Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

nedjelja, 30.03.2025.

Žmirim

Na terenu sam, lopta mi u ruci,
Pokušavam pogoditi koš, kao stari majstor.
Dok se znoj slijeva, mišići drhte,
Ali nema toga, ja zakucavam, kad žmirim.
Žmirim, pa škicnem
Na trbuhu radim, trbušnjaci tko ima, a ja kao bure da spremam
Svaka kapa znoja pri svakom novom pokretu.
Onda izmičem, sve naopako,
A žmirim, pa pogledam imam lijoš snage.
Imam, vozim sobni bicikl, ali krivo mišiči noge rastu
Žmirim
Žmirim, pa škicnem
Svuda su vrata, ali zatvorena,
A u njima samo tišina, i poneki osmjeh
Smiješim se, ironija savršenstva,
Jer žmirim i ništa ne postoji osim smijeha.
Žmirim, pa škicnem
Ne znam gdje mi je glava, noge me bole,
Svaka misao pritisne me, ali ja smijem, ne odustajem.
Stomak mi mora imati pokoju pločicu, a nema ništa osim lopte
Onda kažem "bu, smijeh odjekne,
Jer žmirim, pa sve nestane kad otvorim oči
Vidim!

30.03.2025. u 21:31 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 02.03.2025.

Koračam

Kažu da je u modi kad nam ispadne postava, kao da je to neki novi trend među nama šlagiranima, ali hej, kad već nosim tu titulu, neka bude sa stilom. Odlučio sam vježbati. Mato mi je sastavio bicikl, ono remek-djelo mehanike koje ide samo u osmoj brzini, jer zašto bismo imali niže kad možemo odmah u formulu 1 verziju. Sjednem, krenem, jurim kao vihor, pretičem sve pred sobom, a onda bacim pogled u stranu i vidim puža kako me lagano prestiže. On, miran, samouvjeren, ne troši ni kap znoja, a ja, kiborg od glave do pete, skupljam mišiće koji mi putem ispadaju kao da su suvišan teret.
Kakva teretana, kakvi instruktori, ja sam sam svoj trener, motivator i izbacivač iz zone komfora. Kod mene nema onih sitnih postepenih povećanja opterećenja, nema taktike, nema milosti. Uvijek može jače, žešće i brže, i to unatoč raznim oduzetostima koje imam u ponudi. Kad voziš s pola komandnog mosta u kvaru, ali svejedno stiskaš gas kao da sutra ne postoji, to nije samo trening, to je filozofija. To je umjetnost. To je način života.
Gledam one u teretanama kako podižu utege, dišu pravilno, broj jedan, broj dva, napinjanje, kontrola, a ja već odavno prešao u dimenziju u kojoj gravitacija ionako nije konzistentna. Ruka kaže jedno, noga drugo, mozak negdje u trećem smjeru, ali bicikl ide, a to je jedino važno. Mato mi kaže da bih možda trebao malo usporiti, ali ja samo vrtim pedale i vičem da puž ne smije pobijediti, jer ako me on prestigne, onda zaista moram preispitati sve svoje sportske ambicije.
A ambicije su velike. Danas bicikl, sutra maraton, prekosutra planinarenje po Himalaji, jer zašto ne, kad već rušim sve barijere i redefiniram granice mogućeg. Ako će me već tijelo izdati, neka to barem bude spektakularno, u nekoj epskoj sceni u kojoj se srušim na vrh Mount Everesta i izgovorim zadnju rečenicu: "A rekli su mi da neću ni s kreveta ustati, kao ni nikad gutati". Jbga iznenadio sam sve i sam sebe

02.03.2025. u 17:35 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

nedjelja, 30.03.2025.

Žmirim

nedjelja, 02.03.2025.

Koračam

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo