Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/012station

Marketing

Smrt lutajućeg samuraja-pjesnika...

Dugo je odolijevao. Predugo se odupirao neizbježnom. Dugo je furao svoj film, film ratnika-pjesnika koji se bori kao plaćenik po udaljenim dijelovima galaktike za tuđe interese. Živio od nemila do nedraga i iznenađivao nas s vremena na vrijeme sa svojom mračnom poezijom. Poezijom koja je odisala s njegovim neobičnim iskustvima, stečenim onkraj realnosti naših već uhodanih života. Prvi put nas je iznenadio sa pričom o visokim jablanima, pričom o onima koji se uzdižu iz magle zemaljske. U mjesecima koji su slijedili, pripovjedao nam je o očima prašume i pozivu mjeseca. Nakon toga je mjesecima izbivao s postaje. A kada se vratio u studenom, bio je mračniji i razočaraniji nego ikad. Pričao je o živim mrtvacima i čudovištima koje je sretao u međuvremenu. Zvučao je kao netko tko je potpuno izgubio vjeru u ljude. Šutljiv kakav jest, nije nam davao ništa osim svoje poezije. No pretpostavljali smo, kako je u toj njegovoj boli prste imala nekakva bionička gejša.

vjerojatno ga dograbilo nešto ovakvo...


Sljedeći put smo ga vidjeli opet, tek nakon dva mjeseca. Sletio je u postaju iz tko zna koje zone sumraka. Buncao je nešto o pokretanju vlastitog biznisa. Još je zvučao razočaran u ljubav, ali je bilo i naznake oporavka. I onda danas šok... Redovitim pregledom nadolazećih potprostornih elektronskih poruka, zapovjednik korporacijske galaktičke flote (skraćeno zkgf Manga ) otkriva nestandardnu poruku bez uobičajenih flotnih obilježja. Nakon uobičajenog skeniranja i otvaranja, neko vrijeme je zadubljen čitao, a potom se njegovim licem protegao smješak. Uskoro nas je napustio zbog obveza u floti, ali nam je na prijenosniku ostavio po svemu sudeći zadnji poetski uradak našeg lutajućeg samuraja-pjesnika. Poruku koja ga je začudo ipak razveselila. Stoga ovu jasnu naznaku samurajevog iskoraka iz zone sumraka prema svjetlu prenosimo u cijelosti... jer je naš samuraj napokon pronašao svoj dugo traženi mir...


Knjiga postanka I. glava

Ja sam fluid, zrak, a kad se pokrenem zovu me vjetar. Mogu uživati u brzinama, beskrajnim oštrim plavetnilom ili polako kliziti visinama u kojima je nebo tako toplo modre boje. Mogu biti orkan koji uništava sve pred sobom, uživajući u boli koju ostavi, ali i nježni povjetarac koji će ti se provući kosom, zaplesat ti među nogama, nestašno podižući haljinu. Čas ću te ljutiti svojim nestašlucima, a čas ću ti nježno milovati vrat, dodirujući lice i usne, koje me tako zanosno privlače.
Ti me ne vidiš, ali osjećaš moju prisutnost, znajući što želim. Zato ću ti se pokazati. Uzeti ljudski lik. Možda nećeš odmah znati da sam to ja, ali ćeš primjetit da nema više onog povjetarca koji ti je tako godio. Podignut ću šešir koji sam ti maločas zbacio. Zahvalit ćeš mi se zbunjeno i otići praćena pogledom što se prošetao dubinama tvojeg uma.

Doći ću opet. Možda još večeras, iste noći. Osjetit ćeš pucketanje okna pod mojim pritiskom. Ustat ćeš, osjetivši me ponovno. Otvorit ćeš prozor. U prvi mah sve će se smiriti, a onda ću polako ući. Osjetit ćeš me kao topli dašak na svojoj koži. Tvoja svilena spavaćica zatreperit će pod mojim lakim dodirom, a ja ću kroz svilu osjetiti tvoje toplo, punokrvno i tako nježno tijelo. Uživat ćeš te tihe noći punog mjeseca sa toplim južnim vjetrom na svome tijelu. Osjetit ćeš kako se ugoda umnaža, dok plahte budu drhtale kao u ekstazi. Željet ćeš me mnogo. Željet ćeš me tu i odmah. I ja ću htjeti tebe, tvoju strast i nježnost i zato ću ponovno postati čovjekom te noći. Zbog tebe.
Nećeš se uplašiti, možda samo malo. Neće te biti stid ili možda malo. Dodirnut ću te ponovno i raspustit tvoju kosu boje sunca kraj kojeg sam tolio puta bio. Tada ćeš me povuću u bezdane svojih očiju, a ja ću se izgubiti u njihovim zelenim prostranstvima. Nikada više ne našavši izlaza, kojeg neću previše ni tražiti, postavši povjetarac samo za tebe.




Post je objavljen 13.03.2007. u 20:00 sati.