(Photo by Nono the Great)
Ljudi moji dragi, ovo nije normalno.
Ljeto je skroz došlo. Tu je, mislim, vruće je i svi se znojimo.
I gunđamo, naravno.
Ili nam srce stane, kad izađemo iz klimatizirane prostorije van.
Nekako sam, uz ljeto, uredno vukla onaj pojam "lazy days".
Ali ovo što se događa, ovo je nešto potpuno drukčije.
Priznat ću vam, nisam vas čitala još od petka, kad ono pobjegoh, Gogoo je skužio, u Dugu uvalu.
(Dobro, i vas dvije ste skužile, ali vi znate kamo ja idem, kad idem. Pokosio je, da! I četiri miša mlat'no, ali to je već druga priča.)
Kako je dobro bilo... Ta boja mora ne može se s ničim usporediti.
Toliko je kristalno čisto, (i još pomalo hladno), da imaš osjećaj da čisti i tebe, i sav onaj zimski usatajali sloj s tijela, a i iz duše. Nema tog pilinga koji mi u kadi može postići to što mi čini more i sunce u D.U. Ma kakve kreme za samotamnjenje, nema te boje!
U ponedjeljak sam jurila u Zagreb, pozvani smo u zadnji čas na sastanak gdje se pokušava iznaći rješenje za nas, a i za mnoga druga poduzeća kojima je opstanak ozbiljno doveden u pitanje. Ali, neću gnjaviti s problemima.
Svakom oltaru je njegov križ najteži.
Ili možda – najdraži?
Koliko duboko smo hrabri zaviriti u sebe, da nađemo iskreni odgovor na to pitanje?
Ne stignem sjesti za ekran, osim onog vremena kojeg provedem na radnom mjestu, a tu ponekad ostavim oči. Pa se vratim doma oko pet popodne i škiljeći kuham ručak za sutra.
Na TV se izmjenjuju utakmice, pomalo uživam u atmosferi navijačkih pjesama, na balkonu nam se vijori, znate ono: najveća zastava u kvartu.
Pa kad je jednom u četiri godine!
U četvrtak mi je drugi, po rođendanskom slijedu, najdraži dan u godini.
Pa je fešta, i opet će se poslije tražiti vrijeme koje prebrzo nestaje.
Kako ono: prošlost ne postoji, budućnost se tek treba desiti.
A sada?
Odoh prespavati ovo što je ostalo od noći.
|