Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

STAVOVI PREMA INVALIDIMA kroz povijest

Tijekom povijesti se odnos društva prema invalidima mijenjao. U prvobitnoj zajednici su prema njima bili netolerantni. Takve se osobe smatralo nekorisnima, jer nisu bile u stanju sudjelovati u aktivnostima važnim za preživljavanje. Zbog toga ih se, u kriznim situacijama (borba s drugim plemenima ili divljim životinjama, prirodnim nepogodama kao što su zima, glad, poplave itd.), ostavljalo po strani, prepuštene sami sebi – nezaštićene, kao teret koga se trebalo riješiti. Vrijednost pojedinca cijenila se, dakle, prema njegovu doprinosu u pribavljanju hrane i obrani.
U antičko doba je u Sparti bilo dopušteno fizičko likvidiranje novorođenčeta, prema predanju najčešće bacanjem u klance planine Tajget, ali tek nakon što ga je pregledao najstariji u “fili” i dao dozvolu za takav postupak. U Ateni se takvo dijete moglo “izložiti”, tj. ostaviti pored puta ili u šumi.
U Starom Rimu su roditelji mogli odstraniti svoje invalidno dijete tek nakon što ga je, neposredno nakon rođenja, pregledalo 5 odraslih susjeda i dalo svoj pristanak za izlaganje. To se obično obavljalo puštanjem takvog djeteta u košari od pruća niz rijeku Tiber.
Izlaganje invalidne djece u starih Hebreja bilo je zabranjeno, ali se takve osobe moglo prodati za robove. U njih su odrasli slijepi služili kao kućni učitelji, okretali ručne mlinove i radili druge korisne poslove, a zbog njihova iznimno pouzdanog pamćenja podrugljivo su ih nazivali “košare znanja”.
O položaju invalida u staroj Kini i Indiji zasad nemamo pouzdanih podataka, ali se u Kini smatralo da slijepi imaju razvijeno pamćenje i mišljenje, a i indijske “Vede” spominju invalide.
Dakle, u antičko je doba prema invalidima uglavnom dominirao netolerantan stav, pa za njih nije ni bilo moguće organizirati sustavnu brigu i zaštitu.
U srednjem vijeku se stav prema tim osobama donekle izmijenio. Netolerantan odnos se postupno transformira u tolerantan temeljen na ideologiji kršćanstva, koja propagira samilost prema slabima i nemoćnima. Prosjačenje postaje glavnim “zanimanjem” tih osoba, s vremenom niču i prve ustanove za njihovo zbrinjavanje pri samostanima pojedinih crkvenih redova – bratovštine ili kongregacije, ksenodohije za strance, tiflokomije za slijepe itd. 5
U doba reformacije je tolerantan stav djelomično narušen demonološkim stavom, osobito u odnosu na mentalno retardirane.
U razdoblju od sredine 14. do početka 16. stoljeća humanizam i renesansa usmjeravaju pažnju čovjeka i na njegove ovozemaljske potrebe, pa i invalidi, postupno, postaju sve više predmetom interesa, najprije istaknutih pojedinaca, a zatim i društva. Tako Vives (1492.–1540.) izražava vjeru u mogućnost školovanja i osposobljavanja slijepih. Time je imućnije pojedince svoga vremena potakao na organiziranje obrazovanja takvih osoba. I niz drugih mislilaca, kao F. Rabelais (1494.–1553.), M. Montaigne (1555.–1592.), Erazmo Roterdamski (1466.–1536.) i drugi, u svojim su djelima direktno ili indirektno ukazivali na probleme invalida i njihov položaj u društvu i sustavu obrazovanja. Stanovitu ulogu u tom pogledu imala su i djela engleskog filozofa i pedagoga J. Locka (1632.–1704.) u kojima je njegov empirizam i pedagoški optimizam izražen frazom tabula rasa , kojom daje prednost odgoju nad naslijeđem. I filozofski pravci, racionalizam R. Descartesa (1569.–1650.) te senzualizam E. B. Condillaca, (1715.–1780.) dali su indirektnu podršku invalidima. Prvi su učenje, tj. upoznavanje objektivnoga vanjskog svijeta svodili na razum i tvrdili da je ono neovisno o svakom osjetnom iskustvu, a drugi na osjetila, tj. da su osjetila, a ne um primarni u učenju. Dakle, osoba zdravog uma, bez obzira na stanje osjetila, može učiti, tvrde racionalisti, odnosno osoba zdravih osjetila, bez obzira na stanje uma, također može stjecati znanje, tvrde senzualisti, prema kojima ništa nema u ljudskom umu što prethodno nije prošlo kroz osjetila. U tom pogledu posebno mjesto pripada materijalistima 18. stoljeća (La Mettrie, Holbach, Helvetius, Diderot). Najizričitiji je u tom smislu bio D. Diderot (1713.–1784.), poznat po čuvenim pismima ( Pismo o slijepima namijenjeno onima koji vide i Pismo o gluhima i nijemima namijenjeno onima koji čuju i govore , 1751. godine), kojima tadašnjim organima vlasti u Francuskoj i, općenito francuskoj javnosti, skreće pažnju na slijepe i gluhe osobe, a indirektno i na druge vrste invalidnosti s prijedlogom da se sustavnije izučavaju i rješavaju njihovi obrazovni i socijalni problemi.

23.05.2016. u 16:32 | 0 Komentara | Print | # | ^

STAVOVI PREMA INVALIDIMA kroz povijest

Tijekom povijesti se odnos društva prema invalidima mijenjao. U prvobitnoj zajednici su prema njima bili netolerantni. Takve se osobe smatralo nekorisnima, jer nisu bile u stanju sudjelovati u aktivnostima važnim za preživljavanje. Zbog toga ih se, u kriznim situacijama (borba s drugim plemenima ili divljim životinjama, prirodnim nepogodama kao što su zima, glad, poplave itd.), ostavljalo po strani, prepuštene sami sebi – nezaštićene, kao teret koga se trebalo riješiti. Vrijednost pojedinca cijenila se, dakle, prema njegovu doprinosu u pribavljanju hrane i obrani.
U antičko doba je u Sparti bilo dopušteno fizičko likvidiranje novorođenčeta, prema predanju najčešće bacanjem u klance planine Tajget, ali tek nakon što ga je pregledao najstariji u “fili” i dao dozvolu za takav postupak. U Ateni se takvo dijete moglo “izložiti”, tj. ostaviti pored puta ili u šumi.
U Starom Rimu su roditelji mogli odstraniti svoje invalidno dijete tek nakon što ga je, neposredno nakon rođenja, pregledalo 5 odraslih susjeda i dalo svoj pristanak za izlaganje. To se obično obavljalo puštanjem takvog djeteta u košari od pruća niz rijeku Tiber.
Izlaganje invalidne djece u starih Hebreja bilo je zabranjeno, ali se takve osobe moglo prodati za robove. U njih su odrasli slijepi služili kao kućni učitelji, okretali ručne mlinove i radili druge korisne poslove, a zbog njihova iznimno pouzdanog pamćenja podrugljivo su ih nazivali “košare znanja”.
O položaju invalida u staroj Kini i Indiji zasad nemamo pouzdanih podataka, ali se u Kini smatralo da slijepi imaju razvijeno pamćenje i mišljenje, a i indijske “Vede” spominju invalide.
Dakle, u antičko je doba prema invalidima uglavnom dominirao netolerantan stav, pa za njih nije ni bilo moguće organizirati sustavnu brigu i zaštitu.
U srednjem vijeku se stav prema tim osobama donekle izmijenio. Netolerantan odnos se postupno transformira u tolerantan temeljen na ideologiji kršćanstva, koja propagira samilost prema slabima i nemoćnima. Prosjačenje postaje glavnim “zanimanjem” tih osoba, s vremenom niču i prve ustanove za njihovo zbrinjavanje pri samostanima pojedinih crkvenih redova – bratovštine ili kongregacije, ksenodohije za strance, tiflokomije za slijepe itd. 5
U doba reformacije je tolerantan stav djelomično narušen demonološkim stavom, osobito u odnosu na mentalno retardirane.
U razdoblju od sredine 14. do početka 16. stoljeća humanizam i renesansa usmjeravaju pažnju čovjeka i na njegove ovozemaljske potrebe, pa i invalidi, postupno, postaju sve više predmetom interesa, najprije istaknutih pojedinaca, a zatim i društva. Tako Vives (1492.–1540.) izražava vjeru u mogućnost školovanja i osposobljavanja slijepih. Time je imućnije pojedince svoga vremena potakao na organiziranje obrazovanja takvih osoba. I niz drugih mislilaca, kao F. Rabelais (1494.–1553.), M. Montaigne (1555.–1592.), Erazmo Roterdamski (1466.–1536.) i drugi, u svojim su djelima direktno ili indirektno ukazivali na probleme invalida i njihov položaj u društvu i sustavu obrazovanja. Stanovitu ulogu u tom pogledu imala su i djela engleskog filozofa i pedagoga J. Locka (1632.–1704.) u kojima je njegov empirizam i pedagoški optimizam izražen frazom tabula rasa , kojom daje prednost odgoju nad naslijeđem. I filozofski pravci, racionalizam R. Descartesa (1569.–1650.) te senzualizam E. B. Condillaca, (1715.–1780.) dali su indirektnu podršku invalidima. Prvi su učenje, tj. upoznavanje objektivnoga vanjskog svijeta svodili na razum i tvrdili da je ono neovisno o svakom osjetnom iskustvu, a drugi na osjetila, tj. da su osjetila, a ne um primarni u učenju. Dakle, osoba zdravog uma, bez obzira na stanje osjetila, može učiti, tvrde racionalisti, odnosno osoba zdravih osjetila, bez obzira na stanje uma, također može stjecati znanje, tvrde senzualisti, prema kojima ništa nema u ljudskom umu što prethodno nije prošlo kroz osjetila. U tom pogledu posebno mjesto pripada materijalistima 18. stoljeća (La Mettrie, Holbach, Helvetius, Diderot). Najizričitiji je u tom smislu bio D. Diderot (1713.–1784.), poznat po čuvenim pismima ( Pismo o slijepima namijenjeno onima koji vide i Pismo o gluhima i nijemima namijenjeno onima koji čuju i govore , 1751. godine), kojima tadašnjim organima vlasti u Francuskoj i, općenito francuskoj javnosti, skreće pažnju na slijepe i gluhe osobe, a indirektno i na druge vrste invalidnosti s prijedlogom da se sustavnije izučavaju i rješavaju njihovi obrazovni i socijalni problemi.

23.05.2016. u 16:29 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (2)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (2)
Travanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Lipanj 2019 (2)
Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (4)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (5)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)

Opis bloga

Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 41 u godinu. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze mi je liječio tuberkolozni meningitis( z otišao u susjedni Oman, ako mi se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Do sad su bila dva medicinska vještačenje kojim je utvrđena liječnička pogreška i devet drugih vještačenja.Trenutno ćekam završtak sudskog postupka...

Kontakt

krnic1980@gmail.com

facebook stranica

Dnevnik bolesnika

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo