Zivot u Zabolandu
31.01.2018., srijeda
Šah pod budnim okom, ali i uhom
|
Prije tri tjedana, zar je toliko vec proslo?, smo Laura i ja bili u Utrechtu povodom proslave odlaska u penziju Laurine mame Bettie. Prvo smo bili u muzeju Nijntje (ili ce vam mozda lakse biti prepoznati po imenu Miffy, koje je smisljeno za sve koji ne govore zabolandski. Nijntje [najntsje] je na zabolandskom skracenica i umanjenica od konijn, sto znaci zec tj. kunic, pa je za zabolandsku djecu logicno da se lik zove Nijntje, no za svu ostalu, … ma bolje Miffy). U tom muzeju je njezin poslodavac organizirao mini simpozij za Bettie. Govornici su bili razni strucnjaci i kolege na podrucju pedijatrije, odgoja i uloge roditelja u odgoju predskolske djece, kojim se ona bavila. Nakon toga smo se preselili u kafic za tradicionalni „borrel“ tj. domjenak, pozdravne govore i oprostajne poklone. Na kraju smo sa uzim clanovima obitelji otisli na veceru. Za lokaciju je bio odabrana restoran-(belgijska)pivnica Oliver, koja se nalazi u samom centru Utrechta, ali u jednoj vrlo posebnoj zgradi. Naime, ta zgrada je nekada sluzila kao crkva. Tocnije receno kao skrivena crkva. Od sedamnaestog, pa do sredine devetnaestog stoljeca je katolicima bilo zabranjeno javno obiljezavanje vjeroispovijesti (vidi u povijesti Zabolanda 80-godisnji rat i oslobodjenje od Spanjolaca – katolika). No to sto je bilo zabranjeno, ne znaci da ga nije bilo. U Zabolandu se uvijek da nekaj srediti.To je bilo doba skrivenih crkava u zgradama, koje su izvana izgledale kao obicne stambene zgrade ili kuce, a iznutra su bile prave crkve, neke manje (poput crkve Nase Gospe od tavana u Amsterdamu), a neke velike poput ove posvecene Maloj Gospi (Maria Minor) sa ogromnim orguljama, koje su jos i danas ondje. Kroz mali hodnik se ulazi u ogromnu dvoranu, danas prepunu stolova, starih drvenih klupa i gostiju, a sa sanka u sredini tece belgijsko pivo u raznim varijantama. Sve pod budnim okom kipova Isusa i Marije, koji s visine osluskuju zamor nas smrtnika. Ja sam vec jednom bio ovdje, no i ovaj put me se interijer izrazito dojmio. Odmah pri ulasku s lijeve strane primjetih da na jednom stolu dvojica muskaraca igraju sah. Dok su moji produzili prema nasem rezerviranom stolu, ja sam se pridruzio sahistima. Stao sam pokraj stola i mirno promatrao poziciju. Nepisano je pravilo, da kada netko igra sah na javnom mjestu, slobodno se moze u tisini promatrati. To sam znao jos iz osnovne skole kada sam kao osnovnoskolac s ostalim znatizeljnicima, vecinom penzionera, promatrao partije prodavaca stripova ispred Name na Tresnjevackom placu. Sahisti su me nehajno odmjerili pogledom, ne rekavsi ni rijeci. Minutu kasnije kratko su medjusobno izmjenili dvije jednostavne recenice u vezi partije, na hrvatskom, srpskom ili bosanskom, tesko je bilo za prepoznati, jer su rijeci bile univerzalne, a moje iznenadjenje veliko. Ja sam samo mudro sutio. Jos minutu kasnije dosla je Laura po mene i rekla prilicno iznervirano, jer sam ocito opet odlutao od glavnog programa („jegulja“): „Kom je?“. Ja se bez pogovora pokupih, ali sam u glavi vec smislio opaki plan. Sat i pol kasnije zavrsili smo s vecerom i krenuli prema izlazu. Kucnuo je cas za moj plan. Ponovno sam „slucajno“ odlutao od glavnog programa i pogledom potrazio sahiste. Jos su bili ondje. Pridjoh njihovom stolu, te stanem na par sekundi. Tisina. A onda ispalim: „ Pa dobro to vama ide decki. Svaka cast!“ , te prije nego se okrenuh na sekundu jos dobro promotrim njihova lica. To je bilo nevjerojatno: cudjenje, sok i nevjerica. Kao da ih je netko taj cas skinuo gole pred svima. Ti zabezeknuti pogledi na njihovim licima – neprocjenjivo. Ja krenuh sa velikim osmjehom prema izlazu. Laura me vec cekala. Oznake: Nijntje, Miffy, skrivena crkva, šah |
18.01.2018., četvrtak
Povratak u Žaboland
|
Završili su božični i novogodišnji praznici puno brže nego sam se nadao, a time i moj boravak na jugu, te se vratih na sjever u Žaboland. U zemlju u kojoj sunce dolazi na kapaljku, u kojoj kiša pada i kada je suho, u kojoj je hladno, kako oni to ovdje zovu vodeno hladno, a tada ti se hladnoća uvlaći pod odjeću, ma kako debelo bio obučen i otima ti komade mesa, tako da ti pod zimskom jaknom ostaje samo drhtavi kostur. U zemlju u kojoj je agenda carica, a financijska dobit njen prvi ministar. U zemlju u kojoj ima toliko mogućnosti, ali u kojoj nitko nema vremena. U zemlju koja se bori sa svojim nacionalnim identitetom. Koja ne zna treba li biti ponosna na svoje pomorske junake iz povijest ili ih se treba sramiti. U zemlju koja je krajem prošle godine po prvi put stavila svoju trobojnicu u parlament, da bi se poslije neki žalili da je zastava premala, a drugi da je preskupa. U zemlju koja vadi plin iz zemlje ispod kuća sunarodnjaka iz Groningena, ali im onda zaboravi platiti štetu od potresa koje vađenje plina prouzročuje. U zemlju u kojoj će ti zalupiti vrata pred nosom, ukoliko pozvoniš bez da si uopće pisnuo, samo zato što si crne boje kože. Vratio sam se u zemlju u kojoj ljudi mogu biti zahvalni za jedan sunčan dan, baš zato što su tako rijetki. U zemlju u kojoj je velika vijest da je jedna vučica iz Njemačke, prošlog prosinca, skoro tri tjedna njuškala po žabolandskim šumama. U zemlju u kojoj će na stotine volontera pomoći policiji u pretraživanju terena u potrazi za nestalom osobom. U kojoj zdravstvo košta na najjače, ali će neki liječnici besplatno liječiti ljude koji nemaju više nikakvog pravnog statusa i preživljavaju na ulici od danas do sutra. U zemlju u kojoj predsjednica parlamenta nije iz jedne od stranaka vladajuće koalicije, nego dapače iz stranke, koja je izgubila izbore. U zemlju u kojoj će ta ista predsjednica parlamenta odgoditi raspravu o vađenju plina u Groningenu, kako bi ljudi iz tog područja, koji su autobusima odlučili doputovati u Den Haag, ali su zapeli u prometu, ipak mogli biti prisutni za vrijeme rasprave. U zemlji u kojoj svi voze bicikl i sa četiri godine polažu prvu diplomu – iz plivanja. To je Žaboland u koji sam se vratio. Oznake: općenito |