Lampioni dobrih želja

17 prosinac 2015

Jučer je na riječkom lukobranu održana humanitarna akcija "Lampioni dobrih želja". Organizirali su je Studentski zbor Sveučilišta u Rijeci, Udruga studenata biotehnologije UsbRi i Leo klub Rijeka s ciljem. Sredstva prikupljena prodajom svijetlećih lampiona namijenjena su Dječjem domu "Ivana Brlić Mažuranić" u Lovranu.

Pripremljeno je 500 lampiona i to se pokazalo nedovoljnim. Pušteni su u prodaju u 19.00 sati i planuli dok si rek'o keks!
Puštanje istih u zrak bilo je predviđeno za 20.00 sati i očekivala sam spektakularan prizor, ali nisu ih svi "lansirali" u isto vrijeme tako da je, barem kod mene, "vauuuu" efekt izostao. Isto tako mislim da bi malo glazbe jako puno pridonjelo svečarskom ugođaju.

Kako bilo da bilo, radi se doista o hvale vrijednom događaju kojeg sigurno nije bilo jednostavno organizirati i svaka čast Riječanima koji su se odazvali u ogromnom broju.

Uoči najave događaja po portalima su krenuli pljuvački komentari tipa: a što ako lampioni izazovu požar.... to je zagađenje mora i zraka......

Eh, kamo sreće da je to jedino zagađenje.....ona daleko veća jedva da se i spominju.

Fotke.... sorry narode, moj digitalac je posvađan sa noćnim snimanjem, a mobitel se vodi kao smartphone, ali u odnosu na ove najnovije modele pripada otprilike u doba neolita. Jest neki galaxy, ali toliko star da čak nema ni broj. Hajde, kad sam se već potrudila stavit ću par donekle gledljivih fotki i možda za kraj maznuti neku s neta.









Neki su imali problema sa svojim lampionima, nikako da se vinu u zrak. Lampioni, naravno.



A neki su si dali truda pa su izgleda sami napravili svoj lampion.



Trebalo se i ugrijati, a kuhano vino se ubilo za tu zadaću.



Nije baš zahodski selfie, znam, uopće nisam cool. Toilet selfie lives forever! Ali ovo sam jednostavno morala snimiti.



Čiča Miča, gotova priča.

komentiraj (9) * ispiši * #

Ćuprija

13 prosinac 2015

Nije na Drini. Na Moravi.

Prvo jedna fotka koju nisam objavila u postu o Jagodini. Automat za pržene krumpiriće. Sreća da ih nema kod nas. Ne bi kroz vrata mogla proći.



Dakle, Ćuprija.... Kaže teta Wiki da je Ćuprija naselje u središnjoj Srbiji i središte istoimene općine od svojih dvadesetak tisuća stanovnika. Inače, "ćuprija" znači "most". Da vas ne davim kopi-pejstanim povijesnim činjenicama, reći ću samo da je oblast Ćuprije nastanjena još od kamenog doba i ima jako bogatu povijest. Koga zanima neka gugla. Većinu ne zanima pa idemo dalje.

Evo što nas je dočekalo na ulazu u grad. Znam da je naš dolazak za svekoliko pučanstvo i čitav grad bio povijesni događaj i da su nam htjeli izraziti dobrodošlicu, ali mislim da su se malo zajebali....




Evo mosta, tj "ćuprije". Jedan od najužih mostova s dva prometna traka. Općenarodno veselje nastane kad se susretnu dva malo veća vozila ili jedno veliko vozilo i neki mikro autić s poslovično ženskim čeljadem za volanom. Prvom prilikom ću doći svojim autom da osvjetlam obraz svim vozačicama. Meni osobno taj most ne djeluje osobito uzak. Kod nas u Primorju i Istri ima bezbroj dvosmjernih strahovito uskih uličica, cestica i prijelaza.







MUZEJ HORREUM MARGI RAVNO



"Horreum Margi", u prijevodu "žitnica Morave". Jer se u rimsko doba žito iz cijelog Pomoravlja prikupljalo u garnizonu koji se nalazio na području današnje Ćuprije. U srednjem vijeku grad se nazivao Ravno, a ime je vjerovatno dobio po dolasku Slavena na Balkanski poluotok. Danas muzej u Ćupriji nosi to ime.

Što se samog muzeja tiče, osnovan je 1954. godine. 1965. nakon izlivanja rijeke Ravanice zgrada muzeja pretrpila je znatnu štetu i muzej zatvaraju. Dio eksponata je nestao, jedan dio sačuvanog materijala nalazi se u Narodnom muzeju u Beogradu, a jedan u Zavičajnom muzeju u Jagodini, dok je manji dio ostao u Ćupriji. Od tada pa sve do 1993. grad arheoloških nalazišta nije imao muzej. Zahvaljujući iskopinama najstarijeg naselja i nekropole bronačnog doba muzej ponovo započinje sa radom na novoj lokaciji u sustavu samog nalazišta (preuzeto s www.cuprija.rs).

Akademski slikar i direktor muzeja Novak Novaković ( inače, jako dobar prijatelj moje sestrične) osobno nas je proveo muzejom pa smo imale i najstručnije moguće vođenje.











Što se slikarstva tiče, cijenim, ali ne pratim. Ne bi se moglo reći baš da sam totalni tudum jer ipak je moja maturalna radnja bila iz likovne umjetnosti. Kakve veze ima likovna umjetnost s poslovnim dopisivanjem na stranom jeziku znao je samo Stipe Šuvar s njegovim famoznim "usmjerenim obrazovanjem". Ali to je neka druga priča. Da ne serem više, htjedoh reći da se u slikarstvo baš i ne razumijem, ali što je - tu je. Dakle, posebnost slikarske postave muzeja je u tome što su na jednom mjestu objedinjeni razni slikarski pravci i umjetnici različitog likovnog obrazovanja. Drugim riječima - od profesionalaca do amatera. Možda je glupo reći - amatera, jer talent je talent sa školom ili bez nje.

S osobitim ponosom predstavljam vam sliku moje tetke:



I par slika koje su mi se jako dopale:







A ova skulptura me se osobito dojmila:



Gospodin Novak nas je počastio kavom u svom uredu.



Ovo je jedna od njegovih slika:


Dakle, Novak Novaković..... to je jedna vrlo osebujna ličnost. Jako ugodan sugovornik, pravi gospodin i pravi domaćin. Obožavam ljude koji furaju neki svoj posebni stil poput naše Josipe Lisac ili Nine Violić sa svojim Borosanama. Ovi Novakovi ufitiljeni brčići su naprosto fascinantni. Na odlasku smo dobile i poklon, također njegovih ruku djelo.

"Ćuprija u spirali"



Nadam se da se neće ljutiti što sam objavila i njegovu fotku, ipak je on javna osoba i do sad se već navikao na publicitet.



s Novakom smo se družili i uveče uz pivo i girice.







Nisam očekivala da ću u središnjoj Srbiji jesti - girice. Za divno čudo nisu uz njih poslužili ni kruh ni lepinje ni vruća domaća peciva. Te su girice bile nešto poput čipsa ili kikirikija. Grickalica uz pivo. Naravno, dobrano zasoljene da bi se čim više pilo. Nije mi bilo neobično što su uz njih poslužili tucanu ljutu papriku (prestanite se cerekati perverznjaci zagoreni, tucano ne znači uvijek - "ono"). Zaprepastilo me što smo u zdjelici dobili i Vegetu (ili neku sličnu industrijsku mješavinu začina). I onda domaći te girice prvo umoče u Vegetu, pa u ljutu papriku i udri.

Odlično pivo:



Ne znam za vas, ali meni je ovaj naziv za dućan super:



U Ćupriji je u našu čast bila organizirana i obiteljska večera u jednom restoranu uz živu muziku. Inače, not my cup of tea, ali kako se ono kaže: kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin? Ipak, nitko me nije uspio natjerati da plešem kolo.
Ali ovo mi je sasvim dobro išlo....






Nisam vjernica, to već znate, ali znate i da poštujem sve vjernike i sve vjere. Ovaj "sveti" kutak u kući mojih rođaka baš mi je nekako simpatičan.



I nešto za moju dušu....



Sad bi za kraj trebalo nešto efektno da stavim točku na "i" u ovom postu. Jebi ga, da me ubijete ne mogu smisliti nikakav bombastični kraj. Pa ćemo standardno školski, već viđeno i prevaziđeno:

Toliko za ovaj post, a u idućem nastavku - Beograd.

Fuck, sad mi propao faktor iznenađenja......



komentiraj (11) * ispiši * #

Jagodina

07 prosinac 2015

Naša prekodrinska turneja započela je s Ćuprijom i Jagodinom. U Ćupriji smo bili smješteni, a u Jagodinu smo odlazili turistički. Jagodina je jedan živahan gradić od cca 36 000 stanovnika koji nas je ugodno iznenadio, da ne kažem i oduševio u svakom pogledu. Kad mi Opatijci negdje otputujemo jedva čekamo da nas pitaju odakle smo, tako da se možemo kurčiti i preseravati. Sam b(l)og zna da ne robujem predrasudama, ali kad nam je rečeno da ćemo prvo malo turistički u Jagodinu, skrušeno priznajem da mi je prva pomisao bila: what the fuck? Što se ima za vidjeti u Jagodini!? Imam u svoju obranu reći da pretpostavljam da se većina Hrvata kao i ja razumije u turističku ponudu centralne Srbije otprilike isto kao i Mara u krivi kurac (što je, mislili ste da sam se izliječila od prostačenja, kako da ne....). Što se mene tiče, znala sam da je Jagodina bivše Svetozarevo i da je poznata po Jagodinskom pivu. Ako mene pitate, i to je nešto.

Ispostavilo se da Jagodina putnicima, turistima i slučajnim namjernicima nudi jako puno. Mogli bi čelnici naših turističkih zajednica ovdje štošta naučiti.

Pa, krenimo laganini.....

MUZEJ VOŠTANIH FIGURA

Dežurna njurgala primjetit će da vjerodostojnost možda i nije posve na visini, ali za b(l)oga miloga, sama ideja je genijalna. Postoji li negdje u Hrvatskoj uopće muzej voštanih figura? Eto prijedloga broj jedan za TZ Grada Opatije.

Novak Đoković



Josip Broz Tito


Nikola Tesla


Desanka Maksimović


Vuk Karadžić


Kočija (prava, normalno)






AQUA PARK

Aqua park nalazi se sklopu sportsko-turističkog kompleksa potok "Đurđevo Brdo". Sadrži sve i svašta, između ostalog i "Extremni Tobogan" dužine 150 m na visini od 15 m. Eto još jednog prijedloga za TZ Opatije.









ZOOLOŠKI VRT

Djetinjasta kakva jesam, u prvi mah sam bila oduševljena spoznajom da u Jagodini postoji i zoo vrt. Međutim, oduševljenje mi je ubrzo splasnulo jer životinjama je ipak mjesto na slobodi i u svojim prirodnim staništima.
Ovo definitivno NIJE treći prijedlog za TZ Opatije.





Da, ovo su piranje. Da, stvarno, da li se kaže "pirane" ili "piranje"?


Siroti burmanski piton,veći je od tog jadnog terarija u koji su ga strpali






Od ovog prizora pucalo nam je srce, dok sam živa neću zaboraviti izraz u očima ovog lava.



ŠETALIŠTE PARK "ĐURĐEVO BRDO"

Eto, barem na parkove Opatija još uvijek može biti ponosna. Mi imamo kamelije i fontane, a Jagodinski park osim fontana ima i umjetni vodopad (koji na žalost nije bio u funkciji za vrijeme našeg boravka). Eto i trećeg prijedloga za TZO.





Fotka preuzeta s neta: umjetni vodopad:



ETNO KUĆA "KONAK"

Nemam vam što objašnjavati, je li tako? Reći ću samo da je etno kuća na vrh brda s kojeg puca pogled na panoramu Jagodine. To što mene osobito ne impresioniraju panorame koje ne uključuje more ili barem neku veću rijeku je moj problem.




















SAKRALNI OBJEKTI

Meni su te pravoslavne crkve baš slatke, onako buckaste.



Dakle, to što nisam vjernica ne znači da ne volim otići pogledati neki sakralni objekt. Bila to katolička ili pravoslavna crkva, džamija ili što već. Gdje god sam do sad putovala obavezno sam razgledala i crkvu/katedralu/džamiju. Također sam primjetila da znam više o religiji od pojedinih velikih vjernika. Za mene je to pitanje opće kulture, ali to je sad neka sasvim druga priča.

MANASTIR RAVANICA

Ako ćemo cjepidlačiti, Manastir Ravanica pripada općini Ćuprija pa bi o njemu trebala pisati kad budem pisala o Ćupriji. Međutim, neću cjepidlačiti. Posjetili smo ga usput na putu za Jagodinu pa neka njega ovdje.

Neću vas daviti povijesnim činjenicama, za to imate tetu Wikipediu. Glasovita je njihova biljna apoteka u kojoj monahinje pripravljaju navodno čudesne tinkture i meleme po recepturi koja se prenosi usmenom predajom.
I tek da znate, fotografiranje unutrašnjosti manastira je zabranjeno, tako da ne cvilite kako su fotke mutne. Možda su mutne, ali su ekskluziva. Da bi došle do tih ekskluzivnih fotki kćer i ja smo se morale "zabraditi" (ma ne zarediti, alo.....). Naime, postoji strogi dress code za žene. Moraju biti u suknji i imati maramu na glavi. Za neupućene poput nas postoji mogućnost "posudbe" suknje i marame koje se nalaze u drvenom sanduku na ulazu. Aha.... kako da ne.... mo'š mislit' kako ću vam pokazat fotku sebe "zabrađene".....











NOĆNI ŽIVOT I KULTURNO UZDIZANJE

Kad ste zadnji put bili u kazalištu? U Jagodini ljudi obožavaju ići u kazalište isto kao što Milo Hrnić obožava ići u banku. Kazalište ima malu, ali preslatku salu, otprilike nešto kao neko omanje riječko kino. Inače, moja sestrična je glumica pa smo išli pogledati kako ona to radi u predstavi "Juriš u budućnost". S obzirom na to da je prije početka predstave publika uljudno zamoljena da ugasi svoje mobitele i ne fotografira tijekom predstave ovog puta ništa od ilegalnih fotki (a u crkvi možeš, je li sotono nijedna, reći će sada mnogi od vas).
Inače, ova prestava je već jako dugo na repertoaru, a sala je bila gotovo pa puna.









Btw, nemam pojma zašto ne mogu nikako okrenuti one fotke koje nisu okrenute kako spada pa mi to ne nabijajte na nos u komentarima. Blagodarim.

NOĆNI ŽIVOT

Nismo nešto osobito tulumarile (točnije, nismo uopće). Ali da smo htjele - mogle smo. Grad je jako živ i ima odličnih mjesta. U ovoj pivnici u centru Jagodine bile smo dvaput. Najviše mi se dopalo što u Srbiji u gotovo svakom kafiću imaju "tursku" kavu, samo što je tamo zovu kao i u Bosni - "domaća". Bosanci je inače zovu ponekad i "Bosanska".







ŽITO (KOLJIVO)

Dvoumila sam se da li napišem poseban post o gastro ponudi Srbije ili da usput ubacim koju fotkicu i činjenicu. Možda učinim i jedno i drugo. U slučlaju da odustanem od posebnog posta evo nekih zanimljjivosti (barem će gurmanima biti zanimljivo). Dakle, što je to "žito"? To je poslastica od zrna kuhane pšenice sa dodatkom oraha i šećera. Netko kuhana zrna melje, a netko ne. Žito je simbol vječnog života, povezuje žive i umrle članove obiteljij, također je i simbol uskrsnuća jer posijana zrna pšenice donose novi život. Poslužuje se u određenim prilikama kao što su slava ili sahrane, ali može se ponekad pronaći i u nekim slastičarnama gdje ga poslužuju sa šlagom. Mi smo ga uspjeli pronaći u jednoj slastičarni. Nisu nam ga, doduše, poslužili sa šlagom, ali nema veze. Što je to "slava"? To je obiteljski blagdan u kojem se svetkuje svetac kojemu je ta obitelj zavjetovana. Ali sad smo se već vratili na temu religije, a mi govorimo o klopi. Doduše, s obzirom na to koliko ja volim papati meni hrana i spada pod kategoriju - religija.

Ovako to poslužuju u slastičarni:

A ovako izgleda (fotka preuzeta s interneta) kad se poslužuje "kako bog zapovijeda":



SHOPPING

Ima svašta u Jagodini, ali ja baš i nisam neka velika ljubiteljica hodočašćenja po buticima i dućanima (stvarno sam izrod ženski) pa ćete po tom pitanju ostati zakinuti. Jedina moja akvizicija bila je torba s resicama kupljena u kineskoj robnoj kući (nemam fotku).

Mislim da vam je za danas dosta.


Update: Post sam pisala više od dva sata. I imala gomilu misterioznih tehničkih problema. Neke sam riješila, a neki su ostali u kategoriji "dosije X". Na primjer, one fotke koje su se same okrenule kako ne treba i to se više nije dalo ispraviti. Ili one fotke koje su ispale puno manje od ostalih, a jednako sam kao i kod svih drugih odabrala opciju "jako velike". Valjda se više i editor zblesirao od silnih fotki. Uslijed svih tih peripetija neke fotke su na kraju ostale neobjavljene. Npr "glavna" fotka Manastira Ravanica:



Jagodinsko pivo: Bez "Čiče" nema priče!

Ne mogu vjerovati! Pa nemam ni jednu fotku pive! Pa, kad već uzimam fotku s neta da vam kopi-pejstam i priču.



Legendarni Milosav Mitrović zvani deda Losa živio je u jednom selu u blizini Jagodine. U prvom svjetskom ratu je teško ranjen i amputirane su mu obje noge, ali žilavi čiča je puzao i bavio se poljoprivredom. Kasnije je nosio proteze i radio s njima i govorio da gubitak nogu smatra svojevrsnim odlikovanjem: " Bolje da sam izgubio noge nego da su mi podigli spomenik", šalio se.

Često je boravio u Jagodini i svoje brčine namakao u pivsku pjenu u glasovitoj "Šarenoj kafani". Tamo je upoznao neke radnike pivovare koji su radili u komercijali. Fotografirali su simpatičnog djeda i tako je naljepnica s njegovim likom osvanula na boci. Imao je pravo besplatno piti pivo u bilo kojoj kafani u kojoj se točilo Jagodinsko. Njegovi potomci danas žive u Beogradu, a lik čiče koji se smiješi na etiketama jagodinske pivovare zaštićen je u Međunarodnoj instituciji za zaštitu intelektualnog vlasništva u Ženevi (preuzeto sa "Srbijadanas.com").



komentiraj (14) * ispiši * #