Marketing
Drvo saznanja
Moj prijatelj se gorko nasmijao i rekao: - Ne shvaćaš ti ništa. Ne razumiješ ni kurca!
Lecnuo sam se. Njemu puno treba da prostotu prevali preko usta. Moj prijatelj, naime, baš nikad ne psuje i prostote su mu strane. U njegovoj se kući govori arhaičnim jezikom iz prošlosti, gdje je ‘k vrapcu’ jedna od žešćih psovki.
Ne moram isticati kako je religiozan, kako vjeruje u boga, kreacionizam i ostale bajke za veliku djecu. Pitam ga naglas, što to ne razumijem i što ga toliko ljuti.
Sjedili smo pod smokvom i njemu, opčinjenom Dalmacijom, nije padalo na pamet da razmišlja o srcolikim listovima i plodovima. On ne voli slatko i radije jede masline. Kaže, smokve su za djecu. Nasuprot njemu, ja obožavam smokve u svim mogućim oblicima: sušene, polusuhe, u kolačima... Ipak, najviše volim svježe, zrele plodove. Kad ih rastvorim prstima, pokaže se crvenoružičasta, sočna unutrašnjost, koja mami izgledom, mirisom i oblikom. Kad kod nas vele ‘kao smokvica’, ne misle samo na voće. Moj prijatelj, u smokvi vidi obični plod i radije jede jabuke.
Rugam mu se da je kao Adam, sputan i neuk pod Stablom saznanja, Dobra i Zla: - Usred Rajskog vrta, ti bi zagrizao u jabuku, umjesto Evu!
Valjda jer Knjiga postanja ‘zabranjeno voće’ naziva jabukom, a stari Latini ‘malum’ i jabukom i Zlom općenito! Kakvu to svijest treba imati, da od toliko iskušenja u Edenu izaberemo voće, a ne golu Evu? Dražim ga, jer znam da je osjetljiv. Kako ga moralni izbori neprekidno muče.
Sjedimo u hladu stabla, a ja ne prestajem brati smokve. Prije svakog zalogaja, zagledam se u privlačno srce ploda, onjušim miris soka i tek onda stavljam obje rascijepljene polutke u usta.
Nerviram ga. Jako.
- Zašto uopće kidaš smokvu na pola, kad odmah sve gutaš zajedno? – pita zajedljivo, ne shvaćajući koliko uživam u pogledu, mirisu i vlastitoj reakciji, ustima prepunim sline, na sam pogled na smokve.
Moj prijatelj svjesno čini izbor između ugode i boli, dobra i zla i to ga razlikuje od drugih, manje svjesnih. Svjesno bira lošiju, tegobniju opciju za sebe, boreći se s vlastitim potrebama, analizirajući i dodjeljujući moralnost svojim i tuđim djelovanjima. Duboko u njemu, vjernik se bori s potrebom da ne presuđuje i osuđuje, a onda svaki put poklekne , jer u svemu mora slijediti naučeni obrazac koncepta moralnosti, dobra i zla.
Ponekad, kad sam posebno voljan za raspravu i svađu, napominjem da je biblijska jabuka u drugim religijama simbolički prikazana kao naranča, grejpfrut ili čak kao vino ili žito. Pojam zabranjenog je relativan, a ono čega se on boji može biti predmetom svakakvog tumačenja.
- Znaš li da Židovi zabranjenim voćem smatraju baš plod smokve, koju sad jedem? – pitam ga i lascivno palucam jezikom oko raspolovljenog ploda. On prevrće očima i pravi se da čita knjigu.
- A možda je bibilijsku priču trebalo čitati kao parabolu? Možda je ‘zabranjeni plod’ ustvari knjiga, kako je već Umberto Ecco razotkrio u ‘Imenu ruže’? Znanje je uvijek na smetnji.
Svjesno ga podbadam, ali podsvjesno očito šaljem neke drugačije poruke.
Pitam ga:- Otkud jabuke na Bliskom Istoku, izvoru kršćanstva? Zar nije ono Perzefona zbog sedam mandarina završila u Hadu?
- Možda ćeš zbog ‘grijeha’ biti smrtan kao i svi mi drugi grešnici, ali što onda? Uostalom, tko želi živjeti vječno? – namigujem i pjevušim pjesmu njemu omiljenog Freddieja Mercuryja.
Ležimo u hladu stabla smokve, a moj prijatelj nevoljko gleda kako mljackam i gutam sočne plodove, kao da neću prestati dok ne obrstim cijelo stablo. On sam ih ne voli, radije bi pojeo teglu crnih maslina nego jednu jedinu smokvu.
Ustajem, berem šaku novih plodova i stavljam izazivački pred njega. Iz čistog hira, impulzivno i neplanski, naberem pune ruke listova smokve i slažem ih ukrug oko njega. Okrećem srcolike listove s vrhovima prema njemu i činim magijski krug.
Mi smo tisućama kilometara od Bodh Gaye, Patne i Bihara, ali osjećam da listovi počinju djelovati. Moj prijatelj je ispočetka zbunjen i ljut, a onda mu se licem razlije osmijeh. Njegove bore na čelu pretvaraju se u valove mora, a jedna velika brazda otkriva simpatično, kao dječjim krejonom nacrtano, treće oko, koje mi veselo namiguje.
Moj prijatelj nije Gautama Buda, ali upravo je na pragu prosvjetljenja. Možda to neće biti neko veliko, pravo Prosvjetljenje, sa zlatnim kočijama i svjetlosnom zrakom što ga odnosi u nebo. Ali, ako u svakodnevnoj borbi s vlastitom savješću i naučenim obrascima barem jednu svoju ljudsku gestu prestane promatrati pod preteškim povećalom, na dobrom je putu ka vlastitoj sreći.
Moj prijatelj se počinje smijati ramenima, hihoće obrazima i pljeska po bedrima od smijeha. Konačno se njegov grohot razlije u hladovini drveta. Čekam da prestane, a onda ga ponudim svježe rascijepljenom smokvom.
Post je objavljen 31.03.2008. u 18:00 sati.