Tijekom povijesti se odnos društva prema invalidima mijenjao. U prvobitnoj zajednici su prema njima bili netolerantni. Takve se osobe smatralo nekorisnima, jer nisu bile u stanju sudjelovati u aktivnostima važnim za preživljavanje. Zbog toga ih se, u kriznim situacijama (borba s drugim plemenima ili divljim životinjama, prirodnim nepogodama kao što su zima, glad, poplave itd.), ostavljalo po strani, prepuštene sami sebi – nezaštićene, kao teret koga se trebalo riješiti. Vrijednost pojedinca cijenila se, dakle, prema njegovu doprinosu u pribavljanju hrane i obrani.
U antičko doba je u Sparti bilo dopušteno fizičko likvidiranje novorođenčeta, prema predanju najčešće bacanjem u klance planine Tajget, ali tek nakon što ga je pregledao najstariji u “fili” i dao dozvolu za takav postupak. U Ateni se takvo dijete moglo “izložiti”, tj. ostaviti pored puta ili u šumi.
U Starom Rimu su roditelji mogli odstraniti svoje invalidno dijete tek nakon što ga je, neposredno nakon rođenja, pregledalo 5 odraslih susjeda i dalo svoj pristanak za izlaganje. To se obično obavljalo puštanjem takvog djeteta u košari od pruća niz rijeku Tiber.
Izlaganje invalidne djece u starih Hebreja bilo je zabranjeno, ali se takve osobe moglo prodati za robove. U njih su odrasli slijepi služili kao kućni učitelji, okretali ručne mlinove i radili druge korisne poslove, a zbog njihova iznimno pouzdanog pamćenja podrugljivo su ih nazivali “košare znanja”.
O položaju invalida u staroj Kini i Indiji zasad nemamo pouzdanih podataka, ali se u Kini smatralo da slijepi imaju razvijeno pamćenje i mišljenje, a i indijske “Vede” spominju invalide.
Dakle, u antičko je doba prema invalidima uglavnom dominirao netolerantan stav, pa za njih nije ni bilo moguće organizirati sustavnu brigu i zaštitu.
U srednjem vijeku se stav prema tim osobama donekle izmijenio. Netolerantan odnos se postupno transformira u tolerantan temeljen na ideologiji kršćanstva, koja propagira samilost prema slabima i nemoćnima. Prosjačenje postaje glavnim “zanimanjem” tih osoba, s vremenom niču i prve ustanove za njihovo zbrinjavanje pri samostanima pojedinih crkvenih redova – bratovštine ili kongregacije, ksenodohije za strance, tiflokomije za slijepe itd. 5
U doba reformacije je tolerantan stav djelomično narušen demonološkim stavom, osobito u odnosu na mentalno retardirane.
U razdoblju od sredine 14. do početka 16. stoljeća humanizam i renesansa usmjeravaju pažnju čovjeka i na njegove ovozemaljske potrebe, pa i invalidi, postupno, postaju sve više predmetom interesa, najprije istaknutih pojedinaca, a zatim i društva. Tako Vives (1492.–1540.) izražava vjeru u mogućnost školovanja i osposobljavanja slijepih. Time je imućnije pojedince svoga vremena potakao na organiziranje obrazovanja takvih osoba. I niz drugih mislilaca, kao F. Rabelais (1494.–1553.), M. Montaigne (1555.–1592.), Erazmo Roterdamski (1466.–1536.) i drugi, u svojim su djelima direktno ili indirektno ukazivali na probleme invalida i njihov položaj u društvu i sustavu obrazovanja. Stanovitu ulogu u tom pogledu imala su i djela engleskog filozofa i pedagoga J. Locka (1632.–1704.) u kojima je njegov empirizam i pedagoški optimizam izražen frazom tabula rasa , kojom daje prednost odgoju nad naslijeđem. I filozofski pravci, racionalizam R. Descartesa (1569.–1650.) te senzualizam E. B. Condillaca, (1715.–1780.) dali su indirektnu podršku invalidima. Prvi su učenje, tj. upoznavanje objektivnoga vanjskog svijeta svodili na razum i tvrdili da je ono neovisno o svakom osjetnom iskustvu, a drugi na osjetila, tj. da su osjetila, a ne um primarni u učenju. Dakle, osoba zdravog uma, bez obzira na stanje osjetila, može učiti, tvrde racionalisti, odnosno osoba zdravih osjetila, bez obzira na stanje uma, također može stjecati znanje, tvrde senzualisti, prema kojima ništa nema u ljudskom umu što prethodno nije prošlo kroz osjetila. U tom pogledu posebno mjesto pripada materijalistima 18. stoljeća (La Mettrie, Holbach, Helvetius, Diderot). Najizričitiji je u tom smislu bio D. Diderot (1713.–1784.), poznat po čuvenim pismima ( Pismo o slijepima namijenjeno onima koji vide i Pismo o gluhima i nijemima namijenjeno onima koji čuju i govore , 1751. godine), kojima tadašnjim organima vlasti u Francuskoj i, općenito francuskoj javnosti, skreće pažnju na slijepe i gluhe osobe, a indirektno i na druge vrste invalidnosti s prijedlogom da se sustavnije izučavaju i rješavaju njihovi obrazovni i socijalni problemi.
Post je objavljen 23.05.2016. u 16:32 sati.