Znači na zahtjev kolegice Tyche slijedi odgovor po pitanju strategije obrane Jugoslavije u Hladnoratovskom periodu. Slijedeća dva pasusa predstavljaju izvadak iz članka objavljenog u Polemosu 11-12, pod naslovom "Razmatranja o JNA (3 dio)".



Na istoj str.189 navodi: "- svi tenkovi u naoružanju JNA su bili istočnog (sovjetskog) porijekla (osim u razdoblju IB-a, kada je putem vojne pomoći jugoslavenski oružanim snagama dopremljena izvjesna količina američkih tenkova tipa "Shermann" i "Patton", koji su vrlo brzo nakon normalizacije odnosa sa SSSR-om spremljeni u ratnu pričuvu), u prvo vrijeme su kupovani T-54, T-55 i laki tenk PT-76, dok nije usvojena licencna proizvodnja T-72 kao malo modificirana inačica M-84."

Tenkovi koji su zamijenili zastarjele američke tenkove Shermann i Patton iz II. svjetskog rata bili su sovjetski T-54 i T-55, a nabavljeni su u znatnom broju s velikim zalihama streljiva. Veći dio rada g. Ogoreca počiva na tezi, kako je SFRJ imala puno više tenkova od potrebitog broja za sukob s vanjskim neprijateljima. Međutim s tom netočnom tezom on potvrđuje upravo ono što pokušava pobiti. Naime, jedino je veliki broj tenkova u naoružanju JNA mogao biti dovoljan za vođenje ratnog sukoba s SSSR-om i zemljama Varšavskog ugovora. Njihov napad bi se odvijao iz ravničarskih i tenkoprohodnih pravca sjevernih i sjeveroistočnih zemalja. Tamo su relativno snažnije tenkovske snage trebale usporiti njihovo napredovanje do povlačenja u "bastion" tj. u one dijelove SFRJ u kojima prevlast u tenkovima nema više nikakvu odlučujuću ulogu. Pojam "bastiona" je nastao upravo iz tog razloga, dok je najvećim dijelom obuhvaćao brdsko-planinska područja Hrvatske i BiH u kojima se i tijekom II. svjetskog rata bilježio uspješan partizanski otpor. S druge strane hipotetski napad NATO snaga nije mogao imati tako radikalan cilj ni mogućnost vođenja rata s velikim tenkovskim postrojbama zbog uskog obalnog tenkoprohodnog pojasa. Osim očitog neazumijevanja strateških opredjeljenja JNA, autor u prethodnim dijelovima teksta pokazuje i ne razumijevanje temeljnih geopolitičkih odnosa u okružju ondašnje SFRJ. Ipak zadržat ću se samo na njegovim netočnim navodima vezanim uz tehniku jer nemam namjeru uvlačenja u političko prepucavanje.

"Malo modificirana inačica M-84" zaista je bila utemeljena na licenci tenka T-72, ali je predstavljala za klasu bolji proizvod. Glavnu razliku predstavljala je ugradnja boljeg motora domaće proizvodnje i lasersko-računalnog ciljnog sustava s mogućnošću osmatranja noću. Takav ciljni sustav u to vrijeme nije bio nigdje razvijen ni primjenjen u SSSR-u, a bio je rezultat istraživanja i suradnje Iskra Optoelektronike sa švedskim i nizozemskim tvrtkama. Njegova mogućnost brzog odgovora (response u kibernetičkom smislu) na pojavu neprijateljskih tenkova na udaljenostima većim od 500 metara bio je u to vrijeme u kategoriji najboljih svjetskih dostignuća. To se najvećim dijelom može zahvaliti upravo suradnji sa švedskim tvrtkama koje su se dugo vremena bavile s tom problematikom, dok su za razvoj noćnog ciljanja bile zaslužne nizozemske tvrtke. Konačna montaža tenkova M-84 obavljala se u slavonskobrodskom "Đuri Đakoviću", koji je i danas zadržao osnove za daljnji rad na razvoju novih tenkova. Po toj Ogorecovoj analogiji bilo bi logično ustvrditi kako je i današnja Hrvatska u vojnom smislu ovisna o Rusiji (ili čak Jugoslaviji) budući da se i njen novi Degman temelji na tenkovima T-72 i M-84.



Na str.188 navodi: "zaključio sam samo kako je zbog nemogućnosti jugoslavenske industrije da zrakoplovstvu osigura kvalitetan borbeni zrakoplov, njihov oslonac ostao zastarjeli sovjetski lovac MiG-21"

Ponovno zbog nepoznavanja problematike i nemogućnosti sagledavanja šire slike g. Ogorec se hvata jedne činjenice i zaključuje krivo. Nije istina da jugoslavenska zrakoplovna industrija nije mogla omogućiti kvalitetan borbeni zrakoplov i koja je zbog ranijih navoda većim dijelom prebazirana iz Beograda u područje "bastiona" tj. Mostar. Činjenica jest da ga u ono vrijeme nije osigurala, ali iz sasvim drugih razloga. Jugoslavija je od kraja II. svjetskog rata imala solidnu zrakoplovnu industriju. Na temelju predratnog lovca Ikarus IK-3 u vrijeme IB-a proizvedeno je oko 250 lovaca S-49. Od početka pedesetih SFRJ je imala nekoliko prototipova mlaznih aviona s francuskim mlaznim motorima Turbomeca malog potiska, ali koji su tada jedini bili dostupni na tržištu. Izrađen je i ispitan cijeli niz prototipova od Ikarusa 451, S 451-M Zolja, 452-M, zatim J 451-MM Stršljen, S 451 Matica, T 451-MM Stršljen II do 1958. godine kada je prekinut projekt lakog lovca-presretača B-12 predviđenog za brzine do 1000 km/h. Prvi mlazni avion proizvođen u većoj seriji bio je N-60 Soko Galeb G-2. Bio je to prvi školsko-borbeni mlažnjak u svijetu koji može polijetati sa travnatih površina. Ne želeći nabrajati ostale projekte jugoslavenskih borbenih aviona poput J-20 Kraguja, J-21 Jastreba, J-22 Orao i N-62 Supergaleb G-4 zadržat ću se upravo na toj Galebovoj sposobnosti. S dosadašnjim izlaganjem moglo je svima postati jasno kako SFRJ nikada nije očekivala realni napad s mora i zapada, ali je vrlo realno očekivala napad sa sjevera i istoka. Stoga je cjelokupna strategija, taktika, ustroj, organizacija, naoružanje i logistika bivše JNA bila pripremljena za masovni tenkovski prodor. Nakon pada željezne zavjese i nakon uvida u istočnonjemačke arhive, Zapad je bio zgranut s planovima koji su tamo pronađeni. Ono što su do tada nagađali i protiv čega su razvijali doktrinarni pristupa FOFA (Follow-On-Forces-Attack), te "tankbustere" poput A-10 i AH-64, nakon uvida postalo im je potpuno jasno. Sovjetske oklopno-mehanizirane snage bi pregazile cijelu Zapadnu Njemačku do granice sa Francuskom unutar 48 sati. Sukladno tome pad Beograda i Zagreba mjerio bi se u satima, a lovačko zrakoplovstvo postojalo bi maksimalno tjedan dana. Ne zaboravimo pritom da je to uključivalo i dva puka lovačkih aviona ukopanih u Plješivici i na Slatini, a koji su doslovno mogli preživjeti izravni pogodak taktičkog nuklearnog projektila. Stoga su sa završetkom operacije "Allied Force" Amerikanci bili nemalo iznenađeni, jer je iz potkopa tog najžešće napadanog aerodroma pored Prištine izletjelo 18 lovaca MiG-21.

Stoga je bilo potpuno neisplativo i protivno zdravoj logici ulagati u razvoj vlastitog lovačkog zrakoplova. Drugim rječima utući milijarde dolara u oružni sustav koji će u slučaju sovjetskog napada trajati najviše tjedan dana. Međutim, SFRJ je trebala lovačko-bombarderske i jurišne zrakoplove, koji su trebali usporavati napredovanje oklopnih armija. Isto tako nakon pada većih gradova oni su morali biti sposobni djelovati s nepripremljenih uzletišta u "bastionu" kao što su ravni dijelovi vijugavih bosanskih i ličkih cesta te hercegovački pašnjaci. U tu svrhu na Galeba i Jastreba su se mogle montirati i startne rakete za skraćivanje dužine polijetanja. No, usprkos svemu tome u slučaju napada s istoka, Jugoslavensko RV i PVO generalno bi prestalo postojati unutar mjesec dana. Znači može se zaključiti kako tadašnji oslonac zasigurno nije bio "zastarjeli" lovac MiG-21, pa ni LBA koju je činila cijela lepeza jurišnika od Kraguja do Orla. Glavni oslonac SFRJ nije uopće bilo ratno zrakoplovstvo, već TO u kombinaciji s ONO i DSZ. Tek prestankom postojanja SSSR-a i nestanka realne prijetnje iz tog pravca, pokrenute su ozbiljnije studije razvoja jednomotornog lovačkog aviona, a koji je u suradnji s Amerikacima na području motora i elektronike trebao biti namjenjen trećim zemljama. No, raspad SFRJ prekinuo je taj projekt poznatiji kao Yu-supersonik ili NA (Novi Avion).