Zivot u Zabolandu
14.09.2013., subota
Zabave sa kljucevima
Ovo je prica koju sam cuo kada sam prvi put dosao u Oosterbeek. Prica je stara, ali me danas nesto na nju podsjetilo, pa bi je zelio spasiti od zaborava. Za uvod je mozda dobro podsjetiti da je Oosterbeek jedno bogato predgradje Arnhema, a da se hokejem na travi u Zabolandu bave uglavnom visi slojevi takvih bogatijih predgradja. Jedna zena, cija djeca igraju hokej, a clanica je odredjenih komisija unutar kluba mi je jednom ispricala pricu o specificnim zabavama u Oosterbeeku, na kojima sudjeluju i neki clanovi hokejskog kluba tzv. zabave sa kljucevima (na zabolandskom sleutelfeesten). Na tim zabavama se u jednoj od lokalnih vila okupljaju parovi iz te elite. Kulminacija veceri je igra sa kljuvevima. Tada naime muskarci ubacuju u zdjelu kljuceve svojih automobila (Mercedesa, BMW-a i Volva uglavnom), a potom zene naslijepo vade kljuceve iz zdjele. Cije kljuceve jedna zena izvuce s tim muskarcem odlazi tu vecer na …. (ostatak price mi je ispricala neverbelnom komunikacijom). Istina ili trac… ne bih znao, ali se ne bih ni cudio… |
10.09.2013., utorak
Postfiskalno drustvo
Da, znam u HR je fiskalizacija hit. Za sve treba racun. Trebas izdati racun, imas pravo traziti racun, stovise pozeljno je da trazis racun. Sve zbog sive ekonomije i prekupaca raznih naravno. To je u redu. U Zabolandu se to pitanje odavno ne postavlja, svi izdaju racun (osim na placu), svi placaju porez (osim multinacionalnih kompanija, ali to je druga prica). Ovdje nastupila nova era. Naime od prije par godina u supermarketima blagajnice po novom pitaju: “Zelite li racun?”, pa ti mozes birati, da ili ne. A to zbog toga da bi se stedilo na papiru. Nakon nekog vremena Albert Heijn (najveci lanac) se onda u reklami pohvali: “Dragi kupci zahvaljujuci vama ustedjeli smo xy kilometera papira, a to znaci da ste spasili alfa sumskih stabala.” Znaci kada se svi dogovorimo da je normalno izdavati racune, onda ih vise ne trazimo, jer cuvamo okolis i stedimo role papira vlasnicima supermarketa. Medjutim racun ti ipak treba ako placas na blagajni bez blagajnice. Bit ce da onda isto stedimo okolis, jer ne treba placati blagajnicu koja trosi kisik. Kak to funkcionira? Uzmes na ulazu skener, pa svaki proizvod koji stavis u kosaru/kolica skeniras, dodjes na kraju na blagajnu bez blagajnice ostavis skener, aparat ti ocita koliko trebas platiti, platis bankovnom karticom, aparat ti isprinta racun, uzmes racun, skeniras ga na izlazu i on ti otvori vratasca za izlaz. Prakticno u doba velike guzve, jer ne treba cekati u redovima. Postfiskalno drustvo. |
06.09.2013., petak
Kako je hokej ujedinio Belgiju
Belgija... Bosna na Zapadu. Zemlja podijeljena na najjace izmedju Valonaca (francuski) i Flamanaca (nizozemski). Zemlja za koju navijaci (ako ih ima) na utakmicama navijaju "Go Belgium", na engleskom, jer se inace ne mogu dogovoriti. Medjutim cuda se dogadjaju. Krajem kolovoza Belgija je organizirala EP u hokeju na travi. Belgija ulaze zadnjih desetak godina puno u hokej i sada im se to vraca. Na turniru su i zene i muski odigrali iznad svih ocekivanja. To je naravno privuklo paznju i puno je Belgijanaca odjednom postalo ponosno na svoju malu (hokejsku) zemlju. Muski su usli u cak po prvi put u finale EP-a. U finalu su igrali protiv olimpijskih prvaka Njemacke. 10, 000 vatrenih navijaca na prepunom stadionu (hokejski stadioni su ipak puno manji od nogometnih, osim u Indiji i Pakistanu ;). Uzivo prijenos na nacionalnoj TV. Reprezentacije su se postrojile...prvo se intonirala himna Njemcke, a onda se desilo ovo: sluzbeni spiker je zamolio potpunu tisinu na stadionu. Stadion se umirio. Tisina. Uzimanje daha i odjednom su Belgijski igraci a capella zapjevali La Brabançonne. Culo se samo njih. Prvi dio na nizozemskom, drugi dio na francuskom kako se i pristoji. Trnci su prolazili svima na stadionu, sigurno i onima koji nisu navijali za Belgiju. Mozda je samo hokej, ali je bar na trenutak Belgija bila ujedinjena. I ne samo Belgija. |
01.09.2013., nedjelja
Mobilni telefoni
Veceras je u emisiji Zomergasten prikazan kratki film iz 1999. o mobilnim telefonima. Na ulicama Zabolanda novinar je raznim ljudima postavljao sljedeca pitanja:"Imate li mobilni telefon? Zasto ne?" Ljudi odgovaraju svi od reda da nemaju sa odgovorima poput: Pa, sto ce mi? Ako me netko treba moze me dobiti doma ili mi poslati pismo. Imam doma tel. sekretaricu to mi je dosta. Uvijek ima negdje neki telefon u susjedstvu ako mi hitno treba. Ne, to mi sigurno ne treba. Ne mogu si zamisliti zasto bi mi trebao... |