Slijedi još jedna istinita strašna priča iz naših krajeva. Poput prethodne o prelijepoj nijemoj djevojci koju nitko u selu ne zna. Koja se pojavi od nikud i zavede nekog stasitog seoskog mladića. Gleda ga sve dok ne zapleše s njom. I nakon toga ga odvede u mrak. Spasiti se može samo ako na vrijeme uoči njena vilinska kopita. Inače nema šanse. Mnogo je takvih svjedočenja u narodu. Ne samo o vilama, nego i o cijeloj plejadi čudnovatih bića koja žive onkraj naših samim sobom prezaokupljenih ljudskih života. Nekoć se o susretima s njima i o njihovim moćima pripovjedalo uz komin. Mlađe naraštaje se podučavalo kako se obraniti od zlih čudovišta i kako zatražiti pomoć od dobrih. Danas toga više nema. Zato je sadašnji žitelj asfaltiranih krajobraza puno izloženiji. Ne zna ni što ga je snašlo, kad ga se dočepaju te vjekovne sile...

Ništa čudno, ako znamo da se današnji ljudi ne znaju nositi ni sa vlastitim mrtvima. Puno je priča o ukletim mjestima gdje se i danas pojavljuju prikaze. Tome je svojedobno svjedočio i jedan, koji se nije dao tek tako zaplašiti. Ta momčina je sedamdesetih bio jedan od organizatora otmice aviona iznad SAD-a, sa ciljem ukazivanja na hrvatski problem. Zbog koje njegov rođak nadimka Taik, robija već trideset godina. Naša momčina, nazvat ćemo ga Zvone, znao je kao uostalom i svi u tom kraju, priču o hrastu na zavoju. Pod tim hrastom su svojedobno, Turci poklali naše svatove. I pod tim hrastom su svati pokopani, bez ikakvog obreda, u ne označene grobove. Zato svi iz tog kraja, noću izbjegavaju taj put. No naša junačina zapela je do kasno na nekakvom sijelu u susjednom selu i nije mu se dalo ići okolnim putem. Što mu nije bilo za zamjerit, budući se radi o vremenima i krajevima gdje razliku između kraćeg i dužeg puta čini nekoliko kilometara odnosno sati pješačenja. Uostalom kakav bi on to seoski junak bio, kad bi se dao uplašiti od nekakvih seoskih bajalica. Krene naš Zvone tako, tim kraćim putem prema svojoj kući. Put je išao skoro ravno do starog hrasta, a onda je naglo skretao desno.



Bio je to za ono podneblje karakterističan, danas bi rekli, makadamski put sa kamenim suhozidovima sa strane. Ako zagusti lako bi se uskočilo u okolna polja, da vrh suhozidova nije prekriven gusto isprepletenom dračom. Kako stoka na ispaši ne bi ulazila u tuđa polja. Znači skoro ne premostiva prepreka. Možeš samo naprijed ili pravo nazad. Javna rasvjeta u to doba bila je zvjezdano nebo i mjesečina. Noć je bila kristalno čista, tako da je brzo ugledao stari hrast na zavoju. Izdaleka je već izgledalo da mu se krošnja neobično ljeska pod mjesečinom. Prošli su ga žmarci preko leđa do zatiljka i onda još jednom kad je ugledao nešto bijelo u podnožju hrasta. Nastavio je hodati iako mu je pametniji dio mozga govorio da se okrene i krene drugim putem. No onda bi mora proć opet kroz susjedno selo. Reć će selo da se junačina usrala od babskih priča. Ako proba preko polja pokidat će gaće na drači. Kako će u svoje selo doći pokidanih gaća? Ubit će ga od zajebancije. Kud si ti biža moj Zvone, kad si gaće na drači ostavija? Dok je on tako razmišljao, udaljenost do hrasta se smanjivala. Sad je već jasno vidio priliku u bijelom ispred debla. Vjerojatno mi je to onaj Ikan smistija. Vidija je kako Mara cilu večer pogledava prema meni i sad me je odlučija posramit. Ispast će šupak pred svima. Sigurno Ikan i njegovo društvo čuče tamo iza zida i crkavaju od smija. Neće im dat gušta. Oni će se s njim zajebavat? Sad će radit šake majku im...

Ostalo je još desetak metara do hrasta. Sad je već potpuno jasno vidio. Bila je to ženska silueta. Stajala je ispred stabla točno na onom mjestu gdje put prelazi u livadu. Usporio je korak osluškujući. Osim škripe kamenja pod njegovim đonovima i šuštanja krošnje hrasta nije čuo ništa. Nije čuo nikakvo hihotanje iza suhozida. I onda mu srce počne lupat ko ludo. Kako krošnja može šuštat... kad je noć mirna i bez vitra? Sageo se i s onom svojom ručerdom dograbio oveći kamen. Neću sad bižat kad sam do tu doša... Prilazeći, sve bolje je vidio detalje. Bila je obučena u dugu bijelu haljinu. Bila je to za pojmove sedamdesetih jednostavna seljačka haljina starinskog kroja sa dugim rukavima. Na glavi je imala svečano spletenu bijelu maramu dok je lice prekrivao tanki svileni rubac.



Zaustavio se na par metara od nje stežući kamenčinu u desnoj ruci. Ona nije bila okrenuta prema njemu već malo bočno prema zavoju. Bilo je dosta mjesta za proć. Moga bi proć. Povika. EEEJ!!! Nema pokreta, ni odgovora. Zvuk dubokog glasa koji odzvanja pustopoljinom ohrabri ga pa koraknu bliže. Čuje samo šuštanje krošnje. Tada shvati da i njena haljina treperi, a vjetra nema. Opet ga prođu trnci. Pogleda prema dolje i shvati da ona ne dira zemlju jer se rub haljine podvlači pod nju. Podiže ruku sa kamenčinom i korakne još jednom uz iskonski grleni uzvik prije bacanja istog. Trenutak prije otpuštanja prstiju skameni se. Bez ikakvog zvuka, snježno bijelo odjevena ženska prikaza, kao u nekakvom usporenom kadru klekne. Ono što bi trebala biti koljena lebdilo je pedalj iznad tla. Pritom malo pogne svoju velom pokrivenu glavu i prekriži se. Kao u molitvi...

To je i za Zvonu bilo dosta. Potrčao je niz put koliko ga noge nose. Dok je trčao pogledao je preko ramena i vidio da ga ne prati. Klečala je još uvijek tamo, onako snježno bijela, pod krošnjom koja se trepereći preljevala srebrenom mjesečinom...