Jednom prigodom naišao sam na blog na kojem se piše o hororu. Ako se dobro sjećam u tom konkretnom postu radilo se o nekakvoj mlakoj anglo-saksonskoj pričici iz maglovitog predgrađa. Kao ono, u kući nije bilo nikoga, a čuli su se koraci na katu. Srećom da je bio dan, inače ne znam kako bi uspio zaspati. Nešto prestrašno. Posljedično, po ne znam koji put, nametnulo mi se pitanje o današnjem topljenju nacionalnog identiteta u kazanu opće globalističkih stremljenja. Zar je naša svijest već toliko isprana, da nam klinci kao pojam horora prepričavaju nekakve trećerazredne holivudske uratke? Zar ovi prostori obavijeni tisućljetnom izolacijom, danas nemaju što reći na tu temu? Zar su netragom nestale naše vile, malici, paticvrci, vukodlaci, kečizubi, babaroge, vukovije, paklenjaci, svarozi, ušušuri, pasoglavci, vedi, nemri, ovasari, podzemljari, vodani, šarkanji, vještice, kozlaci, zmamorije, rojenice, moguti, more i vragodusi? Zar su sva ta bića napustila naše šume i sela? Nisu. Samo su gradski ljudi zaboravili na njih. A najčešće je dovoljan samo jedan posjet našim ruralnim krajevima za osobno se osvjedočit u njihovo postojanje. Oni su i dalje tamo. I vrebaju nove naivne žrtve...

Budući je priča koja slijedi istinita, zbog zaštite osobnih podataka njenih aktera, koristit će se izmjenjena imena. Dogodilo se to na derneku povodom Sv. Ante u jednom selu u dalmatinskoj zagori. Klasičan seoski vašar, štono bi rekli slavonci, uz puno pečene janjetine, štandova sa plastičnim đinđuvama i igračkama, domaćeg vina i starih običaja. Miris roštilja mješao se sa dimom zapaljenih guma koje je nekoliko lokalnih mangupa palilo proklizavajući sa svojim limenim ljubimcima. I Jozo je bio među njima. Momak koji je ušao u našu obitelj, oženivši stričevu srednju kćer. Mali je uvijek bio na vraga, što bi rekle seoske babe. Ne moš' ga ni za glavu, ni za rep. Dok je rodica doma čuvala trudnoću, Jozo je visio po krčmama i često odvozio balavice u polje sa svojom nabrijanom Opel Mantom. Tako bi vjerojatno završio i ovaj dernek. Već je nekoliko novostasalih ždrijebica bacalo poglede za njim dok je izlazio iz spuštenog metalik-crnog stroja sa gumama koje su stršale preko ruba zadnjeg blatobrana.



Dernek se nastavio. Kako je mrak debljao, mjenjale su se i pjesme sa razglasa. Od popodnevnih folklorno-popularnih pjesmuljaka tipa Trio Gušti, krenulo je prema rock'n'rollu i novijoj plesnoj glazbi za mlade. Društvo je bilo sve veselije, dok su znojne konobarice i konobari u bijelim košuljama, donosili nove plate pečenog i pune bukare vina. Istodobno među drvenim stolovima orilo se i grleno pjevanje tog kraja. Ista one pjesme koja su se pjevala stotinama godina prije pojave r'n'r, techna i sličnih trendovskih prohujala. Zagrljeni brkati glavonje, kao da su pružali otpor ostatku svijeta, pouzdajući se u nešto iskonsko i vjekovno što ih okružuje. U prvi mah ono što se kasnije dogodilo, nitko nije povezao s tim, ali danas sam uvjerenja kako je nju prizvao upravo taj stoljetni napjev.

Kad se pojavila, usprkos hektolitrima popijenog, muške glave su se spontano počele okretati. Ni ženski dio nije ostao ravnodušan na njenu pojavu. Odmah su se grupirale kokodačući. Bila je predivna. Usprkos činjenici da je bila odjevena u jednostavnu ljetnu haljinicu koja je sezala do poda, njeni atributi nisu se mogli sakriti. Svaki pokret njenih gipkih stremena ritmički je pomicao nabrekle bradavice koje su se jasno očitovale i kroz lanenu tkaninu. Nešto je iz nje zračilo. Nešto divlje i neukrotivo. Babe nisu znale čija je. Nitko je ne zna. Zaključiše da je vjerojatno prijateljica od starije Matine, a koja je s njom uskoro trebala doć' iz Dojčlanda na ljetovanje kako bi vidjela zemlju njenih roditelja. Čak je izgledalo kao da točno zna koga traži. Pogledom je tražila nekoga. Konačno, njen pogled se zaustavio na Jozi koji je stajao naslonjen uz šank sa svojim društvom. Zaustavila se i naslonila uz jedan nosač šatora. Nije ništa pila. Nije ništa jela. Nije ništa govorila. Samo se nedužno smješkala dok je povremeno pogledavala prema Jozi sa onim svojim mačkastim očima čudne azurne boje.



Naravno ni Jozo nije ostao ravnodušan. Ritualno muško naguravanje sa prijateljima izmjenjivalo se s pogledima upućenim prema njoj. Alkoholom podgrijano društvo bacalo je interne komentare na temu "švabice" i gurkalo Jozu da je odvede na vožnju. Vidiš da te gleda, konju... pozovi je na ples, pa onda pravac u polje... šta misliš po šta je ovdi došla? Teško žabu u vodu. Jedan njegov mig lokalnom DJ-u i već je zasvirao nekakav stiskavac. Kad je inače samouvjereni Jozo došao pred nju, progutao je knedlu. Ostao je paraliziran u času kad ga je netremice pogledala. Na kombinaciji nekakvog falšeg njemačko-engleskog, pozvao je prema prostoru za ples smještenom između stolova. Babe su odmahivale glavama, a muški zacakljenih očiju gladili brke kad se "nijemica" privila uz Jozu.

Dok se ona senzualno njihala u ritmu, Jozo je izgledao sve opčinjeniji. Kretala se u ritmu gipko poput zmije. Izgledalo je kao da uopće ne dodiruje livadu. Nijemo ga je gledala u oči i uvijala se oko njega. Jozo se samo tupavo smješkao. Smješkao se i dok su išli prema njegovoj Manti. Selo je gledalo kako se odvoze niz put prema polju. Samo je stari Stipan nešto mrmljao o kopitima, dok mu se vinom oduzet jezik petljao po ustima. Vjerojatno da je tada uspio i reći ono što je vidio ležeći na tratini, tko bi povjerovao tom starom pijancu? No povjerovali su dan kasnije. Nakon što je pronađen Jozin auto. Parkiran u sred oranice. Bez tragova guma do tamo. Jozo je sjedio sam u autu zaključanom iznutra. Ukočena pogleda u kojem je ostala zaleđena sva strava kojoj je svjedočio u zadnjim trenucima. Tada više nitko nije posumnjao u ono što je Stipan vidio. Kamo sreće da nije opet bio tako pijan. Možda bi Jozu uspio odvratit od odlaska u polje s njom. Možda ne bi skončao tako strašno, da mu je uspio reć' kako ta nijema prokletinja umjesto stopala ima vilinska kopita...