Radnu subotu provela sam na sportskim igrama umirovljenika.
(Ti, Mima, znaš gdje sam bila. I puno sam mislila na tebe)
Našlo se tamo oko 1500 ljudi treće životne dobi, koji ne vole da ih se zove tako . S punim pravom. Trebali ste ih vidjeti. Toliko pozitivne energije i dobre volje koncentrirane na malo prostora odavno nisam vidjela. Neki su na majicama imali natpis: "mladi i moćni".
Potegli su put iz mnogih domova i udruženja umirovljenika iz cijele Hrvatske, pokazali što mogu, natjecali se, zabavljali, plesali, jednom riječju-fenomenalno družili.
I šta sad mene tu muči.
Ako su nam djeca prva životna dob, umirovljenici-treća, to znači da smo mi u sredini neka - druga životna dob.
Djeca idu na izlete, maturalce, apsolventska putovanja.
Umirovljenici se nađu, njih 1500 odjednom na hrpi, na svojim sportskim igrama. Sretni, poput gimnazijalca na putu za Amsterdam.
A što je s nama?
Tu smo negdje, bliže ili dalje četrdesetima, pedesetima...
Nismo ni djeca ni mladi, a nismo ni umirovljenici.
Tko bi nas mogao okupiti i tako razveseliti?
I što bi nas razveselilo?
Za početak predlažem osnivanje Udruge druge životne dobi.
Da imamo u svakom gradu po jednu, pa se nađemo jednom godišnje, npr. na Bosiljevu.
Na partiji karata, makar.
Pokreni se, generacijo.
Treća dob nam je svakim danom za dan bliže!
|