Zivot u Zabolandu
18.01.2018., četvrtak
Povratak u Žaboland
|
Završili su božični i novogodišnji praznici puno brže nego sam se nadao, a time i moj boravak na jugu, te se vratih na sjever u Žaboland. U zemlju u kojoj sunce dolazi na kapaljku, u kojoj kiša pada i kada je suho, u kojoj je hladno, kako oni to ovdje zovu vodeno hladno, a tada ti se hladnoća uvlaći pod odjeću, ma kako debelo bio obučen i otima ti komade mesa, tako da ti pod zimskom jaknom ostaje samo drhtavi kostur. U zemlju u kojoj je agenda carica, a financijska dobit njen prvi ministar. U zemlju u kojoj ima toliko mogućnosti, ali u kojoj nitko nema vremena. U zemlju koja se bori sa svojim nacionalnim identitetom. Koja ne zna treba li biti ponosna na svoje pomorske junake iz povijest ili ih se treba sramiti. U zemlju koja je krajem prošle godine po prvi put stavila svoju trobojnicu u parlament, da bi se poslije neki žalili da je zastava premala, a drugi da je preskupa. U zemlju koja vadi plin iz zemlje ispod kuća sunarodnjaka iz Groningena, ali im onda zaboravi platiti štetu od potresa koje vađenje plina prouzročuje. U zemlju u kojoj će ti zalupiti vrata pred nosom, ukoliko pozvoniš bez da si uopće pisnuo, samo zato što si crne boje kože. Vratio sam se u zemlju u kojoj ljudi mogu biti zahvalni za jedan sunčan dan, baš zato što su tako rijetki. U zemlju u kojoj je velika vijest da je jedna vučica iz Njemačke, prošlog prosinca, skoro tri tjedna njuškala po žabolandskim šumama. U zemlju u kojoj će na stotine volontera pomoći policiji u pretraživanju terena u potrazi za nestalom osobom. U kojoj zdravstvo košta na najjače, ali će neki liječnici besplatno liječiti ljude koji nemaju više nikakvog pravnog statusa i preživljavaju na ulici od danas do sutra. U zemlju u kojoj predsjednica parlamenta nije iz jedne od stranaka vladajuće koalicije, nego dapače iz stranke, koja je izgubila izbore. U zemlju u kojoj će ta ista predsjednica parlamenta odgoditi raspravu o vađenju plina u Groningenu, kako bi ljudi iz tog područja, koji su autobusima odlučili doputovati u Den Haag, ali su zapeli u prometu, ipak mogli biti prisutni za vrijeme rasprave. U zemlji u kojoj svi voze bicikl i sa četiri godine polažu prvu diplomu – iz plivanja. To je Žaboland u koji sam se vratio. Oznake: općenito |