-Kako je izgledao taj kozorog , što ti je lupao na prozor? – pitala je baka zabrinutim glasom.
Pri tom me umirujuće gladila me po kosi, sjedeći na rubu kreveta. Imao sam pet godina i bio čvrsto uvjeren da je kozorog stvaran. Imao je savijene rogove u velike šestice na glavi, dobroćudan pogled i ljubazni, skoro ljudski osmijeh. Pozivao me na igru, ali baka me ionako ne bi pustila vani u sumrak. Prozori su na bakinoj kući postavljeni nisko i ja sam ih puno puta i preskakao. Ali, nikad noću.
- Izgledao je kao iz bajke o kozi i sedam kozlića, samo je imao bradicu i dubok glas. Po tome sam znao da je muško, da nije koza - jedva sam odgovorio, dok su mi se oči sklapale.
Od te večeri počelo je moje prijateljstvo s kozorogom. Nastavio me posjećivati i kad sam se s ljetovanja kod bake vratio kući, roditeljima i našem stanu na trećem katu zgrade. Nisam razmišljao kako se on uspne tako visoko, po balkonima gdje ljudi vješaju rublje i drže stare frižidere. Sigurno sam mu jako nedostajao kad se svaki put pomučio da se popne do mojeg prozora. Razgovarali bismo o raznim stvarima- o cvijeću, igračkama, pa čak i djevojčicama. Kozorg bi pravio grimase i nabacivao duhovite komentare, pa bih se od smijeha tako razbudio da nisam još dugo mogao zaspati.
Sa šest, počeli su me voditi dječjem psihologu, koji je rekao da je sasvim u redu imati izmišljenog prijatelja i kako je baš lijepo da je to tako draga i dobroćudna životinja. I on me pitao kako je kozorogu ime, ali nisam znao. Onda me pitao kako znam da je baš kozorog, a ne jarac, divojarac ili obična koza. Nisam mogao odgovoriti. Nekako sam samo znao da je kozorog baš to.
Sa deset, već sam bio dovoljno pametan da zaključim, kako je neke stvari pametnije prešutjeti. Inače te smatraju bolesnim, pa moraš piti lijekove i stalno te ispituju kako se osjećaš, što si sanjao i razna druga zakučasta pitanja. Isto, moraš puno crtati i pokazivati crteže, pa poslije objašnjavati što je na njima nacrtano. To je lako, kad sam to ja crtao, ali često su mi nudili razne tuđe crteže, nekog još manjeg djeteta, čak i razlivene mrlje tinte da pogodim što je na njima. Ili da kažem na što meni sliče.
Sa tridesetdevet, žena je rekla kako bih svakako trebao psihijatru. Ona je kompetentna, to joj je struka. Kao i brojni drugi iz iste branše, i sama ide na terapije. Povremeno me izvještava o napretku, o regresijama i prošlim životima, koje su ona i njezina psihijatrica iskopale iz njezinih asocijacija, snova i posebnih stanja svijesti.
Kad je želim raspizditi, kažem joj kako ja ponekad razgovaram s kozorogom. Ona pita gdje i kako, a ja kažem - u sebi. Ovisno o raspoloženju, želim li joj se povjeriti, ili je samo razljutiti, vadim verzije koje bi najbolje djelovale. Još na početku njezinih ispitivanja jednom sam joj priznao istinu, onako usputno, smijući se, da amortiziram moguću nevjericu i sumnju. Nikad mi nije povjerovala.
-Kozorog simbolizira satira, odatle u vašoj struci izraz' satirijaza'- smijem se i aludiram na njezine optužbe da samo mislim na seks. Njoj je dvaput tjedno i previše, pa su njezine optužbe utemeljene.
- Baš sam mu rekao, kozorogu mislim - kad nećeš ti, hoće druge tri!
Ona je bijesna i ljubomorna na nešto što nema, niti želi, ne treba joj. Međutim, kako misli da su to gluposti, seks ne treba ni drugima, dakle - ni meni!
- Ako me prevariš, odrezat ću ti ga u snu!- kaže bijesno i sasvim ozbiljno. Vjerujem joj, iako ne razumijem svu tu srdžbu oko nečeg što je njoj nevažno.
- Šalim se, znaš da od riječi 'satir' dolazi i 'satira'! Osim seksa, ja volim i šalu - kažem pomirljivo, nadajući se da će ovo prihvatiti kao psiholog. Ili barem kao normalna osoba.
Recimo, kad bih htio biti satiričan, mislim da bi njezina psihijatrica, koja joj uzima veliku lovu za izmišljene probleme i nepotrebne seanse, bila odličan materijal za šalu. Njoj prodaje priče o terapijskom putovanju u prethodne živote, ksenoglosiji, jer tobože pod hipnozom govori nepoznatim jezikom. Što se mene tiče, psihijatri su to oduvijek činili. Ako nam nekad nešto iz podsvijesti iskoči na latinskom, nismo opsjednuti demonima, već smo to nekad, negdje i pročitali.
- To je petparačka psihologija iz časopisa, to je za neznalice- kaže ona ljutito, prepuna vjere u svoju struku i debele knjige, kojima se mora vjerovati.
Pa onda nastavlja iznositi razne hipoteze. Jedva se suzdržavam da joj ne uzvratim njezinim oružjem. Occamova oštrica bi, na primjer, bila odličan protuargument. Stari je William još u Srednjem vijeku znao najvažnije - ako za nešto postoji više mogućih objašnjenja, treba uzeti najjednostavnije. Jedan moderni pisac, Carl Sagan, tu je fiolozofsku postavku nadopunio - posebna tvrdnja zahtijeva posebni dokaz! A kad su to, molit ću lijepo, psiholozi i psihijatri ikad išta mogli dokazati?
Ponekad, kad se posvađamo, ona me analizira, kao da sam još jedan iz njezine kolekcije zamoraca.
– Te tvoje loše uspomene iz djetinjstva, dok si imao imaginarnog prijatelja, mora da su posljedice nekih dubljih trauma - kaže naoko pomirljivo, a ustvari zabacuje udicu na koju se uvijek upecam.
Ona bi moju, tobože potisnutu, memoriju izvlačila kliještima, svojim hokus-pokus terapijama, ili me čak dala u ruke njezine psihijatrice, koja je izradila ogromnu vilu u Dubrovniku na ovakvim slučajevima. Jednom su je i tužili da je pacijentici uvalila lažne uspomene na silovanje, jer su joj uspomene na oca, kako je kupa golu, bile krunski dokaz o potisnutim traumama. Očigledno se, naravno, ne vidi. Djeca se rađaju gola, roditelji ih kupaju gole, petogodišnjakinje na plažama nekad nisu trebale dvodijelne kupaće kostime. U našim raspravama, koji su se često pretvarale u male ratove, ona je bila kruti, samokastrirajući Freud, a ja Jung, koji zagovara ispunjenje, ma kakvo ono bilo. Ona je zagovarala podsvijest, kao spremište svih potisnutih emocija i želja. Ja sam se pozivao na kolektivno nesvjesno, pa čak i na mitologiju.
- Možda je moj kozorog onaj grčki bog Egipan, koji je svojim rogom čak i moćne Titane natjerao u strah? Uostalom, rog ili frula - isto ti je, glavno da zasviraš u nju - rekao sam ironično, značajno gledajući naniže prema bedrima.
- Uostalom, kakav bih ja bio satir, da nimfu ne nagovaram na seks! Svejedno je sviraš li u sviralu od riječne trstike ili flautu, dokle god je glazba koju proizvodiš očaravajuća.
- Ne zvala se ja Elizabeth Loftus, ako tvoj problem nije veći od običnog poremećaja ličnosti - rekla je ljutito sklanjajući uvojak s lica. Bila je lijepa dok se ljutila, ali njezina opsesija kopanjem po tuđim glavama i uspomenama pomalo je izjedala ono najbolje u njoj. Nekad je možda bila nimfa, a danas me samo miris borovine u njezinoj kosi podsjeti da sam je nekad volio.
U svojim se očima ona vidi kao nimfa u bijegu pred faunom, u mojima - ja sam njezin plijen. Kad svađa utihne, zagrlim je bez ikakvih primisli, pogladim po kosi i pričam staru bajku, kakvu je opjevao Mallarme u Popodnevu jednog fauna.
When from my arms, loosened by death obscure,
This prey, ungrateful to the end, breaks free,
Spurning the sobs that still transported me."
Others will lead me on to happiness,
Their tresses knotted round my horns, I guess.
You know, my passion, that crimson with ripe seeds,
Pomegranates burst in a murmur of bees,
And that our blood, seized by each passing form,
Flows toward desire's everlasting swarm
In the time when the forest turns ashen and gold
And the summer's demise in the leaves is extolled,
Etna! when Venus visits her retreat,
Treading your lava with innocent feet,
Though a sad sleep thunders and the flame burns cold.
I hold the queen!
Izvadim flautu, sjednem na obalu i puštam more da svira. Od pjesme cvatu ruže i dolaze radoznale oceane i sirene.
Ima li izbora za rođene u ženskom Kaprikornu, što nose težinu Saturna još od prve kapi Amaltejinog mlijeka na Zeusovim usnama? Kad pjesma završi, bit ću samo uzburkana površina vode, gdje riblji rep zaranja u dubinu.
|
