Bilo je to u ona vremena prije otvaranja Dalmatine. Klasična lovačka priča za klađenje. Kretala bi otprilike ovako. Prošli vikend stigao sam sa bijelim interceptorom od Zagreba do Splita za sat i dvadeset pet minuta. Mojne srat Manga. Pa koju brzinu to tvoje čudo razvija? Jedva 170 km/h. Pa to je preko 360 km. Nema šanse prevaliti tu udaljenost, pa taman da si čitavo vrijeme držao maksimalnu brzinu. A stara državna A1 ne podržava takvu brzinu putovanja čitavo vrijeme. Jedva na nekim dijelovima. Nedovoljno kako god okreneš. Prkosi matematici i fizici. Povuci potegni. Navlakuša. Klađenje. Kuže da se zagonetno smješkam, ali znatiželja je jača. Jebeš turu ili dvije pića. Ma daj reci kako si stigao za 1:25? I onda... Manga vadi sliku...




Neki odmah skuže i puknu se smijat. Neki ne skuže odmah pa dobiju drugu sliku.




A kad dobiju treću skuže i oni najbistriji.



Bijaše to u dobra stara vremena. Dok je još postojao HRZ i normalan međuljudski odnos među kolegama letačima. Kad zapovjednik nije imao potrebu dokazivati svoju moć gaženjem potčinjenih. Jer mu je do prekjučer dupe ovisilo o tom dočasniku ili mlađem časniku. Danas bi na žalost ovakva slika ušla u kategoriju vojnostegovniog prijestupa. Em dečki ne lete, em nemaju opreme, em nemaju plaće, em nemaju stanove... i onda još ne mogu iskoristiti ovakvu rijetku prednost svoga poziva. Jer su se kreteni odgovorni za takvo stanje, odjednom počeli igrati vojske. Skupljat bodove u višoj kući, gaženjem vlastite eskadrilske nejači. A kad ovakav teretnjak (koji troši 700 kg goriva na sat) ide s kraja na kraj bumeranga, ništa ne košta ako u njega utovariš još nešto. Recimo friško lakirani auto mlađeg kolege pilota. Eto nekoć bilo, a danas se spominjalo. Dok se u smiraj HRZ-a uz vatru pripovjeda o dobrim starim vremenima...