jednostavan način koristiti sunčevu energiju u domaćinstvu, ni na tom području skoro ništa nije napravljeno.

Znanstvenici koji su već 1970-ih godina upozoravali na štetni efekt "staklenika" zbog ispuštanja CO2 u atmosferu, smatrani su ekstravagantnim i nitko nije ozbiljno vjerovao u štetne posljedice toga. Slično je bilo i s predviđanjima katastrofalnih posljedica neobuzdanog prirasta stanovništva. Iako su u ondašnjim predviđanjima bile pogrešno određene godine maksimuma globalnog zagađivanja i prirasta stanovništva, pritom zasigurno nisu netočno procijenjene posljedice tih pojava. U stvari posljedice iz 2000. godine su i gore od predviđanja iz 1970-ih godina. Tada je bilo nezamislivo kako će u Njemačkoj skoro svake godine dolaziti do katastrofalnih poplava, a isto tako i u dijelovima Velike Britanije i Francuske. Također su bili nezamislivi olujni vjetrovi velikih brzina, kao i velike snježne lavine u Francuskoj i Švicarskoj. Istodobno hurricanei koji su i do sada bili poznati u Alabami i predjelima susjednih saveznih država SAD-a, danas postaju sve učestaliji i snažniji. Nitko tada nije ni mogao sanjati što je jedan El Ninjo u stanju napraviti. U ostalim dijelovima svijeta još je gore. Na nekim otocima blizu Salomonskog otočja, koje se smatralo za svojevrsni zemaljski raj, orkanski vjetar brzine od oko 500 km/h je zbrisao sve pred sobom. Takav vjetar je u stanju trgati živo tkivo sa čovjeka.



Proučavanjem svih prošlih i sadašnjih predviđanja može se zaključiti kako će drastični porast stanovništva u kombinaciji s efektom staklenika (zagrijavanjem atmosfere) dovesti do vrlo teških negativnih pojava te velikog porasta siromaštva u nerazvijenom svijetu uz masovnu glad i širenje bolesti. Ti negativni trendovi će doći do punog izražaja oko 2030. godine dokle se prostire vrijeme realnog predviđanja. Razvijene zemlje će isto tako biti pogođene galopom prvih dvaju "modernih jahača apokalipse", ali one će ih nekako svladavati. Međutim, veliki dijelovi Afrike i Azije u kojima žive nerazvijeni bit će jače pogođeni tim promjenama uz mnogo manje mogućnosti za obranu od njih. Masovno siromaštvo i glad pogodit će stotine milijuna ljudi, a čitavi predjeli bit će opustošeni. Može se samo nagađati tko je prvi na redu, ali vrlo vjerojatno je to Afrika te neki dijelovi srednjeg Istoka i Indije. Nasuprot tome, razvijene zemlje će zakasniti u borbi protiv efekta staklenika, kao i u pomoći zemljama koje su najviše pogođene rastom stanovništva i klimatskim promjenama.

Nadahnut našim pripovjestima i doživljajima sa cestovnim interceptorima, prije par dana nam se javio jedan redoviti posjetitelj postaje i čitatelj bloga (podaci poznati redakciji). Bez puno uvoda, odmah je prešao na stvar i ispričao svoje jedinstveno iskustvo sa Čeških prometnica, koje je potkrijepio i sa dokaznim fotografskim materijalom. Na žalost ovo visokotraumatsko iskustvo je na njega ostavilo trajne posljedice u tehničkom smislu. Posljedice koje i danas pokušava ublažiti pronalaskom tajanstvenog cestovnog ratnika...

Date: Mon, 12 Mar 2007 11:11:44 +0100
From: dani.flanker@gmail.com
To: "JET MANGA LTD" jet_manga@yahoo.com
Subject: Posljednji Ceski interceptor!

...Bilo je to pred Novu 2002., negdje oko Ruzina, blizu Praga. Iako se priblizava zeljeznickoj pruzi kojom ima proci superbzi vlak, posljednji ceski interceptor ubacuje u nizu (serijska inacica ovog vozila ima 3, a doradjena 4 brzine), pali se Vodochodyev 14-stupanjski centrifugalni kompresor i uz zaglusujucu buku i skripu guma zaobilazi vozilo ispred sebe. To talijansko smece, koje nazivaju Lamborghini, po pisanju kapitalistickih automobilistickih casopisa proglaseno je najbrzim autom danasnjice te je po karakteristikama ubrzanja cak usporedjivan s lovcem F-15.

Prilikom prometne radnje pretjecanja, savjesni vozac interceptora, vjerojatno tipicni Ceh s ustajalom fudbalerkom koju nije oprao 2 mjeseca, ne krsi i najosnovnija sigurnosna pravila cestovnog prometa te pali lijevi pokazivac smjera (u Ceskoj poznat i kao zmigalo). Mi ne mozemo virovat, iiijjaaaoooo, mislimo da sanjamo, cicamo Staro Brno, prelazimo na domaci toksikant Becherovku...ubrzo i mi zaobilazimo talijanskog burzuja, vidno zbunjenog i znojem oblivenog zalizanka, bit ce nekog Gjusepea.



Mi pokusavamo stici interceptora, zavirit mu ispod haube, upoznat pilota, pitat ga gdje i sto toci kao gorivo, uslikat se, napisat clanak... no ubrzo nam postaje jasno kako je to apsolutno nemoguce s nasim strojem koji broji jedva 150KS. Nakon euforicnog trenutka postali smo svjesni da smo gotovo jedini na svijetu koji su vidjeli posljednjeg Češkog interceptora i pritom ga uspjeli uslikati. Na dijelu ceste ostala su dva vijugava traga od guma, sto nas je uputilo na zakljucak kako interceptor nema balansiran trap. Mi smo narednih dana bajsali po Pragu, narednih godina dolazili na zrakoplovne priredbe, u Hrvatskoj ugostili mnoge Cehe, ali interceptora vise nitko nije vidio...

Dugo je odolijevao. Predugo se odupirao neizbježnom. Dugo je furao svoj film, film ratnika-pjesnika koji se bori kao plaćenik po udaljenim dijelovima galaktike za tuđe interese. Živio od nemila do nedraga i iznenađivao nas s vremena na vrijeme sa svojom mračnom poezijom. Poezijom koja je odisala s njegovim neobičnim iskustvima, stečenim onkraj realnosti naših već uhodanih života. Prvi put nas je iznenadio sa pričom o visokim jablanima, pričom o onima koji se uzdižu iz magle zemaljske. U mjesecima koji su slijedili, pripovjedao nam je o očima prašume i pozivu mjeseca. Nakon toga je mjesecima izbivao s postaje. A kada se vratio u studenom, bio je mračniji i razočaraniji nego ikad. Pričao je o živim mrtvacima i čudovištima koje je sretao u međuvremenu. Zvučao je kao netko tko je potpuno izgubio vjeru u ljude. Šutljiv kakav jest, nije nam davao ništa osim svoje poezije. No pretpostavljali smo, kako je u toj njegovoj boli prste imala nekakva bionička gejša.




Sljedeći put smo ga vidjeli opet, tek nakon dva mjeseca. Sletio je u postaju iz tko zna koje zone sumraka. Buncao je nešto o pokretanju vlastitog biznisa. Još je zvučao razočaran u ljubav, ali je bilo i naznake oporavka. I onda danas šok... Redovitim pregledom nadolazećih potprostornih elektronskih poruka, zapovjednik korporacijske galaktičke flote (skraćeno zkgf Manga ) otkriva nestandardnu poruku bez uobičajenih flotnih obilježja. Nakon uobičajenog skeniranja i otvaranja, neko vrijeme je zadubljen čitao, a potom se njegovim licem protegao smješak. Uskoro nas je napustio zbog obveza u floti, ali nam je na prijenosniku ostavio po svemu sudeći zadnji poetski uradak našeg lutajućeg samuraja-pjesnika. Poruku koja ga je začudo ipak razveselila. Stoga ovu jasnu naznaku samurajevog iskoraka iz zone sumraka prema svjetlu prenosimo u cijelosti... jer je naš samuraj napokon pronašao svoj dugo traženi mir...


Knjiga postanka I. glava

Ja sam fluid, zrak, a kad se pokrenem zovu me vjetar. Mogu uživati u brzinama, beskrajnim oštrim plavetnilom ili polako kliziti visinama u kojima je nebo tako toplo modre boje. Mogu biti orkan koji uništava sve pred sobom, uživajući u boli koju ostavi, ali i nježni povjetarac koji će ti se provući kosom, zaplesat ti među nogama, nestašno podižući haljinu. Čas ću te ljutiti svojim nestašlucima, a čas ću ti nježno milovati vrat, dodirujući lice i usne, koje me tako zanosno privlače.
Ti me ne vidiš, ali osjećaš moju prisutnost, znajući što želim. Zato ću ti se pokazati. Uzeti ljudski lik. Možda nećeš odmah znati da sam to ja, ali ćeš primjetit da nema više onog povjetarca koji ti je tako godio. Podignut ću šešir koji sam ti maločas zbacio. Zahvalit ćeš mi se zbunjeno i otići praćena pogledom što se prošetao dubinama tvojeg uma.

Doći ću opet. Možda još večeras, iste noći. Osjetit ćeš pucketanje okna pod mojim pritiskom. Ustat ćeš, osjetivši me ponovno. Otvorit ćeš prozor. U prvi mah sve će se smiriti, a onda ću polako ući. Osjetit ćeš me kao topli dašak na svojoj koži. Tvoja svilena spavaćica zatreperit će pod mojim lakim dodirom, a ja ću kroz svilu osjetiti tvoje toplo, punokrvno i tako nježno tijelo. Uživat ćeš te tihe noći punog mjeseca sa toplim južnim vjetrom na svome tijelu. Osjetit ćeš kako se ugoda umnaža, dok plahte budu drhtale kao u ekstazi. Željet ćeš me mnogo. Željet ćeš me tu i odmah. I ja ću htjeti tebe, tvoju strast i nježnost i zato ću ponovno postati čovjekom te noći. Zbog tebe.
Nećeš se uplašiti, možda samo malo. Neće te biti stid ili možda malo. Dodirnut ću te ponovno i raspustit tvoju kosu boje sunca kraj kojeg sam tolio puta bio. Tada ćeš me povuću u bezdane svojih očiju, a ja ću se izgubiti u njihovim zelenim prostranstvima. Nikada više ne našavši izlaza, kojeg neću previše ni tražiti, postavši povjetarac samo za tebe.

Jedan ženski dio publike je nedavno prosvjedovao u svezi takozvanih "muških tema", koje su zaredale na našem blogu. Stoga slijedi jedan opušteni post u skladu sa krajem radnog tjedna. Pred nama je vikend, koji će posada postaje po zapovjedi zapovjednika korporacijske glaktičke flote provesti na zasluženom R&R (NASA skraćenica, koja označava "rest and recreation"). Znači ovaj vikend provodimo na površini najbližeg planeta u neizmjernom uživanju u jelu i piću, dobroj glazbi i lijepom društvu. Većinom ženskom naravno



Ako se budete kretali navedenim koordinatama javite se.

Ugodan vikend i svako dobro

želi Vam cijela
012 STATION posada

Bilo je to u ona vremena prije otvaranja Dalmatine. Klasična lovačka priča za klađenje. Kretala bi otprilike ovako. Prošli vikend stigao sam sa bijelim interceptorom od Zagreba do Splita za sat i dvadeset pet minuta. Mojne srat Manga. Pa koju brzinu to tvoje čudo razvija? Jedva 170 km/h. Pa to je preko 360 km. Nema šanse prevaliti tu udaljenost, pa taman da si čitavo vrijeme držao maksimalnu brzinu. A stara državna A1 ne podržava takvu brzinu putovanja čitavo vrijeme. Jedva na nekim dijelovima. Nedovoljno kako god okreneš. Prkosi matematici i fizici. Povuci potegni. Navlakuša. Klađenje. Kuže da se zagonetno smješkam, ali znatiželja je jača. Jebeš turu ili dvije pića. Ma daj reci kako si stigao za 1:25? I onda... Manga vadi sliku...




Neki odmah skuže i puknu se smijat. Neki ne skuže odmah pa dobiju drugu sliku.




A kad dobiju treću skuže i oni najbistriji.



Bijaše to u dobra stara vremena. Dok je još postojao HRZ i normalan međuljudski odnos među kolegama letačima. Kad zapovjednik nije imao potrebu dokazivati svoju moć gaženjem potčinjenih. Jer mu je do prekjučer dupe ovisilo o tom dočasniku ili mlađem časniku. Danas bi na žalost ovakva slika ušla u kategoriju vojnostegovniog prijestupa. Em dečki ne lete, em nemaju opreme, em nemaju plaće, em nemaju stanove... i onda još ne mogu iskoristiti ovakvu rijetku prednost svoga poziva. Jer su se kreteni odgovorni za takvo stanje, odjednom počeli igrati vojske. Skupljat bodove u višoj kući, gaženjem vlastite eskadrilske nejači. A kad ovakav teretnjak (koji troši 700 kg goriva na sat) ide s kraja na kraj bumeranga, ništa ne košta ako u njega utovariš još nešto. Recimo friško lakirani auto mlađeg kolege pilota. Eto nekoć bilo, a danas se spominjalo. Dok se u smiraj HRZ-a uz vatru pripovjeda o dobrim starim vremenima...

Znači na zahtjev kolegice Tyche slijedi odgovor po pitanju strategije obrane Jugoslavije u Hladnoratovskom periodu. Slijedeća dva pasusa predstavljaju izvadak iz članka objavljenog u Polemosu 11-12, pod naslovom "Razmatranja o JNA (3 dio)".



Na istoj str.189 navodi: "- svi tenkovi u naoružanju JNA su bili istočnog (sovjetskog) porijekla (osim u razdoblju IB-a, kada je putem vojne pomoći jugoslavenski oružanim snagama dopremljena izvjesna količina američkih tenkova tipa "Shermann" i "Patton", koji su vrlo brzo nakon normalizacije odnosa sa SSSR-om spremljeni u ratnu pričuvu), u prvo vrijeme su kupovani T-54, T-55 i laki tenk PT-76, dok nije usvojena licencna proizvodnja T-72 kao malo modificirana inačica M-84."

Tenkovi koji su zamijenili zastarjele američke tenkove Shermann i Patton iz II. svjetskog rata bili su sovjetski T-54 i T-55, a nabavljeni su u znatnom broju s velikim zalihama streljiva. Veći dio rada g. Ogoreca počiva na tezi, kako je SFRJ imala puno više tenkova od potrebitog broja za sukob s vanjskim neprijateljima. Međutim s tom netočnom tezom on potvrđuje upravo ono što pokušava pobiti. Naime, jedino je veliki broj tenkova u naoružanju JNA mogao biti dovoljan za vođenje ratnog sukoba s SSSR-om i zemljama Varšavskog ugovora. Njihov napad bi se odvijao iz ravničarskih i tenkoprohodnih pravca sjevernih i sjeveroistočnih zemalja. Tamo su relativno snažnije tenkovske snage trebale usporiti njihovo napredovanje do povlačenja u "bastion" tj. u one dijelove SFRJ u kojima prevlast u tenkovima nema više nikakvu odlučujuću ulogu. Pojam "bastiona" je nastao upravo iz tog razloga, dok je najvećim dijelom obuhvaćao brdsko-planinska područja Hrvatske i BiH u kojima se i tijekom II. svjetskog rata bilježio uspješan partizanski otpor. S druge strane hipotetski napad NATO snaga nije mogao imati tako radikalan cilj ni mogućnost vođenja rata s velikim tenkovskim postrojbama zbog uskog obalnog tenkoprohodnog pojasa. Osim očitog neazumijevanja strateških opredjeljenja JNA, autor u prethodnim dijelovima teksta pokazuje i ne razumijevanje temeljnih geopolitičkih odnosa u okružju ondašnje SFRJ. Ipak zadržat ću se samo na njegovim netočnim navodima vezanim uz tehniku jer nemam namjeru uvlačenja u političko prepucavanje.

"Malo modificirana inačica M-84" zaista je bila utemeljena na licenci tenka T-72, ali je predstavljala za klasu bolji proizvod. Glavnu razliku predstavljala je ugradnja boljeg motora domaće proizvodnje i lasersko-računalnog ciljnog sustava s mogućnošću osmatranja noću. Takav ciljni sustav u to vrijeme nije bio nigdje razvijen ni primjenjen u SSSR-u, a bio je rezultat istraživanja i suradnje Iskra Optoelektronike sa švedskim i nizozemskim tvrtkama. Njegova mogućnost brzog odgovora (response u kibernetičkom smislu) na pojavu neprijateljskih tenkova na udaljenostima većim od 500 metara bio je u to vrijeme u kategoriji najboljih svjetskih dostignuća. To se najvećim dijelom može zahvaliti upravo suradnji sa švedskim tvrtkama koje su se dugo vremena bavile s tom problematikom, dok su za razvoj noćnog ciljanja bile zaslužne nizozemske tvrtke. Konačna montaža tenkova M-84 obavljala se u slavonskobrodskom "Đuri Đakoviću", koji je i danas zadržao osnove za daljnji rad na razvoju novih tenkova. Po toj Ogorecovoj analogiji bilo bi logično ustvrditi kako je i današnja Hrvatska u vojnom smislu ovisna o Rusiji (ili čak Jugoslaviji) budući da se i njen novi Degman temelji na tenkovima T-72 i M-84.



Na str.188 navodi: "zaključio sam samo kako je zbog nemogućnosti jugoslavenske industrije da zrakoplovstvu osigura kvalitetan borbeni zrakoplov, njihov oslonac ostao zastarjeli sovjetski lovac MiG-21"

Ponovno zbog nepoznavanja problematike i nemogućnosti sagledavanja šire slike g. Ogorec se hvata jedne činjenice i zaključuje krivo. Nije istina da jugoslavenska zrakoplovna industrija nije mogla omogućiti kvalitetan borbeni zrakoplov i koja je zbog ranijih navoda većim dijelom prebazirana iz Beograda u područje "bastiona" tj. Mostar. Činjenica jest da ga u ono vrijeme nije osigurala, ali iz sasvim drugih razloga. Jugoslavija je od kraja II. svjetskog rata imala solidnu zrakoplovnu industriju. Na temelju predratnog lovca Ikarus IK-3 u vrijeme IB-a proizvedeno je oko 250 lovaca S-49. Od početka pedesetih SFRJ je imala nekoliko prototipova mlaznih aviona s francuskim mlaznim motorima Turbomeca malog potiska, ali koji su tada jedini bili dostupni na tržištu. Izrađen je i ispitan cijeli niz prototipova od Ikarusa 451, S 451-M Zolja, 452-M, zatim J 451-MM Stršljen, S 451 Matica, T 451-MM Stršljen II do 1958. godine kada je prekinut projekt lakog lovca-presretača B-12 predviđenog za brzine do 1000 km/h. Prvi mlazni avion proizvođen u većoj seriji bio je N-60 Soko Galeb G-2. Bio je to prvi školsko-borbeni mlažnjak u svijetu koji može polijetati sa travnatih površina. Ne želeći nabrajati ostale projekte jugoslavenskih borbenih aviona poput J-20 Kraguja, J-21 Jastreba, J-22 Orao i N-62 Supergaleb G-4 zadržat ću se upravo na toj Galebovoj sposobnosti. S dosadašnjim izlaganjem moglo je svima postati jasno kako SFRJ nikada nije očekivala realni napad s mora i zapada, ali je vrlo realno očekivala napad sa sjevera i istoka. Stoga je cjelokupna strategija, taktika, ustroj, organizacija, naoružanje i logistika bivše JNA bila pripremljena za masovni tenkovski prodor. Nakon pada željezne zavjese i nakon uvida u istočnonjemačke arhive, Zapad je bio zgranut s planovima koji su tamo pronađeni. Ono što su do tada nagađali i protiv čega su razvijali doktrinarni pristupa FOFA (Follow-On-Forces-Attack), te "tankbustere" poput A-10 i AH-64, nakon uvida postalo im je potpuno jasno. Sovjetske oklopno-mehanizirane snage bi pregazile cijelu Zapadnu Njemačku do granice sa Francuskom unutar 48 sati. Sukladno tome pad Beograda i Zagreba mjerio bi se u satima, a lovačko zrakoplovstvo postojalo bi maksimalno tjedan dana. Ne zaboravimo pritom da je to uključivalo i dva puka lovačkih aviona ukopanih u Plješivici i na Slatini, a koji su doslovno mogli preživjeti izravni pogodak taktičkog nuklearnog projektila. Stoga su sa završetkom operacije "Allied Force" Amerikanci bili nemalo iznenađeni, jer je iz potkopa tog najžešće napadanog aerodroma pored Prištine izletjelo 18 lovaca MiG-21.

Stoga je bilo potpuno neisplativo i protivno zdravoj logici ulagati u razvoj vlastitog lovačkog zrakoplova. Drugim rječima utući milijarde dolara u oružni sustav koji će u slučaju sovjetskog napada trajati najviše tjedan dana. Međutim, SFRJ je trebala lovačko-bombarderske i jurišne zrakoplove, koji su trebali usporavati napredovanje oklopnih armija. Isto tako nakon pada većih gradova oni su morali biti sposobni djelovati s nepripremljenih uzletišta u "bastionu" kao što su ravni dijelovi vijugavih bosanskih i ličkih cesta te hercegovački pašnjaci. U tu svrhu na Galeba i Jastreba su se mogle montirati i startne rakete za skraćivanje dužine polijetanja. No, usprkos svemu tome u slučaju napada s istoka, Jugoslavensko RV i PVO generalno bi prestalo postojati unutar mjesec dana. Znači može se zaključiti kako tadašnji oslonac zasigurno nije bio "zastarjeli" lovac MiG-21, pa ni LBA koju je činila cijela lepeza jurišnika od Kraguja do Orla. Glavni oslonac SFRJ nije uopće bilo ratno zrakoplovstvo, već TO u kombinaciji s ONO i DSZ. Tek prestankom postojanja SSSR-a i nestanka realne prijetnje iz tog pravca, pokrenute su ozbiljnije studije razvoja jednomotornog lovačkog aviona, a koji je u suradnji s Amerikacima na području motora i elektronike trebao biti namjenjen trećim zemljama. No, raspad SFRJ prekinuo je taj projekt poznatiji kao Yu-supersonik ili NA (Novi Avion).

Nastavljamo u sličnom revijalnom toni. Ponukani nedavnom presudom Međunarodnog suda u Haagu i žučnim reakcijama koje je ista izazvala u blogosferi, nameće se potreba pojašnjavanja uzroka koji su doveli do takve presude. Kao što već rekoh na nekoliko blogova, to nije bila oslobađajuća presuda Srbiji, već Europi. Istoj onoj Europi koja je sve to gledala, potpuno nesposobna za vojnu reakciju. Stoga vam prenosim do danas najbolju viđenu analizu sranja na ovim prostorima, a koja je kasnije izdana u knjizi:




Ideje o vođenju malih ratova bez ljudskih gubitaka

Nakon što se Amerikanci oslobađaju Vijetnamskog sindroma i ohrabruju izvanrednim uspjesima tijekom I. zaljevskog rata vođenog na početku 1991, počinju razmišljati kako manje regionalne ratove i određene vojne akcije provoditi udarima iz zraka, bez ljudskih gubitaka na zemlji. To bi u punom smislu bilo postizanje ratnih ciljeva pomoću sustava oružja i bez gubitaka, a ponekad čak i bez učešća vojnika na zemlji. Za ostvarivanje nečeg takvog bio je potreban intenzivan znanstveno-istraživački rad na daljnjem usavršavanju inteligentnih raketa i bombi. Jedan od prvih koraka u tom smislu bio je uvođenje GPS uređaja u sustav vođenja krstarećih raketa, a zatim i vođenih raketa i planirajućih bombi. Tako je znatno snižena cijena krstarećih raketa, a istodobno su stvorene inteligentne rakete i bombe koje se mogu koristiti u svim vremenskim uvjetima. Načinjene su i bombe koje izbacuju veliku količinu kompozitnih ugljičnih vlakana, koje nakon odbacivanja iznad transformatorskih postaja izazivaju kratke spojeve i prekid njihova rada. U svakom slučaju broj vrsta inteligentnog oružja se stalno povećava. Pritom je vrlo važno spomenuti kako se takvo oružje može podjednako koristiti sa suvremenih i zastarjelih tipova aviona. Naime, sve te vođene rakete i bombe lansiraju se na cilj izvan uže zone PZO odnosno s odmaka od cilja pa se stoga nazivaju Standoff oružjem. Osim toga SAD nije imao u planu sukobe s tehnički razvijenim državama.

Jedna od prvih takvih vojnih akcija 1995. godine bila je američka intervencija u BiH, kojom je de facto završen rat u Bosni. Rat u Bosni pretvorio se u nešto najgroznije što je Europa doživjela nakon II. svjetskog rata. Od 10 ubijenih tijekom Napoleonovih ratova bilo je 9 vojnika i 1 civil, i to samo pri izvođenju cijele kampanje, a ne bitke. Veliki mislioc Pierre Simone de Laplace je htio Newtonovom determinizmu u mehanici i astronomiji dati neki sveopći karakter. To ga je dovelo do stvaranja ideje sveopćeg determinizma, prema kojoj bi ljudsko ponašanje s razvojem bilo sve određenije u pogledu sve civiliziranijeg ponašanja, uključivo i ratove. De Laplace bi se zasigurno gadno razočarao, da je mogao znati kako će se mnogo godina kasnije dogoditi strahote, poput onih u Bosni 1992. godine. Tu je na jednog poginulog vojnika ubijeno, najčešće na zvjerski način, do 50 civila.
Raspadom Jugoslavije 1991. godine velika se količina naoružanja iz vojarni bivše JNA s područja Slovenije i Hrvatske gomilala u Bosni, a osim toga bilo ga je i u tamošnjim skladištima JNA. Međunarodno nepriznata i raspadnuta vojska, koja sebe još uvijek naziva JNA, predaje Srbima u Bosni skoro sve to oružje, a oni stvaraju Republiku Srpsku. Na taj način je stvoren omjer odnosa u topovima od oko 700 prema nula. Slično je bilo i u međusobnom omjeru tenkova i oklopnih transportera jedinica Republike Srpske i postrojbi ostatka Bosne i Hercegovine, koja je početkom 1992. postala međunarodno priznata država i članica Ujedinjenih naroda. S takvim nesrazmjerjem u naoružanju, Vojska Republike Srpske zauzima oko 73,8% teritorija države Bosne i Hercegovine te počinje etničko čišćenje osvojenog područja.

Europa je preko mirovne misije UN-a znala za sve te zločine, ali nije bila u stanju ništa učiniti. Srpska vojska je opkolila Sarajevo i svakodnevno je iz mnoštva topova i minobacača ubijala njegovo stanovništvo. Istodobno, Europska zajednica je zalaganjem za embargo na uvoz oružja svim republikama bivše SFRJ izravno išla na ruku osvajanju Vojske Republike Srpske, koja je imala više nego dovoljno naoružanja bivše JNA, dok je druga strana trebala ostati nenaoružana. Krajem ljeta 1992. godine u BiH dolaze i "plave kacige", ali ni one ne mogu učiniti ništa protiv srpskih jedinica. Čak je francuski predsjednik François Mitterrand uz osobni rizik posjetio opkoljeno Sarajevo, koje je svakodnevno i sustavno uništavano srpskim topništvom. Iako se osobno uvjerio u očajan položaj civila u opkoljenom gradu i dalje je smatrao kako bi davanje naoružanja državi BiH, dovelo do dodatnog proširenja sukoba na cijeli Balkan. Sarajevo i BiH posjetio je i tadašnji britanski ministar vanjskih poslova Sir Douglas Hurd, ali u svojstvu izaslanika Europske zajednice. Na pitanje novinara o velikoj vojnoj premoći srpske strane kao glavnog uzročnika svih tih razaranja, on odgovara kako problem nije u tome što srpska strana ima previše oružja nego što sve strane imaju previše oružja. Isti takav netočan, moglo bi se reći i namjerno lažan izvještaj, predao je kasnije i Europskoj zajednici.

Logično se postavlja pitanje što je sve to značilo. Mitterand i Hurd vjerojatno nisu favorizirali srpsku stranu, već su se uplašili kako bi ekonomski div i vojni patuljak - Europska zajednica - jednog dana morala vojno intervenirati, a za što je bila totalno nesposobna. Uvidjevši kako je EZ nesposobna za sređivanje prilika u Hrvatskoj i BiH-u, nastupa administracija američkog predsjednika Billa Clintona, koji dolazi iz redova Demokratske stranke. Zahvaljujući mogućnostima zrakoplovnih udara inteligentnim oružjem, SAD je bez vlastitih trupa na zemlji ishodio političko rješenje vojnim putem. Najprije je Hrvatskoj dano "zeleno svjetlo" za oslobađanje svojih okupiranih područja. Nakon toga su NATO snage predvođene SAD-om izvršile napad na infrastrukturu Republike Srpske. Tom napadu su prethodila upozorenja i ultimatumi Srbima u Bosni, koje je general Mladić pokušao izigrati onako kako mu je to do tada uspijevalo s Plavim kacigama UN-a. Budući da NATO snage nisu raspolagale inteligentnim oružjem u odgovarajućoj mjeri, može se slobodno reći da je SAD predvodio taj napad.

Napad usmjeren na infrastrukturu Republike Srpske započeo je 30. kolovoza 1995. godine u 01.55 sati. Prema izboru vremena napada odmah se vidjelo kako se radi o "inteligentnim oružjima" za koja nema razlike između dana i noći. Napadnuti su infrastrukturni objekti za obskrbu strujom i vodom, središta veze, mostovi te je na taj način paraliziran cjelokupni promet i život u Republici Srpskoj. Od vojnih objekata napadnute su samo skupine tenkova, topništvo, vojarne i slično. Naravno, prije svega navedenog je neutraliziran sustav PZO napadom na radarske i raketne sustave.
Pritom je kolateralna šteta bila minimalna, iako se ponegdje i pojavila. Kako su ponegdje radari i druga vojna sredstva bili postavljena u blizini škola i crkava, njihovim uništenjem došlo je i do određenog oštećenja navedenih objekata. Iako su javno deklarirani ciljevi NATO-vih snaga bili komunikacije, skladišta, radarsko-raketni sustavi i slično, režimski tisak u SR Jugoslaviji navodi kako se u stvarnosti ta akcija svela na neselektivno bombardiranje srpskih naselja i civilnog stanovništva. Pritom je bilo nevjerojatnih izjava o upotrebi određene vrste atomske bombe koja širi bolesti i viruse, zbog kojih su se mnogi ljudi žalili na nagli porast bronhitisa i astme. Korištena su uglavnom inteligentna oružja koja bi inače bilo vrlo glupo koristiti za napad na ljude tj. u ulozi za koju ona uopće nisu učinkovita.
Što se tiče PZO Republike Srpske, ona se pokazala boljom od iračke. Pored ostalog PZO VRS je imala i stariji mobilni raketni sustav 2K 12M "Kub-M", NATO oznake SA-6 Gainful, ali ga je uspjela učinkovitio upotrijebiti usprkos jakim elektroničkim smetnjama. Tijekom tih akcija u BiH sustavom Kub je oboren jedan američki lovac F-16 s pilotom Captain Scott O'Grady.

Stoga se može slobodno reći kako je upravo američka diplomacija, uz potporu svojih vojnih mogućnosti, dala veliki doprinos u postizanju mira u BiH. Zaslugom SAD-a je potpisan Washingtonski sporazum između Hrvatske i BiH 1. ožujka 1994. godine, čime je okončan vrlo težak sukob između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata u BiH. Krajem 1995. je potpisan i Dytonski sporazum, nakon vojnog pritiska na Republiku Srpsku. Sporazum je uz osobno angažiranje predsjednika Clintona, napokon donio mir Bosni i Hercegovini, ako i ne potpuno političko rješenje.


Mnogo zanimljiviji od rata u Bosni je bio napad NATO snaga na SR Jugoslaviju 1999. godine, koji je Europi uglavnom kratko nazivan Kosovskom krizom. To je u punom smislu bio rat - sui generis, u kojem su ratni ciljevi postignuti samo djelovanjem inteligentnih oružja, bez plana za stupanje kopnenih snaga u rat. To se više ne može ni zvati primjenom doktrine Zračno-kopnene bitke, jer uopće nije bilo predviđeno stupanje na scenu kopnene komponente. Do tog NATO-va napada došlo je nakon neuspješnih pregovora s Miloševićem, pri čemu je on od mnogih utjecajnih političara bio uvjeravan kako NATO snage ne mogu više pred licem cijelog svijeta ostati po strani u slučaju Kosovske krize i kako će ih odbijajnjem kompromisa prisiliti na rat. Milošević je smatrao kako će smotana i neodlučna EZ opet popustiti, ali se prevario...

Današnji post biti će sastavljen od više različitih komentara ostavljanih na raznim blogovima. Autorove "mudre" misli posijane diljem blogosfere, koje su izazvale uglavnom pozitivne reakcije. A kao što jednom rekoh, blog umire bez feedbacka ili povratne sprege. Znači smisao ovog posta je okupiti ih na jednom mjestu i ujedno dobiti Vaš komentar sabranih komentara...

O domovini: -> rečeno na više mjesta
Uporaba nazivlja tipa Rvat, Rvacka, Rvatcko predstavlja uvredu svakom pripadniku hrvatskog naroda, budući predstavlja maliciozno iskrivljenu inačicu pravog naziva, a koja nam je učestalo servirana iz istočne kuhinje. Ne znam, niti me na kraju krajeva zanimaju tvoji motivi, ali pokušaj ne vrijeđati one kojima nešto znači to sa čime se ti sprdaš.
Drugo, dao Bog da ne uđemo u EU još najmanje deset godina tj. dok naš BDP ne dostigne bar približno njihov. Uđemo li ekonomski nespremni, pokupovat će nas ko što su pokupovali istočno europske zemlje. Uvalit će nam jeftiniju radnu snagu s istoka što će na ovako maloj naciji ostaviti ne sagledive posljedice. Pomest će nam onaj hrvatski haplotip EU7 u dvije generacije.

O narodnjacima: -> Jimblogu
Vrlo dobra analiza. Ako dozvoljavaš uz moj mali dodatak vezano za zadnji pasus.
Po definiciji rat je samo oružani nastavak politike. Znači rat se ne vodi samo s oružjem već i propagandom. Narodnjaci su bili sastavni dio te srpske propagandne mašinerije. I taj je rat BiH očito izgubila. A RH ga upravo danas gubi u miru. Zahvaljujući dođošima iz te iste poražene BiH, te najnovijem bratsko&jedinstvenom pokušaju mirenja zaraćenih balkanskih plemena od one iste međunarodne zajednice, koja je sve to i zakuhala. Jer nam očito treba nova poveznica za buduće Europske, Nato i ine asocijacije... Naravno pod nedužnim objašnjenjima, muzika nije nikome učinila ništa loše. Baš me zanima kako bi se proveo Parižanin koji bi 1949 pustio Wagnera. Nedužnog klasičnog kompozitora, koji je stvarao puno prije pojave nacional-socijalizma, ali kojeg su isti koristili za svoje marševe. Nama se mrtvi još nisu ohladili, a već je počelo narodnjačko ispiranje mozga mladima. Nas stare znaju da ne mogu dobit. Ali mlade imaju odmah. Oni će to slušati samo iz inata starcima te iz svoje mladenačke gluposti. Ako ne slušaš to, onda nisi in ili nisi dio čopora. Neš' dobit ku*ca/pi*ke. Toliko o kompozitorima sranja na ovim prostorima...



O beskičmenjacima: -> kod Male plave
Razlika je samo u terminologiji. Ljude u većini slučajeva dijelim na ljude i govna. Jedna od podinačica govana su i ljudi-guzice (op.a. M.P.) ili lignje (op.a. Manga). Tip koji svoj naziv dobio zbog preživljavanja u prirodi s uvlačenjem u analni otvor šefa, zapovjednika ili generalno rečeno vladajućeg. Drugi naziv počiva na jednistvenoj osobini takvih likova, da poprime oblik svake posude u koju se uliju. Zahvaljujući izrazitoj sposobnosti mimikrije vješto oponašaju i boje okoline. Stranačke. U svakom slučaju beskičmenjaci, koje je izrazito teško uloviti samo s golim rukama, budući su izrazito ljigave i skliske živine. Zato ih se lovi sa posebnim oruđem sa višestrukim kukama, a koji nakon što se zabije u njihova mlitava tijela, onemogućava bijeg u neku novu rupu... analnu...

O celibatu: -> kod Penellope
A sad ide pranje citiranog pisca. Ima katolička crkva dovoljno svojih problema i bez maloljetničkog seksa. Po meni najveća glupost naše crkve se dogodila sa uvođenjem celibata. To je nešto protuprirodno. Možda je imalo funkciju u srednjem vijeku da se ne bi rasipalo bogatstvo crkve, ali danas je potpuno smiješno. Poglavito imajući u vidu da su najveći raskoli u kršćanstvu uzrokovani time. Svi ostali se normalno žene i još uvijek nisu propali. Od pravoslavaca, protestanata, baptista... da dalje ne nabrajam.
Isusa i Magdalenu neću spominjat... jer im nisam držao svijeću, ali prvi apostol Petar je imao ženu i skoro svi pape do crkvenog raskola. Posljedično, kakvi su oni koji danas ulaze pod okrilje te institucije? Naravno čast izuzecima koji osjete Božji poziv. Ostatak svećenstva možemo podijeliti na one koji imaju normalan seksualni život na crno, što znaju svi u selu ili one koji nisu svi svoji. Kad kažem nisu svi svoji, mislim na pedofile, homiće i ostale omiljene medijske teme...
Vrijeme će najbolje pokazati...

O ženama u sustavu: -> kod Tyche
Svaka čast. Kužim te u potpunosti. Šteta što naš sustav i dalje nije spreman za takve. Par djevojaka koje su ušle u sustav, isti je zgazio. One koje su nakon nekog vremena skužile da se najlakše napreduje preko mufa postale su kurve, one koje nisu znale tako igrati postale su stare cure, a naravno one koje su razmišljale kao ti - eleminirane su kao nepodobne. Jad i bijeda. Imali smo jednu kadetsku poslovicu, koja ih je najbolje opisivala - Mogu oni izaći iz JNA, ali JNA iz njih neće nikada... i u skladu s tim su tretirali i žene u vojsci. Moj moto je uvijek bio - ista prava, ali i iste obveze. Znači nema tu sad muško-žensko... za sve mora biti isto ili se sustav urušava. Prave cure koje su tako igrale (ala GI Jane) su brzo izginule... a one koje su se *ebale sa nastavnicima letenja i to s više njih u istom periodu... su bile... pa recimo nagrađivane...



O privatnicima: -> pojma nemam
Znam da ima puno istine u tome što pričaš, ali vjeruj mi nisu svi poslodavci takvi. Evo primjerice mi smo sinoć nakon radnog vremena imali tkz. olujanje mozgova sa djelatnicima. Brain storming je meni omiljena upravljačka metoda rješavanja frustracija među djelatnicima i vodstva, gdje svi imaju pravo reći sve što ih smeta i prijedlog za poboljšanje tog istog. Pljuvačina svi po svima, ali argumentirano. Jedino ograničenje je poštivanje uzusa struke. Ja se njima ne mješam u tehnologiju izvedbe, ali isto tako ne dam nikome od njih gazi po mojoj struci, a to je upravljanje meterijalnim, tehničkim i personalnim resursima. Poanta priče, divlji kapitalizam koji je sada na snazi i takve divlje kapitaliste, tržište će uskoro početi kažnjavati. Propast će sve što se ne može nositi sa zahtjevima tržišta i dobrog poslovanja. Kvalitetno usmjeravan i motiviran djelatnik, će doprinositi više od onog kojeg se gazi, a samim tim njegova tvrtka će poslovati bolje. Znači bit će jednom, samo da li na vrijeme... drugi je dio priče ;)

O našim političarima: -> "blogeru" Staziću
Jutros kad sam ga ostavio bio je tamo. Moguće da je puklo zbog blog-servera. No to ne umanjuje nedostatak komentara u svezi navedene ergele. Nisam zaboravio ono što ste učinili Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu od 2000-te... a s mojim konkretnim slučajem su bila upoznata vaša dva ministra i jedan zamjenik. Svi ste vi meni isti. Lignje ste ko i svi drugi domaći političari. Briselski uvlakači i beskičmenjaci bez nacionalne strategije i vizije. Plivate samo nizvodno. Nalikujete ko krumpir krumpiru. Kažu nam ako ne glasaš ništa se neće promijeniti. Ja kažem nešto će se promijeniti tek ako nitko ne glasa. Prva stvar koja nam treba je čistka u strankama...
Zasjeli ste u te fotelje i čekate da pomrete u njima. Kad ste tako pametni dajte se zaposlite kao privatnici, pa ću vidjet koliko ćete opstati na tržištu. Za razliku od umjetno stvorenog ekosustava i stranačke faune, na tržištu kao i na bojišnici vlada samo jedan zakon - opstanak najsposobnijih. Dokažite mi tamo svoje sposobnosti, a ne palamudite po Saboru kako bi nešto trebalo. Pokažite to svojim primjerom. Privatnik se sigurno neće okružiti sa nekakvim curicama koje ga ne ugrožavaju (Antunovićka=Jadranka) već sa vukovima koji grizu. To najbolje govori kakvi ste svi vi u državnim strukturama. Ne trebate sposobnog potčinjenog, već ovcu koja vas neće ugroziti kad pogriješite u koracima. Znam da i od ovog mog lajanja nema nikakve koristi. Jer Hrvati su nebrojeno puta dokazali da su stoka, koja na svakim izborima glasa za iste. Bandić mi je najbolji primjer iz novije povijesti. Lik koji je pomeo murjaka zato što je radio svoj posao. Pa svugdje osim u RH bi odmah bio politički mrtvac. Zato i zaslužuju da ih takva stoka i vodi...
Ajd Bog...

Mr. 8% bio je ne službeni nadimak Vladimira Zagoreca, koji je zaradio od predstavnika stranih kompanija. Nadimka koji govori više o njemu samome od svega do sad izrečenog. Lika koji se kroz nakazni sustav poremećenih pravila vrijednosti od Čermakovog potrčka uspeo do čina generala i pomoćnika Ministra obrane za opremanje i nabavu OSRH. Nisam mu držao svijeću, ali znam što se o njemu pričalo unutar sustava. Znači ako su lagali mene, lagat ću i ja vas. No vjerujem da je ovo što će te čuti, jako blizu istini. Možda je u nekim sitnim dijelovima prijenosa informacja došlo do pojave šuma i distorzije istih, ali to je ne znatno. Moguće greške su par milijuna gore ili dolje...

Pa odakle početi? Od srednje geodetske i karijere koju je započeo kao potrčko u MORH-u? Od državne tvrtke RH Alan za razvoj i nabavu naoružanja ili od trenutka kad se Čermak odlučio povući sa funkcije glavnog logističara HV i njega postavio kao svog zakonitog prestolonasljednika? Možda najbolje da preskočim uvertiru i puknem vas odmah sa ciframa u glavu. Tjeralica je raspisana zbog nekih tričavih 5 milja dolara u svjetlucavim kamenčičima, a to je bio sitniš iz uredskog sefa za keš plaćanja, prema onome što je inače prolazilo kroz njegove ruke. Nemojte me krivo shvatiti, ali daj što daš. Bitno je da padne zbog bilo čega. No isto brinem kako će mu dokazati pranje novca dok je bio šef RH Alana, na svim onim projektima koji nikad nisu ugledali svjetlo dana pa do nabave ne kompletnog raketnog sustava S-300, za koji kažu da je u biti bio nabavljen kako bi se prikrile nekakve sitne rupe u proračunu od 200 milja dolara. Iskreno, bojim se da mu nitko neće moći dokazati ni provizije koje je digao za kupovinu takoreći "civilne" tehnike puno kasnije. Eto čak se i dobro informirani Puki, čiji izvori se kreću od Ureda do kvazitajnih skraćenica, čudi ko budala šamaru, odkud magistru Zagorcu 26 milja Eura...



Zato ću krenuti od tog dijela. Između ostalog jer sam svjedočio dolasku te tehnike. Bellovi su stigli prvi. Prva tri od deset helikoptera Bell 206B3 sletjeli su na Lučko tjedan dana prije službene primopredaje na Plesu 11. travnja 1997. Pored naših oznaka 601, 602 i 603 nosili su još privremene američke registracije N12093, N12094 i N12095. Navodno su koštali proračun oko 2,5 milje dolara po komadu tj. 25 milja. Osam posto od tog iznosa je 2 milijuna dolara.
Ajmo dalje. Prva tri Pilatusa PC-9 vojnih registracija 051, 052 i 053 stižu nakon Bellova. Kupljeno je 20 komada po cijeni od 5 milijuna dolara po komadu. Ukupna cijena 100 milijuna dolara. Osam posto je 8 milijuna. Znači već smo došli do Zagorčevih prvih 10 milijuna.
A gdje je još muljanje sa nabavom Kanadera koji koštaju 20 milja po komadu, o čemu je već pisano ovdje, Antonovima 32 i dva predsjednička Challengera svaki po 40 milja? Da sad ne nabrajam svaki avion... imate relativno točan popis tehnike HRZ-a ovdje.
Zagi je poznati kolekcionar. Osim novca, vrlo uspješno je skupljao odličja (najodlikovaniji je vojnik RH), oružje, letačke znakove, umjetnine. Čak je i mom klasiću uspio maznut svečani pilotski bodež prije promocije. Klasić je svoj dobio tek sljedeće godine sa drugom generacijom vojnih pilota. Zvuči ne vjerojatno, ali je 100% istinito.



O problemima održavanja preko Zagorca kupljene tehnike i činjenici da nam je letilo svega dva-tri Pilatusa od dvadeset zbog nedostaka guma, bolje da ne počinjem. To je kao da ti pješadija ne može ratovat jer nema čizama. Stvarno mi se ne da tovarit dalje. Stomak mi se diže od takve marve. O tome kako je diplomirao i magistrirao na FPZ-u neću ovom prigodom. Ionako me već neko duže vrijeme ševe sa temom dizertacije. Počnem li sad prat po njima, neću doktorirat nikad. Zato navodim još jednom, jasno i glasno... Zagi je garant sve ispite pošteno dao. Sto posto, kao uostalom i njegovi kolege generali Ćuk, Rojs i da ne nabrajam dalje... Doduše to što ga nikad nisam vidio na predavanjima, konzultacijama, ispitima... pa čak ni na promociji je irelevantno. Jer zaposleni mali štakorčić poput njega, sigurno je imao puno posla oko grickanja vojnog proračuna. Naravno da mu se pritom moralo izlaziti u susret. Na ručkovima i večericama, kako to iz Grčkog zatvora lijepo opisuje Petrač. A onda kad se iz svoje nove domovine Austrije kriomice dovukao na Fakultet po diplomu magistra cestovnog prometa, malo su ga šutirali po podzemnoj garaži. Vjerojatno zbog loše odrađenih geodetskih izmjera iste...

...valjda me neće i razapet ove. Jerbo nisam tip koji okreće drugi obraz. Tko tebe kamenom, ti njega napalmom. Nije statika smrti na križu za ovakve. Ovakvi ne stignu tako daleko. Ovakvi skončaju u plamenu zvijezde repatice... okruženi užarenim metalom i vibracijama koje drobe kosti. Rasplinu se u parama koje tope i keramičke obloge svemirskih letjelica. Nestanu u jarkom bljesku. Ko supernove. Da bi drugi živjeli...

Jer kosac je naš kopilot svagdanji. Kao što to svojedobno jedan naš legendarni jahač prelijepo opisa:

"Od svega se može pobjeći, samo od smrti ne. Ona je uvijek tu negdje, u zraku. Zato se okreni prema njoj i pitaj je što hoće. Onda će od tebe odustati. Tako barem ja radim. Kad zatvorim kabinu ja sam netko drugi. Ja sam borac. Robot. Ovaj Selak, koji sad s Vama priča, ostao je negdje na zemlji."

pukovnik Ivan Selak, Pleso 1995.



I tako prebacih ono što mi je prorokovano. Rekla vračara svojedobno... skončat ćeš 27-e. Nešto vezano za moju veliku ljubav. Dala mi nekakav talisman kako bi ublažila djelovanje tamne strane sile. Naravno da ga nisam nosio. Bilo je još vremena. No malo se za*ebala u proračunu. Skoro zaglavih tri godine prerano. Pomakoh BMW dva metra bočno. Ramenom. No uskrsnu opet iz pepela. Zajaha opet konje vatrene grive. Ali onda dođoše strani ljudi čudnog imena i poslaše nam konje u tvornice salame. Jahače stjeraše u štale da čame u mraku čisteći svinjski izmet. Mnogi stoga odoše u kočijaše. Ja ne htjedoh zamijeniti adrenalin sa zijevanjem zdvojnog kočijaša. Ne htjedoh voziti kočije okružen napirlitanim lakejima. Htjedoh zadržati čistoću vizije. Htjedoh zadržati oštrinu čistoće...

Mnjah... zašto ti *ebeni rođendani uvijek probude ovakve egzistencijalističke spike? Vjerojano zbog inventure. Inventure koja govori, nikad bolje. Pa koji kua onda sve to biti/ne biti sran*e? Za*ebi to. Odo pit s ljudima. Kerozin naravno. I živili i vi meni!

Badnjak 1995, meteosituacija povoljna, ruta Zadar-Šibenik-Kaštela, prva etapa rute, abeam Biograd, vrijeme 04:48. Prometa nema. Noć kristalno čista. Taman su prestale odjekivati okolne eksplozije i toksicirana populacija je polako tonula u san. Plavi interceptor guta tamno zvjezdano prostranstvo pred sobom. Nije posebno brz, ali ljudi se okreću za njim. Njegov izgled govori dovoljno o vlasniku. Ulijeva strah. Sklanjaju mu se s puta. No tama oduzima tu njegovu prednost. Budući smanjuje vidljivost. Pedal to the metal. Cigla na gasu. Želim nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Spavao sam nekoliko sati u autu čekajući je. Sada imamo burnu raspravu. Preburnu. Predbacujem joj čekanje. Bez stvarnog razloga. Preuveličavam. Kao da zvijer u meni njuši ono što nas čeka. Režim nakostriješen, ne znajući pravi razlog toga. Ona šuti. Bližimo se osvijetljenom dijelu. Sto metara s lijeve strane postaja za opskrbu s gorivom, s desne strane u penjanju prema postaji prilazi bijelo prometalo.



Ne smanjujem brzinu. Aktiviram duga svjetla. Jasna poruka. Nadirem. Razdaljina se smanjuje. On stoji i čeka. Odjednom... bez ikakvog racionalnog objašnjenja bijeli metalni stroj kreće. Lik hoće preko pune na benzinsku. Udaljenost je 15m. Udar je neizbježan. Kočim. Dok noga putuje prema pedali, mozak u djeliću sekunde procesuira informacije. Skretanje lijevo = vjerojatna eksplozija benzinske postaje = fatalni ishod za posadu 100%, skretanje desno = let do dvadesetak metara niže razine = fatalni ishod za posadu 80%... moram zadržati putanju. Moram ga pogoditi. Samo ne u vrata. Pokušavam ne oduzeti život majmunu. Pogađam ga po sred prednjeg kotača. Bljesak. Kidanje metala. Prasak stakla. Strahovito kočenje. Zasjecanje pojasa. Usprkos uprtim rukama, udaram prsima o upravljač. Stalo je. Lovim prvi udah ko novorođenče. Isključujem struju. Pogled desno. Razbijen vjetrobran. Udarila je glavom. Vidim krv na njemu. Eksplozija agresije. Pokušavam izaći na svoju stranu. Vrata blokirana. Nemam je snage pogledati. Iskačem preko nje s onim što svi profesionalni drajveri imaju pored sjedala. S drvenom palicom. Krećem prema drugom vozilu. Krv za krv.



Njihovo vozilo se dimi. Vozačeva vrata isčupana i smotana prema naprijed kao da su od alu-folije. Lik sjedi s nogama van i maše rukama lijevo-desno - Dobro je brale, živi smo, dobro je, živi smo... Ne sjećam se svog teksta. Zamahujem. Lik je pijan. Noga mu neprirodno visi. Skrećem palicom prema zadnjem staklu. Prasak. Nešto je moralo pući. Hvatam ga za prsi i sikćem - Nestani. Ne prilazi dok ne dođe policija. Poginit ćeš. Lik ubrzano klima glavom i odskakuje na jednoj nozi. Okret unatrag i vidim njegovog suvozača kako stoji uz njen prozor i priča nešto. Ugledavši mene kako dolazim, brzo uzmiče unatrag, bočno. Ona sjedi lica prekrivenog krvlju i tiho jeca. Vadim prvi zavoj iz donjeg džepa kombinezona i previjam je. Dolaze ljudi sa benzinske, stiže murja, hitna, zovu lika da priđe, on gledajući u mene govori da prvo obrade nju, ja mu signaliziram glavom da i on uđe u hitnu, odlaze, pušem, dajem izjavu. Voze me na hitnu. Ona je još na obradi. Telefoniram doma. Stari kreće odmah. Napokon izlazi umotanog čela. Grlim je.



Sjedimo u tišini. Sviće. Sunce probija kroz staklena vrata hitne. Sežem u džep na lijevom rukavu pilotske jakne. Vadim malu bijelu kutijicu. Trebala je biti izvađena doma, pred mojima. Pružam je. Ona je otvara. Iznenađena je. Klima glavom. Grli me. Pristaje. Stavljam joj zaručnički prsten...

Upravo smo priveli kraju rad na djelu "Aerodinamika i mehanika leta za profesionalne pilote (CPL rating)", tj. do sad najobimnije tiskane knjige u izdanju tvrtke JET MANGA d.o.o. za svemirski prijevoz i usluge. Posebnu težinu tom djelu daje to što je njen autor, general pukovnik zrakoplovstva u mirovini Dr.Sc. Zlatko Rendulić, prošao cjelovit put - od pilota u 2. sv. ratu do konstruktora vojnih aviona. Njegovo višedesetljetno i pionirsko bavljenje tom problematikom na ovim prostorima, okrunjeno je s nekoliko vlastitih avionskih konstrukcija - Galeb, Jastreb, Kraguj, dok je posredno sudjelovao i u razvoju Orla i Supergaleba. Sukladno tome, značaj takvog djela u očuvanju zrakoplovne misli u širem regionu ne treba posebno naglašavati. Tvrdo ukoričena knjiga dimenzija 24x30 cm na 400 stranica s 347 ilustracija (shema, grafikona i sl.) sadrži čak 555 kartica teksta. Povodom izlaska iz tiska tog značajnog djela, s izrazitim zadovoljstvom, prenosimo Vam cjeloviti predgovor iste:



Od 1999. godine uvode se pilotske dozvole potvrđene od JAA - Joint Aviation Authorities, a na kraju 2002. godine 33 zemlje članice JAA prihvaćaju novi Pan Europski sustav izdavanja pilotskih dozvola. Broj novih zemalja članica JAA sustava izdavanja pilotskih dozvola stalno raste. Uvođenje JAA dozvola je povezano s cijelim programom teoretske nastave praćene s JAR - FCL praktičnom provjerom sposobnosti upravljanja zrakoplovom od strane kandidata za dobijanje dozvole. Ova knjiga sadrži nešto više od programa iz Aerodinamike i Mehanike leta za sve vrste dozvola po JAA - Private Pilot Licence i Commercial Pilot Licence i temeljno je prilagođena tom programu. Tome je prilagođen kako primijenjeni matematički aparat, tako i šire objašnjenje pojava, kako bi bile što jednostavnije prihvatljive za pilota. Ono što je dano malo više od određene minimalne razine, poslužit će pilotu za lakši prijelaz na nove tipove zrakoplova.

Budući da se terminologija u zrakoplovstvu stalno obogaćuje velikim brojem novih izraza na engleskom jeziku, nemoguće je da svaka mala zemlja ima u potpunosti riješen problem terminologije na tom području. Zbog toga su engleski izrazi korišteni pored domaćih kako bi se izbjegle moguće zabune. Za njih je prvo navedeno detaljno objašnjenje, a zatim se koriste direktno bez prevođenja. To se ne odnosi samo na one termine koje je zrakoplovna znanost odavno prihvatila, npr. izrazi flutter, buffeting, Dutch-roll, spring tab itd., već i na one koji su direktna posljedica pilotskog žargonskog jezika, npr. Mach Tuck, Tuck Under i Coffin corner. Ovaj posljednji, premda vrlo grub u lingvističkom smislu, postaje neizbježan pilotski izraz. Navedeni izrazi se nigdje ne prevode. Na kraju knjige, u Prilogu, dane su oznake i objašnjenja karakterističnih brzina leta prema JAR-1 definicijama i kraticama, a navedene su i najčešće korištene definicije pojmova na engleskom jeiku. Proučavanje tih pojmova pomoći će pilotu praćenje stručne literature na engleskom jeziku te će ujedno i učvrstiti njegovo znanje na tom području.

Posebno sam zahvalan kolegama i prijateljima Mr.Sc. Tinu Jelaviću, dipl.ing. aeronautike-pilot i Danijelu Vukoviću, dipl.ing. zrakoplovstva na korisnim sugestijama tijekom stručne recenzije i pomoći pri obradi opsežnog teksta i crteža. Na kraju se zahvaljujem i Tadeju Brlecu, ing. na suradnji i potpori.


Zlatko Rendulić

Jastrebarsko, u ožujku 2005. godine

Naša svemirska postaja službenog naziva 012 STATION imala je svečano otvorenje na današnji dan prije točno 365 zemaljskih dana. Od raspojasanog svemirskog tuluma, koji je između ostalog ovjekovječen na glazbenom CD-u, do danas, zbilo se štošta toga. Bilo je i izmjena u sastavu posade. Jednog djelatnika smo zbog njegovog neiskustva i podlijeganju neprijateljskoj propagandi izgubili, ali pritom smo pronašli bolju zamjenu. Odabrali smo i nekoliko kadeta koji upravo prolaze trogodišnju obuku za rad na postaji. Pritom, zapovjednica postaje Andreja nipošto ne odstupa od izvrsnosti, kao glavnog mjerila pri odabiru posade. Ona dobro zna kako dosadašnju visoku funkcionalnost postaje, možemo nastaviti samo uz vrhunski obučene članove posade koji funkcioniraju unutar dobro posloženog kolektiva. A kako sve to izgleda u živo mogli ste se i osobno uvjeriti na 012-blogerijadi, kao i nekim drugim susretima na postaji.

Poslu se u skladu s nazivom tvrtke pristupalo zaista na svemirskoj razini, te rezultati nisu izostali. Iz mjeseca u mjesec bilježili smo sve veći promet u postaji i oko nje. Posjetitelji iz svih dijelova galaksije dolijetali su i vezivali se na doku postaje. Glas o visokom profesionalizmu i svemirskoj usluzi proširio se diljem svemira. Osim višestruko iskazanom interesu medija za našu neobičnu djelatnost, to prvenstveno možemo zahvaliti zapovjedničinom inzistiranju na izvrsnosti i individulanom pristupu svakom posjetitelju postaje. Naravno naši posjetitelji su to prepoznali i u prvom redu zahvaljujući najstarijem obliku distribucije informacija od uha do uha, iz dana u dan hrlili na svemirsku postaju br.012 u sve većem broju. Stoga ne čudi da je protekli mjesec, koji inače bilježi pad prometa u svim uslužnim djelatnostima, postaja zabilježila promet u rangu studenog.



Osim toga naša svemirska tvrtka kao najveći aerospace izdavač u ovom dijelu svemira, tijekom protekle godine dana, publicirala je čak šest knjiga na temu aero i astronautike. Iako navedena djelatnost nema ozbiljnije tržišne isplativosti, zapovjenik korporacijske flote je promiče isključivo u cilju očuvanja tehničke kultutre nacije, budući interes mladih za upravljanje letjelicama opada iz dana u dan. Razlog je u prvom redu svakodnevno zatiranje te struke na državnoj razini. Na što je ovdje više puta bezuspješno ukazivano. Posljedično nesposobni pojednici unutar trulog državnog sustava rasprodaju u bescjenje i uništavaju do kraja ono što poremećeni sustav vrijednosti do tad nije. Manga se svojednobno pokušao boriti protiv toga, a kad je shvatio da je to rat sa vjetrenjačama, okrenuo se budućnosti. Pritom je više puta dokazana i ona o ne postojanju ne zavisnih medija u ovom dijelu svemira.

Znači proživjeli smo uzbudljivih godinu dana, upoznali mnoštvo novih ljudi i vanzemaljaca, ostvarili višestruko veće prihode od prijašnjih, a koje smo velikim dijelom reinvestriali u poslovanje postaje. Pritom osim što je izabran za predstavnika kvadranta u kojem se postaja nalazi, zapovjednik flote bavio se proučavanjem toksične hipoksije i drugih problema života u svemiru. Nedavno smo promjenili stambeni modul, te prije četiri dana imali lakše oštećenje na tvrtkinom interceptoru. Nepažljivim manevriranjem pred stambenim modulom jedno teretno plovilo naslonilo se na korporacijski interceptor i oštetilo ga. Naravno oštećenje bi bilo puno gore da interceptor nema posebna ojačanja. U skladu s tradicijom dobrosusjedskih odnosa u kvadrantu, postignuto je mirno rješenje. No i to je sastavni dio života i rada na postaji i njenom okružju.

Za kraj ovog jubilarnog obraćanja znajte, kako ćemo prvu obljetnicu rada postaje proslaviti radno, ali svečarski. Svečarski u prvom redu za sve posjetitelje, koji u postaju dolete iz blogosfere. Naime danas postaja časti sve blogere s jednom besplatnom uslugom. Naravno uz prethodnu sigurnosnu provjeru. A kako će ta provjera izgledati, nek' za sada ostane tajna. Blogeri veselimo se vašem (ne)dolasku.

Slijedi još jedna istinita strašna priča iz naših krajeva. Poput prethodne o prelijepoj nijemoj djevojci koju nitko u selu ne zna. Koja se pojavi od nikud i zavede nekog stasitog seoskog mladića. Gleda ga sve dok ne zapleše s njom. I nakon toga ga odvede u mrak. Spasiti se može samo ako na vrijeme uoči njena vilinska kopita. Inače nema šanse. Mnogo je takvih svjedočenja u narodu. Ne samo o vilama, nego i o cijeloj plejadi čudnovatih bića koja žive onkraj naših samim sobom prezaokupljenih ljudskih života. Nekoć se o susretima s njima i o njihovim moćima pripovjedalo uz komin. Mlađe naraštaje se podučavalo kako se obraniti od zlih čudovišta i kako zatražiti pomoć od dobrih. Danas toga više nema. Zato je sadašnji žitelj asfaltiranih krajobraza puno izloženiji. Ne zna ni što ga je snašlo, kad ga se dočepaju te vjekovne sile...

Ništa čudno, ako znamo da se današnji ljudi ne znaju nositi ni sa vlastitim mrtvima. Puno je priča o ukletim mjestima gdje se i danas pojavljuju prikaze. Tome je svojedobno svjedočio i jedan, koji se nije dao tek tako zaplašiti. Ta momčina je sedamdesetih bio jedan od organizatora otmice aviona iznad SAD-a, sa ciljem ukazivanja na hrvatski problem. Zbog koje njegov rođak nadimka Taik, robija već trideset godina. Naša momčina, nazvat ćemo ga Zvone, znao je kao uostalom i svi u tom kraju, priču o hrastu na zavoju. Pod tim hrastom su svojedobno, Turci poklali naše svatove. I pod tim hrastom su svati pokopani, bez ikakvog obreda, u ne označene grobove. Zato svi iz tog kraja, noću izbjegavaju taj put. No naša junačina zapela je do kasno na nekakvom sijelu u susjednom selu i nije mu se dalo ići okolnim putem. Što mu nije bilo za zamjerit, budući se radi o vremenima i krajevima gdje razliku između kraćeg i dužeg puta čini nekoliko kilometara odnosno sati pješačenja. Uostalom kakav bi on to seoski junak bio, kad bi se dao uplašiti od nekakvih seoskih bajalica. Krene naš Zvone tako, tim kraćim putem prema svojoj kući. Put je išao skoro ravno do starog hrasta, a onda je naglo skretao desno.



Bio je to za ono podneblje karakterističan, danas bi rekli, makadamski put sa kamenim suhozidovima sa strane. Ako zagusti lako bi se uskočilo u okolna polja, da vrh suhozidova nije prekriven gusto isprepletenom dračom. Kako stoka na ispaši ne bi ulazila u tuđa polja. Znači skoro ne premostiva prepreka. Možeš samo naprijed ili pravo nazad. Javna rasvjeta u to doba bila je zvjezdano nebo i mjesečina. Noć je bila kristalno čista, tako da je brzo ugledao stari hrast na zavoju. Izdaleka je već izgledalo da mu se krošnja neobično ljeska pod mjesečinom. Prošli su ga žmarci preko leđa do zatiljka i onda još jednom kad je ugledao nešto bijelo u podnožju hrasta. Nastavio je hodati iako mu je pametniji dio mozga govorio da se okrene i krene drugim putem. No onda bi mora proć opet kroz susjedno selo. Reć će selo da se junačina usrala od babskih priča. Ako proba preko polja pokidat će gaće na drači. Kako će u svoje selo doći pokidanih gaća? Ubit će ga od zajebancije. Kud si ti biža moj Zvone, kad si gaće na drači ostavija? Dok je on tako razmišljao, udaljenost do hrasta se smanjivala. Sad je već jasno vidio priliku u bijelom ispred debla. Vjerojatno mi je to onaj Ikan smistija. Vidija je kako Mara cilu večer pogledava prema meni i sad me je odlučija posramit. Ispast će šupak pred svima. Sigurno Ikan i njegovo društvo čuče tamo iza zida i crkavaju od smija. Neće im dat gušta. Oni će se s njim zajebavat? Sad će radit šake majku im...

Ostalo je još desetak metara do hrasta. Sad je već potpuno jasno vidio. Bila je to ženska silueta. Stajala je ispred stabla točno na onom mjestu gdje put prelazi u livadu. Usporio je korak osluškujući. Osim škripe kamenja pod njegovim đonovima i šuštanja krošnje hrasta nije čuo ništa. Nije čuo nikakvo hihotanje iza suhozida. I onda mu srce počne lupat ko ludo. Kako krošnja može šuštat... kad je noć mirna i bez vitra? Sageo se i s onom svojom ručerdom dograbio oveći kamen. Neću sad bižat kad sam do tu doša... Prilazeći, sve bolje je vidio detalje. Bila je obučena u dugu bijelu haljinu. Bila je to za pojmove sedamdesetih jednostavna seljačka haljina starinskog kroja sa dugim rukavima. Na glavi je imala svečano spletenu bijelu maramu dok je lice prekrivao tanki svileni rubac.



Zaustavio se na par metara od nje stežući kamenčinu u desnoj ruci. Ona nije bila okrenuta prema njemu već malo bočno prema zavoju. Bilo je dosta mjesta za proć. Moga bi proć. Povika. EEEJ!!! Nema pokreta, ni odgovora. Zvuk dubokog glasa koji odzvanja pustopoljinom ohrabri ga pa koraknu bliže. Čuje samo šuštanje krošnje. Tada shvati da i njena haljina treperi, a vjetra nema. Opet ga prođu trnci. Pogleda prema dolje i shvati da ona ne dira zemlju jer se rub haljine podvlači pod nju. Podiže ruku sa kamenčinom i korakne još jednom uz iskonski grleni uzvik prije bacanja istog. Trenutak prije otpuštanja prstiju skameni se. Bez ikakvog zvuka, snježno bijelo odjevena ženska prikaza, kao u nekakvom usporenom kadru klekne. Ono što bi trebala biti koljena lebdilo je pedalj iznad tla. Pritom malo pogne svoju velom pokrivenu glavu i prekriži se. Kao u molitvi...

To je i za Zvonu bilo dosta. Potrčao je niz put koliko ga noge nose. Dok je trčao pogledao je preko ramena i vidio da ga ne prati. Klečala je još uvijek tamo, onako snježno bijela, pod krošnjom koja se trepereći preljevala srebrenom mjesečinom...

Jednom prigodom naišao sam na blog na kojem se piše o hororu. Ako se dobro sjećam u tom konkretnom postu radilo se o nekakvoj mlakoj anglo-saksonskoj pričici iz maglovitog predgrađa. Kao ono, u kući nije bilo nikoga, a čuli su se koraci na katu. Srećom da je bio dan, inače ne znam kako bi uspio zaspati. Nešto prestrašno. Posljedično, po ne znam koji put, nametnulo mi se pitanje o današnjem topljenju nacionalnog identiteta u kazanu opće globalističkih stremljenja. Zar je naša svijest već toliko isprana, da nam klinci kao pojam horora prepričavaju nekakve trećerazredne holivudske uratke? Zar ovi prostori obavijeni tisućljetnom izolacijom, danas nemaju što reći na tu temu? Zar su netragom nestale naše vile, malici, paticvrci, vukodlaci, kečizubi, babaroge, vukovije, paklenjaci, svarozi, ušušuri, pasoglavci, vedi, nemri, ovasari, podzemljari, vodani, šarkanji, vještice, kozlaci, zmamorije, rojenice, moguti, more i vragodusi? Zar su sva ta bića napustila naše šume i sela? Nisu. Samo su gradski ljudi zaboravili na njih. A najčešće je dovoljan samo jedan posjet našim ruralnim krajevima za osobno se osvjedočit u njihovo postojanje. Oni su i dalje tamo. I vrebaju nove naivne žrtve...

Budući je priča koja slijedi istinita, zbog zaštite osobnih podataka njenih aktera, koristit će se izmjenjena imena. Dogodilo se to na derneku povodom Sv. Ante u jednom selu u dalmatinskoj zagori. Klasičan seoski vašar, štono bi rekli slavonci, uz puno pečene janjetine, štandova sa plastičnim đinđuvama i igračkama, domaćeg vina i starih običaja. Miris roštilja mješao se sa dimom zapaljenih guma koje je nekoliko lokalnih mangupa palilo proklizavajući sa svojim limenim ljubimcima. I Jozo je bio među njima. Momak koji je ušao u našu obitelj, oženivši stričevu srednju kćer. Mali je uvijek bio na vraga, što bi rekle seoske babe. Ne moš' ga ni za glavu, ni za rep. Dok je rodica doma čuvala trudnoću, Jozo je visio po krčmama i često odvozio balavice u polje sa svojom nabrijanom Opel Mantom. Tako bi vjerojatno završio i ovaj dernek. Već je nekoliko novostasalih ždrijebica bacalo poglede za njim dok je izlazio iz spuštenog metalik-crnog stroja sa gumama koje su stršale preko ruba zadnjeg blatobrana.



Dernek se nastavio. Kako je mrak debljao, mjenjale su se i pjesme sa razglasa. Od popodnevnih folklorno-popularnih pjesmuljaka tipa Trio Gušti, krenulo je prema rock'n'rollu i novijoj plesnoj glazbi za mlade. Društvo je bilo sve veselije, dok su znojne konobarice i konobari u bijelim košuljama, donosili nove plate pečenog i pune bukare vina. Istodobno među drvenim stolovima orilo se i grleno pjevanje tog kraja. Ista one pjesme koja su se pjevala stotinama godina prije pojave r'n'r, techna i sličnih trendovskih prohujala. Zagrljeni brkati glavonje, kao da su pružali otpor ostatku svijeta, pouzdajući se u nešto iskonsko i vjekovno što ih okružuje. U prvi mah ono što se kasnije dogodilo, nitko nije povezao s tim, ali danas sam uvjerenja kako je nju prizvao upravo taj stoljetni napjev.

Kad se pojavila, usprkos hektolitrima popijenog, muške glave su se spontano počele okretati. Ni ženski dio nije ostao ravnodušan na njenu pojavu. Odmah su se grupirale kokodačući. Bila je predivna. Usprkos činjenici da je bila odjevena u jednostavnu ljetnu haljinicu koja je sezala do poda, njeni atributi nisu se mogli sakriti. Svaki pokret njenih gipkih stremena ritmički je pomicao nabrekle bradavice koje su se jasno očitovale i kroz lanenu tkaninu. Nešto je iz nje zračilo. Nešto divlje i neukrotivo. Babe nisu znale čija je. Nitko je ne zna. Zaključiše da je vjerojatno prijateljica od starije Matine, a koja je s njom uskoro trebala doć' iz Dojčlanda na ljetovanje kako bi vidjela zemlju njenih roditelja. Čak je izgledalo kao da točno zna koga traži. Pogledom je tražila nekoga. Konačno, njen pogled se zaustavio na Jozi koji je stajao naslonjen uz šank sa svojim društvom. Zaustavila se i naslonila uz jedan nosač šatora. Nije ništa pila. Nije ništa jela. Nije ništa govorila. Samo se nedužno smješkala dok je povremeno pogledavala prema Jozi sa onim svojim mačkastim očima čudne azurne boje.



Naravno ni Jozo nije ostao ravnodušan. Ritualno muško naguravanje sa prijateljima izmjenjivalo se s pogledima upućenim prema njoj. Alkoholom podgrijano društvo bacalo je interne komentare na temu "švabice" i gurkalo Jozu da je odvede na vožnju. Vidiš da te gleda, konju... pozovi je na ples, pa onda pravac u polje... šta misliš po šta je ovdi došla? Teško žabu u vodu. Jedan njegov mig lokalnom DJ-u i već je zasvirao nekakav stiskavac. Kad je inače samouvjereni Jozo došao pred nju, progutao je knedlu. Ostao je paraliziran u času kad ga je netremice pogledala. Na kombinaciji nekakvog falšeg njemačko-engleskog, pozvao je prema prostoru za ples smještenom između stolova. Babe su odmahivale glavama, a muški zacakljenih očiju gladili brke kad se "nijemica" privila uz Jozu.

Dok se ona senzualno njihala u ritmu, Jozo je izgledao sve opčinjeniji. Kretala se u ritmu gipko poput zmije. Izgledalo je kao da uopće ne dodiruje livadu. Nijemo ga je gledala u oči i uvijala se oko njega. Jozo se samo tupavo smješkao. Smješkao se i dok su išli prema njegovoj Manti. Selo je gledalo kako se odvoze niz put prema polju. Samo je stari Stipan nešto mrmljao o kopitima, dok mu se vinom oduzet jezik petljao po ustima. Vjerojatno da je tada uspio i reći ono što je vidio ležeći na tratini, tko bi povjerovao tom starom pijancu? No povjerovali su dan kasnije. Nakon što je pronađen Jozin auto. Parkiran u sred oranice. Bez tragova guma do tamo. Jozo je sjedio sam u autu zaključanom iznutra. Ukočena pogleda u kojem je ostala zaleđena sva strava kojoj je svjedočio u zadnjim trenucima. Tada više nitko nije posumnjao u ono što je Stipan vidio. Kamo sreće da nije opet bio tako pijan. Možda bi Jozu uspio odvratit od odlaska u polje s njom. Možda ne bi skončao tako strašno, da mu je uspio reć' kako ta nijema prokletinja umjesto stopala ima vilinska kopita...

Došao je opet. Lutajući samuraj-pjesnik sletio je opet u postaju. Sjevao je svojim ubitačnim pogledom unaokolo dok se približavao zapovjednom mostu. No nakon nekoliko koraka opustio se ne uočivši nikakvu ugrozu. Pogledah preko njega prema svemirskom doku u kojem je nakrivo usidrio svoje prijevozno sredstvo. Ne sretni transporter je izgledao kao da ga nije gasio sve ovo vrijeme. Nisam ga htio ispitivati. Ako bude htio pričat će sam. Mi se razumijemo bez puno razgovora. Što nije ni čudo s obzirom na sve ono što smo prošli zajedno od kadetskih dana.

No ovaj put mi je izgledao malo izgubljen. Možda ga je iznenadilo naše preseljenje u novi stambeni modul koji je dosta udaljen od njegovog. Možda se zbog toga osjetio usamljeniji no inače. Napravio sam mu mjesta za pristup prijenosniku br.2. Kad dođe u postaju obično prvo provjeri elektroničke poruke koje je propustio u međuvremenu. Sjeda, ali ne pristupa mreži. Samo gleda u prazno. Klasičan zamor materijala. Overburn ili dopunsko sagorjevanje ima propisano maksimalno dozvoljeno vrijeme trajanja. Ne preporuča se dugotrajan let na tom režimu. Što on očito nije poštovao.



Odjednom počinje govoriti na onom svom ne razgovjetnom dijalektu. Treba mi malo vremena da se prilagodim njegovom karakterističnom narječju. Shvaćam da priča nešto o osamostaljivanju. Pokreće vlastitu roninsku djelatnost. Dosta mu je ratovanja za tuđe sitne interese i ne razumjevanja okoline. Spominje nekakvu zonu sumraka i počinjem bilježiti ono što nastavlja isprekidano govoriti...

Sumrak mojih osjećaja
------------- bijeli su zidovi
------------------- poprskani krvlju,
--------------------------- plavom,
-------------------------------- poput mora.

I dok azurna boja klizeći bjelilom,
----------- izaziva divljenje promatrača,
------------------- koji ni ne slute
----------------------- da to dragocjena tekućina,
---------------------------- mojeg života je.

Besmisao
------- postaje surova stvarnost
---------- i naočigled mnoštva
------------ opčaranog događajem
--------------------- umirem polako...
------------ uslijed gubitka krvi...
...sam...

Preseljenje u novi stambeni modul provodi se od nedjelje, a danas je zadnji dan selidbe. Što to znači u konkretnom slučaju, recimo ovako - cca dvije tisuće knjiga ovaj put nisam vukao u novi modul. Smještene su u skladišnom prostoru postaje i kompletno su zauzele četiri palete.

Sada idem vratiti ključeve i platiti režije, a onda kupim kadete i idemo u novi stambeni modul. Zapovjednica odrađuje popodnevnu smjenu na postaji, a onda nam se pridružuje u raspakiravanju...

Tko je selio jednom zna što je to. Nama je ovo vjerojatno dvanaesti put.