Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 29.07.2009.
osjeti 29-7-09, u večer
miriše sirćetno oko novoga muzeja
a sad, u stanu kao balon punom vrućeg, nešto vonja na pesticide i ukuhavanje šuga od poma
noć vani je tjelesne topline tek nešto provjetrena na dva kotača bicikl pruža fin surogat slobode skoro nalik kupovini autobusne karte za sljedeće mjesto, malne nasumce odabrano važno da je daleko i privremeno
pustio sam ruke s guvernala i vozio nožno-guzno-leđnim nagovještajima, prvi put od djetinjstva
kao voziti konja
vlastitom rukom riban i gnječen sok od đumbira hrenasto prlji nepce, uz ćuh citrone, rekao bi prijatelj koji teže izgovara L
sve je to od finih sastavina: trošim pare ko krez
gol, kao od majke ako me rodila s gaćama, sjedim u ljetnoj polutami
i lijepim se o parket
lijepe se hrskavi zvuci starog arenbija u bubnjiće
nakon trideset godina neutemeljenog nipodaštavanja, zavolio sam novi zagreb
atmosfere ovdje na svakom koraku, u svakom kutu,
prave tvrdoživotne ozelenjeno planski građene ofucano svježe
trnsko recimo - maksimir našpikan sovjetskom gradnjom
na platou prije neki dan, pored prašnih izloga davno zabravljenog 'buffeta'
ispod kontrafora iz kojih viri armatura - tri dječaka špricala su se vodenim pištoljima
iznenađujuće humano je sve
ili je to samo ljeto
komarac leti po slovima
četvrtak, 23.07.2009.
...
Grad peče a
noge bride od pedalanja obnoć nagutao sam se muha.
Nekidan, kupio sam
(copy/paste - backspace dvije riječi, izmjena sklanjanja)
plastičnu sifon bocu u točionici vina.
Minut kasnije, prskao sam se na vrelom asfaltu
i laptao iz nje vodu a nešto još minuta kasnije, uštrcavao sam kod kuće uštrcak.
Uštrcak pijem i sad, da zamaljam zdrav život kojeg vodih popodne.
Kod krematorija danas, školska je i posliješkolska prijateljica ukapala majku.
Ona, visoko čvrsta akoprem podbuhla dok je stajala i primala stotinu kurtoaznih desnih šaka pored rascvjetalog odra,
kada me ugledala,
možda prvo prijateljsko u redu lica,
zaplakala je i grlila.
Malo štogod tako me obezrječuje i oduzima kao ukopi nekih ljudi i
plakanje prijatelja.
Plakanje jedino, za koje ne postoji baš nikakva riječ ili savjet.
Samo bivanje tu.
Ili ni to
Satre nekako sve to hvatam poslije dah kroz žeravicu.
Izašao sam kasnije na omaru i spustio se
niz stube do jedne od posljednjih pumpi
(kad bijah klinjo na ROG poniju, bilo ih je posvuda - dječja meka za ljetnih podneva)
da po glavi izlijem nešto te vode kojom zalijevaju pokojnike.
Bila je bezveze mlaka.
srijeda, 01.07.2009.
Dinosaur Jr
vozio sam u koncert jureći pred oluju, uz fleš tamo na pozadini sjevera iza skutrenog sljemena,
širokom i dugačkom svijetlom trakom mosta
i bilo je to odlično,
kao i oduvijek svaka vožnja perspektivnim zagrebačkim noćnim cestama kad je noć i ljeto,
uz tutnjavu muzike i čik u gubici
i toga se nikada neću zasititi
makar uz mjestimičnu vjetrobransku kaplju
na koncertu sam sreo dvije poznate osobe,
a) jednog koji je prije nosio bradicu i više je ne nosi i u međuvremenu se razmnožio ali je ipak kupio kartu i došao
za razliku od njegovog prijatelja
koji mi je davno posuđivao dinosaur ploče i otkrivao mi entuzijastično svašta muzički uzbudljivog ali koji, otkako je odrastao, izlazi samo u vrutak u kojemu gurmanski oprezno bira buteljke dosada dosadna, i
b) jednu koja nikad nije nosila bradicu i koja mi je posudila neke novce za merchandise na koji zadnjih godina imam fetiš ali nije bilo mog broja jebo vas small i medium pa sam joj pare vratio, izgužvane i znojne, i otišao po pivo dva i potom
na krvarenje iz ušiju.
Mascis je sijed i svira mnoge distorzije i kad prangija ne nosi đozluke, što je odluka na mjestu.
Uživao sam, solidno - nije to vrsta buke koja napaljuje nit uzbuđuje, ičim osim svojom srži
Olaktih se isprve o ogradu u samom centru auditivne boli, a kasnije odšetah u sredinu
jer ja
jednostavno volim promatrati ljude.
Prirodu i pojave također, ali ljude strasnije i dublje.
Zamijetih tako, recimo, dva mlada, mlada momka, u prvome redu, mršava i dugačka, ravnih i dugačkih kosa (Sebastian Bach '88 - Bravo poster!), prstenje po rukama, goli do pasa oduševljeno bez majica, mladi i sretni i zaključenih ocjena i stisnuti uza svoje curice i pive, i
obradovali su me nekako svojim "jebote život al nam je super!" zanosom i srećom
gotovo jednako iskreno
kao što mi je buldog redar - koji je u momentu oparen, skočio i nategnuo siledžijski jednoga od njih za kosu i prijeteći mu zarežao u uvce da se ne naginje predaleko kroz ogradu - kao što mi je, rekoh, buldog iskreno razdražio poriv da mu o istruganu, nabildanu glavu razbijem praznu karlovačku bocu s kojom nisam znao šta bih osim da je prebacujem iz ruke u ruku.
Možda zbog impresija iz formativnog razdoblja, i Ashbury Heightsa i Georgea Harrisona i Georgea Bergera koji je zaorao ledinu namjesto Claudea Hoopera Bukowskog, ni 5 minuta nakon što ga je ošišalo -
ja uistinu ne volim agresivno ostrugane glave.
vani, pljuštilo je ljetno i sparno
i to nije bilo loše.
asfalt je ljeskao i voda je bubnjala o lim i zujalo je i tako.
