Marketing
Analiza sranja na ovim prostorima
Nastavljamo u sličnom revijalnom toni. Ponukani nedavnom presudom Međunarodnog suda u Haagu i žučnim reakcijama koje je ista izazvala u blogosferi, nameće se potreba pojašnjavanja uzroka koji su doveli do takve presude. Kao što već rekoh na nekoliko blogova, to nije bila oslobađajuća presuda Srbiji, već Europi. Istoj onoj Europi koja je sve to gledala, potpuno nesposobna za vojnu reakciju. Stoga vam prenosim do danas najbolju viđenu analizu sranja na ovim prostorima, a koja je kasnije izdana u knjizi:
Ideje o vođenju malih ratova bez ljudskih gubitaka
Nakon što se Amerikanci oslobađaju Vijetnamskog sindroma i ohrabruju izvanrednim uspjesima tijekom I. zaljevskog rata vođenog na početku 1991, počinju razmišljati kako manje regionalne ratove i određene vojne akcije provoditi udarima iz zraka, bez ljudskih gubitaka na zemlji. To bi u punom smislu bilo postizanje ratnih ciljeva pomoću sustava oružja i bez gubitaka, a ponekad čak i bez učešća vojnika na zemlji. Za ostvarivanje nečeg takvog bio je potreban intenzivan znanstveno-istraživački rad na daljnjem usavršavanju inteligentnih raketa i bombi. Jedan od prvih koraka u tom smislu bio je uvođenje GPS uređaja u sustav vođenja krstarećih raketa, a zatim i vođenih raketa i planirajućih bombi. Tako je znatno snižena cijena krstarećih raketa, a istodobno su stvorene inteligentne rakete i bombe koje se mogu koristiti u svim vremenskim uvjetima. Načinjene su i bombe koje izbacuju veliku količinu kompozitnih ugljičnih vlakana, koje nakon odbacivanja iznad transformatorskih postaja izazivaju kratke spojeve i prekid njihova rada. U svakom slučaju broj vrsta inteligentnog oružja se stalno povećava. Pritom je vrlo važno spomenuti kako se takvo oružje može podjednako koristiti sa suvremenih i zastarjelih tipova aviona. Naime, sve te vođene rakete i bombe lansiraju se na cilj izvan uže zone PZO odnosno s odmaka od cilja pa se stoga nazivaju Standoff oružjem. Osim toga SAD nije imao u planu sukobe s tehnički razvijenim državama.
Jedna od prvih takvih vojnih akcija 1995. godine bila je američka intervencija u BiH, kojom je de facto završen rat u Bosni. Rat u Bosni pretvorio se u nešto najgroznije što je Europa doživjela nakon II. svjetskog rata. Od 10 ubijenih tijekom Napoleonovih ratova bilo je 9 vojnika i 1 civil, i to samo pri izvođenju cijele kampanje, a ne bitke. Veliki mislioc Pierre Simone de Laplace je htio Newtonovom determinizmu u mehanici i astronomiji dati neki sveopći karakter. To ga je dovelo do stvaranja ideje sveopćeg determinizma, prema kojoj bi ljudsko ponašanje s razvojem bilo sve određenije u pogledu sve civiliziranijeg ponašanja, uključivo i ratove. De Laplace bi se zasigurno gadno razočarao, da je mogao znati kako će se mnogo godina kasnije dogoditi strahote, poput onih u Bosni 1992. godine. Tu je na jednog poginulog vojnika ubijeno, najčešće na zvjerski način, do 50 civila.
Raspadom Jugoslavije 1991. godine velika se količina naoružanja iz vojarni bivše JNA s područja Slovenije i Hrvatske gomilala u Bosni, a osim toga bilo ga je i u tamošnjim skladištima JNA. Međunarodno nepriznata i raspadnuta vojska, koja sebe još uvijek naziva JNA, predaje Srbima u Bosni skoro sve to oružje, a oni stvaraju Republiku Srpsku. Na taj način je stvoren omjer odnosa u topovima od oko 700 prema nula. Slično je bilo i u međusobnom omjeru tenkova i oklopnih transportera jedinica Republike Srpske i postrojbi ostatka Bosne i Hercegovine, koja je početkom 1992. postala međunarodno priznata država i članica Ujedinjenih naroda. S takvim nesrazmjerjem u naoružanju, Vojska Republike Srpske zauzima oko 73,8% teritorija države Bosne i Hercegovine te počinje etničko čišćenje osvojenog područja.
Europa je preko mirovne misije UN-a znala za sve te zločine, ali nije bila u stanju ništa učiniti. Srpska vojska je opkolila Sarajevo i svakodnevno je iz mnoštva topova i minobacača ubijala njegovo stanovništvo. Istodobno, Europska zajednica je zalaganjem za embargo na uvoz oružja svim republikama bivše SFRJ izravno išla na ruku osvajanju Vojske Republike Srpske, koja je imala više nego dovoljno naoružanja bivše JNA, dok je druga strana trebala ostati nenaoružana. Krajem ljeta 1992. godine u BiH dolaze i "plave kacige", ali ni one ne mogu učiniti ništa protiv srpskih jedinica. Čak je francuski predsjednik François Mitterrand uz osobni rizik posjetio opkoljeno Sarajevo, koje je svakodnevno i sustavno uništavano srpskim topništvom. Iako se osobno uvjerio u očajan položaj civila u opkoljenom gradu i dalje je smatrao kako bi davanje naoružanja državi BiH, dovelo do dodatnog proširenja sukoba na cijeli Balkan. Sarajevo i BiH posjetio je i tadašnji britanski ministar vanjskih poslova Sir Douglas Hurd, ali u svojstvu izaslanika Europske zajednice. Na pitanje novinara o velikoj vojnoj premoći srpske strane kao glavnog uzročnika svih tih razaranja, on odgovara kako problem nije u tome što srpska strana ima previše oružja nego što sve strane imaju previše oružja. Isti takav netočan, moglo bi se reći i namjerno lažan izvještaj, predao je kasnije i Europskoj zajednici.
Logično se postavlja pitanje što je sve to značilo. Mitterand i Hurd vjerojatno nisu favorizirali srpsku stranu, već su se uplašili kako bi ekonomski div i vojni patuljak - Europska zajednica - jednog dana morala vojno intervenirati, a za što je bila totalno nesposobna. Uvidjevši kako je EZ nesposobna za sređivanje prilika u Hrvatskoj i BiH-u, nastupa administracija američkog predsjednika Billa Clintona, koji dolazi iz redova Demokratske stranke. Zahvaljujući mogućnostima zrakoplovnih udara inteligentnim oružjem, SAD je bez vlastitih trupa na zemlji ishodio političko rješenje vojnim putem. Najprije je Hrvatskoj dano "zeleno svjetlo" za oslobađanje svojih okupiranih područja. Nakon toga su NATO snage predvođene SAD-om izvršile napad na infrastrukturu Republike Srpske. Tom napadu su prethodila upozorenja i ultimatumi Srbima u Bosni, koje je general Mladić pokušao izigrati onako kako mu je to do tada uspijevalo s Plavim kacigama UN-a. Budući da NATO snage nisu raspolagale inteligentnim oružjem u odgovarajućoj mjeri, može se slobodno reći da je SAD predvodio taj napad.
Napad usmjeren na infrastrukturu Republike Srpske započeo je 30. kolovoza 1995. godine u 01.55 sati. Prema izboru vremena napada odmah se vidjelo kako se radi o "inteligentnim oružjima" za koja nema razlike između dana i noći. Napadnuti su infrastrukturni objekti za obskrbu strujom i vodom, središta veze, mostovi te je na taj način paraliziran cjelokupni promet i život u Republici Srpskoj. Od vojnih objekata napadnute su samo skupine tenkova, topništvo, vojarne i slično. Naravno, prije svega navedenog je neutraliziran sustav PZO napadom na radarske i raketne sustave.
Pritom je kolateralna šteta bila minimalna, iako se ponegdje i pojavila. Kako su ponegdje radari i druga vojna sredstva bili postavljena u blizini škola i crkava, njihovim uništenjem došlo je i do određenog oštećenja navedenih objekata. Iako su javno deklarirani ciljevi NATO-vih snaga bili komunikacije, skladišta, radarsko-raketni sustavi i slično, režimski tisak u SR Jugoslaviji navodi kako se u stvarnosti ta akcija svela na neselektivno bombardiranje srpskih naselja i civilnog stanovništva. Pritom je bilo nevjerojatnih izjava o upotrebi određene vrste atomske bombe koja širi bolesti i viruse, zbog kojih su se mnogi ljudi žalili na nagli porast bronhitisa i astme. Korištena su uglavnom inteligentna oružja koja bi inače bilo vrlo glupo koristiti za napad na ljude tj. u ulozi za koju ona uopće nisu učinkovita.
Što se tiče PZO Republike Srpske, ona se pokazala boljom od iračke. Pored ostalog PZO VRS je imala i stariji mobilni raketni sustav 2K 12M "Kub-M", NATO oznake SA-6 Gainful, ali ga je uspjela učinkovitio upotrijebiti usprkos jakim elektroničkim smetnjama. Tijekom tih akcija u BiH sustavom Kub je oboren jedan američki lovac F-16 s pilotom Captain Scott O'Grady.
Stoga se može slobodno reći kako je upravo američka diplomacija, uz potporu svojih vojnih mogućnosti, dala veliki doprinos u postizanju mira u BiH. Zaslugom SAD-a je potpisan Washingtonski sporazum između Hrvatske i BiH 1. ožujka 1994. godine, čime je okončan vrlo težak sukob između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata u BiH. Krajem 1995. je potpisan i Dytonski sporazum, nakon vojnog pritiska na Republiku Srpsku. Sporazum je uz osobno angažiranje predsjednika Clintona, napokon donio mir Bosni i Hercegovini, ako i ne potpuno političko rješenje.
Mnogo zanimljiviji od rata u Bosni je bio napad NATO snaga na SR Jugoslaviju 1999. godine, koji je Europi uglavnom kratko nazivan Kosovskom krizom. To je u punom smislu bio rat - sui generis, u kojem su ratni ciljevi postignuti samo djelovanjem inteligentnih oružja, bez plana za stupanje kopnenih snaga u rat. To se više ne može ni zvati primjenom doktrine Zračno-kopnene bitke, jer uopće nije bilo predviđeno stupanje na scenu kopnene komponente. Do tog NATO-va napada došlo je nakon neuspješnih pregovora s Miloševićem, pri čemu je on od mnogih utjecajnih političara bio uvjeravan kako NATO snage ne mogu više pred licem cijelog svijeta ostati po strani u slučaju Kosovske krize i kako će ih odbijajnjem kompromisa prisiliti na rat. Milošević je smatrao kako će smotana i neodlučna EZ opet popustiti, ali se prevario...
Post je objavljen 01.03.2007. u 12:12 sati.