Ako volite dobar humor, a dojadile su vam prizemne i neukusne šale domaćih amaterskih pokušaja poput izravnih prijenosa saborskih sjednica i sl., onda je serija Father Ted kao stvorena za vas!
Kao prvo, da razjasnimo što znači »dobar humor«. To je onaj humor koji vas tjera u smijeh, a istovremeno pogađa svoje ciljeve. Humor koji nikoga ne pogađa je poput hrvatskoga pravosuđa – neučinkovit i možebitno štetan.
A sad malo o seriji.
Father Ted je satira kojoj su u središtu tri irska katolička svećenika, po kazni prognana u službu na zabiti otok uza zapadnu obalu Irske – Craggy Island. (Njegovo mi izvorno, irsko ime, nažalost, nije poznato.) Prvi je od ta tri svećenika naslovni o. Ted Crilly (Dermot Morgan). On je na otoku zaglavio zbog nečega što je općepoznato kao “that Lourdes thing”, kada su sredstva prikupljena kako bi se bolesno dijete poslalo na hodočašće u francusko marijansko svetište nekako našla na Tedovu osobnom računu baš u doba dok je bio u posjeti Las Vegasu (“That money was just resting in my account!”). Drugi je svećenik o. Dougal McGuire (Ardal O’Hanlon), kojega karakterizira općenita izočnost svakog znaka postojanja neke inteligencije (On sam o sebi kaže: “The lights are on but there’s no one home.”) Povjeriti mu što složenije od zraka bila bi čista ludost. Njegov pak grijeh povezuje pojmove Blackrock (u Irskoj ima tri mjesta toga naziva: predgrađe grada Corcaigh; An Charraig Dhubh, predgrađe prijestolnice Baile Átha Cliath; te Na Creagacha Dubha u grofoviji Lú), nepopravljivo uništene živote skupine opatica i trajekt na kojem je pritisnuo gumb koji nije smio. Treći je svećenik pak o. Jack Hackett (Frank Kelly), star, oronuo, prost i lascivan klerik kojem mozak nisu popile svrake nego alkohol i razvrat svake vrste. (Njegov je vokabular sveden na jednoznamenkast broj urlika: “FECK!”, “ARSE!”, “DRINK!” i “GIRLS!” uz povremeno panično “NUNS! NUNS! REVERSE! REVERSE!”) Prije negoli je zapao u ovo stanje, bio je svećenik kojemu su usta cijelo vrijeme bila prepuna paklenog sumpornog ognja. Na otoku je završio zbog onoga što se dogodilo na nekom vjenčanju u gradu Baile Átha Luain.
Uz njih trojicu u župnom dvoru nalazimo i njihovu opsesivno-kompulzivnu domaćicu, gđu. Doyle, čija je opsesija pripravljanje čaja, sendviča i kolača. Za nju »Ne, hvala« nije prihvatljivi odgovor. Spremna je navaljivati “Go on, go, on, go on,...” sve dok pametniji ne popusti. Pa makar potom čaj izlio u tegao s cvijećem, a kolač bacio kroz prozor dok ona ne gleda. O njezinom se braku (kao i o njezinom imenu) ne zna puno. Ustvari, ne zna se ništa.
Nadređeni trojici glavnih junaka još je gori – biskup Leonard Brennan je tipični školski primjer nasilnika, koji se sadistički iživljava nad onima nad kojima ima neospornu vlast. I to onu starinsku vlast patera familias – vlast na životom i smrti. Svoje pravo na takav nekatolički stav mu ne daje vlastiti uzorni život, nego jednostavno moć, koju mu je dao netko odozgora (ali ne Onaj odozgora). On, naime, uživa u svim mogućim necelibatskim užicima na koje može položiti šapu uključivši i nevjenčanu suprugu i sina u Kaliforniji.
Serija se temelji na jednostavnoj činjenici. U svijetu navodno postoji preko milijardu deklariranih katolika. Od tog broja ih je možda tek kakvih 1% pravih. Od tih 1% je možda tek kakvih 1% u mogućnosti preuzeti na sebe svećeničko zvanje sa svim pripadajućim mu obvezama. Ukoliko je naša računica točna, onda prema dostupnim nam podacima na svijetu ima tri i pol puta više katoličkih svećenika od navedenog broja. OK, da među katoličkim svećenicima ima puno više onih koji nisu za to zvanje od onih koji jesu, to svi znamo, to nije nikakva novost. No ova serija od te činjenice gradi jedan pomalo fantazmagorični svijet, prepun svakakvih svećeničkih čudaka. Koliko me sjećanje služi, ekranom nije prošao niti jedan »normalan« svećenik. Ni sam o. Ted nije pravi tip za svećenika, već je to vjerojatno postao tradicijom, po kojoj su obitelji barem jedno od (mnogobrojne) djece poslale u sjemenište kako bi eliminirale barem jedna usta koja treba prehraniti.
Serija se prikazivala samo tri sezone, od 1995. do 1998. godine, snimljene su 24 epizode uz posebnu, dužu božićnu epizodu 1996. godine. Naslovi nekih epizoda parodiraju one poznatih filmova, emisija ili pjesama. Tako, primjerice, epizoda Entertaining Father Stone parodira naslov drame Entertaining Mr. Sloane Joea Ortona iz 1964. g.
te po njoj snimljen istoimeni film Douglasa Hickoxa iz 1970. g.
epizoda And God Created Woman prevodi naslov filma Et Dieu… créa la femme Rogera Vadima iz 1956. g.
epizoda Think Fast, Father Ted parodira naslov romana Think Fast, Mr. Moto Johna P. Marquanda iz 1937. g.
i istoimenog filma Normana Fostera snimljenog iste godine
epizoda The Old Grey Whistle Theft parafrazira naslov glazbene emisije BBC-a The Old Grey Whistle Test
epizoda Song for Europe je parodija na eurovizijski festival
epizoda Rock-a-Hula Ted priziva u sjećanje pjesmu Rock-a-Hula Baby, koju je Elvis Presley
pjevao u filmu Blue Hawaii iz 1961. g.
epizoda Cigarettes and Alcohol and Rollerblading produžuje naslov pjesme Cigarettes and Alcohol skupine Oasis za još jedan artikl
epizoda New Jack City aludira na istoimeni film Maria Van Peeblesa iz 1991. g.
epizoda Flight into Terror parafrazira naslov romana za mladež Flight into Danger iz serije Hardy Boys navodnoga Franklina W. Dixona
epizoda Chirpy Burpy Cheap Sheep parodira naslov pjesme Chirpy Chirpy Cheep Cheep, velikog hita skupine Middle of the Road iz 1971. g.
epizoda Speed 3 je inspirirana problemom koji su pred sebe postavili autori serije, Graham Linehan i Arthur Mathews: »Kako napraviti gori sequel od filma Speed 2: Cruise Control?«
epizoda Escape from Victory izvrće naslov filma Escape to Victory Johna Hustona iz 1981. g.
epizoda Night of the Nearly Dead priziva u sjećanje filmski klasik Night of the Living Dead Georgea A. Romera iz 1968. g.
a epizoda Going to America parodira naslov filma Coming to America Johna Landisa iz 1988. g.
No i teme i sadržaji epizoda isto tako parodiraju neke stvarne i izmišljene ljude i događaje. Već smo spomenuli da epizoda Song for Europe parodira eurovizijski glazbeni festival. Točnije, činjenicu da se Irska 1995. g. našla u nezavidnoj poziciji, jer je dvije godine zaredom, kao zemlja pobjednica, organizirala natjecanje, što se pokazalo kao pomalo preskupa uspješnost, pa su se počele širiti glasine da je 1995. irska televizija, RTÉ, namjerno izabrala lošiju pjesmu, kako ne bi i četvrti put zaredom pobijedila na natjecanju. Te su godine, naime, završili na sigurnom, 14. mjestu (od 23 pjesme). (Informacije radi, u epizodi su natjecatelji bili:
1. The Miracle is Mine u izvedbi o. Dicka Byrnea (vječni rival o. Teda) i o. Cyrila McDuffa
2. My Lovely Horse u izvedbi o. Teda Crillya i o. Dougala McGuirea (pobjednička pjesma)
3. If I could wear my Hat like my Heart u izvedbi skupine The Grand Girls
4. You Dirty English Bastards u izvedbi skupine The Hairy Bowsies
5. The Drums of Africa are calling me home u izvedbi Seana O’Briena
6. Sha la la la la la la la la la la la la u izvedbi skupine Death Pigs)
U toj epizodi o. Ted u jednom trenutku spominje o. Bennyja Cakea, koji je objavio pjesmu koja je postala hitom u Engleskoj. Kako je o. Cake smatrao da se ne treba znati da je riječ o pjesmi jednog svećenika, snimio ju je pod drugim imenom. O. Ted se, doduše, više ne sjeća tog imena, ali je siguran da se hit zvao Vienna. Nadalje, naslovni je lik u epizodi Entertaining Father Stone inspiriran »prijateljem« nekoga prijatelja koji je bio u posjeti prijatelju bez navodnih znakova, varao igrajući golf te posjedovao toliko neželjenu sposobnost dominiranja atmosferom u prostoriji u kojoj se nalazio i njezinog totalnog zatiranja. Ni nevjenčana supruga ni sin biskupa Brennana nisu pali iz vedra neba, nego je pripovijest utemeljena na slučaju sad već bivšeg biskupa Eamona Caseya iz Gaillimha. Epizoda je The Passion of St. Tibulus pak navodno djelomično inspirirana filmom Sebastiane Dereka Jarmana iz 1976. g. Nadahnuće su za epizodu Hell autori našli u vlastitu djetinjstvu, u sjećanjima na katastrofalna ljetovanja s roditeljima. Uglavnom se svi slažu da je kao model za frustriranu pjevačicu Niamh Connelly iz epizode Rock-a-Hula Ted poslužila Sinéad O’Connor. Frustrirana? Da, vidite sami stihove:
Big men in frocks
Tellin’ us what to do
They can’t get pregnant
Like I do...
You give us all your rules
But that’s not the way it was
Women ruled the land of... (nerazumljivo)
U epizodi Flight Into Terror gđa. Doyle parodira uvodnu scenu dokumentarca Don’t Look Back D. A. Pennebakera iz 1967. g. o britanskoj turneji Boba Dylana. Rasplet epizode Chirpy Burpy Cheap Sheep parodira tipičnu završnu tiradu Herculea Poirota. Dobar dio epizode The Mainland se vrti oko glumca Richarda Wilsona i rečenice iz serije One Foot in the Grave, koja ga je proslavila: I don’t believe it! I konačno, na samom se početku zadnje epizode pojavljuje o. Brian Eno.
Ako vam se bilo što od navedenoga učinilo poznatim, moguće je da ste poneku epizodu serije vidjeli na HRT-u. Da, da serija je išla na HRT-u. A ako ste je propustili, to je vjerojatno zato što ju je netko tko samog Dougala može smatrati Einsteinom gurnuo u neki idiotski termin oko 1-2 ure noću. Zašto? Odgovor vjerojatno leži u činjenici da serija ismijava katoličko svećenstvo, a ova država štiti upravo tu kastu kao svete volove. Zato je valjda bilo nemoguće da se u ovoj državi (u kojoj ima 112,2% deklarativnih katolika i valjda oko 0,5-1% onih pravih) serija s takvom temom emitira u vrijeme kad se u svim normalnim državama emitiraju humorističke serije. No, ne treba zanemariti ni pitanje tzv. udarnog termina. Kako je to svojedobno točno primijetio televizijski urednik Saša Zalepugin, termin ne čini emisiju, već emisija čini termin. Na televizijama Hrvatske tako udarni termin počinje oko 10-11 ura navečer i traje do 2-3 ure u noći. Ako ne vjerujete, probajte pogledati ono što se daje poslije središnjih dnevnika, pa ćete se i sami uvjeriti da takve blesavoće ne mogu tvoriti udarni termin.
Važno je ovdje napomenuti još jednu važnu stvar. Iako je seriju producirala britanska tvrtka Hat Trick Productions, a emitirala britanska kuća Channel 4, ona je u potpunosti djelo irskog tima. Autori serije (i povremeni epizodisti u njoj) su Irci Graham Linehan i Arthur Mathews. Četiri glavne uloge u seriji glume irski glumci Dermot Morgan, Ardal O’Hanlon, Frank Kelly i Pauline McLynn. (I skoro sve sporedne isto tako. Tek se za kakvih desetak glumaca sa sigurnošću može reći da nisu Irci, s time da nekolicina njih i glumi likove koji nisu Irci.) Glazbu na špici serije je skladala i izvela irska skupina The Divine Comedy. Serija je snimana na raznim lokacijama u Irskoj. I sami su redatelji serije, Declan Lowney i Andy DeEmmony, Irci. Znači, nije riječ o situaciji u kojoj Hrvati pričaju viceve o Bosancima, već je tu na djelu (baš kao i u filmu My Big Fat GrŁŁk Wedding Joela Zwicka iz 2002. g.) načelo po kojem Hrvati pričaju viceve o Hrvatima. Koncept potpuno nepoznat u ovoj državi.
Četvrta sezona serije nije ni bila planirana. Tumač je uloge naslovnog lika, Dermot Morgan, odlučio da se ne želi doživotno ukalupiti u jednu ulogu. Nažalost, 24 ure nakon završetka snimanja, on je preminuo od srčanog udara u 46. g. Hvala mu što nam je unatoč relativno kratkom životu ostavio ulogu života.
|