Život pod čizmom
14.08.2010., subota
POŠTO ZLATO?
 Sanda Perković, bacačica diska, vratila se s Europskog atletskog prvenstva u Barceloni sa zlatnom kolajnom. Tko je Sanda Perković? (Napomena: nemam namjeru odgovarati na ovo pitanje, pa svi željni tračeva mogu nastaviti čitati dnevni tisak Hrvatske.) Teško pitanje. Do prije koji tjedan nitko nije čuo za nju. A sad odjednom, kao grom iz vedra neba – zlatna! Sandino je zlato utoliko vrednije što je – jeftino. Da se razumijemo, ne mislim ovime omalovažavati Sandin uspjeh. Naprotiv! Uzmimo, primjerice, nogomet u Hrvatskoj. To je sport koji guta milijune i milijarde, a ne daje nikakvih rezultata. Jedini se rezultati domaćeg nogometa mogu primijetiti u privatnim džepovima javnih poduzetnika problematičnog ponašanja. Doduše, reprezentacija je jednom davno, 1998. g., osvojila brončanu medalju na svjetskom prvenstvu u Francuskoj. I to je sve. Prije i poslije toga – ništa. Nikakvih uspjeha na međunarodnom planu. A i na domaćem ga je sve manje i manje. Domaći nogomet praktički više nitko ne prati, tribine su prazne, šačica gromoglasnih barbara i vandala je s njih otjerala sve potencijalne ljubitelje nogometa i sporta općenito. A i sami sportaši su im u tome uspješno sekundirali. Ovako dosadan i neuzbudljiv nogomet stvarno više nikoga ne zanima. Kad tome još dodamo kriminal koji je premrežio taj nekadašnji sport, jasno je da novci koji se oko nogometa vrte nemaju uporišta ni u gospodarskim motivima. No s druge strane je domaći sport oduvijek bio vrelo individualaca koji su marljivo trenirali, nisu upijali tuđe novce kao crna rupa, na natjecanja odlazili skromno, a vraćali se ovjenčani.  Jedan od prvih primjera koje mogu dozvati u sjećanje jest Mate Parlov. Tihi čovjek iz Pule je bio šušta suprotnost Muhammadu Aliju. Dok je ovaj vikao na sav glas da je najveći, naš Mate je šutio i svojim djelom dokazivao isto to. S olimpijskih je igara 1972. došao sa zlatnom medaljom u poluteškoj kategoriji, 1974. g. je postao svjetskim prvakom, da bi kao profesionalac 1976. g. postao svjetskim prvakom u poluteškoj kategoriji, a 1978. g. u teškoj.  Zatim je tu i Nikola Dragaš. Bavio se sportom koji mnogi upražnjavaju, a malo tko prati, kuglanjem. Tri puta je bio svjetski prvak, 1972., 1974. i 1976. g., da bi 1978. g. isto mjesto osvojio u paru s Borisom Urbancem.  Ne smijemo zaboraviti ni stolnotenisače. Dragutin Šurbek je dvaput bio svjetski prvak u igri parova, 1979. s Antunom Stipančićem i 1983. sa Zoranom Kalinićem. Europsko prvenstvo je osvojio jednom pojedinačno (1968. g.), triput u igri parova (1970. g. s Antunom Stipančićem, te 1982. i 1984. g. sa Zoranom Kalinićem), a jednom kao dio momčadi (1976. g.).  Antun Stipančić je sa svjetskih prvenstava donio već spomenuto zlatno odličje za igru u paru sa Šurbekom, a s europskih jedno momčadsko zlato (1976. g.), dva za igru u parovima (1968. g. s Edvardom Veckom i 1970. g. sa Šurbekom), te jedno zlato za mješovite parove (1976. s Eržebet Palatinuš). U ovom sportu ima još imena koje svakako treba spomenuti: Branka Batinić, Eržebet Palatinuš, Zoran Kalinić, Zoran Primorac,... No, ne želim da se sve svede isključivo na nabrajanje.  Matija Ljubek, čovjek kojemu je bilo vidljivo neugodno pred kamerama (samo što nije kazivao: »Nemojte me toliko snimati, pa nisam učinio ništa posebno, samo sam radio ono što znam.«), donio je dva olimpijska zlata (1976. na 1000 m u kanuu jednokleku, 1984. g. na 500 m u kanuu dvokleku – nažalost nisam uspio pronaći s kim je veslao), tri mediteranska (sva iz 1979. g., na 500 m u kanuu jednokleku, na 1000 metara u kanuu jednokleku i na 500 m u kanuu dvokleku – opet!), te 4 svjetska zlata (1978. g. na 1000 m, 1982. g. na 500 m u kanuu dvokleku, 1983. g. na 500 m i 1985. g. na 1000 m u kanuu dvokleku).  Ivana Brkljačić je s raznih prvenstava i kupova donijela 5 zlata. Ima takvih malih, tihih junaka još. Ispričavam se svima onima koje nisam spomenuo. Nažalost, na internetu nije moguće naći popis uspješnih domaćih sportaša s osvojenim medaljama. Spomenuti su mi sami od sebe pali na pamet. Svima njima (što uključuje i ovdje nespomenute!) svaka čast! Sva njihova mnoga zlata zajedno su domaće porezne obveznike stajala manje negoli jedna jedina bronca samozvanih vatrenih nogometaša. Takve sportaše Hrvatska treba. Takve sportaše Hrvatska treba nagrađivati. Takve sportaše Hrvatska treba nagrađivati razumno. Da ne izgube glavu poput nogometaša. A nogomet? I tome ima lijeka. Naravno, pod uvjetom da zaista postoje želja i volja da se taj kupleraj riješi. Recimo, jedna godina igranja utakmica bez publike, bez novinara i bez prijenosa, sa strogom zabranom komentiranja utakmica i s objavljivanjem isključivo rezultata pojedinih tekama začas bi uvelo reda u glave i noge tih nazovi-sportaša. A klubove najteže prekršitelje još dodatno kazniti negativnim bodovima, recimo s 10 njih, na samom početku prvenstva. Pa da vidimo što će biti. No tako dugo dok će se nespretni ljenjivci s travnjaka (i cijela kamarila oko njih) nezasluženo tuširati u tuđem novcu, a domaći uspješni sportaši morati nastavljati karijeru u inozemstvu jer im tu nitko ne može osigurati uvjete, ime Hrvatske će i dalje svijetom pronositi oni čijem je uspjehu ona sama najmanje doprinijela. |
