U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
ponedjeljak, 23.01.2006.
Srodna duša
 S obzirom da sam u poslijednje vrijeme sva u Chopri, izvukla sam neke rečenice iz konteksta jednog njegovog "starijeg" djela - Srodna duša. Kaže: Ljubav nije osjećaj. Ljubav je ono što postaješ. To je zaista tako. Samo treba duuugo vremena da ti to dopre do moždanih vijuga i da se zaista shvati što to znači. Na ovom svijetu žive samo dvije vrste ljudi- ljubavnici i ostali. Ovo mi je zgodno.Volim se ponekad izgubiti na tren u mislima da sam i ljubavnica, a ne samo, a znate, sve ono-supruga, majka, prijateljica, djelatnica, domaćica, bla, bla, bla... Ljubav nije tek osjećaj.Ona obuhvaća istinu i zbog toga je zakon. Ljubav se prilagođava našoj viziji.Uvijek ćete dobiti ono što želite i zato stremite najuzvišenijoj ljubavi koju možete zamisliti. E to je malo teže. Pogotovo u današnja vremena, gdje se vrlo lako i brzo odustaje od stremljenja prema najuzvišenijem, jer se bojimo usamljenosti, jer nam teško pada odustajanje od polovičnih rješenja, jer to od nas očekuje okolina ili obitelj, jer su si svi već našli nekog-pa "visimo" u starom društvu itd, itd.. Jedino savršena ljubav nadilazi osobnost.Ako nekome želite pružiti najuzvišeniju ljubav najprije morate vidjeti dalje od te osobe. Želite li primiti najuzvišeniju ljubav, opazite sebe s onu stranu osobnosti. Tu sam se dugo zadržala. I na kraju odustala, jer nisam mogla postići ništa sama, a moj Dragi je na sve to nezainteresirano odmahivao rukom, shvaćajući sve kao nepotrebno kompliciranje jednostavnog života, s pitanjem – a šta ima za ručak danas... Božanska ljubav uistinu postoji. Ona se očituje kroz ljudska bića. Ovo živim. Mada s Dragim znam rasipati munje i gromove, ipak tamo negdje pri kraju svijesti i na početku podsvijesti znam da smo zapravo, jedna duša. I koliko god puta naletim na "zločestu" osobu, prije nego što uzvratim vatru, ipak potražim nešto dobro u običnom ljudskom biću, koje je tko zna zašto- zločesto! Koliko god puta je osjetili, ljubav zauvijek ostaje beskonačna i tajanstvena. Ljubav je, kao i Bog, uvijek ispred nas i upravo kad pomislimo da smo je sustigli, ona nam umakne. To me zbunilo, taman kad sam pomislila kako sam sve uspjela shvatiti. Ali neka je tajanstvena, ipak nije nedostižna. Samo joj se treba prepustiti, ljubav nas neće prevariti. Sve skupa završio je rečenicom: SVE JE MOGUĆE. To si u zadnje vrijeme stalno ponavljam, jer sam, pritisnuta gomilom problema, nehotice dozvolila strahu da preuzme vodstvo u nekim stvarima. A to nije dobro. Koliko nije ni dobro pustiti vrijeme neka samo prolazi, pa se možda nešto i dogodi. Zagovornik sam teorije da ipak treba uprijeti iz sve snage i pogurati malo, pa će se i dogoditi. Trenutačno čitam njegovu Knjigu tajni. Odlično štivo. Nije to tek self help literatura, (tješim li ja to sebe?), već način kako otključati neke zaključane ormariće u nama. Tu lijevo je link na Dvostruku dugu. Oni znaju sve o tome! A ja tu i tamo-prepišem. |
- 14:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||