Idem, idem, idem, pa stanem...
Tražim svoj omiljen stolac u kuhinji, tamo se skupim u neku, samo meni znanu, joga pozu i krenem u potragu za smislom svega za što se borim. I uvijek isti zaključak dođe sam: treba se prestati boriti. Treba se samo pustiti. I sva se zamršena klupka krenu otpetljavati, odmotavati...sama od sebe!
Malo sam nekako...prazna, ovo petkom uvečer, nakon ludog tjedna.. Prazninu krcam optimizmom, ne volim prazne prostore. ni prazne skupove. Te naročito ne volim.
Otvorih savjetovalište za zaludjele duše koje pomalo razum gube.
Ali.
Ako netko negdje pronađe ostatke mog razuma, neka mi javi. Možda si ga i uzmem natrag.
Jer znam odgovore na sva tuđa pitanja i imam rješenje za svaki problem.
A ne razumijem jezik kojim govorim.
Postavim si pitanje,a ne mogu odgovoriti. Sebi ne. Jer ne razumijem.
Dobro, pa je vikend.
|