Jadi mladog vola

< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

06/2022 (1)
09/2019 (1)
08/2018 (1)
11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

31.03.2008., ponedjeljak

Drvo saznanja

Image and video hosting by TinyPic
Moj prijatelj se gorko nasmijao i rekao: - Ne shvaćaš ti ništa. Ne razumiješ ni kurca!

Lecnuo sam se. Njemu puno treba da prostotu prevali preko usta. Moj prijatelj, naime, baš nikad ne psuje i prostote su mu strane. U njegovoj se kući govori arhaičnim jezikom iz prošlosti, gdje je ‘k vrapcu’ jedna od žešćih psovki.

Ne moram isticati kako je religiozan, kako vjeruje u boga, kreacionizam i ostale bajke za veliku djecu. Pitam ga naglas, što to ne razumijem i što ga toliko ljuti.

Sjedili smo pod smokvom i njemu, opčinjenom Dalmacijom, nije padalo na pamet da razmišlja o srcolikim listovima i plodovima. On ne voli slatko i radije jede masline. Kaže, smokve su za djecu. Nasuprot njemu, ja obožavam smokve u svim mogućim oblicima: sušene, polusuhe, u kolačima... Ipak, najviše volim svježe, zrele plodove. Kad ih rastvorim prstima, pokaže se crvenoružičasta, sočna unutrašnjost, koja mami izgledom, mirisom i oblikom. Kad kod nas vele ‘kao smokvica’, ne misle samo na voće. Moj prijatelj, u smokvi vidi obični plod i radije jede jabuke.

Rugam mu se da je kao Adam, sputan i neuk pod Stablom saznanja, Dobra i Zla: - Usred Rajskog vrta, ti bi zagrizao u jabuku, umjesto Evu!

Valjda jer Knjiga postanja ‘zabranjeno voće’ naziva jabukom, a stari Latini ‘malum’ i jabukom i Zlom općenito! Kakvu to svijest treba imati, da od toliko iskušenja u Edenu izaberemo voće, a ne golu Evu? Dražim ga, jer znam da je osjetljiv. Kako ga moralni izbori neprekidno muče.

Sjedimo u hladu stabla, a ja ne prestajem brati smokve. Prije svakog zalogaja, zagledam se u privlačno srce ploda, onjušim miris soka i tek onda stavljam obje rascijepljene polutke u usta.

Nerviram ga. Jako.

- Zašto uopće kidaš smokvu na pola, kad odmah sve gutaš zajedno? – pita zajedljivo, ne shvaćajući koliko uživam u pogledu, mirisu i vlastitoj reakciji, ustima prepunim sline, na sam pogled na smokve.

Moj prijatelj svjesno čini izbor između ugode i boli, dobra i zla i to ga razlikuje od drugih, manje svjesnih. Svjesno bira lošiju, tegobniju opciju za sebe, boreći se s vlastitim potrebama, analizirajući i dodjeljujući moralnost svojim i tuđim djelovanjima. Duboko u njemu, vjernik se bori s potrebom da ne presuđuje i osuđuje, a onda svaki put poklekne , jer u svemu mora slijediti naučeni obrazac koncepta moralnosti, dobra i zla.

Ponekad, kad sam posebno voljan za raspravu i svađu, napominjem da je biblijska jabuka u drugim religijama simbolički prikazana kao naranča, grejpfrut ili čak kao vino ili žito. Pojam zabranjenog je relativan, a ono čega se on boji može biti predmetom svakakvog tumačenja.

- Znaš li da Židovi zabranjenim voćem smatraju baš plod smokve, koju sad jedem? – pitam ga i lascivno palucam jezikom oko raspolovljenog ploda. On prevrće očima i pravi se da čita knjigu.

- A možda je bibilijsku priču trebalo čitati kao parabolu? Možda je ‘zabranjeni plod’ ustvari knjiga, kako je već Umberto Ecco razotkrio u ‘Imenu ruže’? Znanje je uvijek na smetnji.

Svjesno ga podbadam, ali podsvjesno očito šaljem neke drugačije poruke.

Pitam ga:- Otkud jabuke na Bliskom Istoku, izvoru kršćanstva? Zar nije ono Perzefona zbog sedam mandarina završila u Hadu?

- Možda ćeš zbog ‘grijeha’ biti smrtan kao i svi mi drugi grešnici, ali što onda? Uostalom, tko želi živjeti vječno? – namigujem i pjevušim pjesmu njemu omiljenog Freddieja Mercuryja.

Ležimo u hladu stabla smokve, a moj prijatelj nevoljko gleda kako mljackam i gutam sočne plodove, kao da neću prestati dok ne obrstim cijelo stablo. On sam ih ne voli, radije bi pojeo teglu crnih maslina nego jednu jedinu smokvu.

Ustajem, berem šaku novih plodova i stavljam izazivački pred njega. Iz čistog hira, impulzivno i neplanski, naberem pune ruke listova smokve i slažem ih ukrug oko njega. Okrećem srcolike listove s vrhovima prema njemu i činim magijski krug.

Mi smo tisućama kilometara od Bodh Gaye, Patne i Bihara, ali osjećam da listovi počinju djelovati. Moj prijatelj je ispočetka zbunjen i ljut, a onda mu se licem razlije osmijeh. Njegove bore na čelu pretvaraju se u valove mora, a jedna velika brazda otkriva simpatično, kao dječjim krejonom nacrtano, treće oko, koje mi veselo namiguje.

Moj prijatelj nije Gautama Buda, ali upravo je na pragu prosvjetljenja. Možda to neće biti neko veliko, pravo Prosvjetljenje, sa zlatnim kočijama i svjetlosnom zrakom što ga odnosi u nebo. Ali, ako u svakodnevnoj borbi s vlastitom savješću i naučenim obrascima barem jednu svoju ljudsku gestu prestane promatrati pod preteškim povećalom, na dobrom je putu ka vlastitoj sreći.

Moj prijatelj se počinje smijati ramenima, hihoće obrazima i pljeska po bedrima od smijeha. Konačno se njegov grohot razlije u hladovini drveta. Čekam da prestane, a onda ga ponudim svježe rascijepljenom smokvom.

- 18:00 - Komentari (12) - Isprintaj - #

26.03.2008., srijeda

All the lonely people, where do they all come from?

Velečasnog su pronašli s rupom od metka na sljepoočnici, u položaju u kakvom se obično zateknu samoubojice. Jedna ruka uz tijelo, druga uz klonulu glavu na teškom stolu od mahagonija, sve uredno i skoro sterilno. U smrti, koja je izgledala planirano i dobrodošlo.

Nisam se dvoumio, sudeći po malenoj ulaznoj i povelikoj izlaznoj rani na stražnjem dijelu lubanje, radilo se o pištolju većeg kalibra, kojeg je velečasni čvrsto držao u zgrčenoj šaci na stolu ispred sebe. Naizgled, iz prostorije ništa nije nedostajalo, ali to ćemo utvrditi tek nakon što forenzičari obave posao. Uzdahnuo sam i ustao iz klečećeg položaja, jedva se uspravljajući. Nije ovo za mene. Oduvijek sam osjećao odbojnost prema smrti i prema crkvi, a sad se oboje zadesilo u istom slučaju, na istom mjestu.

Dugo je klečao uz svježe otkopanu raku i riječi su mu automatizmom klizile sa usana. Molitve za nekoga, tko ni za života nije uistinu postojao, ženu koja u smrti svjedoči kako je život prazan i uzaludan. Njih dvoje sami, ona u glinenom, blatnjavom grobu i on, u svijesti da je nije poznavao, iako mu je bila domaćica zadnjih trideset godina. Pozdravljali su se, to da, i pitao je ponekad kako je, ali nije zastajao da čuje odgovor. A što bi mu i imala reći? Muža, dece, niti rodbine nije imala, a sad vidi, niti jednog jedinog prijatelja, koji bi je barem otpratio u vječni život. Ako ga uopće ima, ponovno mu je kroz glavu prostrujala bogohulna misao. Gorjet ćeš u paklu, gorjet ćeš! vikalo je nešto u njemu iznutra, ali on više nije imao snage obraćati pažnju. Tolike godine brinuo je o drugima. Ili možda nije? Nije se više mogao sjetiti je li ikada istinski brinuo za bilo koga? Dani su letjeli u grozdovima i tek ponekad bi shvatio da uskršnji blagdani pušu za vrat božićnima, a sve između bio je koloplet dužnosti, navika, automatiziranih radnji i refleksa nad kojima nije kontemplirao. Stvari su bile onakve kakve jesu, čak i u večernjoj molitvi kad bi se, klečeći u kapelici uz krevet ponekad zapitao zašto i čemu.

Kad bi iza svatova čistila crkvu, sve teže odmičući teška klecala i klupe da dohvati papiriće od bombona i zgužvane papirne maramice, nikad se nije zapitala kad će ona jednog dana biti pod bijelim velom. Bilo je to pitanje, na koje je život već odavno dao odgovor i ona ga je prihvatila. Ili je barem tako vjerovala, jer nekima nije suđeno da se udaju i imaju djecu. Ona se ionako oduvijek brinula za druge, od trenutka kad su je pronašli na crkvenim vratima u košari, bez lista papira, bez imena i poruke zašto je ostavljaju. Tadašnji svećenik odnio je benediktinkama, a one su joj brzo našle udomitelje, muža i ženu koji su je uzeli da se umile Bogu, ne želeći istinski dijete, ali uzimajući je kao još jednu pokoru i način da osiguraju mjesto uz anđele. Dali su joj ime po sestri Eleonori, a ona je svoje dobila po engleskoj svetici i jako pobožnoj kraljici.

U župi Svetog križa ona je bila sjena, koju se ne primijeti sve do rijetkog izostanka. Zbog bolesti, možda tek dvaput u tih trideset godina, nije svećeniku bila na usluzi. Čistila je crkvu triput na dan i župni dvor jutrom i navečer, kuhala i prala velečasnom, cijepala drva zimi. U svojim četrdesetima, Eleonora je ponekad, iz pokrajnje sakristije promatrala svatove, mladenku posebno, pred oltarom i nesvjesnim pokretima dlanova zatezala bore s lica i brisala ih iz očiju. Njezino lice nije upoznalo šminku osim one koju nanose godine, vjetar i odricanje. Pa ipak, nije se žalila. Čak i da je htjela, nije imala kome.

Kad je jedne kasne večeri, nakon molitve u crkvi i skromnog obroka u župnom dvoru ustao da protegne noge, začudio ga je trag napravljen od sitnih bijelih zrnaca, sličnih pijesku s dalekih morskih plaža. Prignuo se i zagrabio u šaku par zrna prosute riže u tankom mlazu kao putokaz do stana za služinčad, gdje nijednom u sve te godine službe nije kročio. Zainteresiralo ga je, čemu služi taj bijeli trag i kamo vodi? Završavao je pred njezinim vratima, a unutra, ona ga je čekala gola, sjedeći na krevetu, pogleda skrivenog u dugoj kosi preko lica. Nije on puno puta pokleknuo u životu, ali taj puta jest i zna da mu Bog nikad neće oprostiti. Kasnije je sjećanje na tu noć sasvim izbrisao iz svog pamćenja i sljedeći dan je mogao pogledati u lice. Ona njega nije i sklanjala mu se s puta, gdje god je mogla.

Zadnjih joj godina nije pamtio ime. Zvao bi je Lizika, Jalža i raznim drugim izvedenicama iz krivog, tuđeg imena - Elizabeta. Nekako mu je to zamjerila najviše, kao da joj po drugi puta kradu identitet, nakon što su je bezimenu našli pred crkvenim vratima. One noći je, obuzeta sotonskom vrelinom među nogama, pokleknula i ostavila mu trag od ostataka riže, koju je godinama skupljala razbacanu pred ulaznim vratima crkve. Sutradan, on je bio isti kao prije, a ona nepovratno uprljana.

Sanjala je kako je na samrti jednog dana prepoznaje i priznaje da ju je volio bar te noći. Da zna njezino ime, koje godinama ne izgovara. Možda su mrvice otrova za štakore, koje je oboma stavljala u hranu, bile u premalim dozama, nije znala, iako se već tjednima loše osjećala. Njemu je, čini se, stavljala premalo, jer nije pokazivao tegobe. Nije se žalio na bolove, osim što je sve teže ustajao iz klečećeg položaja pred oltarom. Pripisivala je to njegovom artritisu i godinama, nije joj padalo na pamet da ga truje bolje i pametnije od sebe.

Čitala je, kako su nekad ljubavnike zaticali zajedno, mrtve i otrovane, jedno preko drugoga. Nije htjela da se to njima desi, da umru na isti dan, da se uspomena na crkvu ili njih dvoje ukalja. Za svaki slučaj, ako umre prije njega, ostavila je pismo i u njemu svežanj novaca onome, tko je jedini primjećuje i ljubazno gleda.

Zvonara ionako nitko ne primijeti, osim kad zvono šuti na večernjicu ili na sprovodima. Njegovo je samo da određeni broj puta povlači konop i to je sve. Nema tu nekog plana, kojom će rukom koje uže povući i hoće li zvonjava započeti udarcem u malo ili veliko zvono. Otkad je velečasni uveo elektriku, njegovih dužnosti nema. Jedino, teško se odviknuti da ne pogleda svako malo na sat i da vrijeme mjeri dvjema zvonjavama sa zvonika. Neke su navike za zauvijek. Kad je Eleonora umrla, bilo je to kidanje zadnje niti za crkvu i župni dvor. Nije joj išao na sprovod. Čemu? Zvono je zvonilo na pritisak prekidača, a velečasnom bi bilo sumnjivo da se sad pojavi, kad već godinama ne odlazi baš nikom na sprovod. Bila je to njegova poruka Bogu, crkvi i svećeniku. Niste me trebali, pa ne trebam ni ja vas! Ali znao je, baš svaki puta, proviriti kroz prozor u pravcu crkve i oslušnuti radi li elektrika jednako dobro kao on. Nikad nije omanulo i to ga je tjeralo u još veću depresiju.

Ostalo je tek da ispoštuje Eleonorinu zadnju želju, koju mu je jednom davno povjerila: ako ona ode prije njega, neka pogleda u vrhu zvonika, iza glavne grede i potraži kuvertu s porukom za njega. Zaklela ga je pokojnom majkom i svim svecima na nebu da kuvertu ne traži, niti otvara, prije njezine smrti. Nije se bojao Pakla, koliko ga je bilo strah da nju ne iznevjeri.

Sad stoji s kuvertom u ruci i svežnjem novaca i riječima mržnje za velečasnog, koji je pljunuo na Boga i Eleonoru. Treba samo iz svećenikovog pisaćeg stola uzeti pištolj, kojeg mu je ona jednom pokazala i prisloniti velečasnom na sljepoočnicu. Kao i svaku večer, bit će omamljen misnim vinom i u dubokom snu, s glavom na stolu. Kad opali, pištolj mu treba staviti u desnicu i to je sve.

Nisam se dvoumio, sudeći po pištolju i punoj ladici netaknutog novca. Velečasni si je sam presudio. Možda zbog samoće, ili pijanstva kojemu se, navodno, odao zadnjih godina? Tko će znati? Nema ni tjedan dana kako je pokopao svoju domaćicu, pa možda i njezina smrt ima veze sa samoubojstvom. Doduše, njoj su na autopsiji otkrili, da ju je netko sustavno trovao malenim dozama otrova za štakore, pa se možda radi o svećenikovoj grižnji savjesti? Tko zna iz kojih je razloga želio otrovati tu neuglednu i tihu ženu, bez igdje ikog svog osim Crkve? Možda je otkrila nešto gadno o velečasnom, tko će sad znati. Oduvijek sam osjećao odbojnost prema smrti i prema crkvi, a sad se oboje zadesilo u istom slučaju, na istom mjestu.

Ne znam jesam li mrtvija sada nego za života, ali grob mi je uz samu crkvu i ta me misao tješi. Ne bi me držali daleko od rajskih vrata, u Limbu, kad ležim na ovom posvećenom mjestu. Muči me samo spoznaja da sam naudila jedinom muškarcu koji mi se ikad približio, makar i zaveden, namamljen u stupicu od svatovske riže i slabog tijela. Velečasni nikad neće biti pokopan na svetome tlu, Crkva samoubojicama ne prašta! A opet, ako sam u Limbu, onda je i on, pa ćemo se jednog dana i susresti. Znam da ću mu konačno reći, da se zovem Eleonora.


Kako vam se čini, profesore?- upitao me student. Od sadržaja ovog diplomskog rada zaboljela me glava. Jedino što sam želio, tražio i očekivao bilo je par jednostavnih odgovora na jedno jedino pitanje: Kako tumačite lajtmotiv samoće u pjesmi Beatlesa Eleanor Rigby’.


- 00:53 - Komentari (80) - Isprintaj - #

19.03.2008., srijeda

Kozorog

-Kako je izgledao taj kozorog , što ti je lupao na prozor? – pitala je baka zabrinutim glasom.

Pri tom me umirujuće gladila me po kosi, sjedeći na rubu kreveta. Imao sam pet godina i bio čvrsto uvjeren da je kozorog stvaran. Imao je savijene rogove u velike šestice na glavi, dobroćudan pogled i ljubazni, skoro ljudski osmijeh. Pozivao me na igru, ali baka me ionako ne bi pustila vani u sumrak. Prozori su na bakinoj kući postavljeni nisko i ja sam ih puno puta i preskakao. Ali, nikad noću.

- Izgledao je kao iz bajke o kozi i sedam kozlića, samo je imao bradicu i dubok glas. Po tome sam znao da je muško, da nije koza - jedva sam odgovorio, dok su mi se oči sklapale.

Od te večeri počelo je moje prijateljstvo s kozorogom. Nastavio me posjećivati i kad sam se s ljetovanja kod bake vratio kući, roditeljima i našem stanu na trećem katu zgrade. Nisam razmišljao kako se on uspne tako visoko, po balkonima gdje ljudi vješaju rublje i drže stare frižidere. Sigurno sam mu jako nedostajao kad se svaki put pomučio da se popne do mojeg prozora. Razgovarali bismo o raznim stvarima- o cvijeću, igračkama, pa čak i djevojčicama. Kozorg bi pravio grimase i nabacivao duhovite komentare, pa bih se od smijeha tako razbudio da nisam još dugo mogao zaspati.

Sa šest, počeli su me voditi dječjem psihologu, koji je rekao da je sasvim u redu imati izmišljenog prijatelja i kako je baš lijepo da je to tako draga i dobroćudna životinja. I on me pitao kako je kozorogu ime, ali nisam znao. Onda me pitao kako znam da je baš kozorog, a ne jarac, divojarac ili obična koza. Nisam mogao odgovoriti. Nekako sam samo znao da je kozorog baš to.

Sa deset, već sam bio dovoljno pametan da zaključim, kako je neke stvari pametnije prešutjeti. Inače te smatraju bolesnim, pa moraš piti lijekove i stalno te ispituju kako se osjećaš, što si sanjao i razna druga zakučasta pitanja. Isto, moraš puno crtati i pokazivati crteže, pa poslije objašnjavati što je na njima nacrtano. To je lako, kad sam to ja crtao, ali često su mi nudili razne tuđe crteže, nekog još manjeg djeteta, čak i razlivene mrlje tinte da pogodim što je na njima. Ili da kažem na što meni sliče.

Sa tridesetdevet, žena je rekla kako bih svakako trebao psihijatru. Ona je kompetentna, to joj je struka. Kao i brojni drugi iz iste branše, i sama ide na terapije. Povremeno me izvještava o napretku, o regresijama i prošlim životima, koje su ona i njezina psihijatrica iskopale iz njezinih asocijacija, snova i posebnih stanja svijesti.

Kad je želim raspizditi, kažem joj kako ja ponekad razgovaram s kozorogom. Ona pita gdje i kako, a ja kažem - u sebi. Ovisno o raspoloženju, želim li joj se povjeriti, ili je samo razljutiti, vadim verzije koje bi najbolje djelovale. Još na početku njezinih ispitivanja jednom sam joj priznao istinu, onako usputno, smijući se, da amortiziram moguću nevjericu i sumnju. Nikad mi nije povjerovala.

-Kozorog simbolizira satira, odatle u vašoj struci izraz' satirijaza'- smijem se i aludiram na njezine optužbe da samo mislim na seks. Njoj je dvaput tjedno i previše, pa su njezine optužbe utemeljene.

- Baš sam mu rekao, kozorogu mislim - kad nećeš ti, hoće druge tri!

Ona je bijesna i ljubomorna na nešto što nema, niti želi, ne treba joj. Međutim, kako misli da su to gluposti, seks ne treba ni drugima, dakle - ni meni!

- Ako me prevariš, odrezat ću ti ga u snu!- kaže bijesno i sasvim ozbiljno. Vjerujem joj, iako ne razumijem svu tu srdžbu oko nečeg što je njoj nevažno.

- Šalim se, znaš da od riječi 'satir' dolazi i 'satira'! Osim seksa, ja volim i šalu - kažem pomirljivo, nadajući se da će ovo prihvatiti kao psiholog. Ili barem kao normalna osoba.

Recimo, kad bih htio biti satiričan, mislim da bi njezina psihijatrica, koja joj uzima veliku lovu za izmišljene probleme i nepotrebne seanse, bila odličan materijal za šalu. Njoj prodaje priče o terapijskom putovanju u prethodne živote, ksenoglosiji, jer tobože pod hipnozom govori nepoznatim jezikom. Što se mene tiče, psihijatri su to oduvijek činili. Ako nam nekad nešto iz podsvijesti iskoči na latinskom, nismo opsjednuti demonima, već smo to nekad, negdje i pročitali.

- To je petparačka psihologija iz časopisa, to je za neznalice- kaže ona ljutito, prepuna vjere u svoju struku i debele knjige, kojima se mora vjerovati.

Pa onda nastavlja iznositi razne hipoteze. Jedva se suzdržavam da joj ne uzvratim njezinim oružjem. Occamova oštrica bi, na primjer, bila odličan protuargument. Stari je William još u Srednjem vijeku znao najvažnije - ako za nešto postoji više mogućih objašnjenja, treba uzeti najjednostavnije. Jedan moderni pisac, Carl Sagan, tu je fiolozofsku postavku nadopunio - posebna tvrdnja zahtijeva posebni dokaz! A kad su to, molit ću lijepo, psiholozi i psihijatri ikad išta mogli dokazati?

Ponekad, kad se posvađamo, ona me analizira, kao da sam još jedan iz njezine kolekcije zamoraca.

– Te tvoje loše uspomene iz djetinjstva, dok si imao imaginarnog prijatelja, mora da su posljedice nekih dubljih trauma - kaže naoko pomirljivo, a ustvari zabacuje udicu na koju se uvijek upecam.

Ona bi moju, tobože potisnutu, memoriju izvlačila kliještima, svojim hokus-pokus terapijama, ili me čak dala u ruke njezine psihijatrice, koja je izradila ogromnu vilu u Dubrovniku na ovakvim slučajevima. Jednom su je i tužili da je pacijentici uvalila lažne uspomene na silovanje, jer su joj uspomene na oca, kako je kupa golu, bile krunski dokaz o potisnutim traumama. Očigledno se, naravno, ne vidi. Djeca se rađaju gola, roditelji ih kupaju gole, petogodišnjakinje na plažama nekad nisu trebale dvodijelne kupaće kostime. U našim raspravama, koji su se često pretvarale u male ratove, ona je bila kruti, samokastrirajući Freud, a ja Jung, koji zagovara ispunjenje, ma kakvo ono bilo. Ona je zagovarala podsvijest, kao spremište svih potisnutih emocija i želja. Ja sam se pozivao na kolektivno nesvjesno, pa čak i na mitologiju.

- Možda je moj kozorog onaj grčki bog Egipan, koji je svojim rogom čak i moćne Titane natjerao u strah? Uostalom, rog ili frula - isto ti je, glavno da zasviraš u nju - rekao sam ironično, značajno gledajući naniže prema bedrima.

- Uostalom, kakav bih ja bio satir, da nimfu ne nagovaram na seks! Svejedno je sviraš li u sviralu od riječne trstike ili flautu, dokle god je glazba koju proizvodiš očaravajuća.

- Ne zvala se ja Elizabeth Loftus, ako tvoj problem nije veći od običnog poremećaja ličnosti - rekla je ljutito sklanjajući uvojak s lica. Bila je lijepa dok se ljutila, ali njezina opsesija kopanjem po tuđim glavama i uspomenama pomalo je izjedala ono najbolje u njoj. Nekad je možda bila nimfa, a danas me samo miris borovine u njezinoj kosi podsjeti da sam je nekad volio.

U svojim se očima ona vidi kao nimfa u bijegu pred faunom, u mojima - ja sam njezin plijen. Kad svađa utihne, zagrlim je bez ikakvih primisli, pogladim po kosi i pričam staru bajku, kakvu je opjevao Mallarme u Popodnevu jednog fauna.

When from my arms, loosened by death obscure,
This prey, ungrateful to the end, breaks free,
Spurning the sobs that still transported me."
Others will lead me on to happiness,
Their tresses knotted round my horns, I guess.
You know, my passion, that crimson with ripe seeds,
Pomegranates burst in a murmur of bees,
And that our blood, seized by each passing form,
Flows toward desire's everlasting swarm
In the time when the forest turns ashen and gold
And the summer's demise in the leaves is extolled,
Etna! when Venus visits her retreat,
Treading your lava with innocent feet,
Though a sad sleep thunders and the flame burns cold.
I hold the queen!


Izvadim flautu, sjednem na obalu i puštam more da svira. Od pjesme cvatu ruže i dolaze radoznale oceane i sirene.

Ima li izbora za rođene u ženskom Kaprikornu, što nose težinu Saturna još od prve kapi Amaltejinog mlijeka na Zeusovim usnama? Kad pjesma završi, bit ću samo uzburkana površina vode, gdje riblji rep zaranja u dubinu.



- 11:59 - Komentari (27) - Isprintaj - #

17.03.2008., ponedjeljak

Vijetnamske priče: Zaljev HaLong

Image and video hosting by TinyPic
Vijetnamske priče: HaLong Bay


Jednog mi je jutra ljubazni Amerikanac u hotelskom restoranu na sva usta hvalio Saigon i južni Vijetnam. Kad sam spomenuo da planiram i put do sjevernog Vijetnama i glavnog grada Hanoia, lice mu se smrknulo:

- Sjevernjaci su i dan-danas čudni i negostoljubivi. Znate li da su za vrijeme rata sedamdesetih znali danima čučati u rupama u zemlji, čekajući nedužne Amerikance, bolničare, civile. Onda bi noću izlazili i mučki ih ubijali!

Usne mu se skupljaju u ogorčenu crtu i pogled smrkne. Jedva se suspregnem da pitam koji su to Amerikanci u Vijetnamu bili nevini tih godina rata, ali prešutim.

- Ipak, svakako to treba posjetiti, a tamo je blizu i najljepši dio zemlje - zaljev HaLong. To ne smijete propustiti!

Amerikanac vadi zlatnu AMEX karticu, a ja ne zavidim njemu, nego ovim ljudima koji imaju rupu u pamćenju, pamte kratkoročno, samo sretne dane i primaju dojučerašnje pilote iz Kvake 22. Korejski, vijetnamski, svi američki ratovi sliče kao jaje jajetu.

Letimo za Hanoi od samo dva i pol milijuna stanovnika, a vani nas – umjesto tople i sparne klime juga - dočekuje hladnih 12 stupnjeva. Ovo su niske temperature za siječanj, pa na ulicama nose vunene kape i rukavice. Bježimo u hotel, jer nas rano ujutro čeka vožnja do zaljeva HaLong.

Jednom davno, dok je zemlja još bila mlada a domaće se stanovništvo borilo pritiv kineskih osvajača, bogovi su poslali cijelu obitelj zmajeva da obrane lokalno stanovništvo. Zmajevi su rigali vatru od bisera i žada, a kad se dim povukao, u zaljevu je ostalo tisuću otočića. Sada, u siječnju , vlažno i vrelo ljeto pobjeglo je pred suhom i hladnom zimom. Jutros je temepratura tek petnaestak stupnjeva. U luci nas čeka tradicionalna piratska junka s jedrima koja podsjećaju na nazubljene papirnate lampione. Brod je doslovce prazan, osim nas troje putnika i vodiča, a posada šutke vozi na petosatni obilazak točno 1969 monolitnih otočića, koji se kao vulkanski vrhovi izdižu iznad vode. Jednom davno plime su prekrile tisuću zmajevih rebara, ostavljajući tek porozni kamen i brojne spilje od vapnenca, da zjape nad kristalno-zelenom površinom vode.

Jedrenjak klizi, a drvena paluba i brojna užad škripe u ritmu povjetarca i kormila, koji voze slalom kroz ove otočiće iz bajke.

Nije ni čudo da je zaljev HaLong na listi zaštićene svjetske baštine. UNESCO brine o tome, a turisti koji plutaju ovim vodama i nakon prvih nekoliko stotina otoka i dalje neumorno snimaju.

Upravo prolazimo pored otočića, koji kao baba Jaga stoji na dvije kamene noge. Ta gromada iz daljine uopće ne sliči na otok, a dok naš jedrenjak klizi pored njega imamo utisak da će se, tako izjedenih kamenih stupova, samo strovaliti na naš brod. Pored nas promiču drvene pontonske kućice nekoliko ribara, koji žive u ovoj zaštićenoj divljini. Na pontonskim kućicama vidimo pse kako radoznalo gledaju prema nama, žene koje iz metalnih kaveza izvlače školjke i ribu. Čim nas spaze, djeca uskaču u malene čamce i kreću prema nama i vješto, kao njihovi gusarski preci, pristaju uz bok jedrenjaka. Nude na prodaju svježe voće i školjke.

Uskoro na brodu primjećujemo još jednog putnika. Žena lijepih crta lica, moglo bi joj biti pedesetak godina, prilazi nam i na palubi pred nama raspostire svoju robu. Prodaje specijalitet ovog zaljeva - bisere i nakit napravljen od njih. Cijene su za vijetnamske uvjete paprene, a meni od svega najviše zapadne za oko velika sedefasta školjka, koja na sebi ima tri bisera u raznim fazama formiranja, od napola formirane biserne kuglice do krupnog bijelog bisera, koji izvire iz sedefaste površine školjke. Uvjeren sam da me je oderala, ali s veseljem plaćam tih četrdesetpet dolara i pažljivo zamotavam školjku i njezin biserni sadržaj u torbu. Cjenkanje me je iscrpilo, pa se vraćam na palubu i prepuštam zurenju u izmaglicu koja skriva otoke pred nama.

Ubrzo pristajemo uz otok, poznat po dubokim spiljama. Vrijeme je oseke, koja u zaljevu dvaput dnevno harači, a četiri metra nadolazeće plime u sljedećem ciklusu vidljivo je po ogoljeloj pjeskovitoj plaži uz otok. Vodič ide ispred nas kamenom stazom do vrha otoka, gdje je ulaz u spilju, što su je u devetnaestom stoljeću otkrili Francuzi. Spilja i dan-danas čuva uspomenu na njih u obliku grafita. Što je nekad bilo barbarstvo, danas je povijest i trag u vremenu. Razmišljam kako je dobro da su čak i u piramidama pljačkaši i avanturisti Srednjeg vijeka pisali grafite. Povijest bi se mogla ponoviti, pa u mislima upisujem grafit. ‘Pročitaj me opet za sto godina!’ Možda u nekom drugom životu prepoznam vlastiti rukopis, tješim se i pažljivo silazim kamenim stubama u grotlo spilje.

Tisuće stakaktita i stalagmita vidljivo je od svjetla koje dopire kroz glavnmi ulaz u spilju, ali i kroz tisuće sitnih rupica u stijeni. Kroz njih sunčeve zrake i monsunske kiše stoljećima dube prolaze. Najljepši primjerci diskretno su osvijetljeni lampama, a igra svjetla i sjene pleše po okolnim stijenama. Skupina japanskih turista u trbuhu spilje bljeska stotinama bliceva fotoaparata, pa bježim dublje u tamu. Stotine metara dalje, hodnici se spuštaju skoro do razine mora, a vlaga iz stijena ugodno hladi. Neke od udubina u kamenu podsjećaju na prirodne nekropolise, s kamenim grobovima i posmrtnim sarkofazima. Ipak, ovdje mumije ne bi opstale zbog vlage u zraku, čak i ovako duboko unutar stijena.

Iz spilje izranjamo u blještavi sunčan dan. Unaokolo, većina otoka ima čudne oblike, koji podsjećaju na životinje. Ako ste na Kornatima u nekima od kamenih litica jedva prepoznavali pojedini oblik, ovdje stijene uistinu sliče na pijetle, majmune, iguane i antilope.

Vraćamo se na jedrenjak i krećemo natrag. Vodič više nema riječi, obojica šutimo zamotani u jakne.

Na jedrenjaku škripa jedara i konopa pjeva uspavanku. Nije ni pet popodne a ja već spavam.

Image and video hosting by TinyPic


- 18:14 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Vijetnamske priče: Izgubljen u delti Mekonga

Image and video hosting by TinyPic
I tako, putujem čamcem, koji pokrećem snagom vlastitih misli. Plutam rukavcima Mekonga koji nikad i nigdje ne završavaju. Pomalo se tražim u ovom zelenoprljavom labirintu gdje iza svakog zavoja, okuke, round the river bend, baš mene čeka sunčani dan. Voda je sve prozirnija, čamac plovi sve brže... Na kraju tunela od vodenih palmi naziru se sjene koje ne prijete. Možda se čak usudim zamočiti dlan, cijelu ruku u vodu, da osjetim svježinu pod prstima. Jesu li opasnosti stvarne? Može li ih naša psiha, mašta ‘izmaštati’ ili objektivne činjenice više znaju? Tim gore po činjenice, mislim i ustajem u čamcu. Više se ne plašim prevrtanja. Dok zajedno čekamo kraj zelenog tunela, shvatite ovo- baš kao i ja- kao jedan kraći intermezzo.

- 14:54 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>