Koračaš tako kroz život, uglavnom polako, koliko god se činilo prebrzo.
Usudiš se ponekad i pomisliti da koračaš opušteno da ti je korak lagan
I onda naletiš na tako nekog i klikneš
klikneš jako, budeš prepoznata
I shvatiš koliko si zgrčena u svojoj krutosti i koliko te čeljust već boli od stiskanja zubiju.
Tek kad prodišeš jako i duboko, kad prorade mišići za koje nisi ni znala da ih imaš i da uopće služe udisanju, spoznaš svoje staro brzo i površno disanje
I dopustiš si biti sretna na tren
Kad te ona nazove sestrom po duši, a ti ni ne možeš ništa drugo, već raširiti ruke nekome koga si čekala dugo.
Vjerujući da imaš silno vrijeme ispred sebe za mnoge riječi, za bezbroj priča, jer toliko je toga ostalo neizgovorenog, ne žuriš nikamo
puštaš za poslije
griješiš
Hvala ti za klik
(nemaš pojma koliko mi je trebao. šuti, nemaš) Hvala ti za priče
(narasla sam za centimetar. ne da mi je trebalo, ali ipak) Hvala ti za muziku
(moje uho je razmaženo. i bilo maženo tvojim izborom) Hvala ti za ljubav
(kad saznaš što je suprotno od čežnje i je li bolje od čežnje same-javi meni)
(Jesam li ga sanjala, ili nedostaje jedan redak u tvom postu?
Taj koji je lupio moj osjećaj straha da nešto zaista nije dobro.
Strah se smanji kad se podijeli...)
System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)
Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)
Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti
Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos
skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama
odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje