Badnjak 1995, meteosituacija povoljna, ruta Zadar-Šibenik-Kaštela, prva etapa rute, abeam Biograd, vrijeme 04:48. Prometa nema. Noć kristalno čista. Taman su prestale odjekivati okolne eksplozije i toksicirana populacija je polako tonula u san. Plavi interceptor guta tamno zvjezdano prostranstvo pred sobom. Nije posebno brz, ali ljudi se okreću za njim. Njegov izgled govori dovoljno o vlasniku. Ulijeva strah. Sklanjaju mu se s puta. No tama oduzima tu njegovu prednost. Budući smanjuje vidljivost. Pedal to the metal. Cigla na gasu. Želim nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Spavao sam nekoliko sati u autu čekajući je. Sada imamo burnu raspravu. Preburnu. Predbacujem joj čekanje. Bez stvarnog razloga. Preuveličavam. Kao da zvijer u meni njuši ono što nas čeka. Režim nakostriješen, ne znajući pravi razlog toga. Ona šuti. Bližimo se osvijetljenom dijelu. Sto metara s lijeve strane postaja za opskrbu s gorivom, s desne strane u penjanju prema postaji prilazi bijelo prometalo.



Ne smanjujem brzinu. Aktiviram duga svjetla. Jasna poruka. Nadirem. Razdaljina se smanjuje. On stoji i čeka. Odjednom... bez ikakvog racionalnog objašnjenja bijeli metalni stroj kreće. Lik hoće preko pune na benzinsku. Udaljenost je 15m. Udar je neizbježan. Kočim. Dok noga putuje prema pedali, mozak u djeliću sekunde procesuira informacije. Skretanje lijevo = vjerojatna eksplozija benzinske postaje = fatalni ishod za posadu 100%, skretanje desno = let do dvadesetak metara niže razine = fatalni ishod za posadu 80%... moram zadržati putanju. Moram ga pogoditi. Samo ne u vrata. Pokušavam ne oduzeti život majmunu. Pogađam ga po sred prednjeg kotača. Bljesak. Kidanje metala. Prasak stakla. Strahovito kočenje. Zasjecanje pojasa. Usprkos uprtim rukama, udaram prsima o upravljač. Stalo je. Lovim prvi udah ko novorođenče. Isključujem struju. Pogled desno. Razbijen vjetrobran. Udarila je glavom. Vidim krv na njemu. Eksplozija agresije. Pokušavam izaći na svoju stranu. Vrata blokirana. Nemam je snage pogledati. Iskačem preko nje s onim što svi profesionalni drajveri imaju pored sjedala. S drvenom palicom. Krećem prema drugom vozilu. Krv za krv.



Njihovo vozilo se dimi. Vozačeva vrata isčupana i smotana prema naprijed kao da su od alu-folije. Lik sjedi s nogama van i maše rukama lijevo-desno - Dobro je brale, živi smo, dobro je, živi smo... Ne sjećam se svog teksta. Zamahujem. Lik je pijan. Noga mu neprirodno visi. Skrećem palicom prema zadnjem staklu. Prasak. Nešto je moralo pući. Hvatam ga za prsi i sikćem - Nestani. Ne prilazi dok ne dođe policija. Poginit ćeš. Lik ubrzano klima glavom i odskakuje na jednoj nozi. Okret unatrag i vidim njegovog suvozača kako stoji uz njen prozor i priča nešto. Ugledavši mene kako dolazim, brzo uzmiče unatrag, bočno. Ona sjedi lica prekrivenog krvlju i tiho jeca. Vadim prvi zavoj iz donjeg džepa kombinezona i previjam je. Dolaze ljudi sa benzinske, stiže murja, hitna, zovu lika da priđe, on gledajući u mene govori da prvo obrade nju, ja mu signaliziram glavom da i on uđe u hitnu, odlaze, pušem, dajem izjavu. Voze me na hitnu. Ona je još na obradi. Telefoniram doma. Stari kreće odmah. Napokon izlazi umotanog čela. Grlim je.



Sjedimo u tišini. Sviće. Sunce probija kroz staklena vrata hitne. Sežem u džep na lijevom rukavu pilotske jakne. Vadim malu bijelu kutijicu. Trebala je biti izvađena doma, pred mojima. Pružam je. Ona je otvara. Iznenađena je. Klima glavom. Grli me. Pristaje. Stavljam joj zaručnički prsten...