Dana 19.03.2007 u 12.12h po postajinom vremenu oglasi se fiksni komunikator na zapovjednom mostu. Zapovjednik korporacijske galaktičke flote Manga podiže slušalicu i predstavlja se s pozivnim znakom postaje - 012 station izvolite ... kad s druge strane začu tanašni (čitaj mlađahni) ženski glasić sa karakterističnim južnim naglaskom - Wanda ovdje... mogu li dobit Andreju ili Mangu....

Zapovjednica postaje Andreja bila je upravo zauzeta sa provedbom operativnih zadaća na postaji, pa se joj se zkgf Manga stavio na raspolaganje. Trebamo Vašu pomoć, o moćni svemirski istraživači... - zavapi Wanda - rok za izvršenje navedenog je najkasnije do 28.03.2007., ali ako niste sigurni da možete stići, javite nam odmah kako bi nastavili odašiljati SOS poziv...



Ne brinite, bit će odrađeno - zagrmi zkgf Manga kratko. I bi tako. Traženo je odaslano još istog dana u 22.00 h po postajinom vremenu. Nakon 18 minuta na postaju stiže podprostorna elektronička poruka sljedećeg sadržaja:

From: "Wanda" wandaxxxxxx@net.hr
To: "JET MANGA LTD" jet_manga@yahoo.com
Subject: re: 012-a postaja
Date: Mon, 19 Mar 2007 22:18:51 +0100

ovo je bilo super brzo, *ebate.:-))) hvala vam, ekipa!
ako budete u điru, javite mi se na mail, pa se obavezno vidimo.
ovaj prilog ide u subotu, 31.03., za dva tjedna. samo bih vas molila da u toku te subote uletite par puta i ako bude koje pitanje u komentarima, da odgovorite na njega. thx.

lijep pozdrav,
Wanda

Dakle shvatili ste nadam se... kraj mjeseca provodimo u ulozi gostujućeg uredništva na

Nakon što je u zadnje vrijeme često spominjani geodet, genaral, kolekcionar i magistar Zagi zaključio majstorske ugovore za kupovinu Pilatusa i digao svoju proviziju, "zaboravio" je riješiti daljnje održavanje te tehnike sa pričuvnim djelovima i potrošnim materijalom tipa gume. Zbog toga nam je od dvadeset novih novcatih aviona mjesecima letjelo jedva dva-tri. Najljepše je to što je za tu majstoriju bio nagrađen sa počasnim pilotskim znakom, a poslije si je "nabavio" i jedan svečani pilotski bodež. Beskurpulozno ga ukravši nekome tko se pet godina školovao kako bi ga zaslužio. Naravno to je kap u moru, ali prekrasan pokazatelj lika i djela tog najnovijeg hrvatskog političkog mučenika... pa imajte i to na umu dok Vas taj mali štakorčić sa naznakom suze u oku gleda sa ekrana vašeg TV-a.

Pod padom kvalitete života ne misli se samo na pomanjkanje materijalnih dobara, nego i na srozavanja mnogih do sada prihvaćenih etičkih normi u odnosima među ljudima, ali i u odnosima između država. Poslije Francuske revolucije uspostavljena su mnoga pravila ponašanja među civiliziranih država, a koncem XIX. stoljeća i pravila o poštivanju zakona i običaja ratovanja. Stoga je danas za početak XX. stoljeća u tom pogledu potpuno opravdano reći kako se radilo o "bon vieux temps". Nakon toga je započeo u Europi I. svjetski rat, a polovicom tog stoljeća II. svjetski rat. Nakon II. svjetskog rata počinje nuklearna era i bipolarni sustav odnosa. Svijet tada strepi od sveopćeg nuklearnog rata, a skoro desetljeće pred kraj XX. stoljeća dolazi do raspada bipolarnog sustava odnosa. Od tada postoji samo jedna vojno ekonomska supersila - SAD. Svijet je to prvo primio s olakšanjem jer je tako izbjegnuta opasnost od sveopćeg nuklearnog rata. Nestankom "Hladnog rata", govorilo se o "novom poretku", ali u pozitivnom smislu za razliku od Hitlerovog novog poretka u Europi. Ipak se pokazalo kako je "Hladni rat" zamijenjen s ogromnim brojem regionalnih, ograničenih, etničkih, vjerskih, građanskih i inih ratova, koje je vrlo teško i definirati na temelju dosadašnjih saznanja o teoriji rata. Umjesto "Hladnog rata" svijet se ne susreće s očekivanim novim poretkom, već s uznemirenim i potpuno podijeljenim svijetom velikih proturječnosti. Odmah se pokazalo i kako su predviđanja novih sukoba skoro nemoguća.

Kao dokazi mogu poslužiti procjene posljedice raspada bipolarnog sustava odnosa te raspada SSSR-a i SFRJ. Nitko nije mogao predvidjeti kako će upravo prilikom raspada bivše SFRJ doći do tolikog stupnja nasilja, zločina i krvoprolića. Na temelju svih parametara koji se koriste u predviđanju, to se moglo očekivati u udaljenim krajevima SSSR-a, gdje ljudi praktično nisu imali nikakvog kontakta s vanjskim svijetom i gdje je tada najjača kopnena vojska na svijetu mogla prekrajati granice među republikama u korist Rusije. Pa ipak, tamo se ništa od predviđenog krvoprolića nije dogodilo. S druge strane, bivša SFRJ bila je otvorena zemlja iz koje se je moglo putovati u svijet i u koju je svijet dolazio. Sve to se zbilo pred očima novinara i televizijskih snimatelja te snimanja iz američkih izvidničkih letjelica poput bespilotnog Predatora koji ostaje i do 20 sati u zraku, te može vršiti infracrveno i radarsko uz obično snimanje. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević odlučio se na prekrajanje granica Avnojevske Jugoslavije pred očima međunarodnih promatrača i cijelog svijeta, što je singularitet u vremenu u kojem nitko nije pokušao mijenjati granice od Baltika do Vladivostoka, te od Sjevernog pola do granica bivše SFRJ. U svakom slučaju, normalne političke odluke suvremenog svijeta moraju biti donesene u skladu s fizičkim zakonima i tadašnjim načinom razmišljanja. Badentherova komisija je vrlo jasno zaključila kako se tadašnja Jugoslavija na temelju vlastitog ustava može razdvajati samo po postojećim Avnojevskim granicama. Iako je čitava Europa to prihvatila, Milošević je mislio kako on jedini na Euro-Azijskoj ploči može ignorirati to stajalište. Naravno, od tada jedna takva iracionalnost vuče za sobom druge i dolazi do domino-efekta u nacionalističkom bespuću, koji se potom međusobno inducira na više strana. Zločini, viđeni samo tijekom Hitlerovog postojanja, ponovno ulaze u stvarni život Europe. Vojnog patuljka Europe potpuno nesposobnog da zaustavi taj zločin.



Ovo se navodi samo poradi uočavanja sljedeće činjenice. Nitko tko se bavio predviđanjima nije mogao predvidjeti takav razvoj događaja, čak ni uz raspolaganje s najvećim računalima, bazama podataka i modelima društvenih sukoba. Stoga možemo konstatirati kako ni ubuduće neće biti moguće predvidjeti veći broj raznih sukoba i ratova, jer to još ne znamo predviđati. U stvari, dinamika razvoja tih događaja slijedila je dinamiku kaosa o kojoj je već bilo riječi. Pritom opet ne treba ići u krajnost i smatrati kako se baš ništa od svjetskih trendova ne može predvidjeti, samo zato što pojedini lokalni sukobi podliježu dinamici kaosa. Tako je primjerice u Africi, Indiji, Indoneziji i drugim regijama u kojima je došlo do eksplozije prirasta stanovništva, kvaliteta života drastično pala. U subekvatorijalnoj Africi se odvija neprestano komešanje i međusobni sukobi raznih pobunjeničkih skupina. Krvoproliće poput onog u Ruandi 1994. godine, između plemena Tutsi i Hutu, ne može se nazvati ratom, ali pobijeno je 500.000 do milijun ljudi i to uglavnom civila, žena i djece. Istodobno, bolesti poput AIDS-a haraju cijelom subekvatorijalnom i južnom Afrikom. Dječaci od 12 godina naoružani sa sveprisutnim Kalašnjikovima, tumaraju okolo u raznim skupinama te dijele pravdu, a pritom nitko ne zna čije su to oružane formacije. Djevojčice od 12 do 14 godina, koje su roditelji izbacili iz domova jer ih ne mogu hraniti, postaju putujuće prostituke u takvim oružanim skupinama i šire AIDS do nemogućih razmjera. Stalno izbijaju građanski ratovi u Afričkim država i prije nego se ta pobuna smiri, već izbija novi sukob na drugom mjestu. Vrlo je jasno kako je kvaliteta života na svim tim mjestima pala i to ne samo zbog neprestanih borbi, nego i zbog akutne nestašice hrane.

Tako je svojedobno u Zimbabweu predsjednik Robert Mugabe, uz nasilje i ubijanje, oduzeo zemlju bijelim farmerima te je predao pristašama svoje stranke izazvavši nestašicu hrane u nekada prosperitetnoj državi. Subekvatorijalna Afrika se više ne može nositi sa svojim prirastom stanovništva. Tu nije riječ samo o pomanjkanju hrane, nego i o općem komešanju i kaosu. Neomalthusijanci bi to uzeli kao očiti primjer ispravnosti svojih teorija. Netko tko je boravio u tim zemljama sedamdesetih godina XX. stoljeća, dok su te zemlje pripadale nesvrstanom pokretu i bile relativno prosperitetne, danas jasno može vidjeti ogromni pad kvalitete njihovog života u svim segmentima. Kao primjer se može uzeti upravo Robert Mugabe. On je stekao izvrsno obrazovanje u Europi, zalagao se za uvođenje pravih demokratskih institucija u prosperitetni Zimbabwe, da bi sve to pogazio i izvršio pravo etničko čišćenje bijele manjine te tako doveo privredu svoje zemlje u totalni kaos. Danas zemljom hara AIDS i nestašica hrane. Naravno, tamo gdje je kvaliteta života srušena do kraja, ne može se više govoriti ni o pravima čovjeka. Neomalthusijanci su ipak u jednom bili u pravu. Nerazvijeni svijet je krenuo u opće komešanje, od teških oružanih sukoba u Indoneziji do nestašice hrane i prirodnih katastrofa u Indiji i neprestanih štrajkova u Južnoj Americi. Sve se to događa u zemljama s velikim prirastom stanovništva.



Međutim teške šokove pretrpjele su gotovo sve istočnoeuropske zemlje u tranziciji, kao i republike bivše Jugoslavije s izuzetkom Slovenije, ne samo zbog rata, već i zbog privrednog kriminala, korupcije i djelovanja mafije. Nitko nije mogao predvidjeti enormnu pljačku narodne imovine na tim prostorima. Domoljubni pojedinci su ističući neograničenu ljubav prema svojoj naciji, istodobno pljačkali narod s raznim privatizacijama i iznosili novac u inozemstvo, stvorivši oko 20% nezaposlenih. To je zbog takvih poremećenih poimanja domoljublja, za veći dio tih naroda, također predstavljalo veliki pad kvalitete života. Međutim, istočnoeuropske zemlje će ući u Europsku zajednicu i poboljšati svoj standard i kvalitetu života. Ipak, nitko nije mogao predvidjeti tako dug i mukotrpan tranzicijski period, koji se odigrao uz veliku pljačku narodnih dobara i pad etičkih normi, na koje se su se pozivali upravo oni koji su tu pljačku izvršili.

S druge strane Zapadna Europa i SAD su doživjele ogromni preokret pojavom globalnog terorizma. Globalni terorizam i borba protiv njega postaje veliki teret za te zemlje, koji će sigurno povećati životne troškove i udariti na životni standard ljudi, ali i uz određeno ograničavanje dosadašnjih ljudskih prava. Istodobno, ostvarivanjem ekstraprofita multinacionalnih korporacija i rastom jaza između razvijenih i nerazvijenih može se očekivati samo daljnje jačanje terorizma kao jedinog dostupnog oružja u arsenalu potlačenih. U tom smislu najvažnije je prethodno spoznati sadašnje izazove i dvojbe SAD-a, budući isti predstavlja jedinu svjetsku državu koja svoj dosadašnji status vojno-ekonomske supersile može zamijeniti statusom imperijalne sile. Na čemu Busheva administracija intenzivno radi cijelo vrijeme.

O tri već zapažena i identificirana moderna jahača apokalipse, koji u laganom kasu ulaze u 21. stoljeće, već je bilo govora ovdje:

1) Nezadrživo povećanje stanovništva Zemlje.

2) Stalni porast zagađivanja uz globalno zatopljenje.

3) Kriza energije uz stalno trošenje prirodnih resursa.

Prva dva jahača pokazuju eksponencijalni rast svoje veličine, što znači stalno ubrzanje svog rušilačkog pohoda. Pritom prva dva jahača djeluju kao par i superponiraju svoju rušilačku djelatnost koja postaje sve očitija i običnim ljudima na početku 21. stoljeća. Istodobno, treći moderni jahač apokalipse ne može još razviti takvu brzinu i učinak jer suvremena znanost stalno pokušava pronaći nove izvore energije i tako spriječiti njegov prelazak u galop. No neke stvari se načelno mogu predviđati, ali je pritom vrlo teško predvidjeti maksimume tih pojava, budući mnogo toga ovisi o nepredvidivom ljudskom odlučivanju i djelovanju. Zato svako predviđanje na rokove duže od 30 godina, nema smisla ako ne sadrži parametre ljudskog ponašanja. Glavni razlog tome je vrlo malo determinističko ljudsko ponašanje u odnosu na prirodne pojave. Znači sadašnja predviđanja o maksimumu porasta stanovništva na Zemlji u 2100. godini mogu biti samo naznaka određenog trenda prirasta. Međutim, kao predviđanje isto nema puno smisla, budući da se tu ne radi o astronomiji već o djelatnosti u kojima sudjeluju ljudska bića s potpuno nepredvidivim ponašanjem.



Zajednička osobina svih predviđanja koja se oslanjaju samo na napredak znanosti i tehnike je upravo ta što su prekomjerno optimistička. Nakon iskrcavanja astronauta na Mjesec 1970-ih godina, nastaje prava euforija glede budućih svemirskih istraživanja. Tada se predviđalo kako će do 2000-te godine biti još desetak iskrcavanja na Mjesec, kako će do tog vremena predsjednik SAD-a biti u orbiti, kako će se djeca rađati na svemirskim stanicama te kako će odmah nakon 2000-te godine Mars biti na "dohvat ruke" u smislu iskrcavanja astronauta. Pritom treba naglasiti kako su takva predviđanja iznosili kompetentni ljudi u astronautici, a ne nekakvi šarlatani.
Istodobno, nisu ostvarena ni neka vrlo logična tehničko-tehnološka predviđanja poput primjerice, električnog osobnog automobila, koji bi služio za osobni prijevoz u velikim gradovima uz znatno smanjenje zagađivanja. Njegovi akumulatori punili bi se preko noći i bio bi vrlo pogodan za ljude s kućama u prigradskim naseljima. Sedamdesetih godina napravljena je jednostavna prijenosna pećnica koja koristi sunčevu energiju. Smatralo se kako će tu pećnicu vlade država koje žive južno od Sahare podijeliti tamošnjim plemenima, koja stalno uništavaju raslinje na rubu Sahare radi pripremanja hrane. Granica Sahare godišnje se pomiče za nekoliko kilometra na jug zbog uništavanja raslinja i klimatskih poremećaja. Iako bi mnoge arapske zemlje mogle na jednostavan način koristiti sunčevu energiju u domaćinstvu, ni na tom području skoro ništa nije napravljeno.

Znanstvenici koji su već 1970-ih godina upozoravali na štetni efekt "staklenika" zbog ispuštanja CO2 u atmosferu, smatrani su ekstravagantnim i nitko nije ozbiljno vjerovao u štetne posljedice toga. Slično je bilo i s predviđanjima katastrofalnih posljedica neobuzdanog prirasta stanovništva. Iako su u ondašnjim predviđanjima bile pogrešno određene godine maksimuma globalnog zagađivanja i prirasta stanovništva, pritom zasigurno nisu netočno procijenjene posljedice tih pojava. U stvari posljedice iz 2000. godine su i gore od predviđanja iz 1970-ih godina. Tada je bilo nezamislivo kako će u Njemačkoj skoro svake godine dolaziti do katastrofalnih poplava, a isto tako i u dijelovima Velike Britanije i Francuske. Također su bili nezamislivi olujni vjetrovi velikih brzina, kao i velike snježne lavine u Francuskoj i Švicarskoj. Istodobno hurricanei koji su i do sada bili poznati u Alabami i predjelima susjednih saveznih država SAD-a, danas postaju sve učestaliji i snažniji. Nitko tada nije ni mogao sanjati što je jedan El Ninjo u stanju napraviti. U ostalim dijelovima svijeta još je gore. Na nekim otocima blizu Salomonskog otočja, koje se smatralo za svojevrsni zemaljski raj, orkanski vjetar brzine od oko 500 km/h je zbrisao sve pred sobom. Takav vjetar je u stanju trgati živo tkivo sa čovjeka.



Proučavanjem svih prošlih i sadašnjih predviđanja može se zaključiti kako će drastični porast stanovništva u kombinaciji s efektom staklenika (zagrijavanjem atmosfere) dovesti do vrlo teških negativnih pojava te velikog porasta siromaštva u nerazvijenom svijetu uz masovnu glad i širenje bolesti. Ti negativni trendovi će doći do punog izražaja oko 2030. godine dokle se prostire vrijeme realnog predviđanja. Razvijene zemlje će isto tako biti pogođene galopom prvih dvaju "modernih jahača apokalipse", ali one će ih nekako svladavati. Međutim, veliki dijelovi Afrike i Azije u kojima žive nerazvijeni bit će jače pogođeni tim promjenama uz mnogo manje mogućnosti za obranu od njih. Masovno siromaštvo i glad pogodit će stotine milijuna ljudi, a čitavi predjeli bit će opustošeni. Može se samo nagađati tko je prvi na redu, ali vrlo vjerojatno je to Afrika te neki dijelovi srednjeg Istoka i Indije. Nasuprot tome, razvijene zemlje će zakasniti u borbi protiv efekta staklenika, kao i u pomoći zemljama koje su najviše pogođene rastom stanovništva i klimatskim promjenama.

Nadahnut našim pripovjestima i doživljajima sa cestovnim interceptorima, prije par dana nam se javio jedan redoviti posjetitelj postaje i čitatelj bloga (podaci poznati redakciji). Bez puno uvoda, odmah je prešao na stvar i ispričao svoje jedinstveno iskustvo sa Čeških prometnica, koje je potkrijepio i sa dokaznim fotografskim materijalom. Na žalost ovo visokotraumatsko iskustvo je na njega ostavilo trajne posljedice u tehničkom smislu. Posljedice koje i danas pokušava ublažiti pronalaskom tajanstvenog cestovnog ratnika...

Date: Mon, 12 Mar 2007 11:11:44 +0100
From: dani.flanker@gmail.com
To: "JET MANGA LTD" jet_manga@yahoo.com
Subject: Posljednji Ceski interceptor!

...Bilo je to pred Novu 2002., negdje oko Ruzina, blizu Praga. Iako se priblizava zeljeznickoj pruzi kojom ima proci superbzi vlak, posljednji ceski interceptor ubacuje u nizu (serijska inacica ovog vozila ima 3, a doradjena 4 brzine), pali se Vodochodyev 14-stupanjski centrifugalni kompresor i uz zaglusujucu buku i skripu guma zaobilazi vozilo ispred sebe. To talijansko smece, koje nazivaju Lamborghini, po pisanju kapitalistickih automobilistickih casopisa proglaseno je najbrzim autom danasnjice te je po karakteristikama ubrzanja cak usporedjivan s lovcem F-15.

Prilikom prometne radnje pretjecanja, savjesni vozac interceptora, vjerojatno tipicni Ceh s ustajalom fudbalerkom koju nije oprao 2 mjeseca, ne krsi i najosnovnija sigurnosna pravila cestovnog prometa te pali lijevi pokazivac smjera (u Ceskoj poznat i kao zmigalo). Mi ne mozemo virovat, iiijjaaaoooo, mislimo da sanjamo, cicamo Staro Brno, prelazimo na domaci toksikant Becherovku...ubrzo i mi zaobilazimo talijanskog burzuja, vidno zbunjenog i znojem oblivenog zalizanka, bit ce nekog Gjusepea.



Mi pokusavamo stici interceptora, zavirit mu ispod haube, upoznat pilota, pitat ga gdje i sto toci kao gorivo, uslikat se, napisat clanak... no ubrzo nam postaje jasno kako je to apsolutno nemoguce s nasim strojem koji broji jedva 150KS. Nakon euforicnog trenutka postali smo svjesni da smo gotovo jedini na svijetu koji su vidjeli posljednjeg Češkog interceptora i pritom ga uspjeli uslikati. Na dijelu ceste ostala su dva vijugava traga od guma, sto nas je uputilo na zakljucak kako interceptor nema balansiran trap. Mi smo narednih dana bajsali po Pragu, narednih godina dolazili na zrakoplovne priredbe, u Hrvatskoj ugostili mnoge Cehe, ali interceptora vise nitko nije vidio...

Dugo je odolijevao. Predugo se odupirao neizbježnom. Dugo je furao svoj film, film ratnika-pjesnika koji se bori kao plaćenik po udaljenim dijelovima galaktike za tuđe interese. Živio od nemila do nedraga i iznenađivao nas s vremena na vrijeme sa svojom mračnom poezijom. Poezijom koja je odisala s njegovim neobičnim iskustvima, stečenim onkraj realnosti naših već uhodanih života. Prvi put nas je iznenadio sa pričom o visokim jablanima, pričom o onima koji se uzdižu iz magle zemaljske. U mjesecima koji su slijedili, pripovjedao nam je o očima prašume i pozivu mjeseca. Nakon toga je mjesecima izbivao s postaje. A kada se vratio u studenom, bio je mračniji i razočaraniji nego ikad. Pričao je o živim mrtvacima i čudovištima koje je sretao u međuvremenu. Zvučao je kao netko tko je potpuno izgubio vjeru u ljude. Šutljiv kakav jest, nije nam davao ništa osim svoje poezije. No pretpostavljali smo, kako je u toj njegovoj boli prste imala nekakva bionička gejša.




Sljedeći put smo ga vidjeli opet, tek nakon dva mjeseca. Sletio je u postaju iz tko zna koje zone sumraka. Buncao je nešto o pokretanju vlastitog biznisa. Još je zvučao razočaran u ljubav, ali je bilo i naznake oporavka. I onda danas šok... Redovitim pregledom nadolazećih potprostornih elektronskih poruka, zapovjednik korporacijske galaktičke flote (skraćeno zkgf Manga ) otkriva nestandardnu poruku bez uobičajenih flotnih obilježja. Nakon uobičajenog skeniranja i otvaranja, neko vrijeme je zadubljen čitao, a potom se njegovim licem protegao smješak. Uskoro nas je napustio zbog obveza u floti, ali nam je na prijenosniku ostavio po svemu sudeći zadnji poetski uradak našeg lutajućeg samuraja-pjesnika. Poruku koja ga je začudo ipak razveselila. Stoga ovu jasnu naznaku samurajevog iskoraka iz zone sumraka prema svjetlu prenosimo u cijelosti... jer je naš samuraj napokon pronašao svoj dugo traženi mir...


Knjiga postanka I. glava

Ja sam fluid, zrak, a kad se pokrenem zovu me vjetar. Mogu uživati u brzinama, beskrajnim oštrim plavetnilom ili polako kliziti visinama u kojima je nebo tako toplo modre boje. Mogu biti orkan koji uništava sve pred sobom, uživajući u boli koju ostavi, ali i nježni povjetarac koji će ti se provući kosom, zaplesat ti među nogama, nestašno podižući haljinu. Čas ću te ljutiti svojim nestašlucima, a čas ću ti nježno milovati vrat, dodirujući lice i usne, koje me tako zanosno privlače.
Ti me ne vidiš, ali osjećaš moju prisutnost, znajući što želim. Zato ću ti se pokazati. Uzeti ljudski lik. Možda nećeš odmah znati da sam to ja, ali ćeš primjetit da nema više onog povjetarca koji ti je tako godio. Podignut ću šešir koji sam ti maločas zbacio. Zahvalit ćeš mi se zbunjeno i otići praćena pogledom što se prošetao dubinama tvojeg uma.

Doći ću opet. Možda još večeras, iste noći. Osjetit ćeš pucketanje okna pod mojim pritiskom. Ustat ćeš, osjetivši me ponovno. Otvorit ćeš prozor. U prvi mah sve će se smiriti, a onda ću polako ući. Osjetit ćeš me kao topli dašak na svojoj koži. Tvoja svilena spavaćica zatreperit će pod mojim lakim dodirom, a ja ću kroz svilu osjetiti tvoje toplo, punokrvno i tako nježno tijelo. Uživat ćeš te tihe noći punog mjeseca sa toplim južnim vjetrom na svome tijelu. Osjetit ćeš kako se ugoda umnaža, dok plahte budu drhtale kao u ekstazi. Željet ćeš me mnogo. Željet ćeš me tu i odmah. I ja ću htjeti tebe, tvoju strast i nježnost i zato ću ponovno postati čovjekom te noći. Zbog tebe.
Nećeš se uplašiti, možda samo malo. Neće te biti stid ili možda malo. Dodirnut ću te ponovno i raspustit tvoju kosu boje sunca kraj kojeg sam tolio puta bio. Tada ćeš me povuću u bezdane svojih očiju, a ja ću se izgubiti u njihovim zelenim prostranstvima. Nikada više ne našavši izlaza, kojeg neću previše ni tražiti, postavši povjetarac samo za tebe.

Jedan ženski dio publike je nedavno prosvjedovao u svezi takozvanih "muških tema", koje su zaredale na našem blogu. Stoga slijedi jedan opušteni post u skladu sa krajem radnog tjedna. Pred nama je vikend, koji će posada postaje po zapovjedi zapovjednika korporacijske glaktičke flote provesti na zasluženom R&R (NASA skraćenica, koja označava "rest and recreation"). Znači ovaj vikend provodimo na površini najbližeg planeta u neizmjernom uživanju u jelu i piću, dobroj glazbi i lijepom društvu. Većinom ženskom naravno



Ako se budete kretali navedenim koordinatama javite se.

Ugodan vikend i svako dobro

želi Vam cijela
012 STATION posada

Bilo je to u ona vremena prije otvaranja Dalmatine. Klasična lovačka priča za klađenje. Kretala bi otprilike ovako. Prošli vikend stigao sam sa bijelim interceptorom od Zagreba do Splita za sat i dvadeset pet minuta. Mojne srat Manga. Pa koju brzinu to tvoje čudo razvija? Jedva 170 km/h. Pa to je preko 360 km. Nema šanse prevaliti tu udaljenost, pa taman da si čitavo vrijeme držao maksimalnu brzinu. A stara državna A1 ne podržava takvu brzinu putovanja čitavo vrijeme. Jedva na nekim dijelovima. Nedovoljno kako god okreneš. Prkosi matematici i fizici. Povuci potegni. Navlakuša. Klađenje. Kuže da se zagonetno smješkam, ali znatiželja je jača. Jebeš turu ili dvije pića. Ma daj reci kako si stigao za 1:25? I onda... Manga vadi sliku...




Neki odmah skuže i puknu se smijat. Neki ne skuže odmah pa dobiju drugu sliku.




A kad dobiju treću skuže i oni najbistriji.



Bijaše to u dobra stara vremena. Dok je još postojao HRZ i normalan međuljudski odnos među kolegama letačima. Kad zapovjednik nije imao potrebu dokazivati svoju moć gaženjem potčinjenih. Jer mu je do prekjučer dupe ovisilo o tom dočasniku ili mlađem časniku. Danas bi na žalost ovakva slika ušla u kategoriju vojnostegovniog prijestupa. Em dečki ne lete, em nemaju opreme, em nemaju plaće, em nemaju stanove... i onda još ne mogu iskoristiti ovakvu rijetku prednost svoga poziva. Jer su se kreteni odgovorni za takvo stanje, odjednom počeli igrati vojske. Skupljat bodove u višoj kući, gaženjem vlastite eskadrilske nejači. A kad ovakav teretnjak (koji troši 700 kg goriva na sat) ide s kraja na kraj bumeranga, ništa ne košta ako u njega utovariš još nešto. Recimo friško lakirani auto mlađeg kolege pilota. Eto nekoć bilo, a danas se spominjalo. Dok se u smiraj HRZ-a uz vatru pripovjeda o dobrim starim vremenima...

Znači na zahtjev kolegice Tyche slijedi odgovor po pitanju strategije obrane Jugoslavije u Hladnoratovskom periodu. Slijedeća dva pasusa predstavljaju izvadak iz članka objavljenog u Polemosu 11-12, pod naslovom "Razmatranja o JNA (3 dio)".



Na istoj str.189 navodi: "- svi tenkovi u naoružanju JNA su bili istočnog (sovjetskog) porijekla (osim u razdoblju IB-a, kada je putem vojne pomoći jugoslavenski oružanim snagama dopremljena izvjesna količina američkih tenkova tipa "Shermann" i "Patton", koji su vrlo brzo nakon normalizacije odnosa sa SSSR-om spremljeni u ratnu pričuvu), u prvo vrijeme su kupovani T-54, T-55 i laki tenk PT-76, dok nije usvojena licencna proizvodnja T-72 kao malo modificirana inačica M-84."

Tenkovi koji su zamijenili zastarjele američke tenkove Shermann i Patton iz II. svjetskog rata bili su sovjetski T-54 i T-55, a nabavljeni su u znatnom broju s velikim zalihama streljiva. Veći dio rada g. Ogoreca počiva na tezi, kako je SFRJ imala puno više tenkova od potrebitog broja za sukob s vanjskim neprijateljima. Međutim s tom netočnom tezom on potvrđuje upravo ono što pokušava pobiti. Naime, jedino je veliki broj tenkova u naoružanju JNA mogao biti dovoljan za vođenje ratnog sukoba s SSSR-om i zemljama Varšavskog ugovora. Njihov napad bi se odvijao iz ravničarskih i tenkoprohodnih pravca sjevernih i sjeveroistočnih zemalja. Tamo su relativno snažnije tenkovske snage trebale usporiti njihovo napredovanje do povlačenja u "bastion" tj. u one dijelove SFRJ u kojima prevlast u tenkovima nema više nikakvu odlučujuću ulogu. Pojam "bastiona" je nastao upravo iz tog razloga, dok je najvećim dijelom obuhvaćao brdsko-planinska područja Hrvatske i BiH u kojima se i tijekom II. svjetskog rata bilježio uspješan partizanski otpor. S druge strane hipotetski napad NATO snaga nije mogao imati tako radikalan cilj ni mogućnost vođenja rata s velikim tenkovskim postrojbama zbog uskog obalnog tenkoprohodnog pojasa. Osim očitog neazumijevanja strateških opredjeljenja JNA, autor u prethodnim dijelovima teksta pokazuje i ne razumijevanje temeljnih geopolitičkih odnosa u okružju ondašnje SFRJ. Ipak zadržat ću se samo na njegovim netočnim navodima vezanim uz tehniku jer nemam namjeru uvlačenja u političko prepucavanje.

"Malo modificirana inačica M-84" zaista je bila utemeljena na licenci tenka T-72, ali je predstavljala za klasu bolji proizvod. Glavnu razliku predstavljala je ugradnja boljeg motora domaće proizvodnje i lasersko-računalnog ciljnog sustava s mogućnošću osmatranja noću. Takav ciljni sustav u to vrijeme nije bio nigdje razvijen ni primjenjen u SSSR-u, a bio je rezultat istraživanja i suradnje Iskra Optoelektronike sa švedskim i nizozemskim tvrtkama. Njegova mogućnost brzog odgovora (response u kibernetičkom smislu) na pojavu neprijateljskih tenkova na udaljenostima većim od 500 metara bio je u to vrijeme u kategoriji najboljih svjetskih dostignuća. To se najvećim dijelom može zahvaliti upravo suradnji sa švedskim tvrtkama koje su se dugo vremena bavile s tom problematikom, dok su za razvoj noćnog ciljanja bile zaslužne nizozemske tvrtke. Konačna montaža tenkova M-84 obavljala se u slavonskobrodskom "Đuri Đakoviću", koji je i danas zadržao osnove za daljnji rad na razvoju novih tenkova. Po toj Ogorecovoj analogiji bilo bi logično ustvrditi kako je i današnja Hrvatska u vojnom smislu ovisna o Rusiji (ili čak Jugoslaviji) budući da se i njen novi Degman temelji na tenkovima T-72 i M-84.



Na str.188 navodi: "zaključio sam samo kako je zbog nemogućnosti jugoslavenske industrije da zrakoplovstvu osigura kvalitetan borbeni zrakoplov, njihov oslonac ostao zastarjeli sovjetski lovac MiG-21"

Ponovno zbog nepoznavanja problematike i nemogućnosti sagledavanja šire slike g. Ogorec se hvata jedne činjenice i zaključuje krivo. Nije istina da jugoslavenska zrakoplovna industrija nije mogla omogućiti kvalitetan borbeni zrakoplov i koja je zbog ranijih navoda većim dijelom prebazirana iz Beograda u područje "bastiona" tj. Mostar. Činjenica jest da ga u ono vrijeme nije osigurala, ali iz sasvim drugih razloga. Jugoslavija je od kraja II. svjetskog rata imala solidnu zrakoplovnu industriju. Na temelju predratnog lovca Ikarus IK-3 u vrijeme IB-a proizvedeno je oko 250 lovaca S-49. Od početka pedesetih SFRJ je imala nekoliko prototipova mlaznih aviona s francuskim mlaznim motorima Turbomeca malog potiska, ali koji su tada jedini bili dostupni na tržištu. Izrađen je i ispitan cijeli niz prototipova od Ikarusa 451, S 451-M Zolja, 452-M, zatim J 451-MM Stršljen, S 451 Matica, T 451-MM Stršljen II do 1958. godine kada je prekinut projekt lakog lovca-presretača B-12 predviđenog za brzine do 1000 km/h. Prvi mlazni avion proizvođen u većoj seriji bio je N-60 Soko Galeb G-2. Bio je to prvi školsko-borbeni mlažnjak u svijetu koji može polijetati sa travnatih površina. Ne želeći nabrajati ostale projekte jugoslavenskih borbenih aviona poput J-20 Kraguja, J-21 Jastreba, J-22 Orao i N-62 Supergaleb G-4 zadržat ću se upravo na toj Galebovoj sposobnosti. S dosadašnjim izlaganjem moglo je svima postati jasno kako SFRJ nikada nije očekivala realni napad s mora i zapada, ali je vrlo realno očekivala napad sa sjevera i istoka. Stoga je cjelokupna strategija, taktika, ustroj, organizacija, naoružanje i logistika bivše JNA bila pripremljena za masovni tenkovski prodor. Nakon pada željezne zavjese i nakon uvida u istočnonjemačke arhive, Zapad je bio zgranut s planovima koji su tamo pronađeni. Ono što su do tada nagađali i protiv čega su razvijali doktrinarni pristupa FOFA (Follow-On-Forces-Attack), te "tankbustere" poput A-10 i AH-64, nakon uvida postalo im je potpuno jasno. Sovjetske oklopno-mehanizirane snage bi pregazile cijelu Zapadnu Njemačku do granice sa Francuskom unutar 48 sati. Sukladno tome pad Beograda i Zagreba mjerio bi se u satima, a lovačko zrakoplovstvo postojalo bi maksimalno tjedan dana. Ne zaboravimo pritom da je to uključivalo i dva puka lovačkih aviona ukopanih u Plješivici i na Slatini, a koji su doslovno mogli preživjeti izravni pogodak taktičkog nuklearnog projektila. Stoga su sa završetkom operacije "Allied Force" Amerikanci bili nemalo iznenađeni, jer je iz potkopa tog najžešće napadanog aerodroma pored Prištine izletjelo 18 lovaca MiG-21.

Stoga je bilo potpuno neisplativo i protivno zdravoj logici ulagati u razvoj vlastitog lovačkog zrakoplova. Drugim rječima utući milijarde dolara u oružni sustav koji će u slučaju sovjetskog napada trajati najviše tjedan dana. Međutim, SFRJ je trebala lovačko-bombarderske i jurišne zrakoplove, koji su trebali usporavati napredovanje oklopnih armija. Isto tako nakon pada većih gradova oni su morali biti sposobni djelovati s nepripremljenih uzletišta u "bastionu" kao što su ravni dijelovi vijugavih bosanskih i ličkih cesta te hercegovački pašnjaci. U tu svrhu na Galeba i Jastreba su se mogle montirati i startne rakete za skraćivanje dužine polijetanja. No, usprkos svemu tome u slučaju napada s istoka, Jugoslavensko RV i PVO generalno bi prestalo postojati unutar mjesec dana. Znači može se zaključiti kako tadašnji oslonac zasigurno nije bio "zastarjeli" lovac MiG-21, pa ni LBA koju je činila cijela lepeza jurišnika od Kraguja do Orla. Glavni oslonac SFRJ nije uopće bilo ratno zrakoplovstvo, već TO u kombinaciji s ONO i DSZ. Tek prestankom postojanja SSSR-a i nestanka realne prijetnje iz tog pravca, pokrenute su ozbiljnije studije razvoja jednomotornog lovačkog aviona, a koji je u suradnji s Amerikacima na području motora i elektronike trebao biti namjenjen trećim zemljama. No, raspad SFRJ prekinuo je taj projekt poznatiji kao Yu-supersonik ili NA (Novi Avion).

Nastavljamo u sličnom revijalnom toni. Ponukani nedavnom presudom Međunarodnog suda u Haagu i žučnim reakcijama koje je ista izazvala u blogosferi, nameće se potreba pojašnjavanja uzroka koji su doveli do takve presude. Kao što već rekoh na nekoliko blogova, to nije bila oslobađajuća presuda Srbiji, već Europi. Istoj onoj Europi koja je sve to gledala, potpuno nesposobna za vojnu reakciju. Stoga vam prenosim do danas najbolju viđenu analizu sranja na ovim prostorima, a koja je kasnije izdana u knjizi:




Ideje o vođenju malih ratova bez ljudskih gubitaka

Nakon što se Amerikanci oslobađaju Vijetnamskog sindroma i ohrabruju izvanrednim uspjesima tijekom I. zaljevskog rata vođenog na početku 1991, počinju razmišljati kako manje regionalne ratove i određene vojne akcije provoditi udarima iz zraka, bez ljudskih gubitaka na zemlji. To bi u punom smislu bilo postizanje ratnih ciljeva pomoću sustava oružja i bez gubitaka, a ponekad čak i bez učešća vojnika na zemlji. Za ostvarivanje nečeg takvog bio je potreban intenzivan znanstveno-istraživački rad na daljnjem usavršavanju inteligentnih raketa i bombi. Jedan od prvih koraka u tom smislu bio je uvođenje GPS uređaja u sustav vođenja krstarećih raketa, a zatim i vođenih raketa i planirajućih bombi. Tako je znatno snižena cijena krstarećih raketa, a istodobno su stvorene inteligentne rakete i bombe koje se mogu koristiti u svim vremenskim uvjetima. Načinjene su i bombe koje izbacuju veliku količinu kompozitnih ugljičnih vlakana, koje nakon odbacivanja iznad transformatorskih postaja izazivaju kratke spojeve i prekid njihova rada. U svakom slučaju broj vrsta inteligentnog oružja se stalno povećava. Pritom je vrlo važno spomenuti kako se takvo oružje može podjednako koristiti sa suvremenih i zastarjelih tipova aviona. Naime, sve te vođene rakete i bombe lansiraju se na cilj izvan uže zone PZO odnosno s odmaka od cilja pa se stoga nazivaju Standoff oružjem. Osim toga SAD nije imao u planu sukobe s tehnički razvijenim državama.

Jedna od prvih takvih vojnih akcija 1995. godine bila je američka intervencija u BiH, kojom je de facto završen rat u Bosni. Rat u Bosni pretvorio se u nešto najgroznije što je Europa doživjela nakon II. svjetskog rata. Od 10 ubijenih tijekom Napoleonovih ratova bilo je 9 vojnika i 1 civil, i to samo pri izvođenju cijele kampanje, a ne bitke. Veliki mislioc Pierre Simone de Laplace je htio Newtonovom determinizmu u mehanici i astronomiji dati neki sveopći karakter. To ga je dovelo do stvaranja ideje sveopćeg determinizma, prema kojoj bi ljudsko ponašanje s razvojem bilo sve određenije u pogledu sve civiliziranijeg ponašanja, uključivo i ratove. De Laplace bi se zasigurno gadno razočarao, da je mogao znati kako će se mnogo godina kasnije dogoditi strahote, poput onih u Bosni 1992. godine. Tu je na jednog poginulog vojnika ubijeno, najčešće na zvjerski način, do 50 civila.
Raspadom Jugoslavije 1991. godine velika se količina naoružanja iz vojarni bivše JNA s područja Slovenije i Hrvatske gomilala u Bosni, a osim toga bilo ga je i u tamošnjim skladištima JNA. Međunarodno nepriznata i raspadnuta vojska, koja sebe još uvijek naziva JNA, predaje Srbima u Bosni skoro sve to oružje, a oni stvaraju Republiku Srpsku. Na taj način je stvoren omjer odnosa u topovima od oko 700 prema nula. Slično je bilo i u međusobnom omjeru tenkova i oklopnih transportera jedinica Republike Srpske i postrojbi ostatka Bosne i Hercegovine, koja je početkom 1992. postala međunarodno priznata država i članica Ujedinjenih naroda. S takvim nesrazmjerjem u naoružanju, Vojska Republike Srpske zauzima oko 73,8% teritorija države Bosne i Hercegovine te počinje etničko čišćenje osvojenog područja.

Europa je preko mirovne misije UN-a znala za sve te zločine, ali nije bila u stanju ništa učiniti. Srpska vojska je opkolila Sarajevo i svakodnevno je iz mnoštva topova i minobacača ubijala njegovo stanovništvo. Istodobno, Europska zajednica je zalaganjem za embargo na uvoz oružja svim republikama bivše SFRJ izravno išla na ruku osvajanju Vojske Republike Srpske, koja je imala više nego dovoljno naoružanja bivše JNA, dok je druga strana trebala ostati nenaoružana. Krajem ljeta 1992. godine u BiH dolaze i "plave kacige", ali ni one ne mogu učiniti ništa protiv srpskih jedinica. Čak je francuski predsjednik François Mitterrand uz osobni rizik posjetio opkoljeno Sarajevo, koje je svakodnevno i sustavno uništavano srpskim topništvom. Iako se osobno uvjerio u očajan položaj civila u opkoljenom gradu i dalje je smatrao kako bi davanje naoružanja državi BiH, dovelo do dodatnog proširenja sukoba na cijeli Balkan. Sarajevo i BiH posjetio je i tadašnji britanski ministar vanjskih poslova Sir Douglas Hurd, ali u svojstvu izaslanika Europske zajednice. Na pitanje novinara o velikoj vojnoj premoći srpske strane kao glavnog uzročnika svih tih razaranja, on odgovara kako problem nije u tome što srpska strana ima previše oružja nego što sve strane imaju previše oružja. Isti takav netočan, moglo bi se reći i namjerno lažan izvještaj, predao je kasnije i Europskoj zajednici.

Logično se postavlja pitanje što je sve to značilo. Mitterand i Hurd vjerojatno nisu favorizirali srpsku stranu, već su se uplašili kako bi ekonomski div i vojni patuljak - Europska zajednica - jednog dana morala vojno intervenirati, a za što je bila totalno nesposobna. Uvidjevši kako je EZ nesposobna za sređivanje prilika u Hrvatskoj i BiH-u, nastupa administracija američkog predsjednika Billa Clintona, koji dolazi iz redova Demokratske stranke. Zahvaljujući mogućnostima zrakoplovnih udara inteligentnim oružjem, SAD je bez vlastitih trupa na zemlji ishodio političko rješenje vojnim putem. Najprije je Hrvatskoj dano "zeleno svjetlo" za oslobađanje svojih okupiranih područja. Nakon toga su NATO snage predvođene SAD-om izvršile napad na infrastrukturu Republike Srpske. Tom napadu su prethodila upozorenja i ultimatumi Srbima u Bosni, koje je general Mladić pokušao izigrati onako kako mu je to do tada uspijevalo s Plavim kacigama UN-a. Budući da NATO snage nisu raspolagale inteligentnim oružjem u odgovarajućoj mjeri, može se slobodno reći da je SAD predvodio taj napad.

Napad usmjeren na infrastrukturu Republike Srpske započeo je 30. kolovoza 1995. godine u 01.55 sati. Prema izboru vremena napada odmah se vidjelo kako se radi o "inteligentnim oružjima" za koja nema razlike između dana i noći. Napadnuti su infrastrukturni objekti za obskrbu strujom i vodom, središta veze, mostovi te je na taj način paraliziran cjelokupni promet i život u Republici Srpskoj. Od vojnih objekata napadnute su samo skupine tenkova, topništvo, vojarne i slično. Naravno, prije svega navedenog je neutraliziran sustav PZO napadom na radarske i raketne sustave.
Pritom je kolateralna šteta bila minimalna, iako se ponegdje i pojavila. Kako su ponegdje radari i druga vojna sredstva bili postavljena u blizini škola i crkava, njihovim uništenjem došlo je i do određenog oštećenja navedenih objekata. Iako su javno deklarirani ciljevi NATO-vih snaga bili komunikacije, skladišta, radarsko-raketni sustavi i slično, režimski tisak u SR Jugoslaviji navodi kako se u stvarnosti ta akcija svela na neselektivno bombardiranje srpskih naselja i civilnog stanovništva. Pritom je bilo nevjerojatnih izjava o upotrebi određene vrste atomske bombe koja širi bolesti i viruse, zbog kojih su se mnogi ljudi žalili na nagli porast bronhitisa i astme. Korištena su uglavnom inteligentna oružja koja bi inače bilo vrlo glupo koristiti za napad na ljude tj. u ulozi za koju ona uopće nisu učinkovita.
Što se tiče PZO Republike Srpske, ona se pokazala boljom od iračke. Pored ostalog PZO VRS je imala i stariji mobilni raketni sustav 2K 12M "Kub-M", NATO oznake SA-6 Gainful, ali ga je uspjela učinkovitio upotrijebiti usprkos jakim elektroničkim smetnjama. Tijekom tih akcija u BiH sustavom Kub je oboren jedan američki lovac F-16 s pilotom Captain Scott O'Grady.

Stoga se može slobodno reći kako je upravo američka diplomacija, uz potporu svojih vojnih mogućnosti, dala veliki doprinos u postizanju mira u BiH. Zaslugom SAD-a je potpisan Washingtonski sporazum između Hrvatske i BiH 1. ožujka 1994. godine, čime je okončan vrlo težak sukob između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata u BiH. Krajem 1995. je potpisan i Dytonski sporazum, nakon vojnog pritiska na Republiku Srpsku. Sporazum je uz osobno angažiranje predsjednika Clintona, napokon donio mir Bosni i Hercegovini, ako i ne potpuno političko rješenje.


Mnogo zanimljiviji od rata u Bosni je bio napad NATO snaga na SR Jugoslaviju 1999. godine, koji je Europi uglavnom kratko nazivan Kosovskom krizom. To je u punom smislu bio rat - sui generis, u kojem su ratni ciljevi postignuti samo djelovanjem inteligentnih oružja, bez plana za stupanje kopnenih snaga u rat. To se više ne može ni zvati primjenom doktrine Zračno-kopnene bitke, jer uopće nije bilo predviđeno stupanje na scenu kopnene komponente. Do tog NATO-va napada došlo je nakon neuspješnih pregovora s Miloševićem, pri čemu je on od mnogih utjecajnih političara bio uvjeravan kako NATO snage ne mogu više pred licem cijelog svijeta ostati po strani u slučaju Kosovske krize i kako će ih odbijajnjem kompromisa prisiliti na rat. Milošević je smatrao kako će smotana i neodlučna EZ opet popustiti, ali se prevario...