U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?

ponedjeljak, 20.02.2006.

O jednoj mladosti

"...libido mi je potpuno osujetio alarm za kretene." (H.Smith-Povratak u grad mimoza)

- 09:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 17.02.2006.

The mayonnaise jar and coffee

Ovo sam dobila mailom danas iz Australie od moje po svijetu razasute rodbine. Prvi put čitam i moram podijeliti s vama. Pa evo... *************** When things in your life seem almost too much to handle, when 24 hours in a day are not enough, remember the mayonnaise jar... and the coffee... A professor stood before his philosophy class and had some items in front of him. When the class began, wordlessly, he picked up a very large and empty mayonnaise jar and proceeded to fill it with golf balls. He then asked the students if the jar was full. They agreed that it was. The professor then picked up a box of pebbles and poured them into the jar. He shook the jar lightly. The pebbles rolled into the open areas between the golf balls. He then asked the students again if the jar was full. They agreed it was. The professor next picked up a box of sand and poured it into the jar. Of course, the sand filled up everything else. He asked once more if the jar was full. The students responded with a infamous "yes." The professor then produced two cups of coffee from under the table and poured the entire contents into the jar, effectively filling the empty space between the sand. The students laughed. "Now," said the professor, as the laughter subsided, "I want you to recognize that this jar represents your life. The golf balls are the important things. Your family, your children, your faith, your health, your friends, and your favorite passions. Things that if everything else was lost and only they remained, your life would still be full. The pebbles are the other things that matter. Your job, your house, and your car. The sand is everything else. The small stuff. "If you put the sand into the jar first," he continued, "there is no room for the pebbles or the golf balls. The same goes for life. If you spend all your time and energy on the small stuff, you will never have room for the things that are important to you. Pay attention to the things that are critical to your happiness. Play with your children. Take time to get medical checkups. Take your partner out to dinner. Play another 18. There will always be time to clean the house and fix the disposal. Take care of the golf balls first, the things that really matter. Set your priorities. The rest is just sand." One of the students raised her hand and inquired what the coffee represented. The professor smiled. "I'm glad you asked. It just goes to show you that no matter how full your life may seem, there's always room for a couple of cups of coffee with a friend." ******************* Mene je taklo. Nasmiješilo, uz ono obavezno- pa da, tako je. Prebrzo živimo i stalno nešto tražimo, a sve što nam zaista treba je tu kraj nas.

- 17:27 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.02.2006.

Nemoć

Prostrla se magla po moru ispred mog gnijezda I kiša lije neumoljivo, cijeli dan Danas sam svjedočila kako žena može htjeti i željeti naškoditi i povrijediti drugu ženu. Ovo je, zapravo, samo jedan od primjera. Na sasatanku vijeća roditelja, (to je ono kad se u jednoj učionici skupe ravnatelj sa po jednim roditeljom kao predstavnikom razreda i onda se raspravlja i zaključuje), krenuli blatit jednu profesoricu. Njih dvije, majke. Profka još godinu dana do penzije, odvalila tri’est i nekoliko godina staža, naučila prirodu i biologiju, mene, dragog, djecu našu..ma generacije. Kažu, senilna je i treba je maknuti, ne pamti djeci imena, brka razredna odjeljenja… A nije da nije teška. Dođe meni najdraži sa svakojakim pričama, ali uvijek gledam sve bacit na šalu i satiru i nastojim mu zadržati elementarno poštovanje prema profesorici. Tu sam ideju pokušala progurati i bijesnim majkama, ali a-a. Ne daju. Vele, smaknuti je treba. Pokušam: pa dajte je pustite još tu godinu neka odradi svoje i neka završi svoj staž u miru. Djeca i onako prirodu učiti moraju, njen odlazak im ne bi baš puno tu promijenio. Ma kakvi. Potjerati je treba, viču. Opet pokušam: kakvu poruku dajemo djeci ako te njihove školske probleme rješavamo mi i to na tako drastičan način po drugu osobu? Pa svi mi imamo slične osobe u svojoj okolini i svakodnevno se borimo sa raznim umornim, senilnim, nervoznim personama i ne žalimo se mami, ravnatelju… Kažu oni meni da me ne mogu više slušat šta pričam. Pa sam zašutjela. Donekle. Nevjerojatni su mi ljudi ponekad. Ove dvije danas, kao da imaju nešto malo moći, jer su eto tu u nekakvom tijelu koje ima određene mogućnosti, da ne kažem ovlasti, jer to nemaju, i one bi odmah dijelile otkaze. Ženi pred penziju. Bez imalo želje za razgovorom, za sagledavanjem cijele perspektive i promatranjem, (makar malo), očima te umorne profesorice. Pjenile su se sa to nešto malo argumenata, koji su toliko banalni u usporedbi s pravim problemima s kojima se naša djeca danas susreću. Uvijek zanijemim pred izobličenim licem punim mržnje i iznova se pitam, kako ta žena živi sama sa sobom. Kad bih u tom trenutku imala kameru ili digitalni makar, da je ovjekovječim tako uhvaćenu u trenutku i da joj pokažem: vidi! To si ti! A što si tako ljuta? Ma šta je ljudima?

- 23:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 14.02.2006.

i još štošta...

Sinoć sam već smućena od očaja promrmljala sebi u bradu… Bože! Trebam čudo! I krene današnji dan pun čuda. Prvo mi je došla jedna slatka sms poruka starog prijatelja iz studentskih dana, tako da ipak nisam ostala prikraćena za valentinovsku čestitku, dobila sam malu čudesnu porciju romantike, koja me je na tren vratila unatrag…daleko. Moj službenopotpisani inače ne drži do umjetnih komercijalno izazvanih izljeva ljubavi i strasti-pod moraš. (Pssst. Tiho budite!) Nije prošlo ni pet minuta, dolazi poštar i nosi mi službeno pismo koje čekam već dvije pune godine. Nije da se nisam počela tresti. Jedva sam otvorila kovertu. Ma, to je duga priča. Šaljemo već mjesecima molbe državi, točnije HZZO-u za sklapanje ugovora o suradnji. I konačno, raspisaše natječaj u 10-om mjesecu lani, i nakon prikupljene tone dokumenata i ne puno manje plaćenih računa javnim bilježnicima, svakodnevne vožnje prema Zagrebu,(to mi jedino nije smetalo, dapače!), otvorili su ponude i rekli: sad čekajte! I evo, dočekala sam-čudo. Uvrstili su nas! Smatraju nas sposobnima i zadovoljavamo sve tražene uvjete. Sad još samo da im se dopadne prostor i kadrovi. Možda ja na kraju i dobijem taj ugovor. Ma sretna sam ko mali majmun danas! Imam osjećaj kao da se dugo borim, a danas se osjećam- pobjednički! U knjižnicu sam uletila 5 minuta pred zatvaranje. A na pultu stoji knjiga "Tečaj čuda". Gledam ja nju već dugo u VBZ-u, ali 400-tinjak kuna mi je uvijek bilo nekako too much for that. I sad mi se smješka s pulta, kao da mi govori, evo, ne moraš me kupiti, samo me, daj više-uzmi. Dođem doma, a prijateljica s 5-og kata mi daje CD od Boltona za slušanje, prženje i još štošta… Savršen kraj savršenog dana. Sutra sam u Istri cijeli dan. Kad nisam već potegla do Kringe u subotu… A sutra se ide, nema razmišljanja o alternativama. A sada – Michael Bolton, gospodo!

- 21:36 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.02.2006.

Nismo? A mogli smo.

I što ti je vikend… Prođe u trenu. Vrijeme je, za ovo doba godine, bilo spektakularno, ono moje more zlatne boje i blještavilo sunca svuda kud pogled seže. Hladno, ali predivno. Kažem ja tako dragom za subotnjom jutarnjom kavom, pune glave misli čega ću se u kući prvog primiti, kažem-sad bi trebali pustiti sve i otići do Fužina, prošetati kroz šumu stoljetnih borova, upiti što više energije prirode i poći na neki fini ručak koji će skuhati neka majstorica goranske kuhinje… Ah, bilo je lijepo maštati, ali veš mašina, (draži mi je nekako taj izraz, nego perilica rublja!) je već rondala. Sve se opralo i osušilo u ova dva dana, zavjese, posteljina, bijelo i šareno, cijela kuća miriše na čisto. A ja sam opet isto umorna k’o u petak navečer. Zapravo sam malo i žalosna, jer plan je bio odjurit’ do Kringe na književnu večer. Dragi Bookaleta, nemaš pojma kako mi je krivo. Najdraža, i ja planirale smo dolazak još od prve večeri kad smo pročitale u Novom listu o tome, ali eto, nije nam uspjelo ovaj put. Prozaičan razlog, ostale smo bez prijevoza. Do tamo bi nekako i stigle, ali natrag do Žminja, ili čak do Rijeke, nije nam se dalo improvizirati. Potruditi ćemo se bolje za ožujak. Povući neke malo bolje veze! I tako, vikendom sam se borila s robom i prašinom. a sutra je ponedjeljak a tada počinje borba s papirima, registratorima, telefonima, mobitelima, aaaaa…

- 20:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 10.02.2006.

Igzostid

Kad stignete pisati? Ja sam se zaista htjela potruditi ovih dana, ali sam uvijek morala predati mjesto pred praznim ekranom nečem drugom, ili nekom drugom. Toliko je posla bilo, briga i obaveza… Uh! Sad sam tu, ali toliko umorna da ću opet to mjesto pred ekranom predati. Svom umoru i zovu mog milog dragog kreveta. A znam, pročitat ću stranicu i po’ knjige koju čitam, (neću reći koja je, besramno jeftin ljubić), i mišići ruke popustit će snom obuzetim tijelom, i nema mene. Moj se dragi onda slijedeće jutro zabavlja gledajući kako tražim knjigu koja je završila tko zna gdje…Laku noć želim svima, mirnu noć ispunjen lijepim snovima. Odoh.

- 22:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 04.02.2006.

Romantika

Najdraža je povezala kosu i obukla svoj crni zimski kaputić, a ja sam joj jos u letu nabacila šal, jer je zahladilo. Djevojka odlučila provesti vikend daleko od svega u ovom mjestu iz dva-tri posta niže. Kaže, učit će povijest. Aha. Ja sam morala ostati doma jer je Najdraži, pozvan na čak dva rođendana, pa treba dežurati, odvoziti i dovoziti, je li. Dragi i ja sami, pa eto... I to se ponekad dogodi. Slika budućnosti, reklo bi se. A sada na dnevniku čujem da je nastao pravi mali baby boom, da je došlo do zamjetnog povećanja nataliteta. Neka dječice, meni su nekako razmišljanja o unucima bliža. Joj! Što je meni danas?

- 20:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 03.02.2006.

Koncentrični krug

Rijeka-Valbiska na Krku-Merag na Cresu-Veli Lošinj-Porozina na Cresu-Brestova-Lovran-Rijeka Vrijeme kao da je travanj, mada ipak malo prohladno, a ja bez fotoaparata. Fotografije bi bile spektakl za sebe. Puna sam mirisa mora, topline Sunca, energije prirode. Vama ću priznati: posao mi je na tom putu uvijek u drugom planu. Slike te ljepote dugo mi se još vrte pred očima, a kad pomalo izblijede, odemo opet. A vikend počinje! Super vikend svima želim, što manje rada, a više odmora.

- 19:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.02.2006.

Neopisiva je sreća u tvom zagrljaju Vrijeme mjerim razmacima između poljubaca Ali Hoćeš li me voljeti kad ostarim?

- 18:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 01.02.2006.

Povratak

Rijeka je moj grad, život mi je razliven u svim njenim porama.. Ali kad netko kaže – povratak, ovo je slika koja mi bljesne pred očima.. Na tren. Pa nestane.

- 16:56 - Komentari (10) - Isprintaj - #