Marketing
Nemoć
Prostrla se magla po moru ispred mog gnijezda
I kiša lije neumoljivo, cijeli dan
Danas sam svjedočila kako žena može htjeti i željeti naškoditi i povrijediti drugu ženu.
Ovo je, zapravo, samo jedan od primjera.
Na sasatanku vijeća roditelja, (to je ono kad se u jednoj učionici skupe ravnatelj sa po jednim roditeljom kao predstavnikom razreda i onda se raspravlja i zaključuje), krenuli blatit jednu profesoricu. Njih dvije, majke. Profka još godinu dana do penzije, odvalila tri’est i nekoliko godina staža, naučila prirodu i biologiju, mene, dragog, djecu našu..ma generacije. Kažu, senilna je i treba je maknuti, ne pamti djeci imena, brka razredna odjeljenja… A nije da nije teška. Dođe meni najdraži sa svakojakim pričama, ali uvijek gledam sve bacit na šalu i satiru i nastojim mu zadržati elementarno poštovanje prema profesorici. Tu sam ideju pokušala progurati i bijesnim majkama, ali a-a. Ne daju. Vele, smaknuti je treba. Pokušam: pa dajte je pustite još tu godinu neka odradi svoje i neka završi svoj staž u miru. Djeca i onako prirodu učiti moraju, njen odlazak im ne bi baš puno tu promijenio. Ma kakvi. Potjerati je treba, viču. Opet pokušam: kakvu poruku dajemo djeci ako te njihove školske probleme rješavamo mi i to na tako drastičan način po drugu osobu? Pa svi mi imamo slične osobe u svojoj okolini i svakodnevno se borimo sa raznim umornim, senilnim, nervoznim personama i ne žalimo se mami, ravnatelju… Kažu oni meni da me ne mogu više slušat šta pričam. Pa sam zašutjela. Donekle.
Nevjerojatni su mi ljudi ponekad. Ove dvije danas, kao da imaju nešto malo moći, jer su eto tu u nekakvom tijelu koje ima određene mogućnosti, da ne kažem ovlasti, jer to nemaju, i one bi odmah dijelile otkaze. Ženi pred penziju. Bez imalo želje za razgovorom, za sagledavanjem cijele perspektive i promatranjem, (makar malo), očima te umorne profesorice. Pjenile su se sa to nešto malo argumenata, koji su toliko banalni u usporedbi s pravim problemima s kojima se naša djeca danas susreću. Uvijek zanijemim pred izobličenim licem punim mržnje i iznova se pitam, kako ta žena živi sama sa sobom. Kad bih u tom trenutku imala kameru ili digitalni makar, da je ovjekovječim tako uhvaćenu u trenutku i da joj pokažem: vidi! To si ti! A što si tako ljuta?
Ma šta je ljudima?
Post je objavljen 16.02.2006. u 23:32 sati.