Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

Ima li kraja

Jedno vještačenje infektologa u kojem je potvrđena pogreška u liječenju.Drugo multidissplinarno vještačenje: psihijatar, neurolog i fizijatar.Napisano već u Dnevniku bolesnika, ali naš bolesno pravosuđe ide dalje.Vještaci su mi do sad utvrdili da sam 100%, pa 40% osoba sinvaliditetom. Koliki sam posto invalid, nemam pojma. 2010 sam bio nepokretan i s 41 kg, što to ne vještaće?
Mislio sam da je gotovo, ali ne postoji i nad vještačenje isto multididisplinarno.Pas mater, naravno i njega mi je sud dodijelio.
Infektolog, neurolog i i internist, sve predavači s Medicinskog fakulteta. 100% invalid koji hoda, izgleda da je bolje za sustav da se nisam ni pokušao rehabilitirati Sad opet moram bar pola godine čekati da vidim što su dr. sci s lijeva i desna zaključili.Bitan je postotak, a sve ostalo su nijanse.Moje pravo je da znam, koliki sam invalid nakon 5 godina suđenja. Sedam vještaka, e to se zove redaljka, jedino svaki barata s drugačijim postotkom.
Osjećam se na tim vještačenjima kao neka pudla s pedigreom. Ako te itko može jebati do besvjesti, a da ne svrši, to naše pravosuđe definitivno može!

21.04.2016. u 18:08 | 0 Komentara | Print | # | ^

Samostalan, slobodan, svestran. Edukacija. The (happy) and


SAMOSTALAN, SLOBODAN, SVESTRAN
Pripreme mog predavanja na temu Mladi i politika su završavale. Predavanje sam maksimalno prilagodio osobama s invaliditetom. Zamislio sam ga više kao upoznavanje s politikom i pojmovima vezanim uz istu. Sve je za 5 do točke o tome koji je posao zamjenika gradonačelnika Slavonskog Broda. U predavanju sam zaključio da je jedina funkcija podizanje plače svakog 15 u mjesecu. Koga sam pozvao kao gosta predavača? Namjerno bivšu zamjenicu gradonačelnika. Prihvatila je doći, jer smo i privatno prijatelji. Predavanje je imalo i kviz. Cilj kviza je bio napisati što više političkih stranaka. kupio sam i nagrade tri čokolade različitih veličina. Prije predavanje me malo hvatala panika, jer je to prvo predavanje nakon dugoo vremena, u kojem sam doduše bio luđi za dva moždana. Na predavanje je došlo 30-ak ljudi. Najgore je početi, ali bivša zamjenica i ja smo se uskladili. Pokušao sam preskočiti slajd na kojem piše da joj je posao samo podizanje plače.
– Vanja znam šta mi piše iza leđa, pregledala sam prezentaciju.
Jebiga kad danas svi sve čitaju. Bar smo se nasmijali. Vlado je napisao 20 stranaka i osvojio je veliku Milka čokoladu I ako je naveo i neke nepostojeće stranke, kao LS, čokolada je već bila pojedena.Toliko truda a na kraju nisam ni jednu kockicu dobio. Bio sam zadovoljan.
Bio bi red da prenesem službeno neslužbeni osvrt na pedavanje:
“ Jučer je naš član Vanja Krnić, politolog, pripremio vrlo zanimljivu prezentaciju pod nazivom „Politika i mladi“ gdje nam je na vrlo duhovit, interaktivan i dinamičan način govorio o svome iskustvu kroz politički angažman! Publika, t.j. članovi i članice naše udruge su sa velikim zanimanjem pratili predavanje i postavljali pitanja predavaču kao i njegovoj gošći Ilijani Vrbat Pejić koja je također, kao vrlo mlada osoba obnašajući razne stranačke funkcije postala i zamjenica Gradonačelnika.
Cijelu priču o odnosu mladih i politike, Vanja je vješto propleo tezom da je „politička nepismenost“ najteži i najopasniji oblik nepismenosti, te da samo demistifikacijom posla političara/ki kao i učenjem kako funkcionira lokalna-regionalna uprava i samouprava možemo povećati broj mladih koji se žele aktivno baviti politikom na lokalnoj razini.
Bilo je i nagrada u obliku velikih, srednjih i malih čokolada za one mlade koji su najbolje rješavali zadane testove!!!
Vanji i gospođi Ilijani puno hvala što su sa nama podijelili svoja iskustva i ohrabrili druge mlade da se aktiviraju u političkim strankama!“. Hvala ponajviše Gordani na ukazanom povjerenju-
– Odlučili smo pomladiti ˝Zvjezdicu˝. Da li bi želio biti urednik ˝Zvjezdice˝ (godišnjak udruge Loco-moto)?
Pitanje mi je postavila Gordana Mišković predsjednica udruge.
– Urednik? Svašta sam bio, ali urednik još nikada. Moram razmisliti. Ipak biti urednik stvar prestiža. Menadžerski ugovor?
– Volonterski Vanja, Vlado će ti biti zamjenik.
Prihvatio sam bez razmišljanja zbog Vlade naravno i tajnice.
– Vanja tu nema tajnice.
Zvuči pošteno! Kod nas obećaju prvo tajnice aute, bankovne kartice. Nakon par godina probudiš se u Remetincu. Ponuda je bila previše primamljiva jer sam ugovor mogao potpisati jedino na nekom zidu oko udruge (fiktivni). Vlado je sličan lik men , ali umjereniji anarhist od mene. Do tad smo pričali o sađenju nekih gredica. Naravno njemu su na pamet padale legalne kulture, a meni samo sađenje onih ilegalnih koje se puše i nadam se da će postati legalne. Od starta nam se odmah priključila Danijela, tako da smo dobili trojnu upravu (Danijela nas je tjerala u red, bez šamaranja). Vlado voli boćanje, ja šah. Problem je što on voli i šah. ˝Zvjezdicu˝ smo odmah odlučili modernizirati vizualno i sa tekstovima. Počela je poprimati oblik ˝Ok-a˝ ili ˝Glorije˝. Cilj je bio jasan, uključiti što više članova u kreiranje ˝Zvjezdice˝. Kako napisati ozbiljan tekst? Moja neka misao vodilja je bila zašto bi mi bili osobe s invaliditetom ( iako jesmo), kad “zdravi“ znaju biti puno veći invalidi u svemu od nas. Nama je to najveći problem, patimo od previše sarkazma, ali ne onog zlobnog, nego više onog smiješnog.
U veljači sam saznao da me Ivana ostavila zbog drugoga. Time se moja intuicija, ovaj put muška, totalno potvrdila. Lik ima dijete, jer drugi naziv osim lika ne zaslužuje, za koje se ne brine i nikad nije. Sram ga bilo. Nije ugodan osjećaj znati da si prevaren od nekog s kim si dijelio sve. Kao anarhist, moram priznati da sam sumnjao da je moja anarhija prevelika. Upravo anarhija ispadne najuzvišeniji oblik reda. Na početku sve rasturiš a onda slažeš ispočetk, a nemaš pojma šta će ispasti. Ako sve ostane rastureno, hladno se nasmiješ i kažeš: ˝ups˝. Previše sam gledao dnevnike i latinicu 90 –ih. Postao sam u međuvremenu svestran. Još će za mene počet kružiti priča da iskačem iz paštete, kao bivša premijerka. Dobio sam od pravobraniteljice za OSI da je podosta mojih prava prekršeno u brakorazvodnom postupku od strane CZSS-a. Ironije li tjedan dana nakon pravobraniteljice sam dobio rješenje od Županijskog suda u kojem se moja žalba odbija. Pravobraniteljica je svoje mišljenje napisala početkom travnja, nakon višemjesečnih napor, požurnica i ne znam šta već da se Brodski CZSS očituje. Kod mene ono dobro, preklopi ono loše. Loše je to što županijski sud nije ni razmatrao mišljenje pravobraniteljice, jer je isto poslije presude napisano. Jebem si svoje zvjezde, baš sam totalni pehista. Slobodan sam i pravomoćno razveden. Kako bi sin od prijatelja rekao: ˝dečko Vanja˝. Dobro je u tome jedino što više nisam čiko. Oko viđanja djece sad totalno ovisim o Ivani. Ona je rekla da ću unatoč presudi nastavit viđati cure istom dinamikom. Kad si u peleni, nije ugodno ovisit o drugome. Kad su u pitanju Hana i Tea još je teže, jer su one mali ljudi.
– Zbogom Ivana, grr uf što mrzim taj pozdrav. Ti si se tako od mene oprostila, sad ja moram od tebe. Neću te nikad mrziti, jer mrzit ne znam niti želim.U braku se ne radi to partneru što si ti meni napravila. Liberalan jesam, ali trebala si samo iskreno reći i znam da si mi pomogla kao nitko i zato ti veliko hvala.
Svatko ima svoj izbor, pa tako i Ivana. Ono u dobru i zlu, nažalost ne ispadne uvijek tako .Žao mi je i na neki način drago što više nisam na tome putu. Nisam znao šta da radim kad sam dobio tu presudu. Odmah smo predali Ustavnu tužbu s mišljenjem pravobraniteljice. Nikad, baš nikad nisam ni pomislio da jedino ja imam pravo na našu djecu Hana i Tea su maše, ali svejedno zbogom Ivana. Morat ćemo uvijek surađivati zbog zajedničkog interesa a to su naša djeca. Od silnog stresa u travnju sam dobio povišenu temperaturu. 38.6, Jebemti pomislio sam, pa meni je nešto zima, a zime se bojim. Idemo u bolnicu na Hitan prijem. Prvo su mi tlak izmjerili 160 /110. Uz temperaturu, imam i tlak.
– Moraš ostati u bolnici. Moramo ti hitno napraviti Uzv srca i izvaditi hemokulturu. Čeka te soba K6.
Jer znaju da na zarazu neću. Kao i Mujo ideš kuda te vode i šutiš. Nalaz hemokulture je dignuo sve na noge. Hemokultura mi je pozitivna s sumnjom na endokartitis (opet). Dva puta imati endokarditis je stvarno ravno dobitku na lotu.
– Hemokultura ti je pozitivna na stafilokok, srećom nije na streptokok.
Nabijem sve te ˝koke˝. Uzv srca:
– Čudno mi zalisak odzvanja, ali nigdje ne vidim vegetaciju bakterije.
Zabrinuto je zvučao kardiolog.
– One imaju i vegetacije?
– Vanja kod tebe moramo puhati i na hladno. Napravit ćemo ti sutra TEE za svaki slučaj
– Ehokardiografija, koja je sad to stranka (tako mi se kćer zove).
– Malo je neugodan pregled jer se gleda srce kroz jednjak.
Opet ću morati gutati. Malo je za reći da sam se uplašio kad mi je rekao da ako hemokulture budu pozitivne da ću u najboljem slučaju biti oko 6 tjedana u bolnici, dok ne primim terapiju.
– Zubi su mi zdravi kako bi opet mogao dobiti endokarditis?
– Možeš i od brijanja odgovorio mi je kardiolog.
Još će ispasti da se krivim pogledom prenosi. Ujutro su me na taj TEE odveli u prostoriju ispod zemlje .Baš fora sam se ukopaš dva metra ispod zemlje. U toj podzemnoj prostoriji me čekao cijeli kapetanski most Enterprisea (4 kardiologa).
– Vanja lezi da ti posprejamo grlo da ne osjetiš bol (anestetik).
U prostoriji nije bilo ništa osim nekakve sprave kao crijevo s nečim kao mobitel na vrhu. Namještaja nije bilo, jer je dislociran u novu polikliniku. Od tog anestetika doslovno ne osjetiš grlo.
– Vanja samo ovo moraš progutati.
A ovo je bilo too much za progutati i za mene, pa nisam ja kraljevski udav. Nisam ja porno glumac. Pa to je veliko kao mobitel, kako to da progutam. Nisam mogao ništa reći (usta su mi bila puna te naprave), ali sam telepatski odašiljao poruke. Prostorija pored rade gastroskopije pa su zvali pomoć za operaciju: ˝gutaj˝. Pet doktora i ja u prostoriji cilj je jedan; progutati mobitel. Zinuo sam kao nikad. Uvalio mi je usta ne njega, nemojte biti nastrani, jer ipak ovo nije pornić. Pa jebote ja sam udav.
– Sad budi miran.Unutra smo… – a je ta medicina perverzna.
Kao kad smo gledali prve snimke s Marsa:
– Divno je, vide se rezovi, kao i zalisak, koji je prekrasno funkcionalan.
Da nije gledao bi kardiologe levitirajući s plafona.
– Aaa….- je bila moja klasika.
– Sad ćemo biti gotovi još par minuta. Nema stafilokoka, ni streptokoka.
Još će me nakon ovoga zaposliti da u cirkusu glumim gutača mačeva ili mobitela kao klauna. Kad su taj aparat izvadili iz mene, podrignuo sam. U konzilijarni je došla infektologinja s zaraze. Rekla mi je da su mi hemokulture naknadno vađene negativne. Prva je bila kontaminirana s kožom, nije izvađena u sterilnim uvjetima. Temperatura 38.6 je bila samo prvi dan. Problemi s tlakom su ostali i ostaljh pet dana. Dobio sam terapiju od pola tabletice za snižavanje tlaka. Pet dana panike i ogromnog stresa. Idem kući po ne znam koji puta iz bolnice.
Stresen i rastresen kakav jesam operaciju duboko grlo sam ostavio iza sebe. Nevjerojatna je stvar ta sudbina.Od želje i truda da progutam jednu kap vode. Postao sam gutač medicinske aparature. Otkrio sam da je moj narkotik čokolada.
U Zvečevu sam pod krinkom „ kupujem Tei“ pokupova valjda sve ˝Seka i braco˝ čokolade za 2.99 kn.
– Tata gdje su moje čokolade? Jesi ih opet pojeo?
– Nisam, ali idem prošetati do Zvečeva.
Tea mi je naslikala sliku za 35 rođendan. Našla mi je novi posao, postao sam sladoledar.
Uf, što to vrijeme ide pa ja već skoro 6 godina sam invalid. Snovi me izvlače, jer tad igram košarku i nogomet, kao da mi nisu obe lijeve. Još mi je pukao i prednji zub pa sam par dana bio s prekrasnom rupom na prednjem zubu. Malo sam se smijao, više sam se furao na ozbiljnog tipa.
EDUKACIJA
U lipnju sam se spremao na edukaciju o antidiskriminaciji i dobrom upravljanju u trajanju od pet dana u hotel ˝Panorama˝ u Zagrebu. Usput sam se uvalio prijateljima na spavanje i da me odvezu na ˝Bosak˝ (šahovski turnir), tako da ne idem vamo tamo. Baš sam zahtjevan gost. Kao one zvjezde, koje imaju narudžbe. Moja jedina narudžba bi bila pivo s prijateljem, alkoholno naravno. Poznajući njega pivo i ne treba biti želja, jer ako nema vode, ima piva. Edukacija u Zagrebu bila je stvarno edukativna ( koja rečenica). Prvi problem mi je bio kako ući u sobu. Gdje je ključ, kakva je to kartica što su mi dali na recepciji. Još sam na desetom katu a ja se bojim visine. Našao sam sobu iz prve, u što lažem, dobro iz petog pokušaja. Vrata mi nikako nisu bila jasna. Nema brave, samo neka rupa za karticu. Razmišljao sam da se vratim do recepcije i da im kažem da hoću sobu s jebenom bravom. Stajao sam 10-ak minuta pred vratima razmišljajući kako ući u sobu. Ideš, pa ja u ruci imam karticu. Par minuta sam karticu i vrata gurao van/unutra (opet). Napokon sam ušao. Vau koji tv, moram ga odmah upaliti. Na programu je samo bilo: ˝Ugodan boravak gđo Krnić želi Vam hotel Panorama˝. Ma nabije Vas gđa Krnić. Naredna stanica je bio wc. Jupi u wc-u ima fen za sušenje kose. Ana iz ˝Vrapčića˝ i ostali su spominjali nekakav aparat za brijanje i još ga imaju u sobi. Wtf? Mislim da je to ipak fen. Šutio sam da i ja imam neku čudnu napravu u wc-u. Bilo me je samo strah da ne izgubim ključ, pardon karticu. Na edukaciji mi je najviše legao restoran i švedski stol. Drugi dan sam se već greškom uvalio s grupom iz Hong Konga na jelo, kao jedini ne Kinez. Gledali su me svi s upitnikom. Odakle ovaj Eskim s nama? Konobar me skužio nakon što sam pojeo.
– Da li je ovo Vaša grupa?
-Nije baš idem, -ik me blijedo pogledao.
Trebao sam mu odgovoriti na mandarinskom. Predavaći: Dion, Gregor i Lars (uz poneki van u prezimenu) su legende. Napameti mi je bilo da li su možda ponijeli trave za pušenje, pošto su iz Nizozemske, a tamo je legalna. Čak smo imali i silmutane prevoditelje. Ja nisam stavljao slušalice za simultani prijevod. Ipak sam ja poliglot s Balkana. Jedino me baš Slovenski i Makedonski ne idu. Slušalice mi nisu trebale jer Engleskim baratam toliko dobro da me čak više kuže nego kad pričam Hrvatski. Uh koliko samohvale. Lars i Gregor su stvarno izvrsni predavači, bolji mi nisu nikad predavali. Svi su ljudi bar meni oduvijek jednaki bez obzira na nacionalnost, vjeru, izgled ili mane koje imaju. Jedino sam bio totalno diskriminatoran politički i pun prerasuda, prema svima koji podržavaju bilo koji oblik fašizma. Pogotovo ako se smatraju više vrijednim ako su: Hrvati, Srbi ili i Eskimi. Takve ljude sam uvijek držao podalje od sebe. Opet sam zaglibio u politici. Još da znaju da smo mi Borgovi bolji od ostalih, ispao bi i ja fašista, hehe…. U našem društvu nažalost, većina bi trebala proći edukaciju i odgoj kako ne mrziti i ne ponižavati. Lars i Gregor su samo čuli da toga ima na brdovitom Balkanu. Za gluposti, kao što je mržnja u njima nema mjesta. Rješenja koja su nas učili da nađemo su jednostavna a opet komplicirana za doći do njih po gotovo među zatucanim ljudima. Kontaktirao sam s novinarkama s indeks.hr i portala za invalide. Tema je bila diskriminacija mene a ja baš u pola seminara o anti diskrimnaciji. Novinarka indexa.hr je shvatila da sam u sukobu s bivšom, pa sam joj rekao da to baš i nije tako, ali novinarka s in portala je rekla napisati priču i dao sam joj dozvolu. Predzanji dan edukacije ulovio sam Danijelu i Hrvoja za piće. In vino veritas – U pivu je istina, bar ja tako to prevodim. Kao pravog muškog nakon jednog piva mi se počelo mantati. To je garant od gladi za pola sata završava večera. Pozdravio sam drage prijatelje, koji su pomalo bili zbunjeni i otišao polupijan jesti. Kud sam još popio pola Danijelinog piva, bilo mi je malo neugodno. Granica moga pijanstva je jedno i pol pivo. Otporan sam na alkohol kao Indijanac. Sutra je zadnji dan predavanja, pa idem kod prijatelj Ivana i Maje. Koji jako voli pivo. Ne vrti se svijet oko para, nego oko piva. Na šahovskom turniru ˝Bosak˝ i sam sam sebe iznenadio s brojem pobjeda. Četiri pobjede je bilo izvan svih očekivanja. Za cilj sam si zadao tri, ali sam ga prebacio. Napokon nisam bio među prvima odozada. S Ivanom sam mislim prvi puta u životu popio Velebitsko pivo, valjda je nestašica Ožujskog, iako u to čisto sumnjam. Sve u svemu i Velebitsko je zakon. Po povratku sam postao medijska ličnost novinarka sa in potala je obavila tekst o meni:
“Vanja Krnić
Kad se roditelji sukobljavaju, djeca plaćaju najvišu cijenu. Novim Obiteljskim zakonom uvodi se poseban skrbnik koji će zastupati najbolji interes djeteta kad su njegova prava posebno ugrožena. Evo nam još jednog mrtvog slova na papiru. Vanji Krnić od Centra za socijalnu skrb Slavonski Brod pri donošenju stručnog mišljenja u postupku odlučivanja s kojim se roditeljem Hana(13) i Tea(5) živjeti nakon brakorazvodnu parnicu oduzeta su prava da bude otac na osnovi invaliditeta. Navedeno da on “zbog zdravstvenog stanja nije u mogućnosti u cjelosti udovoljiti potrebama te skrb o djeci ne bi bila ujednačena iz tjedna u tjedan” kosi se sa svim odredbama Konvencije o pravima osoba s invaliditetom na koju se svi uporno pozivaju u tim institucijama kada njima odgovara, a redovito ih gaze.
Vanja Krnić u državi koja konstantno ističe humanost i napredak prihvatio je stanje uzrokovano krivom dijagnozom i terapijom nakon koje je danas osoba sa sto postotnim invaliditetom. Život koji je imao nikada se neće vratiti, no tko su ti koji mu se usuđuju oduzeti pravo da bude roditelj? Upravo smrtnici, kao i svi mi, hladni birokrati zatvoreni u vlastitom poimanju stvarnog odnosa oca i djeteta. Zanima me koji je broj tih preblago rečeno kreatura čije poimanje očinstva se svodi na fizičke i materijalne dosege. A najvažnije od svega tko su ti koji im dozvoljavaju da se igraju životom djece koja na svijet gledaju otvorena i čista pogleda. Svjesna da otac ne prestaje postojati gubitkom fizičkih funkcija. Vanja je prošao osobnu preobrazbu iz zdrava čovjeka sa suprugom i djecom do muškarca koji stvara novi život vođen snagom vlastita zdrava razuma i djece koja ga trebaju i žele biti dio njegova života. Koji je broj očeva koji nikada nemaju vremena za aktivno sudjelovanje u djetetovu životu, ali oni su zdravi i nitko ne pomišlja da to umanjuje njihovu roditeljsku ulogu. Koji je broj roditelja koji plaćaju čuvanje djece kojoj ne pridaju pažnju, vrijeme, ljubav iskupljujući se skupim darovima. Stranci vlastitoj djeci, ali nitko nije i neće postaviti pitanje jesu li oni roditelj koji ima pravo na svoje dijete!
Kako nam opisuje Vanja: Sa majkom postoji dogovor o viđanju i druženju sa Hanom i Teom, koji već više od godinu dana funkcionira na zadovoljstvo obe kćeri. Do sada su kćeri po 7 dana bez prekida boravile kod mene kao oca, pa 7 dana kod majke. Takva dinamika je dogovorena i u CZSS Slavonski Brod . CZSS nije ni jednom vodio zapisnik, kao ni socijalna radnica, niti je dano nama kao roditeljima da potpišemo isti. U CZSS-u smo postigli dogovor majka i ja da se nastavi dinamika viđanja kao do sada, ali da se kćeri na brigu i čuvanje povjere majci. Tek sam u rješenju rastave braka saznao da je CZSS u svome mišljenju donio odluku da dogovoreni i provođeni način viđanja kćeri zbog uspostavljanja pravilne strukturu odgoju malodobne djece nije dobar. Navedeno mišljenje sam tražio na uvid, ali djelatnica CZSS Slavonski Brod Hvojka Filopović mi ga odbila dati na uvid. Viđanje kćeri mi je odobreno tri puta tjedno po tri sata i svaki drugi vikend. Po saznanju presude starija kćer je otišla u socijalno i doslovno je rekla da je tamo gledaju kao stvar. Nije mi jasno kako pravilnici i osobe koje nisu ni vidjele Hanu i Teu, mogu odlučivati o njihovim sudbinama i životima, jer one su bića sa emocijama i potrebama. Kao osobi sa 100 postotnim invaliditetom jedino primanje mi je osobna invalidnina u iznosu 1250 kn. Dosuđena alimentacija od oko 700 kuna mi daje do znanja da sa preostalih 500 kuna postajem težak socijalni slučaj. Kako da i djeci objasnim da CZSS, ne želi da borave kod mene kao do sad? Znam da zajednička djeca mene i supruge nisu stvari, niti statistika, niti ću se ikada složiti da to postanu. Rezultat ovakvog viđanja po dogovoru oba roditelja, je da starija kćer je prošla sa 5. Kako može djelatnica socijalnog biti iznad dogovora roditelja? Tko će biti kriv ako se naruše snovi moje kćeri o gimnaziji i fakultetu poslije ovakve jednostrane odluke? Moje je pravo da budem otac, a tri sata ne mogu to ni fizički stići, pa kako da onda objasnim kćerima zašto nema oca?Podržavam feminizam, ali ne šovinizam i diskriminaciju. Nisam 100 postotna invalidna osoba kako su napisali u sudsko rješenju, već tata i osoba sa invaliditetom , koji se bori za svoje osnovno ljudsko pravo, a to su vlastita djeca.
Postoji li nešto uzvišenije od prava na roditeljstvo i jadnije od centra za socijalnu skrb koji isto pravo oduzima čovjeku diskriminirajući ga na osnovi invaliditeta. U ovom bijednom duhom i suosjećanjem vremenu kada brojni očevi i majke ne ostvaruju osnovna ljudska prava. Pravo na rad, hoće li se djeca koja nisu rođena u obiteljima sa stalnim primanjima i zdravim roditeljima izmještati u neke nove sredine izmišljene u glavama ove hladne vrste koja zaboravlja što je čovjek. Misaono, društveno, duhovno i prirodno živo biće koje ima visoko razvijeni mozak. Što se dogodilo s pojedinim djelatnicima centra za socijalnu skrb? Jesu li mutirali u neku novu nepoznatu vrstu ili samo uživaju u osjećaju nadmoćnosti uništavajući živote prema vlastitom nahođenju? „.
Taj sam tekst dopustio da se objavi. Reakcije su pojedinaca bile su degutantne. Od toga da kao otac nisam smio dopustiti da se objavi slika vlastitih kćeri sa mnom. Zar sam smeće, zar sam kriv što sam pogrešno liječen? Zar sam smeće što samo želim biti tata našim kćerima. Pokvarenost pojedinaca mi je nejasna. Pogotovo jer se nikad nisam petljao u tuđe živote. Pitam se odakle onda pojedincima isto pravo da se petljaju u moj?
THE (HAPPY) END
Znam da sam na početku rekao da će 100 ak strana biti dovoljno za moju priču. More i sve se počelo ponavljati od godine do godine, pa da ne zabušavam moram završiti svoju priču. U knjizi sam napisao svoje viđenje perioda od 14. 12. 2009.-24. 8. 2015. ili/ti danas. Kiklop mi je pobjegao. Izvukao se gad jedan više ga ne dodjeljuju, Nives darujem ti svoj, jer moj je ukinut. Žanr knjige mi je isto pobjegao: SF drama? Sranje za dramu moram loše završiti, pa da svi plaču ili se smiju. Da skočim u Savu i da kraj pišem s dna sve dok imam zraka u vodonepropusnom laptopu direktno s dna Save (da li ima takvih?), pa da kraj ispliva negdje. Ostao sam i dalje čudak što od početka moga pisanja nije ni upitno. Bar sam u tome dosljedan. Ne mrzim, jer to ne mogu i ne znam. Šef Brodske zaraze Nenad Pandak doslovno mi je smrdao i upropastio život bez isprike. Ljut sam, upravo mi se puši iz ušiju, ali događa se i najboljima, hehehe.
Ostao sam bez supruge, skoro i kćeri. Ivani nemam šta za oprostiti, jer svako bira svoj put. Pisao sam o svemu od bljuvanja, reanimacije, do rastave (i to je život). Nažalost ovisim o dobroj volji bivše, za sad je ima. Hana i Tea budu isto kod svoje mame i mene.
Stekao sam predivne nove prijatelje u udrzuzi Loco-Moto. Puno hvala mojim terapeutima, pa da redom nabrojim: Marko, Hrvoje i zgodna crna (aaa), Ivana, Tomislav, Ivana, gitarist (ime zaboravio), Stamenko, Vjekoslav i Marko 2. Šest muških i dvije žene, tek sad vidim. Da djelatnike bolnice ne nabrajam, trebalo bi mi još 200 strana. Svima hvala od bolničkih djelatnika, osim gore navedenog doktora.
Sam sam sebi obećao da se više nikad neću ženiti. Kao u onoj pjesmi od TBF-a ˝Malo sam maka˝, kod mene nema sredine pa sam ja puno. Upoznao sam jednu malu, baš i nije mala. Može me razbit a tko ne može. Za nepovjerovati svidio joj se moj ˝Dnevnik bolesnika˝. Javila se bolesniku (upecala me), prvo sam pomislio da je reinkarnacija pokojnog kralja Elvisa zbog uzdignute kratke kose ali nije, žensko je i to jako zgodno žensko čeljade. Prije nego što smo se upoznali razmijenili smo preko 10 000 poruka. Za mene ovakvog šutljivog u svakom smislu rekord. Uživo kad sam je vidio spazam mi se pojavio, pa sam počeo tresti lijevom nogom kao da sam na koncertu od Elvisa. Svidila mi se baš jako kao osoba. Prva koja me nakon jako dugo gleda kao Vanju, a ne na invalida i još me sve kuži i kad sam sebe ne kužim.
Za kraj ostavljam za ono što sam ja: Hanu i Teu (meni najbitnije). Ni krive ni dužne pratile su svoga tatu i navikle se na mene. Neću emotivno završavati jer moj život nije gotov, on u 35 počinje. Plakati ne mogu, niti želim, ali vam dajem svima osmijeh. Završit ću u Teslinom stilu: ˝Ponosan svojim borgovskim rodom i hrvatskom domovinom˝.

01.04.2016. u 09:45 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (2)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (2)
Travanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Lipanj 2019 (2)
Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (4)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (5)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)

Opis bloga

Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 41 u godinu. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze mi je liječio tuberkolozni meningitis( z otišao u susjedni Oman, ako mi se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Do sad su bila dva medicinska vještačenje kojim je utvrđena liječnička pogreška i devet drugih vještačenja.Trenutno ćekam završtak sudskog postupka...

Kontakt

krnic1980@gmail.com

facebook stranica

Dnevnik bolesnika

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo